Screenshot

Ljekovita šutnja vrijedi kao suho zlato

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Šutnja je filozofsko-teološki i antropološki pojam; ona je pojam koji se najčešće povezuje s religioznom stvarnošću, a njezine opise nalazimo u Bibliji

Tako se u prvom redu govori o Božjoj šutnji, au drugom smislu o čovjekovoj šutnji. Božja šutnja se može interpretirati kao šutnja koja se događa prije nego što se je Bog objavio čovjeku, stvorio svijet i sve u njemu. Ali i kao kazna prema kojoj Bog ne želi komunicirati s čovjekom, jer je on sagriješio ili nešto skrivio Bogu. No dijalog između čovjeka i Boga nije zauvijek prekinut jer Božja šutnja može biti znak Božjeg strpljenja i čekanja da se čovjek vrati na pravi put. Kada je riječ o čovjeku, također se može govoriti o vremenu šutnje i govorenja. Šutnja može značiti više toga: neodlučnost, odobravanje, zbunjenost i strah. Također može biti znak mudrosti.

U Bibliji čovjekova šutnja opisana kao sram nakon počinjenog grijeha, ponekad kao znak pouzdanja u Boga. U tom smislu šutnja može imati pozitivno i negativno značenje. U redovničkom životu
šutnja može označavati duhovnu sabranost i usredotočenost na meditaciju, ali i na samoću. Ja želim progovoriti o šutnji koja je znak mudrosti i ima pozitivno značenje. U vremenu u kojem živimo šutnja je strana čovjeku. Gotovo mu je nepoznata kao pozitivna stvarnost i mudrost. Zašto? Zato što smo svi naučili na stalno govorenje, na stalnu komunikaciju, pa je nestao taj mudrosni vid šutnje. Kada sam bio voditelj župnog karitasa, nastojao sam da volonteri župnog karitasa barem dva puta godišnje naprave prikupljanje najosnovnijih životnih namirnica za najsiromašnije u župi.

Na motivacijskom sastanku sa volonterima župnog karitasa znao sam reći: „Vidjet ćete da će se siromašni u župi obradovati našim sitnim poklonima, a još više činjenici da mislimo na njih i da se nekome od nas mogu izjadati.“ I tako je stvarno bilo! Sjećam se kada smo imali karitativni sastanak nakon božićnih ili uskrsnih blagdana da su volonteri znali reči: „Zapravo, kod nekih koje smo došli posjetiti, osjetili smo da trebaju nekoga tko će ih slušati. Baka je samo pričala i nije znala stati. Mi smo samo slušali, a ona je samo govorila, i nije nikako stala.“ Točno je ta tvrdnja. Čovjek današnjeg vremena, pogotovo oni koji žive sami, koji su u domu za starije i nemoćne, osjećaju samoću.

Pri kraju su svog zemaljskog života i žele samo pričati, izgovoriti ono što im je na srcu i savjesti. Trebaju čovjeka koji će ih mudro saslušati. Zato je danas velika čovjekova mudrost doći u posjet bolesniku, u bolnicu ili u dom za starije i nemoćne i samo slušati. Naš sugovornik kojeg smo mudro dugo slušali bit će presretan nakon posjeta. Zašto? Zato što je u svom monologu izrekao sebe, svoju muku, svoj nutarnji duhovni svijet kojeg ne može reći bilo kome. Potrebna mu je njemu bliska osoba. Tako je često i u ispovjedi. Svećenik se mora „pretvoriti u uho“ i samo mudro slušati. Suvišan je svaki govor. Isto je i sa djecom. Djeca žele u našoj strci života kada dođu kući da ih sasluša mama ili tata. Žele da ih se shvati ozbiljno, da nam prenesu svoj nutarnjo-duhovno-emotivni svijet i doživljaje jednog dana.

Znamo li slušati dijete, bolesnika, samca, štićenika nekog doma, ili kažemo uh što je dosadan i naporan. Usvojimo pozitivan, mudri vid šutnje. Čovjeku današnjice nije potreban samo novac i standard, potrebna mu je osoba koja će ga znati saslušati. Saslušati potpuno, ne napola, nego do kraja, dok on ne stane. Naša šutnje predpostavlja da postoji krepost strpljivosti. Imamo li strpljenja sjedjeti i samo slušati i ništa ne govoriti.

