Screenshot

VOJISLAV ŠEŠELJ Narcis i klaun

Autor: Boštjan Marko Turk/7dnevno

Što se više približavaju srpski izbori 21. lipnja, to je srpska oporba razbijenija. Jednu od glavnih uloga u tome igra Vojislav Šešelj, osoba koja je na političkoj sceni od sredine 80-ih. Tako dug mandat nema nitko u bivšoj Jugoslaviji. Većina Šešeljevih kolega ili suputnika koja nije uspjela u politici prešla je iz politike u posao ili je jednostavno umrla. Jedina Šešeljeva paralela, striktno u pogledu trajanja njegova mandata i utjecaja na politiku u svojoj zemlji, bio bi Janez Janša, koji trenutačno treći put predsjeda slovenskom vladom.

A Vojislav Šešelj nije ništa posebno s obzirom na svoju dugovječnost. On odražava temeljne karakteristike srpske politike, baš kao što one odražavaju njegov identitet. Prva značajka srpske politike prilično je paradoksalna: riječ je o orijentalnoj varijanti vlasti u kojoj su oni koji čine loše stvari narodu uvijek na vrhu. Uz to su korumpirani, a prije svega njihova bit je nemilosrdni makijavelizam kojim stižu do ciljeva ne birajući sredstva. Orijentalni tip vlasti nema ni jednog zajedničkog nazivnika s demokracijom, a trebao bi ih imati barem sto. Zato i ljudi u Srbiji svake godine žive lošije pa i najbolji optimisti mogu samo reći: Nemojte očajavati, bit će još gore.

Unutar orijentalnog nedemokratskog modela društvenog upravljanja, uspostavljenog u Beogradu (a Srbija je Beograd, što je još jedan dokaz nedemokratske prirode), osobito se ističe Vojislav Šešelj. Daleko je najistaknutiji patološki narcis kojeg je srpska politika oblikovala posljednjih desetljeća. Ali da bi Šešelj bio išta više od vječnog šefa jedne od oporbenih stranaka, morao bi imati i drugu kvalitetu, koju – usprkos svemu – nikad nije razvio. To također objašnjava zašto mu je tako dugo dopušteno živjeti u oporbi. Šešelj, naime, nikada nije bio despot. Jednostavno mu je nedostajala ta kvalifikacija. Ali ako želite biti na vlasti u Srbiji – i ostati na njoj – morate biti despot. Nevjerojatni broj mandata Slobodana Miloševića objašnjava se samo činjenicom da je u polazištu bio patološki narcis, a istodobno je to nadograđivao karakterom despota. Aleksandar Vučić nije patološki narcis, ali to kompenzira statusom despota. U međuvremenu su neki pokušali postati despotima, ali u tome nisu uspjeli. Plesali su samo jedno ljeto, to je jedan mandat, neki ni toliko. To se odnosi na Dobricu Ćosića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića.

Ako kažemo da je Vojislav Šešelj patološki narcis, što time mislimo? Patološki narcis prije svega je kategorija koja nosioca tog karaktera postavlja iznad drugih ljudi – i iznad povijesti. Da je takav čovjek primoran biti iznad stvarnih činjenica, logično proizlazi iz prva dva nalaza. To je u isto vrijeme i jedan od razloga što među patološkim narcisima ima puno luđaka. Kao potonji, i patološki narcisi žive u svome zatvorenom svijetu.

Ali ovakav tip ljudi ne može bez publike koja ih obožava. Sebe vide u smislu njihovih očekivanja. Ovisni su o drugima jer im je potrebno stalno odobravanje i divljenje. Ne zanimaju ih životi i sudbine drugih ljudi. Oni vidi narode, nacije i čovječanstvo tek u projekciji samog sebe. Šešelj isto tako vidi svijet samo u vlastitoj projekciji. A njezino prvo obilježje je nepogrešivost: Vojislav Šešelj nikad nije pogriješio i uvijek je bio u pravu. To je inače neobično s obzirom na njegovu burnu karijeru, u kojoj je osuđen na Haškom sudu na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Patološkom narcisu ljudi također ne znače ništa u usporedbi s ostvarenjem “vlastite misije”: baš kao što su nacistički zločinci određene etničke skupine smatrali dostojnima “konačnih rješenja”, tako i Šešelj nema problema izražavati se o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima (i Slovencima, o potonjima u relativnom smislu) kao o etničkim grupama koje stoje na putu ostvarenja njegove “ideje” i smetaju joj. Međutim, četnički vojvoda Šešelj nije bio osuđen zbog svojih riječi, nego zbog svojih djela: patološku “ideologiju” provodio je u praksu. Prema svjedočenju Aleksandra Vasiljevića, načelnika KOS-a za Srbiju, Šešeljeve postrojbe u noći sa 20. na  21. studenoga 1991., nakon pada Vukovara, na Ovčari su likvidirale ranjenike i civile, njih 264: to je najveće masovno ubojstvo tijekom agresije Republike Srbije na Hrvatsku.

Kad se vratio iz Haaga, mirno je rekao: “Ponosan sam na svoje zločine i spreman sam ih ponoviti u više navrata” (Vojislav Šešelj za beogradske medije, 11. travnja 2018.). Mnogi su se tada prisjetili završetka jednog od najpoznatijih filmova u povijesti, “Schindlerove liste”: u jednoj od posljednjih scena čuvari do vješala vode zapovjednika logora u Plaszowu, zločinca poznatog po patološkim ekscesima u kojima se izdizao iznad života zatvorenika. Amon Göth (glumi ga Ralph Fiennes) neposredno prije nego što mu konopac slomi vrat, uzvikuje: “Heil Hitler!”.

