Dva uznika zbližila okrutna patnja

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Profesora slavistike, pjesnika i prevoditelja Joju Ricova upoznao sam u župi svetog Luke u zagrebačkom naselju Travno, za vrijeme moje kapelanske službe u župi, u razdoblju od 1984. – 1989. godine. Živio je na području župe, u nekadašnjoj Kopernikovoj ulici, sa svojom majkom. Majka mu je bila izuzetno pobožna žena. Dolazila je svaki dan na svetu misu. S Jojom Ricovom sam svake godine na Josipovo, kada je slavio svoj imendan, znao razgovarati po nekoliko sati. Bio je vedra duha, uvijek raspoložen za razgovor. Kod prvog susreta i razgovora djelovao mi je kao glumac, a ne književnik. Njegov govor, njegov izričaj, dikcija i geste bile su tako snažne kao da je ispred mene vrsni glumac. Razgovarali smo o različitim temama iz crkvenog i društvenog života.

Bio je vrsni intelektualac s velikim znanjem i velikom širinom u svojim stavovima. Vrlo rado je pričao o svom rodnom mjestu Kali i o svom župniku, koji je svojom hrabrošću spasio veliki broj ljudi u Kalima da ih ne strijeljaju Talijani. Poklonio mi je svoju knjigu s posvetom: “Ivo Mašina, pitate me ,tko je to?” Pročitao sam je u roku od dva dana. Imao je vrlo interesantan stil pisanja. Rado je recitirao svoje pjesme vrlo emotivno, gotovo na profesionalni glumački način. Bio je dobrog zdravlja i u vrlo dobroj kondiciji. Sjećam se da smo ga jednom prilikom susreli mladi srednjoškolci i ja kako se sa svojim društvom penje na Sljeme. Rekao nam je da to čini svake subote.

Joja Ricov rođen je 25. ožujka 1929. godine u mjestu Kali, na Ugljanu. Svoj ovozemaljski životni vijek je završio 23. siječnja 2017. godine u Zagrebu. U osnovnu školu krenuo je u Kalima, nastavio u Zadru i završio školovanje u Zagrebu. Bio je profesor slavistike, pjesnik, prevoditelj, književni i likovni kritičar, esejist, publicist i dramski pisac. U partizanima je bio od srpnja 1943., a bio je zatočenik u nacističkom logoru Musapstan kraj Zadra 1944. godine. Ni nova vlast nije ga poštedjela. Bio je zatočenik u konclogoru „Grgur“ do Golog otoka zbog „kontarevolucionarne“ poezije Marabunte. Bio je umjetnički savjetnik „Trebbo“ T. Comella u Milanu (1962 – 1963.), dopisnik milanskog periodika „D“Ars Agency“ (1963 – 1967.), urednik Hrvatskog književnog lista“, audiorehabilitator u Centru SUVAG (1968 – 1984.), a obavljao je i mnoge druge službe. Teško je sve to pobrojati. Neka njegova djela je na poljski jezik prevela poljska književnica Lucija Danielevska. Njegova djela: “Marbunta: pjesme” Zagreb 1968., “Ivo Mašina, pitate me, tko je to?” Zagreb 1994. godine., “Verige : drame”, Zagreb 2000., “Zadre moj domajo”, Zagreb 2007.

Kako sam upoznao profesora Ivu Livljanića, prvog hrvatskog veleposlanika u Vatikanu?

Prošle godine bio sam na božićnom koncertu u župi svetog Antuna, na Svetom Duhu. Koncert su organizirali članovi, Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”. Kada je koncert završio, išli smo u samostan na domjenak. U razgovor sam se uključio s meni do tada nepoznatom osobom. Djelovao je vrlo samozatajno, jednostavno, skromno. Iznenadio sam se kada smo se upoznali, jer sam saznao da je riječ o prvom i bivšem veleposlaniku u Vatikanu. Puno smo razgovarali. Pričao mi je o svojoj knjizi koja je tih dana izašla iz tiska. Profesor Ive Livljanić. veleposlanik u miru, rođen je 1. veljače 1938. godine u Mrljanama na otoku Pašmanu. Pripada skupini zadarskih intelektualaca osuđenih na robiju na otoku Sv. Grgur, koji je uz Goli otok bio jedan od simbola zločina i represije komunističkog sustava.

