Lustraciju u Hrvatskoj koče udbaši i „deca komunizma“

U Hrvatskoj još nije predložen, a kamoli izglasan zakon o lustraciji. Zašto? Odgovor je u samom naslovu. Lustraciju su odavno provele neke zemlje u kojima je vladao totalitarni komunistički režim – Njemačka, bivši (DDR), Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Albanija. „Srbija je donijela zakon o lustraciji 2003. godine. Smatra se da nikada nije bio primijenjen (Deutsche Welle) jer je postojao nedostatak političke volje.

Zakon o lustraciji predviđao je formiranje povjerenstva koje je trebalo prosuđivati tko je od javnih osoba sudjelovao u kršenju ljudskih prava. Povjerenstvo nije nikada utemeljeno“ (dr. Z. Šeparović, Lustracija, Zagreb, 2016., str. 18). Što se tiče Crne Gore, ona je u sličnim problemima: „Liberalna partija Crne Gore zatražila je da se u toj zemlji konačno usvoji zakon o lustraciji. Ali, u Crnoj Gori je na vlasti gotovo ista politička elita kao početkom devedesetih, i pri kraju je proces kontralustracije“ (dr. Z. Šeparović, Lustracija, str. 18). Makedonija je provodila lustraciju nepunih sedam godina, ali nije bila temeljita, te je prekinuta 2015. godine.

Samo Hrvatska i Slovenija nisu poduzele baš ništa po pitanju lustracije. Svrha lustracije nije kazniti osobe koje se drži krivima. To je posao tužitelja. Svrha lustracije jest zaštititi demokraciju u nastajanju. Rezolucija broj 1481. Skupštine Europskog parlamenta iz 2006. bavila se totalitarnim režimima koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću. Ona je temelj za svako postupanje u stvarima lustracije. Ta je rezolucija Magna Carta lustracijskog pokreta i osude zločina koje su počinili totalitarističko-komunistički režimi. Nažalost, ima zemalja u kojima arhivi ni do danas nisu otvoreni za javnost – arhivi za unutarnju sigurnost, te tajnih policija i obavještajnih agencija.

Hrvatska i Slovenija nisu učinile baš ništa po pitanju lustracije, što pokazuje da se i teoretski i praktično protive rezoluciji broj 1481. Doduše, Hrvatski je sabor donio jednu deklaraciju po tome pitanju. No, pravno gledano, deklaracija je manje od rezolucije. A osnovni je problem u tome što poslije usvajanja te saborske deklaracije nije bilo niti ima nikakve akcije. Hrvatska je ulaskom u EU preuzela sve obveze, među kojima je i lustracija, čišćenje obavještajnih služba i čišćenje društva od ideološko-komunističkog fanatizma.

Postoji jedna dobra stara latinska izreka: „Pacta sunt servanta“, tj. Sporazume se mora provoditi. A kako će ‘jadna’ Hrvatska provoditi te sporazume i pokrenuti lustraciju kada su i danas na čelu naših tajnih služba većinom udbaši, tj. kršitelji ljudskih prava iz vremena komunističkog režima. Oko 90% djelatnika jugokomunističke službe sigurnosti iz 1990. godine ostalo je zaposleno u novoostvarenim hrvatskim strukturama vlasti… čak 750 od 854 udbaša ostalo je raditi u Hrvatskoj“ (dr. Zvonimir Šeparović, Lustracija, str. 35). Jedina institucija koja je nešto učinila po pitanju lustracije u Hrvatskoj jest udruga „Hrvatsko nacionalno etičko sudište“ (HNES), koja je izdanak „Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ (HŽD).

Tako je „Hrvatsko nacionalno etičko sudište“ 10. prosinca 2014., u Prvom sudbenom vijeću, etički osudilo za veleizdaju, uz argumentirano obrazloženje, sljedeće osobe: Ivu Josipovića, Stjepana Mesića (etički osuđen 18. travnja 2015.), Vesnu Pusić (etički osuđena za veleizdaju 18. 4. 2015.), Milorada Pupovca, Budimira Lončara (etička osuda za veleizdaju od 18. 4. 2015.), Vesnu Teršelić (etički osuđena 14. 3. 2015. i proglašena nepoželjnom osobom, persona  non grata, u RH), Carla Bildta (etički osuđen 11. 4. 2015. i proglašen nepoželjnom osobom u RH), Vojislava Stanimirovića (etički osuđen 8. ožujka 2016.), Josipa Broza Tita (etički osuđen 31. 10. 2015.), Zorana Milanovića (etički osuđen za izdaju nacionalnih interesa 31. 10. 2015.).

O utemeljenosti tih etičkih, a ne sudbenih osuda može se pročitati u knjizi Lustracija dr. Zvonimira Šeparovića (nakladnik: Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Biblioteka Documenta Croatica).