fbpx
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

ZAKON ŠUTNJE! Jedino je predsjednik Milanović uočio koliko nas košta Nacionalna razvojna strategija

Autor: Guste Santini

Javni prostor se zapalio raspravom i primjedbama predsjednika Zorana Milanovića u povodu Nacionalne razvojne strategije 2030. Dosad je zanemariv broj ekonomista rekao što misli o Strategiji koja bi trebala odrediti naših budućih deset godina. Ostali su šutjeli o tom prevažnom pitanju. Posebno to valja reći za niz institucija koje raspravljaju u javnom prostoru o pitanjima koja su identificirana kao ciljevi same Strategije. Teško je shvatiti zašto se Hrvatska gospodarska komora ili Hrvatska udruga poduzetnika nisu argumentirano uključile u raspravu o Strategiji.

Globalna kretanja

Zapravo, kako je moguće šutjeti o pitanjima kao što su: konkurentnost hrvatskog gospodarstva, zaostajanje za drugim nama usporedivim zemljama, tragičan i uporan deficit robne razmjene s inozemstvom, svođenje proračunskog deficita na mastriške kriterije u uvjetima koronavirusne depresije. Jednako su važna pitanja: koja je učinkovitost postojećih mjera koje poduzima Vlada kako bi održala na životu gospodarstvo, s jedne strane, i osigurala egzistenciju najugroženijem dijelu osiromašenih građana, s druge strane. Pitanja tečaja kune, kamatne stope i porezne presije u ozbiljnim zemljama se ne ignoriraju, već im se pridaje najveća moguća pažnja. To uporno rade sve članice eurozone. Zabrinjavajuće je i porazno spoznati da Hrvatska od svog osamostaljenja ignorira globalna kretanja (kojima se nerazumno i ponizno podređuje), kako glede sustava, tako i moguće politike, koja postaju odlučujući čimbenik ekonomskoj i svakoj drugoj politici. Umjesto da smo nastavili sustavno izučavati gospodarsku strukturu, sustav i politiku kako je to godinama radio Ekonomski institut Zagreb pod “dirigentskom palicom” tadašnjeg ravnatelja, gospodina Dragomira Vojnića, ovoj i svim prethodnim vladama suradnja i “iskorištavanje” znanstvenih kapaciteta ne samo da nije bilo važno, već je, smatrali su vladajući, samo dodatni problem za čije rješenje nemaju raspoloživog vremena. Tako smo, umjesto sustavnog pristupa ekonomskim i svim drugim problemima, pristupili politikom vatrogasca. Gasi požar gdje gori, a zapostavi probleme gdje požara nema. Pritom se zaboravilo da je cjelokupno područje djelovanja Vlade postajalo sve sklonije požarima. Posebno je to vidljivo pri svakom potonuću gospodarske aktivnosti, kada se problemi pojačavaju, a mjere ne djeluju u željenom smjeru.

Nesretni nesporazum

Razumno je očekivati razlike u definiranju Strategije “dvaju brda”. Rasprava o tim pitanjima rezultat je i posljedica različitih ideologija koje dva predsjednika zastupaju na političkom tržištu. Jedno “brdo” će se opredijeliti za više socijalnog, a drugo za više gospodarskog pristupa u Strategiji. Pobijedit će “brdo” koje ima 76 glasova u Hrvatskom saboru. Ono što mene zabrinjava nije zastupanje ideologije jer je to, kad je riječ o ekonomskoj politici, nemoguće. Mene zabrinjavaju argumenti za i protiv, s jedne strane, te analize i procjene kojima se dokazuje boljitak za hrvatske građane, s druge strane. Drugim riječima, zanima me odgovor na pitanje: koliko nas razvoja košta socijalna politika i obratno? Naš bi mudri narod rekao kako nije moguće imati i ovce i novce. Te i takve nalaze ne nalazimo kako u Strategiji, tako ni u primjedbama predsjednika, gospodina Zorana Milanovića. Možda je riječ samo o nesretnom nesporazumu. Naime, predsjednik Zoran Milanović naveo je iznos od 32 milijuna, koliko je koštala izrada Strategije 2030, što pokazuje da je prezentirana Strategija tek “vrh sante leda” u podlozi koje stoje brojne i kompleksne studije i izračuni koji su rezultirali postavljanjem ciljeva kako je to navedeno u Strategiji 2030. Analize i studije te recenzije prethode izradi strategije. Ako nije tako, tada prijedlog pod nazivom Strategija 2030 predstavlja preliminarno postavljanje ciljeva koje tek treba analizirati kako bi se izračunala cijena postavljenih ciljeva koja bi, sa svoje strane, ukazala na dodatne mogućnosti i ograničenja. Strategiju sam, nakon objavljivanja, komentirao na ovim stranicama i nazvao je značajnim iskorakom u načinu razmišljanja ili, što je isto, novim pristupom koji sam podržao. Pritom sam dodao opasku kako je za konačnu ocjenu Strategije potrebno objaviti sve studije na kojima se ona temelji. Prema tome, razlike između dvaju “brda” bile bi mnogo manje da je premijer Plenković prihvatio moj poziv da se studije javno objave. Sasvim je jasno i razumljivo, kako bi rekao naš premijer Plenković, da objavljena Strategija bez studija na kojima se temelji nije puno više od popisa želja koje bismo voljeli ostvariti. Trideset i dva milijuna kuna je pozamašan iznos pa je realno očekivati da ćemo uskoro, kako bi se razjasnio odnos između dvaju “brda”, dobiti na uvid pripadajuće analize. Nakon objavljenih studija moći ćemo argumentirano raspravljati o vjerodostojnosti ciljeva, imajući u vidu argumentaciju koju donose studije na kojima se Strategija temelji. Jednostavno, bez objave ostalih studija nije moguće, osim nepovjerenja, učiniti bilo kakav razuman iskorak koji nam je nužan u ovoj tragičnoj depresiji.




