CIJENU LUDILA SU PLATILI KOSOR I MILANOVIĆ: ‘U grijehu nam nema ravna. Pokora mora biti primjerena grijehu’
VLADA HITNO MORA PRESTATI IGNORIRATI GOSPODARSTVO Izlaz iz krize je u tome da pomoć iz Bruxellesa prepusti poduzetnicima
Pred nama su lokalni izbori. Sve je ostalo nevažno. Najvažnije je pobijediti na izborima. Kad se osvoji povjerenje građana, napravit će se što se može, ako se može. Tako političari, naglašavajući svetost političke odgovornosti, zapravo govore kako nisu odgovorni. Račune plaćaju građani jer su svi građani porezni obveznici koji, radili ili ne radili, plaćaju poreze. Stranka na vlasti velikodušno dijeli poklone sadašnjim i očekivanim biračima kako bi ih privoljeli da upravo njima daju povjerenje.
Općenito, što je zemlja siromašnija, s jedne strane, i, s druge strane, ne želi mijenjati postojeće stanje, to su pokloni važniji u osvajanju političke vlasti. Tako se kreira začarani krug siromaštva. To je autokracija pod zastavom demokracije. Takvu politiku porezni stručnjaci nazivaju političkim porezima jer se jednima uzima (koji su nevažni za stranku na vlasti) kako bi se drugima dalo (vjernim i odanim biračima).
Oporba nema što dijeliti pa nastoji, obično neuspješno, amortizirati učinak poklona na birače obećanjima, koja ništa ne koštaju, a obećavaju svijetlu budućnost. Naš narod kaže: “Obećanje – ludom radovanje”. Prisutna retorika, kako bi se dobilo povjerenje birača, zamagljuje mnoge probleme od životne važnosti za opstanak Lijepe Naše. Stanje u hrvatskom gospodarstvu je zabrinjavajuće. Politika razumije probleme gospodarstva, ali razumijevanje ne donosi pobjedu na izborima. Hrvatski političari ne pridaju važnost gospodarstvu jer ono osigurava budućnost, a politici je bitna samo sadašnjost. Politika ne razumije, niti to želi, ulogu gospodarstva (koja je presudna) u očuvanju nacionalnog suvereniteta. Politika smatra kako im povjerenje birača daje pravo da rade, gotovo, što žele. Otud Cvitanovi lokalni šerifi koji vedre i oblače. Politika ne želi prihvatiti činjenicu da povjerenje birača prije svega predstavlja obvezu prema biračima. I to ne samo onima koji su glasali za njih, nego prema svim građanima Lijepe Naše. Nije ih briga što političari u razvijenim zemljama njeguju odnos sa svojim građanima.
Prijeteća ugroza
Kriza iz 2008. godine pokazala je kako se EU ne može nositi s krizom. Svaka se članica okrenula svojim problemima i rješavala ih kako je znala i umjela. Zbog njemačke averzije prema mekom budžetskom ograničenju, čitaj inflaciji, isključila se mogućost uključivanja Europske središnje banke (ESB-a) kako bi se povećala potrošnja države (uz održanje stabilnosti javnih financija) i tako smanjile ugroze tadašnje krize. Cijenu takve politike platila je Grčka. Sjećamo se pogrdnog naziva za manje učinkovite članice (PIGS – Portugal, Italija, Grčka i Španjolska) koje se, zahvaljujući nerazumnoj politici prije krize, nisu mogle suprotstaviti krizi. Za razliku od prethodne krize, kada je ESB sa strane gledao propadanje gospodarstva, posebno u navedenim zemljama, u ovoj krizi pripala mu je glavna uloga.
Jasno, pristalice ubrzanja procesa integracije EU-a iskoristile su prijeteću ugrozu, pojačavajući ulogu i značaj Bruxellesa, kada su najavili potrebu za zajedničkim pristupom u rješavanju krize izazvane koronavirusom. Rezultati zajedničke akcije pokazali su kako nismo svi jednaki. Dakle, na iskustvima prethodne krize i brutalno žrtvovane Grčke izgrađen je program koji bi trebao pomoći zemljama članicama u rješavanju postojeće krize. Politika javnih rashoda ponovno je dobila svojih slavnih “pet minuta”. Keynes je još jednom izvojevao pobjedu. Lako je voditi politiku u dobrim vremenima, problem je kada nastupi kriza, odnosno kriza u krizi (depresija), kako bi rekao Galbraith. Još nije jasno je li model zadovoljavajući ili dostatan ili nije. To će se vidjeti tek po okončanju krize. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Plenković, konačnu ocjenu politike moguće je donijeti tek nakon krize, kada se pokrene proces oporavka.