S istim samopouzdanjem s kojim je govorio o svojim zločinima, Šešelj je nedavno protestirao protiv toga da ga ljudi nazivaju ratnim zločincem. To znači da mu status ratnog zločinca više ne odgovara – suprotno tome! – i da bi sada htio postati nevin, kao janje. Dokaz za to je Šešeljevo bijesno sučeljavanje s Nenadom Čankom (Čanak vs. Šešelj o genocidu, Pink, 9. veljače 2020.), na kraju čega Šešelj jasno upozorava: “Sastavio sam popis onih koji su me bilo kada zvali ratnim zločincem: kada budu na listi sva imena, užasno ću sve kazniti”.

Ovdje Vojislav Šešelj upada u najdublju proturječnost u karijeri. Vojni zločinac koji se hvali svojim zlodjelima, a istovremeno se od njih distancira. To na kraju nije toliko neobično jer se sva srpska politika temelji na kontradikcijama. Napokon, čak i proturječnost patološki narcis vidi kao neproblematičnu: njegov je ego toliko jak da u njemu očite neistine lako postaju jednoznačne – istine. Tako je Vojislav Šešelj zločinac i ne-zločinac u istome tijelu.

Normalna, racionalna osoba Šešeljeva salta ne može shvatiti ozbiljno. Štoviše: ako bilo što ispunjava Šešeljevu karijeru, to je beskrajna serija anegdota u kojima, s gledišta racionalnog razuma, Šešelj ispada kao nešto što bi najmanje volio: kao klaun, i to s gledišta objektivne norme onoga što je komično i smiješno, a njezine temelje postavio je francuski filozof i nobelovac Henri Bergson početkom dvadesetog stoljeća. Što je komično (smiješno), uvijek je nesvjesno samog sebe. Patološki narcis je po prirodi komičan: memorijalni film “Veliki diktator” u kojem Charlie Chaplin glumi Adolfa Hitlera potpuno se temelji na Bergsonovoj teoriji komičnog. Malo smo se kada nasmijali toliko kao gledajući tu komediju. Komično je naime sve čega nismo svjesni, kada nešto činimo pogrešno: komične su mane koje nesvjesno ponavljamo – pijanac koji posrće po cesti nasmijava nas jer je njegovo ponašanje nesvjesno i krajnje neobično.

Chaplinov “Veliki diktator” i Vojislav Šešelj iz istog su gnijezda. Oni su format klauna. Na kongresu SRSJ (partija Ante Markovića) početkom 1990-ih Šešelj je fotoaparatom pokušao pogoditi kosovskog akademika Vetona Surroja – on se povukao i aparat je udario u glavu Mirka Kovača. Šešelj izjavljuje da se sve završilo bez značajne štete: naime, Surroi je veliki intelektualac, a Kovač loš pisac. Njegove glave tako nije šteta.

Na Haškom sudu Šešelj je suvereno objasnio kako je počeo rat u BiH: “Jedan Musliman na konju krenuo je baciti bombu na kafić zvan Srbija. Mirko Blagović je stajao ispred kafića, odmah pucao i pogodio Muslimana u nogu. A mene je najviše zanimalo kako je prošao konj. Hvala Bogu, konj je prošao živ i neozlijeđen. A onda je počelo pucanje… (i rat)”. Vojislav Šešelj nadalje tvrdi da je omogućio pobjedu Donalda Trumpa jer su tijekom posjeta Joea Bidena u Beogradu članovi njegove Radikalne stranke prosvjedovali ispred veleposlanstva SAD-a u majicama s natpisom: “Biden, dolje”. Slike su obišle ​​svijet. Šešelj je kratko nakon toga lobirao među Srbima u Arizoni, a upravo je Arizona odlučila predsjedničke izbore 2016. (tvrdi Šešelj). 4. listopada 2017. Šešelj je na Pink TV-u podupro legalizaciju prostitucije i veći utjecaj starleta na javni život u Srbiji. A a što je bitno, zauzeo se za više implantata kod žena, što bi se sve dobro odrazilo na srpski turizam. 10. travnja 2020. napokon je u emisiji na Happy TV-a izjavio da samo on ima lijek za COVID-19.

Gornji navodi kriju posljednji ključ enigme “Šešelj”: četnički vojvoda izvodi talk show na televizijama Pink, Happy TV i RTS koje su pod apsolutnom kontrolom vlasti u Beogradu. Šešelj je dopuštena oporba, uglavnom zato što ljudi u njemu prepoznaju dva elementa njegova političkog i osobnog identiteta: klauna i ratnog zločinca. Šešelj tako baca negativno svjetlo na cijelu oporbu koja nikada neće doći na vlast.

Ali upravo te dvije “kvalitete” već trideset godina drže Šešelja u vrhu srpskog javnog života. Postoji samo jedan način da se objasni paradoks: srpski se kriterij za ocjenjivanje takvih političara bitno razlikuje od europskoga. Šešelj je normalan samo sa stajališta srpskih parametara “normalnosti”. To pokriva i odgovor na pitanje: hoće li tamošnji političari (i njihovi birači) ikada dovesti Srbiju u Europu?

Neće.

VUČIĆ PONAVLJA MILOŠEVIĆA I danas je strah kralj Srbije koja živi u kružnom vremenu srednjeg vijeka

Autor:Boštjan Marko Turk/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.