Davor Puklavec/PIXSELL

VLAST SE PONAŠA KAO DA NE POSTOJI SUTRA: Faraonov san o sedam debelih i sedam mršavih krava izbrisan je iz memorije naših političara

Autor: 7dnevno / Guste Santini

Hrvatska vlada nalazi se pred novim rebalansom proračuna. Izjalovila se tvrdnja Vlade kako novi rebalans neće biti potreban. Za veliki broj ekonomista nova procjena proračunskog deficita bila je očekivana već na početku krize, posebno za one koji su bili udaljeniji od izvršne vlasti.

Za ekonomiste je uvijek opasno biti blizu aktualne izvršne vlasti. Nije to ništa novo u Lijepoj Našoj. Moram naglasiti kako je taktika našeg ministra financija gospodina Marića bila dobra jer je, barem, “ograničio” nezasitnost, zbog općeg siromaštva, koja je na ovim prostorima impresivna. Štoviše, njegova politika bi se mogla nazvati taktikom tvrdog budžetskog ograničenja. Nije lako našem ministru financija. Teško je biti danas u njegovoj koži, kako bi to rekao naš mudri narod.

Srecko Niketic/PIXSELL

U dobrim vremenima Hrvatska je, osim nekoliko posljednjih godina, bilježila kroničan proračunski deficit. Iako nismo po rastrošnosti usamljeni, ipak smo zadivljujuće kreativni. Umjesto da su dobre godine iskorištene kako bi se prikupile rezerve za crne dane, mi smo, zahvaljujući turističkom sektoru, radili upravo suprotno.

Faraonov san o sedam debelih i sedam mršavih krava izbrisan je iz memorije naših političara. Faraonov san dobar je prikaz poslovnog ciklusa. Josip je, kao pravi kejnzijanac, radio prave stvari. U doba uzleta, sedam debelih krava, štedio je kako bi u vrijeme potonuća gospodarske aktivnosti, sedam mršavih krava, osigurao dovoljno zaliha da nahrani ugrožene faraonove podanike. Faraon je dodatno povećao svoju božansku slavu, a Josip je postao njegovim miljenikom. Upravo nam je potreban “Josip” koji će mudrom politikom, nadahnut “Božjom providnošću”, učiniti prave stvari na pravi način u pravo vrijeme. Upravo je prisutna depresija vrijeme za odlučne poteze koje mogu povući veliki igrači.

Nismo štedjeli

Učinkovita ekonomska, zapravo u velikom dijelu socijalna, politika morat će privremeno odustati od zamjene kune eurom. S eurom ćemo morati malo pričekati. Za njegovo uvođenje potrebna su bolja vremena. Oblik i dubina krize, kojoj se ne nazire kraj, nije vrijeme za štednju. Drugim riječima, koronakriza imperativno nalaže akciju kako bi njezini pogubni učinci bili što manji.

Tragično je što nismo štedjeli kad smo to mogli i morali. Međutim, danas nije vrijeme za ispravljanje jučerašnje lakomislenosti. Danas treba razumno i odgovorno trošiti i tako očuvati socijalni sustav. Bez zaštite socijalno ugroženih građana mogu nastati samo nove tenzije koje će biti odlučujuće ograničenje bilo kojoj razumnoj politici.




Nobelovac Paul Krugman mudro zbori podržavajući u kriznim uvjetima potrošnju države. Prema tome, predlažem Vladi premijera Andreja Plenkovića da presječe sidro koje nas sputava u donošenju potrebnih odluka. To je priča za neka bolja vremena. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Plenković, kako bismo se oslobodili okova koji nam onemogućuju učinkovita i kreativna razmišljanja što i kako učiniti danas da sačuvamo Lijepu Našu budućim generacijama.

Jasno, prijedlog ne podrazumijeva “bakanalije”. Upravo suprotno, prijedlog podrazumijeva i podržava povećanu aktivnost države, s jedne strane, kako bi se pomoglo ugroženim građanima, i, s druge strane, dijelu gospodarstva koji će sutra, nakon prestanka ugroza, biti “lokomotiva” koja će povući cjelokupno gospodarstvo u smjeru veće gospodarske aktivnosti. Dakle, moramo povećati potrošnju danas, bez obzira na veličinu proračunskog deficita, kako bismo u vrijeme krize osigurali dinamiziranje gospodarskog rasta i, posebno, razvoja. Konačno, je li važnije zaštititi ugrožene građane i sačuvati izvozno orijentirano gospodarstvo ili zamijeniti kunu eurom? Po mome mišljenju, takvo je pitanje besmisleno. Zadatak svake civilizirane i demokratske države je zaštititi najugroženije građane i povećanjem konkurentnosti sačuvati, zapravo povećati, nacionalni suverenitet.

7dnevno

Kad je riječ o ugroženim građanima, država je barem dijelom kriva za postojeće stanje. Država nije, a morala je, jasno odrediti koja je poželjna razina zaduživanja hrvatskih građana. Obilna ponuda kredita poslovnih banaka, podržavana reklamnim akcijama, morala se ograničiti propisujući koji građani imaju, a koji nemaju kreditni bonitet. Građani koji nemaju potrebni kreditni kapacitet na svoju bi odgovornost, i odgovornost poslovne banke, protuzakonito podizali kredite za koje ne bi mogli odgovarati. Nije to neka pamet.