Pitanje svih pitanja je – kojom će se brzinom pokrenuti gospodarska aktivnost. Nije sporno, već danas možemo tvrditi kako je postojeći pristup superiorniji pristupu kojem smo svjedočili u vrijeme prethodne krize. Mi smo, razumije se samo po sebi, poseban slučaj. U prethodnoj krizi uvjeravali su nas kako će nas, pazite, ni manje ni više nego, mimoići kriza. Studenti ekonomije znaju da se globalna kriza kreira u razvijenim i moćnim zemljama te se, putem impulsa odnosno valova, prelijeva, od centra prema periferiji, na cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Zato kriza s odmakom dolazi u manje razvijene zemlje, gdje su dulje zadržava, kako je to pokazao slučaj Lijepe Naše u vrijeme prethodne krize. Upravo opasnost da bi prisutna kriza nakon prestanka na globalnoj razini mogla nastaviti svoju kontraktivnu destrukciju predstavlja temeljni razlog zbog kojeg toliko raspravljam o potrebi iznalaženja potrebnih primjerenih politika kako bi šteta bila što manja.
Biti korak ispred
Drugim riječima, pitanje svih pitanja je kako smanjiti pogubne učinke krize. Ni manje ni više. Prema tome, kriza se kreira u najmoćnijim gospodarstvima i obično je financijskog karaktera. Danas je to SAD kojem će se, ako već nije, priključiti Kina. Ostale zemlje mogu samo izazvati kratkoročni refleksni učinak kao što je to bilo u vrijem japanske krize. Podsjećam da smo zbog nerazumne politike godinama plaćali cijenu, da bismo tek na kraju mandata gospodina Milanovića izašli iz krize. Vrijeme će pokazati da je izlazak iz krize (zahvaljujući turizmu) bio manje slavan nego što se mislilo. Tekuća politika nije primjerena dijagnozi hrvatskoga gospodarstva pa nije moguće govoriti o obećavajućoj, a kamoli o optimalnoj politici, kako nas uvjerava Vlada premijera Plenkovića. To je problem o kojem treba raspravljati i poduzeti (baš u vrijeme krize) potrebne korake. Narod bi rekao da treba gledati najmanje korak ispred, iako bi trebalo gledati daleko dalje naprijed kao što to čine razvijene zemlje i, posebno, Kina koja ne planira što će raditi u idućim godinama, nego što će raditi buduće generacije.
Da bismo mogli učiniti prave stvari na prvi način, moramo imati jasno definirano stanje i jasno definirane ciljeve te sredstva koja nam stoje na raspolaganju kako bismo ostvarili postavljene ciljeve. Mi nemamo ništa od toga. Strategija 2030 trebala je predstavljati prihvaćene ciljeve koje valja ostvariti, ali je ona, nažalost, pisana za potrebe Bruxellesa kao domaća zadaća. To se može zaključiti po tome što premijer Plenković u svojim obrazloženjima politika koje provodi ne spominje Strategiju 2030. Jednako tako, teško je naći vezu između Strategije 2030 i najavljenih politika kako bi se sanirala šteta na područjima pogođenima potresima.
Dnevno sam u kontaktu s poduzetnicima. Njihova zabrinutost može se osjetiti, gotovo opipati, u svakom trenutku, posebno prilikom rasprave o tome što nas čeka sutra. Nepoznanica što će biti sutra razara gospodarsko tkivo. Poduzetnici ne znaju, a morali bi znati, što će Vlada učiniti kako bi se smanjili pogubni učinci krize. Poduzetnici “daleko od svjetla reflektora”, gdje dominiraju političari, nastoje sagledati stanje u kojem se nalaze njihove tvrtke kako bi postavili dijagnozu stanja, s jedne strane, i, s druge strane, procijenili moguće ugroze koje bi ih mogle zadesiti u kratkom roku. Takvih rasprava nema u javnom prostoru, za što je odgovorna javna televizija koja bi morala biti u funkciji građana Lijepe Naše. Poduzetnici su svjesni da je cijena njihove tvrtke mnogo manja nego što je bila u 2019. godini. U većini slučajeva poduzetnici i vlasnici će morati krenuti od početka. Ni o tome se u javnom prostoru ne govori.