Dužnost predsjednika općine Zadar obnašao je od 1990. do 19. ožujka 1992. U svibnju 1992. godine bio je imenovan za prvog veleposlanika Republike Hrvatske u Vatikanu. Na tom iznimno važnom diplomatskom mjestu Ive Livljanić ostao je sve do 1998. godine, a od 1999. godine sve do umirovljenja 2003. godine, boravio je na dužnosti veleposlanika u Čileu. Član je Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”. Meni je bilo i ostalo upečatljivo to da je njegovo zmajsko ime: “Zmaj od sv. Grgura”. Obojica zadarskih intelektualaca: Joja Ricov i Ive Livljanić ostavili su svoj pozitivni životni trag u hrvatskoj povijesti. Ne samo po zatočenju na otoku “sv. Grgur”, nego i po svom domoljublju, vjerničkom svjedočenju i pisanoj riječi.

SJEĆANJA NA ZAJEDNIČKE UZNIČKE DANE




Izgubio sam svoje ime u ovom grobu dana

ćelija 29 Savska 60

za kestenima preko željezničke pruge




pravedan i čist

Isus Krist iz Nazareta na dvoru

Ane i Kaife ja sam

zvijer na motrenje u zoološkome vrtu a nikoga

a nikoga da me jeza mine

oslobodite me ovog nužnika plača i gorčine.

Joja Ricov, Marabunta , Pjesme 1955-1959

Eto tako piše moj dragi suputnik, supatnik i prijatelj Joja Ricov u jednoj svojoj pjesmi, u zbirci „Marabunta“.  U tih 10 redaka kazano je puno toga, k tome znatno dojmljivije, snažnije i ljepše nego li ću ja kazati u 10-ak minuta. Bilo je to davne, kako bi Joja rekao, Belzebubove godine 1959., dana 26. studenoga. U Savskoj  60 u Zagrebu,  u hodniku zloglasnog zatvora, „mučilišta Savske ceste“, kako je napisao negdje Joja, nakon 3 mjeseca, provedena u podrumskoj  vlažnoj, pljesnivoj i smrdljivoj samici, bez vode, gdje je i podrumski prozorčić brižno daskom bio zatvoren, valjda zbog zaštite i od ono malo sunčeva svjetla, upoznajem Josipa Joju Ricova. Nisam ni slutio da sam u tom trenutku susreo profesora, pjesnika,  prevoditelja, likovnog i književnog kritičara, esejista, kipara, glumca…!  

Nismo se uspjeli ni rukovati ni predstaviti, jer su nas brzo „ulisičili“ (Jojin neologizam!). I te su nas lisičine čvrsto vezale, povezale. I sprijateljile za cijeli život… Bili smo pod istragom zbog teških krivičnih djela – „… povezivanje s izbjegličkim emigrantskim centrima s ciljem da se oružanim putem sruši postojeće državno i društveno uređenje“, optuženi za „kontrarevolucionarni napad na vlast radnoga naroda“, za „djelo špijunaže i zbog neprijateljske propagande“ te da smo djelovali kao članovi nekakve „subverzivne neprijateljske organizacije“ HOP. Tada smo i doznali što uopće znači ta kratica HOP – Hrvatski oslobodilački pokret. Nisu propustili napisati u optužnici kako je za takva djela predviđena i smrtna kazna. Nakon provedene istrage oslobođeni, jer nije bilo „elemenata za daljnje krivično gonjenje“. No, tu priča ne završava. Samo sat vremena nakon rješenja o završetku istrage, u ćeliji  nam, svakome dakako posebno,  daju novo rješenje , sada suca za prekršaje kojega ni vidjeli ni čuli nismo. Ni suda, ni suca, ni odvjetnika, ni tužitelja, već samo ključare i udbaše istražitelje!  

