Kako žive „veliki“, a kako „mali“ Hrvati

„Hrvati su južnoslavenski narod nastanjen pretežno u Hrvatskoj (oko 3,9mil.), Bosni i Hercogovini (o. 500 000), Srbiji (o. 67 000), najivše u Vojvodini i Crnoj gori (Boka kotorska) od srijednjeg vijeka. (Ovih 67 000 odnosi se na Hrvate u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori. A kada je u pitanju Boka Kotorska: zemljišne knjige, dokumenti iz katastra pišu: Boka Kotorska – Dalmacija. Znamo da je Boka Kotorka nekada bila dio Hrvatske.) „dodatak autora“ teksta.

Hrvatske skupine postoje na Kosovu ( Janjevo, Letnica), a zbog osmanskih osvajanja nastale su mnogobrojne naseobine, koje su se kao hrvatske održale do danas, u Italiji (Molise), Ausriji (Gradišće), zapadnoj i južnoj Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj. Od druge polovice 19. stoljeća znatno je bilo iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje ( Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Novi Zeland ), a u drugoj polovici 20. stoljeća nastala je i mnogobrojna hrvatska dijaspora u zemljama Zapadne Europe ( Njemačka, Ausrija, Švicarska, Švedska i dr.).

Podrijetlo imena Hrvat još nije razjašnjeno. Do 11. stoljeća nosila su ga još tri plemena, jedno u Poljskoj (Bijela ili Velika Hrvatska uz gornju Vislu, drugo u Češkoj, treće u Ukrajini. Tragovi hrvatskog imena sačuvani su na širokom prostoru, a od 11. stoljeća ime se ustaljuje isprva samo u Dalmaciji do Gvozda. Za seobe naroda Hrvati su novi zavičaj našli  na području  rimskih provincija Panonije i Dalmacije, uništivši prethodno vlast Avara. Zatečeno romanizirano stanovništvo Hrvati su postupno asimilirali, slavenskim plemenima koja su došla na te prostore s Avarima, dali su zemlji svoje ime, koje se prvi put spominje za vrijeme kneza Trpimira (4. 3. 852.). Hrvati počinju stvarati državu u prvoj polovici 9. stoljeća…“ Hrvatski opći leksikon, Zagreb, 2012. godine, str. 550.

Za vrijeme mog studija na KBF-u, a još uvijek u razdoblju „čeličnog komunizma“, znao sam ponekad čuti od ljudi ili studenata riječ „Hrvatina“. Ona je označavala čovjeka, pravog rodoljuba i dobrog vjernika. U to vrijeme, to je bilo opasno biti, jer su takvima zatvarali vrata za svaki osobni napredak u socijalističkom društvu. Samo onim Hrvatima i Hrvaticama koji su ušli u Partiju, bila su otvorena sva vrata za napredak i prosperitet. Tko je to zaboravio, kratkog je pamćenja. Da ne govorim kako su studente, sjemeništarce, bogoslove u JNA, i inače smatrali neprijateljima socijalističkog sustava. Sjećam se kako su u vojsci maltretirali mog prijatelja Ivana iz Dicma koji nije htio govoriti „razumem“, nego „razumijem“. Neki mladi vodnik ga je preko pola sata maltretirao da počne govoriti: „razumem“. Nas studente teologije su pratili, i imali doušnike o našem ponašanju. Kako li je bila divna JNA za Hrvate i druge narode? Hrvati dolazeći iz vojske, u Zagorje, i drugdje, počeli su govoriti „ćebe, pantalone, organizovao sam, operisao sam nogu).

Predivno za hrvatski jezik koji je bio ugrožen u školama i na Televiziji Zagreb. Stvarno moramo plakati za tim vremenima, kada studentima teologije u vojci, i inače nisu priznavali da imaju srednjoškolsko obrazovanje, a kamo li fakultet. No, vratimo se temi o Hrvatima i pojmovima „veliki“ i „mali“ Hrvat. Kažu neki da su „mali“ Hrvati kršteni kao mala djeca, a „veliki“ Hrvati u odrasloj dobi za vrijeme demokratskih promjena u Hrvatskoj. Sjeli su u prve redove, prve klupe, ispred oltara, na opće čuđenje vjernika, pojedinih župnih zajednica. No, nisu dugo grijali crkvene klupe, pojavljivali su se povremeno, po potrebi. Možda bi bilo dobro za njih da se svojevoljno, ne na silu, skupe kod crkve svetog Jurja u Desiniću, da budu prikladno obućeni i obuveni kako bi mogli šetati uz potok Velika Horvatska, do sela koje pripada župi Desinić, a zove se isto kao potok, Velika Horvatska. Uz put bi im netko mogao preko megafona tumačiti tko i što je Hrvat, Hrvatina, „mali i veliki Hrvat“.