Dobre i loše odluke

Vjerujem i nadam se da je nastupilo vrijeme buđenja i da ćemo razumno sagledati stanje u kojem smo, s jedne strane, donijeti objektivnu dijagnozu, s druge strane, i prihvatiti u Hrvatskom saboru Strategiju 2030 kakva nam doista treba na dobrobit hrvatskih građana.

Javne financije su najzahtjevniji dio ekonomije, kako teoretskih spoznaja, tako i glede stanja u Lijepoj Našoj. U ekonomskoj teoriji Paretov optimum je kriterij koji nije primjereno “gubiti iz vida” pri konstruiranju modela i njegove interpretacije. U javnim financijama Paretov optimum je fikcija o kojoj se govori, ali, zasad, nije naročito koristan alat u procesu spoznavanja odnosa javnih u odnosu na privatna dobra. Nije nikakva mudrost zaključiti kako nam je država skupa i neučinkovita. Zato s velikim zadovoljstvom mogu reći kako smo dobili dva kompleksna rada iz područja javnih financija koja će nam pripomoći u ocjeni Strategije 2030.




Prva je knjiga Hrvoja Šimovića i Milana Deskar-Škrbića: “Ekonomika javnog sektora” koju je izdala Arhivanalitika, Biblioteka Ekonomski Lab. Važnost ove knjige nije samo u novom nazivlju javnih financija (prvi je to učinio Joseph E. Stiglitz) nego u “povezivanju” sustava javnih financija i “slike” hrvatskih javnih financija. Relevantna pitanja objavljena su na prihvatljiv način koji mogu razumjeti ne samo ekonomisti nego svi zainteresirani građani. Moje je mišljenje da bi knjigu uglednih autora morali, u prvom redu, proučiti naši političari kako bi se utemeljeno na argumentima zalagali za svoje političke opcije. Nažalost, često smo u prilici čuti raspravu o temeljnim problemima na neutemeljen način. Nije riječ o političkoj opciji. Riječ je o neutemeljenim raspravama koje jednostavno nemaju smisla. U području javne ekonomije, kako javne financije nazivaju autori, presudna je uloga i značaj Hrvatskog sabora i lokalnih i regionalnih skupština jer one “glume”, na temelju svojih političkih opcija, sudionike tržišta, kako na strani ponude, tako i na strani potražnje. Ni to nije sve. Država svojim učešćem na prihodnoj i rashodnoj strani proračuna (u odnosu na veličinu BDP-a) određuje tržište kao takvo, kako u kratkom, tako i u srednjem roku. Dugi rok ostaje nepoznat jer ga određuju izvanjski čimbenici. Zato je potrebno svaku odluku, kako glede poreza, tako i glede javnih dobara, razmotriti temeljem cost-benefit analiza. Usput rečeno, Švicarska o eventualnom povećanju poreza odlučuje referendumom.

Identificirati probleme

Izostajanje sustavnog, na znanosti utemeljenog, istraživanja smanjuje “šanse naših unuka”, kako bi rekao besmrtni J. M. Keynes. Rad je sustavan i postupan pa ga je ugodno čitati. Međutim, ono što je bitno identificirati jest cijeli niz snažnih argumenata izraženih u priloženim grafikonima koji jasno ukazuju na zaostajanje hrvatske u EU-u po bitnim kriterijima. U radu je mladim istraživačima ponuđen velik broj pitanja koja čekaju odgovor. To je dobra strana rada jer stimulira, da ne kažem propagira, područje javnih financija. Ponavljam, da su kojim slučajem, a nisu, predšasnici gospodina Plenkovića “vratili” politiku sustavnog izučavanja gospodarskog sustava, pitanje rasprave glede Strategije bilo bi učinkovitije i transparentnije. Konačno, dugoročno izučavanje sustava i politike temeljno je polazište svakoj učinkovitoj ekonomskoj politici. Rad Šimovića i Deskar-Škrbića spomenuo sam samo zato da bih ukazao i pokazao kako u Lijepoj Našoj postoje znanstveni i stručni resursi koji su sposobni učinkovito identificirati probleme javnog sektora i, na temelju analize studija na kojima se zasniva Strategija 2030., donijeti primjerene preporuke. Struka ne donosi odluke, ali je nezaobilazan čimbenik u kreiranju prijedloga odluka bez obzira na to je li riječ o podršci ili osporavanju. Zato je u uređenim državama politička odluka tako (naglašeno) moralno obvezujuća za njezine donositelje. Građani mogu zaboraviti dobru političku odluku. To nije slučaj s lošim političkim odlukama.

