Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

ZAUSTAVIMO ZAGREB! Analitičar otkriva razloge hrvatske nerazvijenosti: ‘Kad u ovome ljudi ne uspiju, odlaze u inozemstvo’

Autor: Guste Santini

Nedavno smo imali dvostruko puknuće vodovodne cijevi na Selskoj cesti. Jednom može biti slučajno, a ne i drugi put. Bila je to sjajna prilika da se otvori pitanje stanja i problema gradske infrastrukture. Umjesto otvaranja tog prevažnog pitanja, priča se svela na dnevnu informaciju koja je popunila informativni prostor. Nisu se javili stručnjaci koji su morali progovoriti o zabrinjavajućem stanju infrastrukture, ne samo u Zagrebu nego i u ostalim gradovima. Možda je struka i progovorila, ali javni mediji nam to nisu prenijeli. Ono što nije na TV ekranima to se nije dogodilo. Tako mediji manipuliraju javnim prostorom. Tako dobijemo temeljno pravilo koegzistencije medija i politike u Lijepoj Našoj. To je razlog moje današnje diskusije. Puknuće vodovoda dobro je upozorenje, kako gradskoj, tako i centralnoj vlasti.

Zagreb, toliko važan političarima, postaje problem. Ne bilo kakav problem, nego problem svih problema. Molim čitatelja da identificira navedenu tvrdnju. Umjesto make-upa, na red dolaze problemi infrastrukture koji su, imajući u vidu razinu dohotka po glavi stanovnika grada Zagreba, bez pomoći države nerješivi. (Usput rečeno, lani je i inozemni dug sugerirao kako je centralnoj vlasti također potrebna pomoć. To je razlog što dobivena pomoć toliko veseli vladajuću koaliciju.)

Ostali veći gradovi još su u nepovoljnijem položaju. Općenito svi veliki gradovi imaju grdnih problema kako organizirati normalan život. Kada u bilo kojoj zemlji dominira jedan jedini grad, ma koliko mu tepali da je metropola, on, po prirodi stvari, postaje ograničenje njezinu razvoju.

Vatrogasni pristup

Stihija rezultira stvaranjem velikih gradskih aglomeracija. Manje razvijene zemlje dobar su primjer koji pokazuje pogubne posljedice koncentracije i centralizacije, kako ljudi, tako i materijalnih resursa. Razlog je državna birokracija koja je koncentrirana u glavnim gradovima i koja živi iznad poreznog kapaciteta porezne presije domaćega gospodarstva, pri čemu, za politiku i političare, nije bitno opravdavaju li troškovi količinu i nužnu kvalitetu javnih dobara. Državna birokracija u manje razvijenim zemljama redovito ima veće plaće od realnog sektora pa se tako stvara fatamorgana kako u metropoli dominira gospodarstvo veće dodane vrijednosti, što, u povratnoj vezi, dodatno dramatizira održivost grada kad se pojave problemi infrastrukture kao što je to danas u Zagrebu. Zbog toga sam u više svojih radova rekao kako nije moguće dinamizirati gospodarski razvoj na ovom i ovakvom odnosu centralne i lokalne vlasti.

U razvijenim zemljama pitanjima razvoja zemlje i njezinih regija sustavno se pristupa pa broj stanovnika u najvećim gradovima uglavnom stagnira ili čak opada. To je dobar primjer koji smo od uspostave Lijepe Naše morali slijediti. Stihija i vatrogasni pristup rezultirali su povećanjem broja stanovnika grada Zagreba, što je, imajući u vidu snažne emigracijske tokove, rezultiralo pražnjenjem preostalog dijela zemlje. Više sam puta rekao kako treba zaustaviti daljnje povećanje stanovnika grada Zagreba. Štoviše, rekao sam kako će početak restrukturiranja gospodarstva rezultirati smanjenjem broja stanovnika grada Zagreba. Ne treba gubiti iz vida da je grad Zagreb samo jedna stanica emigracijskih procesa. Građani iz ostalih krajeva dolaze u Zagreb kako bi ostvarili dohodak i povećali vlastiti standard ili samo preživjeli. Kad u tome ne uspiju, odlaze u inozemstvo. Što vrijedi za Zagreb, vrijedi i za njegove satelitske gradove, mahom spavaonice, čiji razvoj zbog neprimjerenog odnosa centralne i lokane vlasti postaje, malo je reći, upitan. Jasno, ovim ne aboliram ponašanje lokalnih šerifa.