Eckhart Tolle u knjizi “Nova zemlja” piše:

“Preko inerfona se začuo uznemireni glas moje susjede Etel: ‘Moramo razgovarati. Vrlo je važno. molim te pusti me unutra’. Etel je sredovječna žena, inteligentna i visoko obrazovana, ali osoba sa jakim egom… U adolescenciji je uspjela pobjeći iz nacističke Njemačke, dok su mnogi članovi njene obitelji nestali u koncentracionim logorima. Etel je sjela na kauč potresena. ruke su joj se tresle. Izvadila je pisma i dukumente iz fascikla kojeg je ponijela sa sobom i porazbacala po kauču i podu. Imao sam čudan osjećaj, kao da se prekidač u mom tijelu okrenuo na maksimum. Nije mi preostalo ništa drugo osim da ostanem otvoren, pažljiv, intenzivno prisutan, prisutan svakom ćelijom svoga tijela. Gledao sam u nju bez ikakvih misli ili osuđivanja i slušao mirno, bez unutrašnjih komentara. Bujica riječi izletjela je iz njenih usta: ‘Danas su mi poslali još jedno prijeteće pismo. Osvećuju mi se. Moraš mi pomoći. Moramo im uzvratiti udarac. Njihovi podmukli advokati neće prezati ni od čega. Izgubit ću svoj dom. prijete mi istjerivanjem iz kuće…’ Istina je bila da je odbila platiti račune za usluge jer oni koji su zaduženi za održavanje nisu izvršili pojedine popravke. Za uzvrat su joj zaprijetili da će je odvesti pred sud. Pričala je desetak minuta. ja sam sjedio, gledao i slušao. Odjednom je prestala priča, pogledala je u papire rasute oko sebe i kao da se probudila iz sna. Smirila se i raznježila. Cijelo njezino energetsko polje se promijenilo. Zatim je pogledala i rekla: ‘Ovo nije toliko važno, zar ne?’ ‘Ne, nije’, odgovorio sam. Sjedila je nekoliko minuta, pokupila svoje papire i otišla. Slijedeće jutro me je zaustavila na ulici i pogledala nekako sumnjičavo. „Što si mi učinio? prošle noći sam prvi puta u proteklih nekoliko godina mirno spavala. Zapravo, spavala sam kao beba. Bila je uvjerena da sam joj ‘nešto učinio’, ali istina je da nisam. Umjesto što me pitala što sam joj uradio, trebala je pitati što joj nisam uradio. Nisam reagirao, nisam potvrdio stvarno postojanje njene priče, nisam hranio njen um sa još više misli i njeno tijelo – boli s još više emocija. Dopustio sam joj da osjeća to što je osjećala u tom trenutku, a sposobnost za tako nešto leži i nereagiranju. Biti prisutan uvijek je mnogo moćnije od svega što netko može kazati i učiniti, mada ponekad i to stanje pridonosi stvaranju riječi i djela.” (str. 122. i 123.)




Što se u stvarnosti dogodilo? Ništa alarmantno, nikakvo čudo. Dogodilo se psihičko oslobođenje od teških misli koje su opteretile crne misli, slutnje i savjest susjede Etel. Ona ih je izrekla u monološkom grču i postala duhovno lakša, oslobođena straha od mogućih prijetnji i sudovanja. Na neki način se “ispovijedila” svome susjedu koji ju je znao saslušati. Znao je da je ne smije prekidati, opominjati, upozoravati, usmjeravati, nego samo saslušati. Bio je njezino “rame za plakanje”, za izricanje njezinih unutarnjih duhovnih opterećenja i muka. Suvišna bi bila svaka njegova riječ. Da je komplicirao, govorio, ne bi doživjela svoju “ispovijed” kao oslobođenje.

Možemo se pitati, znamo li mi tako slušati ljude. Imamo li strpljenja za one kojima je nešto veliki problem, a realno gledano nije nikakav problem, nego trenutni izričaj nutarnjeg duhovnog bijesa, razočaranja, straha. To je značajno pitanje za nas i vrijeme u kojem živimo. Različiti su emocionalno – duhovni tereti na dušama i savjestima ljudi. Oni su puna čaša gorčine, nerazumijevanja, samosažaljenja iz kojeg se ne može izaći ako nas netko ne sasluša. Da li je to muž, žena, roditelj, ispovjednik, nije bitno. Bitno je da je to ljudsko biće sa puno empatije, suosjećanja. Suvremen čovjek je opterećen potrebnim i nepotrebnim brigama, strahom, nestrpljivim iščekivanjem što će se dogoditi. Ugrožena je duša, pod pritiskom različitih boli.

Zato možemo govoriti da je naše tijelo i duša tijelo boli. Kako se nositi sa tom činjenicom? Kako se oslobađati tijela boli? Treba postati svjestan sebe. Ne se protiviti onome što jesam, jer tada stvaram još veću patnju. Ako si strašljiv, paničar pred budućnošću, prihvati sebe kao takvog. Predaj Bogu svoje putove, svoju sadašnjost i budućnost. Naša prava priroda, naš duhovni, nutarnji svijet osobne boli treba izaći na vidjelo u molitvenom susretu s Bogom, u dobroj ispovijedi. Iz priče Eckharta Tolle je vidljivo kako je važno znati slušati, “pretvoriti se u uho” koje oslobađa, spašava. Svaki vjernik treba znati čitati “znakove vremena”. A “znak našeg vremena” je da unatoč svemu bogatstvu kojeg imamo postoji gotovo na svakom koraku, i u susjedstvu “čovjek boli” kojemu je potrebno naše biće i postojanje Boga koji s nama zajedno oslobađa čovjeka od tereta raznih boli.




Autor:Vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.