Slika stanja




Za koji dan ćemo dobiti još jednu novu knjigu iz područja javnih financija. Ekonomski fakultet iz Zagreba angažirao je cijeli tim stručnjaka kako bi znanstvenoj i stručnoj javnosti ponudio pitanja iz područja lokalnih financija. Naslov rada glasi: “Financije: županija, gradova i općina”. Koliko je značajna knjiga grupe autora, najbolje svjedoči naslov. U Hrvatskoj se zapravo ne raspravlja o odnosima centralne i lokalnih vlasti. Na javnoj se sceni iznose političke interpretacije tog objektivno složenog i zahtjevnog problema. Stječe se dojam da na hrvatskoj političkoj sceni vlada argument glasa umjesto glasa argumenta. Zato je više nego dobro što smo dobili jedan sustavan pristup problemima lokalne uprave i samouprave. Strategija 2030 tek je mrtvo slovo na papiru ako se razumno i funkcionalno ne riješe problemi u odnosima centralne i lokalnih vlasti. Globalno gospodarstvo ima značajan, po mojem mišljenju odlučujući, utjecaj na regionalna povezivanja regija, koje se nalaze u više zemalja, koje predstavljaju cjelinu u gospodarskom ili bilo kojem drugom pogledu. Da bi se omogućilo racionalno povezivanje, valja identificirati ulogu dijela u odnosu na cjelinu. Dio mora ostati dio cjeline (države), ali istovremeno mora imati dovoljan broj stupnjeva slobode kako bi se u interakciji s drugim domaćim ili inozemnim dijelovima povezivao na obostranu korist. Suradnja u Istri je dobrodošla kako Hrvatima, tako i Slovencima. Da bi lokalne jedinice mogle “ignorirati” (čitaj: graditi mostove) državnu granicu, moraju imati slobodu djelovanja i potrebna financijska sredstva. Prema tome, definiranje uloge i značaj jedinice lokalne uprave i samouprave određuje porezne i svake druge prihode lokalnoj upravi i samoupravi. Autori su pokazali, po mom mišljenju dokazali, kako u Hrvatskoj ne postoji uzročno-posljedična veza na relaciji stvaranja i raspodjele dodane vrijednosti, temeljni kriterij, određivanja odnosa dijela i cjeline. Bez preciziranja uloge i značaja lokalne uprave i samouprave rasprava se svodi na probleme prenošenja javnih ovlasti središnje na lokalnu vlast. To nije odgovor na pitanja odnosa centralne i lokalne vlasti, već tehnička podjela rada između centralne i lokalnih vlasti. To je sasvim druga priča i nije ih primjereno nazivati istim imenom. Konačno, lokalna uprava i samouprava, po mojem mišljenju, mora upravljati resursima na svome području kako bi se dinamizirao rast i razvoj gospodarstva i tako povećalo blagostanje građana. To je bit regionalizacije države. Implicite su autori svjesni navedenog problema. Zato u svojim analizama donose “sliku” stanja u Hrvatskoj te je kompariraju s iskustvima drugih zemalja. Knjiga ostavlja dovoljan broj stupnjeva slobode svakom čitatelju da donese vlastiti zaključak glede problema lokalne uprave i samouprave.

Užas depresije

Obje knjige predstavljaju dodatni alat kako bi se procijenila ostvarivost ciljeva navedenih u Strategiji 2030. To je velik doprinos autora obiju knjiga u prisutnoj, zasad neprimjerenoj, raspravi glede odgovora na pitanje: kamo plovi hrvatski brod? Kao i prethodnu knjigu, predlažem da ih zainteresirani pročitaju kako bi imali dodatne argumente u svojim promišljanjima. Štoviše, bilo bi dobro da sve političke opcije koje obnašaju vlast, ili će je obnašati, organiziraju raspravu o ovim pitanjima kako bi spoznali “što pije, a što ne pije vodu”. Navedenom bih mogao dodati svoju knjigu “Makroekonomija i porezi” koja se razlikuje od spomenutih knjiga i predstavlja sasvim novi – drugačiji pristup. Upravo, sa suradnicima, obrađujem anketu na temeljima zaključaka moje knjige kako bi se identificirala porezna presija “iz kuta” gospodarstva koji je, po mojem mišljenju, od presudne važnosti. Ukratko, pokazat ću primarnu i sekundarnu raspodjelu dodane vrijednosti na rad i kapital te poreznu presiju rada i kapitala. Novi pristup će otvoriti, nadam se, nove rasprave što je bio temeljni razlog što sam pokrenuo anketu izračuna porezne presije. Sasvim je jasno da ću anketu nastaviti kako bih pokazao, komparativnim pristupom, sav užas prisutne depresije.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.