Ovi su posljednji bili i tužitelji i suci! Nije mi poznato da su ti i takvi tužitelji, suci, istražitelji, kao ni njihovi nalogodavci, ikada odgovarali za takva i još puno gora djela bezakonja. Raskrinkavanjem njihovih zlodjela, njihovim izvođenjem pred sud izašao bi na vidjelo barem dio brojnih zločina jednog represivnog totalitarnog režima za koji i danas neki u ovoj našoj dragoj Hrvatskoj kažu da je to ipak bio nekakav komunizam s ljudskim likom. A takvoga ni u tragovima nije bilo. Čak tvrde kako je u tom jugoslavenskom socijalizmu čovjek bio središtem svega, najveća vrijednost.

U tom je rješenju suca za prekršaje stajalo da smo „širili neistine o društvenom i političkom  uređenju u „FNRJ“ –pa smo tako između ostaloga tvrdili da „nema političke slobode u jednopartijskom sustavu i da će doći vrijeme nestanka Jugoslavije, čime smo ozbiljno „remetili mir i spokojstvo građana“, pa smo kažnjeni s 1 mjesecom zatvora. Velikodušno nam ona 3-4 mjeseca provedena u istražnom zatvoru priznaju za taj jedan mjesec. No, ni tu nije kraj. Pod točkom 2. stajalo je: „Budući da  postoji opasnost ponavljanja takvog prekršajnog djela“, upućuje nas se u Posebnu ustanovu u trajanju od 2 godine. Ni slutili nismo da se iza tog dosta benignog naziva „Posebna ustanova“ krije komunistički konc-logor, otočić sv. Grgur, u neposrednoj blizini puno poznatijeg i još zloglasnijeg Golog otoka. Vratimo se temi – sjećanjima na zajedničke uzničke dane. Nakon što su nas vezali lisičinama, strpali su nas u „crnu maricu“.

Sami smo pa je to prava prigoda za konačno upoznavanje. I počeo je Joja, : Vidite, ja sam radio na kulturnom planu zbližavanja Jugoslavije i Italije i kao nagrada – narukvica. I pokazao je pri tom očima na lisičine! Stižemo do željezničkog kolodvora i tu Joja zastane kada je ugledao svoga istražitelja. I dobaci mu, pun gorčine: „Druže Marko, krvava je moja osuda, krvava je moja Domovina.“ U za nas posebno rezerviranom kupeu u pratnji je drug Marko, Jojin istražitelj. Red je spomenuti i naša imena: Joja, Ricov, Ive Gregov Vuk, Šime Dujmović, Ante Benzija – sada sva četvorica pokojni (pokoj im dušama! ) i ja – Ive Livljanić. Za par mjeseci se toj „zadarskoj grupi“ pridružio na sv. Grguru  i tada 19-godišnji student medicine, Šime Mihatov.  

Svi smo salijetali našega pratitelja brojnim pitanjima, ispunjeni srdžbom zbog nepravde koja nam je učinjena, zbog drastične kazne koja je izrečena, zbog nemogućnosti da se branimo, zbog toga što se nismo pojavili ni pred sudom ni pred sucem za prekršaje te što naši roditelji ni o čemu nisu bili upoznati, a mi nismo mogli ni s kim, ni na koji način komunicirati. Pritisnut takvim napadima zaprijetio je da će nas vezati, ako tako nastavimo.  Budući da smo svi bili osuđeni zbog čistog hrvatskoga domoljublja, bez trunka mržnje prema ikome , sjećam se da je Joja  u jednom trenutku kazao: „Druže Marko, da sam Turčin ja bih silno ljubio svoju Tursku, ali jer sam Hrvat ja ljubim svoju Hrvatsku. I zar je to zločin, zar nas zbog toga treba kažnjavati?!“ Na brodu smo koji je prevozio vodu za Goli otok i sv. Grgur. Kamo idemo, što nas čeka… Neizvjesnost i crne misli opet prekida naš supatnik i suputnik Joja i čita nam neke svoje pjesme… Ne mogu se sjetiti je li nam tada i zapjevao, ali je moguće, jer mu je Bog, uz brojne druge darove, dao i lijepi glas i izvrstan sluh… I stižemo u večernjim satima u logor. Čeka nas sam upravitelj (u službenoj je uporabi bio srpski naziv – upravnik!), drug Branko Eremić… I održao nam moralnu prodiku. Kako se ne stidimo, kakvi smo mi to intelektualci koji smo htjeli rušiti Jugoslaviju! Nema još tada karantene i prvu noć provodimo u ambulanti.