Upravo je tako bilo u prethodnom sustavu. Maksimalni iznos anuiteta nije mogao iznositi više od trećine plaće. Jasno i jednostavno i, što je najvažnije, učinkovito. Kratko rečeno, država bi morala socijalno najugroženije građane zaštititi tako da preuzme njihove obveze prema vjerovnicima. Vjerovnici bi, sa svoje strane, morali sa zahvalnošću prihvatiti ponudu Vlade jer su svjesni da najveći broj potraživanja nikada neće naplatiti. Današnje stanje nije problem zakonodavne regulative. Današnje stanje je pitanje političke odluke koja će pokazati razinu socijalne osjetljivosti hrvatskih vlasti.

Partnerski odnos

Kad je riječ o gospodarstvu, potrebno je uspostaviti poslovni i partnerski odnos s onim dijelom gospodarstva koji će po okončanju krize dinamizirati poslovnu aktivnost. To je moguće učiniti putem angažiranja znanstvenog i obrazovnog sustava koji će pomoći poduzetnicima da se pripreme kao buduće “lokomotive” kad prestane ugroza. Pristup je jednostavan i logičan.

U prvom koraku premijer Plenković treba pozvati “na kavu” stotinjak najvećih privatnih tvrtki u Hrvatskoj i saslušati što ih muči. Premijerovi suradnici na temelju iskaza poduzetnika sačinjavaju plan akcije kako bi se uklonile institucionalne zapreke. Potom premijer pozove najuglednije hrvatske znanstvenike kako bi mu kazali kako mogu pomoći domaćem gospodarstvu. Tvrtkama koje su pred restrukturiranjem treba ponuditi tim stručnjaka koji bi uz tehničko-tehnološke stručnjake sačinjavali ekonomisti i pravnici koji bi, razumije se samo po sebi, platila država. Taj i takav pristup zahtijeva financijsku podršku.

Pritom ne smatram da treba poklanjati, što je bio model pomoći gospodarstvu u drugom kvartalu ove godine, koju sam povezao s parlamentarnim izborima. Potentnom gospodarstvu ne treba poklon, njemu trebaju razumne mjere koje će omogućiti “stvaralačko razaranje” kako je to nazvao Schumpeter. Politika zadržavanja nezaposlenih u tvrtkama umjesto njihova registriranja na burzi rada nije pravi odgovor na izazove koje traži prisutna kriza.

Ako se pomaže tvrtkama koje su u dobrim vremenima imale probleme, one će samo preživjeti, zahvaljujući poklonima, i nakon krize, kad poklona ne bude, postati veći problem nego što su bile prije krize. Najbolja pomoć gospodarstvu je smanjenje porezne presije. Znam da zvuči bogohulno u vrijeme velikih proračunskih deficita i sve većih potreba za socijalnim intervencijama govoriti o smanjenju uloge fiskalne funkcije poreznog sustava. Međutim, to je nužnost jer opstanak može osigurati samo dinamično gospodarstvo.

Da bi se to primjereno učinilo, valja odvojiti vatrogasne mjere od sustavnih rješenja. Jednostavno, vatrogasne mjere, osim toga što gase vatru, čine, pri gašenja požara, mnoge štete koje mogu postati, na dugi rok, ugroza koja gašenje požara čini besmislenom rabotom. Da bi se smanjili negativni učinci prisutnih institucionalnih ograničenja, treba provesti reforme kako na prihodnoj, tako i na rashodnoj strani proračuna. Premijer Plenković je u vrijeme prošlogodišnjeg štrajka učitelja i nastavnika obećao da će se do kraja svibnja ove godine izraditi koeficijenti složenosti poslova i radnih zadataka. To je vrlo važno kako bi otpočela reforma javnog sektora. Ako je premijer Plenković održao obećanje, imamo dobro polazište.

Novi pristupi

Zdravstveni sustav, kao što to tvrde javni mediji, ima značajnih problema. To znači da nije primjereno primijeniti dosadašnji način razmišljanja, poduzetih mjera, kada su se prisutni problemi stvarali. Potrebno je iznaći nove putove baš onako kako je to učinio Hanibal suprotstavljajući se Rimu. Novi pristup mora rezultirati značajnim smanjenjem fiksnih i varijabilnih troškova u zdravstvenom sustavu.

Jedno je pitanje treba li i u kojoj mjeri država osigurati zdravstvenu zaštitu svojim građanima, a sasvim je drugo pitanje tko će “proizvesti” zdravstvene usluge. Uz restrukturiranje postojećih kapaciteta valja otvoriti mogućnost privatne prakse koja će pružati usluge osiguranicima koje će plaćati država za dogovoreni standard zdravstvene zaštite. Sasvim je razvidno da će građani koji imaju veći dohodak ubuduće participirati u troškovima zdravstvenih usluga. To isto vrijedi i za one građane koji se odnose neprimjereno prema svome zdravlju.