Temeljni problem

Da bih bio što jasniji, spomenut ću obilnu pomoć koju je Hrvatska dobila na temelju NPOO-a. Program je izradila Vlada premijera Andreja Plenkovića. U planu nisu sudjelovale regionalna i lokalna uprava i samouprava. Prvi program bi se temeljio na planovima lokalne uprave i samouprave, dok bi centralna vlast objedinila programe i dodala programe od interesa za zemlju u cjelini. Kako je pristup planu i planiranju pogrešan, tako postoji opravdana bojazan da dobivena sredstva neće biti primjereno utrošena. Za naše uvjete ogromna pomoć tako nije razdijeljena između lokalne i centralne vlasti. Iznos pomoći koncentriran je na razini centralne vlasti i tako će ostati. Pritom nije važno, a trebalo bi biti, što u najvećem broju regionalne lokalne uprave i samouprave vlada upravo HDZ. Bez obzira na dominaciju HDZ-a na lokalnoj razini, centralna je vlast onaj čimbenik koji će odrediti tko će i koliko sredstava pomoći dobiti. Takvo stanje ukazuje kako nam predstoje izvanredni parlamentarni izbori. Tako se odnos centralne i lokalne vlasti određuje odnosom vodstva i ogranaka HDZ-a. Zlobnici bi rekli kako vodstvo HDZ-a ne vjeruje svojim ograncima pa ih kontrolira putem državne blagajne. Jednostavno, centralizacija koju imamo u Lijepoj Našoj onemogućuje bilo koju i bilo kakvu aktivnost ako nije u suglasju, bolje bi bilo reći podređenom položaju, s centralnom vlasti. Jasno je da je to nepodnošljivo i neprihvatljivo, kako glede ravnomjernog razvoja, s jedne strane, tako i, s druge strane, glede razvoja demokratskih procesa i dostojanstva hrvatskih građana.

Tako dolazimo do temeljnog problema. Tko je odgovoran za razvoj gospodarstva? Kako lokalna i regionalna samouprava mogu aktivirati prirodne i ostale resurse na svom području i tako dinamizirati svoj i ukupni gospodarski razvoj? Što znači gospodarska politika na lokalnoj ili regionalnoj razini, odnosno možemo li uopće govoriti o politici kada se odluke donose na razini centralne vlasti? Zašto imamo tako velik broj općina i gradova kada većina nema minimum uvjeta da učinkovito obavlja zakonom propisane aktivnosti? Drugim riječima, postavlja se pitanje je li nam potreban bilo kakav regionalni i lokalni ustroj ili je on zapravo samo “fikus” kako bi impresionirao (čiju i koju?) javnost?




Dodatni problemi

Uprava i samouprava odgovorne su samo zato što je to propisano zakonom, a razloge zbog kojih ih ne obavljaju na zadovoljavajući način centralnu vlast zapravo ne zabrinjava pa bi kritičari mogli reći kako je temeljna uloga lokalne uprave i samouprave da bude “Pedro” za sve probleme kojih ima mnogo. Dobar je primjer neodrživo stanje u zdravstvu. Lokalna uprava i samouprava obvezna je pružiti zdravstvenu skrb građanima na svom području. Međutim, ona nema dostatna sredstva da učinkovito odgovori svojoj zakonom propisanoj obvezi. Takvo stanje imamo – pazite! – u Dubrovniku, sljedniku slavne Dubrovačke Republike, kao i u mnogim drugim gradovima. Ako Dubrovnik ne može financijski podnijeti troškove svoga ustroja i funkcioniranja bez pomoći centralne vlasti, što reći za mnoge gradove na kontinentu koji nemaju razvijen turizam, posebno elitni kao što ga ima Dubrovnik. Kažem turizam jer su ostale gospodarske grane ionako marginalizirane ili, što je isto, prepuštene same sebi.

Problem Zagreba je očekivan. Studentima ekonomije, pa prema tome i ekonomistima, poznato je da rast veličine naselja prati progresivan rast troškova njegove infrastrukture da bi naselje uopće funkcioniralo. Drugim riječima, infrastruktura grada od 200 tisuća stanovnika košta mnogo više od dvaju gradova od 100 tisuća stanovnika. Izraz više valja identificirati kao dramatično više. Kad se godinama ne održava infrastruktura, smanjuje se vrijeme njezine eksploatacije. Svim je građanima grada Zagreba poznato da se u mreži gubi polovina vode. Znamo da kanalizacija ne funkcionira, jednako kao što ne funkcioniraju sustavi koji osiguravanju grijanje i toplu vodu. Amortizacija koja se obračunava koristi se za neke druge potrebe i kad dođu problemi, grad Zagreb ostaje na “suhom” upravo onoliko koliko to odluči centralna vlast. Ovo ne navodim kako bih rekao da centralna vlast ne vodi brigu o jedinicama lokalne uprave i samouprave. Ovo govorim samo zato da ukažem kako postojeća raspodjela sredstava na relaciji lokalne i centralne vlasti može jedino generirati dodatne probleme. Vlada Andreja Plenkovića javno je rekla da će pomoći gradu Zagrebu na način i u opsegu kao i ostalim jedinicama samouprave. Međutim, ravnopravnost grada Zagreba s ostalim jedinicama uprave i samouprave neće riješiti problem.

Olaka obećanja

Građane grada Zagreba zanima rješenje problema. Rješenje problema u postojećoj konstelaciji nije na vidiku, a zima je pred vratima. Tako nezavidno stanje glede infrastrukture za koju se ne zna kada će prestati funkcionirati, obnova od potresa još nije pokrenuta, rast cijena energenata i hrane itd., postavlja pitanje kakva je perspektiva građana grada Zagreba. Ima li se u vidu da se nova vlast nije snašla, a pitanje je hoće li i kada će, moramo reći kako nije baš tako ugodno živjeti u europskoj metropoli, kako se do jučer tepalo gradu Zagrebu.