Tamo leže neki bolesnici, jedan među njima bivši inforbiroovac (Nenad Vasić, poslije rata visoki funkcionar BiH Udbe) koji je prošao pakao Golog otoka. Prešućujemo njegovo pitanje – zbog čega smo zatvoreni. Da bi nas ohrabrio, reče kako je on tamo, jer je komunist. Baš ništa nam nije bilo jasno. Nas komunisti tamo doveli! Sutradan, 27. studenoga 1959. već smo smješteni po različitim velikim paviljonima, a u svakome je boravilo oko 50-ak robijaša. Joja i ja u istom, krevet do kreveta. Uvjeti življenja krajnje neljudski. Ishrana na granici preživljavanja. U blagovaonici se uglavnom gladovalo, a manje blagovalo. Na nas su motrili kao na zvijeri, jer mi smo bili „nepopravljivi neprijatelji naroda“. Oni su, naime, poistovjećivali narod s diktatorskim režimom! Svaki i najmanji „prekršaj“, a on se lako pronalazio, kažnjavao se izolacijom ili odlaskom u samicu, a one su bile dimenzija groba. I Joja je okusio sve to.

Činilo im se da on negativno utječe na nas mlađe, a povod se lako izmislio pa je tako, koliko se prisjećam, jednom razlog za kaznu samicom bio taj što je Joja dvorištem šetao u potkošulji. Koje li drskosti i nepoštivanja zatvorske stege! A ja sam, zamislite pak tu moju provokaciju, na Božić stavio grančicu jelke na gredu, a imala je oblik slova „U“!!! Čista patologija… Eto tog komunizma s ljudskim likom! Kako se ne bih sjetio i onoga dana kada nam je Joja, s pravom veoma ljutit, pokazivao intervju s talijanskim nobelovcem Salvatoreom Quasimodom, inače njegovim osobnim prijateljem, koji je bio objavljen u tjedniku „Globus“ (?) kao „razgovor redakcije“ s Quasimodom. Radilo se međutim o jednom ranijem intervjuu koji je Joja obavio s njime. I koji do tada nije bio objavljen.

Kada već spominjem toga velikana talijanske i svjetske poezije, red je kazati da je, upravo zahvaljujući njegovoj osobnoj intervenciji kod diktatora Josipa Broza, Joja nekoliko mjeseci ranije od nas ostalih izišao na slobodu, ako se ono što ga je, što nas je čekalo, moglo uopće zvati slobodom. I u ovoj prigodi, a time i završavam, želim kazati da smo Joja i svi mi  kršćanski i ljudski oprostili svim tim svojim progoniteljima i denuncijantima, ali neka ne traže od nas da sve to još i zaboravimo. Ni oni sigurno nisu zaboravili svoja nedjela i uvjeren sam da bi sigurno veoma olakšali svoju dušu kada bi javno priznali zlo koje su radili i kada bi tražili oproštenje, bez onoga: pa…, eto…, bilo je to takvo vrijeme… Vrijeme je previše apstraktan pojam. Vrijeme, to su ljudi koji ga svojim djelima i svojim životom čini dobrim ili zlim!

 Ive Livljanić

Autor:Vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.