Mirovinski sustav zahtijeva promjene. Jasno, predlažem napuštanje drugog stupa na način da osiguranici odluče hoće li se vrati u prvi stup ili će prenijeti svoja sredstva u treći stup. Tako bi se otvorio prostor, uz zadržavanje postojećih izdvajanja iz dohotka, povećanju osobnih dohodaka zaposlenika. Nije primjereno troškove tragične privatizacije usmjeriti na umirovljenike. Tim više što su upravo današnji umirovljenici izdvajali, kako se to tada zvalo, u proširenje materijalne osnovice udruženog rada. Čak da nije bilo tragične privatizacije, potrebno je povećavati uplate u mirovinski sustav. U većini razvijenih zemalja osnovicu za dodatno izdvajanje predstavljaju potrošni porezi. Nikako nije dobro zaboraviti kako su upravo najveću cijenu cjelokupne transformacije društva, nikad precizno određenu, platili i plaćaju umirovljenici. Precizno rečeno, postojeća visina mirovina u presudnoj mjeri kreira velik broj socijalno ugroženih građana. Prisutna kriza cijelu priču dodatno dramatizira.

Marin Tironi/PIXSELL.

Posebno velike promjene predlažem glede promjena u poreznom sustavu. Ministar Marić je nastojao smanjiti poreznu presiju gospodarstvu. Međutim, smanjenje porezne presije nije dovoljno. Potrebno je daleko veće smanjenje porezne presije. To nije izbor. To je uvjet očuvanja gospodarstva, da ne kažem suvereniteta Lijepe Naše. Naime, porezni obveznik mora imati porezni kapacitet.

Ako porezni obveznik nema poreznog kapaciteta, tada nije u mogućnosti platiti bilo koji i bilo kakav porez. Konačno, nije nikakva mudrost zaključiti kako porezi ne smiju smanjiti poslovnu sposobnost poreznog obveznika. To je u svojim slavnim načelima jasno rekao Adam Smith. Naš porezni sustav moramo nazvati prohibitivnim. To se mora mijenjati. Za desetak dana izaći će iz tiska moja nova knjiga pod naslovom: “Makroekonomija i porezi” u kojoj sam pokazao kako je porezima potrebno pristupiti s makro i mikro ekonomskog motrišta.

Pokazao sam da nije primjereno, zapravo je pogrešno, mišljenje kako možemo konstruirati porezni sustav prema svom nahođenju. To je isto kao da kažemo kako možemo autonomno djelovati na tečaj kune i kamatne stope. Valutna klauzula i devizna štednja hrvatskih građana učinili su kunu monetarnim manekenom. Sve je ostalo bolja ili lošije ispričana priča. Nadalje, hrvatski inozemni dug pokazuje kako izvanjsko određuje domaće.

Inverzija ne vrijedi, pa, prema tome, priče kako možemo uspostaviti vlastiti porezni sustav je izravno u suprotnosti s nužnim povećanjem konkurentnosti domaćeg gospodarstva. Robna razmjena s inozemstvom pokazuje da nismo konkurentni jer je pokrivenost uvoza izvozom tek nešto više od pedeset posto, i to ne prošle godine već godinama. Postavlja se pitanje koji i kakav nam porezni sustav treba da bi pokrivenost uvoza izvozom iznosila barem osamdeset posto? Odgovor na to pitanje jasno će nam kazati kakav nam je porezni sustav potreban.

Nema deviza

Turizam je bio “zlatna koka” jer je “spašavao” deficit robne razmjene s inozemstvom, što znači da je pribavljao potrebna devizna sredstva kako bi se najprije usporio pa potom smanjio inozemni dug, što je vidljivo iz salda tekućeg računa platne bilance. Međutim, turizam je, što je bitno za našu temu, izvozio kako izravne, tako i neizravne poreze. Poreznu blagajnu su punili inozemni turisti.

U prošloj godini Hrvatska je, procjenjujem, izvezla poreza putem izvoza roba i usluga trinaest BDP-a, što je nešto više od trećine ukupnih poreznih prihoda. U tome je udio turističkog sektora bio više od polovine izvezenih poreza. Tako je turistički sektor “prikrivao” pravo stanje platne bilance i javnih financija. To je bitno shvatiti i razumjeti kako bismo, svjesni ograničenja što ih donosi monokulturno gospodarstvo, dinamizirali razvoj realnog sektora, posebno izvozno orijentiranog.

O prijedlozima za koje se zalažem raspravljam u spomenutoj knjizi, što sam djelomično u raspravama iznio više puta na ovim stranicama. Usput rečeno, Slovenija izvozi više od polovine ukupnih poreznih prihoda. Slovenija bilježi suficit na računu roba i usluga. Slovenija nema neto inozemnog duga. Slovenija nam je razboritom politikom odmakla. Hrvatska ima dovoljno resursa da ubrza svoj rast. Možda ćemo teško dostići slovenski dohodak po glavi stanovnika, ali ništa nije nemoguće. Potreban nam je sustavni pristup. Hoćemo li propustiti i ovu priliku stvar je političke odluke.

Autor:7dnevno / Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.