Poznata je politika uljepšavanja grada Zagreba koja se javnosti objašnjavala time da će Zagreb postati metropola na razini ostalih europskih metropola. Oni koji se nisu slagali s tom i takvom politikom smatrani su oponentima, da ne kažem neprijateljima tadašnje gradske vlasti samo zato što su se drznuli reći kako se svaki grad ocjenjuje po organizaciji i uređenosti ispod, a ne iznad zemlje. Lako je šminkati vidljivo, a to još donosi političke rezultate. Problemi grada nalaze se ispod zemlje. Razlog za tu i takvu politiku bila je potreba da se impresioniraju građani, zapravo birači, kako bi postojeća garnitura ostala na vlasti. Oporba nije bila oporba. Osporavali su politiku u gradu, ali to su radili tako što su govorili suprotno bez potrebne argumentacije, što je danas svima jasno jer se u gradu nisu dogodile promjene koje su najavljivane. Ne samo da se nisu dogodile, one nisu ni na vidiku. Prema tome, pijanstvo trošenja kako bi se impresioniralo građane dodatno je pojačano olakim obećanjima o boljoj budućnosti. Nitko nije govorio o grijehu propusta i pokori koju ćemo morati ispaštati. Ni jedno ni drugo nije niti je moglo dati zadovoljavajuća rješenja. Umjesto da se oporba sustavno pripremila za preuzimanje vlasti (vrijedi i na razini zemlje), ona je gradila očekivanja građana pozivom na glasanje protiv. To nije dosta niti će to ikada biti bez obzira na to je li riječ o općini, gradu ili zemlji u cjelini.

Duboka organizacija

Bitno je reći da je predizborna kampanja uvijek prisutna. Nema ni početka ni kraja. Zato je potrebno, kako bi se dobilo povjerenje građana, sustavno pristupiti problemima s kojima se susreće svaki grad. Politika mora donijeti okvir i onemogućiti birokraciji da donosi, pišući prijedloge, odluke. Stručnjaci su ti koji moraju operacionalizirati politiku u danom budžetskom ograničenju. Kod nas je upravo suprotno, što se može lako identificirati brojem ureda i brojem zaposlenika kako na razini zemlje u cjelini, tako i na razini lokalne uprave i samouprave. Umjesto plitke organizacije, imamo duboku organizaciju koja je skupa i neučinkovita. Tako se, na primjer, šutjelo o tome kako je skupo održavanje gradova i kako neprimjereno održavanje infrastrukture može imati pogubne posljedice ne samo za stanovnike odnosnog grada nego i za zemlju u cjelini. Da bismo zaključili o kojim je brojkama riječ, dovoljno je spomenuti dužinu ulica u gradu Zagrebu ispod kojih prolazi nevidljiva i političarima nebitna infrastruktura. Jasno, što je grad veći, to su problemi daleko veći. Već se u stranci na vlasti priča kako su gradonačelnici u velikim gradovima koji su toliko obećavali na prethodnim lokalnim izborima postali sami svoji grobari. Osobno bih volio da gradonačelnici koji su mladi i obrazovani ljudi poštuju svoju stručnost tako da se ne miješaju u poslove za koje nisu kvalificirani. Ako ne poštujete tuđe sposobnosti, očito ne poštujete ni vlastite mogućnosti, što će, kad-tad, završiti dodatnim problemima o kojima se ne vodi računa pri donošenju odluka.

Kako smo zanemarili gospodarski razvoj, jedno je vrijeme državna birokracija, zbog većih plaća, amortizirala manje infrastrukturne ugroze. Međutim, sada kad je sustav počeo pucati, zavladat će panika koja će, sa svoje strane, uz razorne učinke potresa, pokrenuti staru hrvatsku metodu rješavanja problema – vatrogastvo. To nije niti može biti rješenje. Treba izvršiti inventarizaciju stanja infrastrukture i sustavno pokrenuti njezinu obnovu.

Potrebne mjere

Više sam puta pisao kako je potrebno regionalno usmjeriti (disperzirati) razvoj i kako nije dobro da Zagreb predstavlja polovinu gospodarske aktivnosti i bezmalo cijelu birokraciju. Tako se zemlja prazni, a grad, povećavajući udio, postaje Hrvatskoj omča oko vrata. Važno je pratiti ponašanje centralne i gradske vlasti kako bi se ocijenilo kamo plovi hrvatski brod. Iz navedenog slijedi kako je potrebno odmah i sada pokrenuti sve potrebne mjere kako bi se krenulo u susret problemima. Samo je pitanje dana kada će doći. Moramo biti spremni jer bi u suprotnom problemi mogli dramatično smanjiti mogućnosti naših unuka, kako je to Keynes govorio. Loša je poruka kako bi građani Lijepe Naše od osamostaljenja u roku od samo pola stoljeća mogli napustiti domovinu. Popis stanovništva pokazat će nam kako to nije tako nerealno kako se u ovom trenutku mnogima čini. Ovo ne pišem jer želim biti zlokoban prorok. Ovo pišem da se počnemo mijenjati.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.