Mislim da je to dobra ideja, ali nema je tko provesti, isto kao ni lustraciju. Ja bih vrlo rado s njima prošetao tih 5. ili 6. kilometara i izmolio barem jednu krunicu za njih, a drugu za one koji su protiv lustracije. To je dobra ideja za korizmu, dok još ne prolista različito grmlje uz potok Velika Horvatska. No, na kratko pustimo tu realizaciju po strani. Tko je bio „veliki“ Hrvat u povijesti hrvatskog naroda? Jedan od takvih je bio A. G. Matoš, koji je stalno živio za Hrvatsku. I to u vremenu kada je živio u Srbiji i Beogradu, a isto tako dok je živio u Parizu, često mijenjajući adrese stanovanja, više gladan, nego sit. Pisanje mu je bilo važno poput disanja. Stalno je sanjao svoju domaju, Hrvatsku. Ona je bila stožerno i „počasno mjesto u njegovom srcu“. „

Kada se vratio u Zagreb, prognani sin domovine Matoš, nije u tadašnjim zgrebačkim nazovi – in – telektualnim krugovima naišao na dobrodošlicu. Štoviše, kobni hrvatski jal još se po tko zna koji put očitovao na djelu. Uredništva su mu odbijala tiskati rukopise, a zagrebačke nakladne kuće nisu ga dočekale otvorenih vrata. U rečenim okolnostima, do smrti je bio primoran živjeti stalno novčano zadužen, te u nesuglasicama s brojnim neistomišljenicima, na političkoj i umjetničkoj razini. U kolovozu 1909., Matoš je napustio Frankovu stranku prava. Od okolnosti ponovne egzistencijalne neizvjesnosti, Matoša je osobno puno više smetala malodušnost talentirane hrvatske književne mladosti, što je Matoš poglavito na svjetlo dana iznio u polemici sa Augustinom Ujevićem, njegovim dotadašnjim najdarovitijim učenikom.“ ( Ivica Karamatić, književnik i publicist: 7Dnevno, 8.lipnja 2018. ) str. 47. Tko se u Matoševo vrijeme života, smatrao „velikim“ ili „malim“ Hrvatom? „Mali“ Hrvati Matoševog vremena, postali „velikim“ Hrvatima, pravim rodoljubima.

A. G. Matoš je sigurno jedan od najvećih imena iz toga vremena po rodoljublju. Iako odbačen, živio je nesebično i hrabro za ideale koji su imali „ počasno mjesto u njegovom srcu.“ Uz put, šetajući na mogućoj korizmenoj šetnji od Desinića, uz potok Horvatsku, do sela Velika Horvatska, mogli bismo sa „velikim“ Hrvatima koji su naglo kršteni u razdoblju demokratskih promjena raspravljati: “ Što zauzima počasno mjestu u mom srcu?“ U raspravi tijekom šetnje, bilo svakakvih izjava. Vjerujem da bi se isplatilo šetati i razgovarati na tu temu, šetajući uz potok koji ima zavojiti tok zagorskog potoka. Ako se ne bi slagali u raspravama, možda bi nam dobrodošlo neko predavanje, u područnoj školi „Velika Horvatska.“ Vjerojatno svi znamo onu zagorsku uzrečicu: „Celi život se vučiš, a na kraju, kak bedak vumreš“. Mislim da nam za tu uzrečicu ne treba „Google translator“, google prevoditelj.

Ne kaže se bez veze da su Zagorci rođeni sa „malom maturom“. No, ne smijemo previše izdizati Zagorce: zbog Ljudevita Gaja, Janka Leskovara, dr. Franje Tuđmana, Đure Prejca, Antuna Mihanovića, Antuna Augustinčića, K.Š.Đalskoga, i drugih književnika, poznatih imena, koji su potekli sa škrte zagorske grude i ostavili pozitivni životni pečat. A. G. Matoš je rođen u Tovarniku, u Srijemu, 13. lipnja 1873. godine., od oca Augusta i majke Marije, rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, 1875. godine je sa svojom obitelji preselio u Zagreb. Matoš je u Zagrebu pohađao pučku školu i gimnaziju. Od rane mladosti je bio sklon pisanju, pjesama, novela i drugih tekstova koje je objavljivao u časopisu „Vijenac“. Na njega su gledali kao na „malog“ Hrvata, a vrijeme je pokazalo da je riječ o „izuzetno velikom Hrvatu.“

Podjela na „Hrvatine“, „male i velike Hrvate“ nema smisla. I tako nas je malo u „domaji“, pa da se još dijelimo k tome po regijama, stvarno nema nikakvog smisla. Vrijeme uvijek pokaže tko su veliki rodoljubi. O blaženom kardinalu A.Stepincu su nas u osnovnoj školi učili da je zločinac, a vrijeme je pokazalo da je bio istinski rodoljub i bogoljub. Time se ponosio, i za te ideale je hrabro živio. Njegova vjera i hrvatsvo nije kao ni Matoševo rodoljublje bilo na prodaju. Tko su danas „veliki“, a tko „mali Hrvati, veliko je pitanje. Vrijeme i Bog će pokazati to u budućnosti.