Put u stečaj
Prvo pitanje koje si poduzetnik mora postaviti jest – koliko vrijedi njegova tvrtka. Kada usporedi procijenjenu vrijednost prije krize i današnju procjenu, može lako izračunati koliko ga je osiromašila ova pošast od krize. Oni koji bilježe povećanu potražnju za svojim robama ili uslugama zbog ugroze koronavirusa zaradit će. U jednom i drugom slučaju budućnost ostaje neizvjesna. Nakon krize tvrtke koje su opustošene mogu biti toliko onemoćale da neće moći izdržati utakmicu sa snažnim konkurentnijim tvrtkama, recimo njemačkim, pa bi mogle završiti u stečaju. Tvrtke koje su dinamizirale svoju poslovnu aktivnost u vrijeme krize morat će se pripremiti na nove uvjete. To je slučaj tvrtki koje su uspješno poslovale prije krize.
Prema podacima FINA-e, u 2019. godini od 136 tisuća tvrtki 91 tisuća je poslovala s dobitkom, dok je gubitke ostvarilo 45 tisuća tvrtki, što je gotovo jedna trećina svih tvrtki. Tomu se ne trebamo čuditi jer prosječni broj zaposlenih u spomenutoj godini iznosi samo 7,1 po tvrtki (2009. – 9,7). Pomoć su, ponajprije subvencioniranje plaća kako bi nezaposleni bili formalno zaposleni, ako im je prihod pao više od dvadeset posto, dobili oni koji su prije krize radili s dobitkom i još više oni koji su radili s gubitkom. Uostalom, put u stečaj se dijagnosticira mjereći stopu smanjenja prihoda od poslovanja. (Utjecaj fiksnih troškova se smanjuje u slučaju rasta prihoda pa, prema tome, povećava u slučaju njegova smanjenja.)
Državni respekt
Iz navedenog slijedi kako su pomoć dobile one tvrtke koje bi, da nije bilo krize, završile u stečaju. To ja nazivam jalovim troškovima. (Kriva je podjela troškova na velike i male troškove. Prava je podjela na potrebne i nepotrebne troškove.) Ugroženim tvrtkama dala se infuzija koja im nije pomogla kako bi premostile i riješile probleme koji su ih doveli u nezavidan položaj. U odgovornim državama, koje se partnerski odnose prema svome gospodarstvu, učinjeni su značajni koraci kako bi se dodatno pomoglo dobrim tvrtkama koje će, nakon krize, dinamizirati gospodarsku aktivnost ili, što je isto, država aktivno radi na povećanju poreznog kapaciteta poreznih obveznika. Prema tome, smisao partnerskog odnosa između države i gospodarstva zajednička je akcija u povećanju poreznog kapaciteta poreznog obveznika. Zato država mora respektirati porezni kapacitet gospodarstva. Nije to izbor. To je jedino prihvatljivo ponašanje. Ostavljam čitatelju da sam donese ocjenu u kojoj je mjeri hrvatska država partner svome gospodarstvu.
Prema podacima FINA-e za 2019. godinu, hrvatsko gospodarstvo u cjelini nema kreditnog rejtinga. To je prosjek. Ne raspolažemo podacima koji broj tvrtki ima, a koji nema kreditni rejting i koja je distribucija kreditnih rejtinga. U ovoj depresiji svi su, koliko su mogli, čuvali likvidnost. Oni koji su prije krize vodili brigu o mogućim ugrozama prošli su bolje. Međutim, velik broj tvrtki živi na granici preživljavanja. U Hrvatskoj, suprotno zakonu, poslovno su aktivne tvrtke koje nemaju vlastitog kapitala. Student ekonomije zna da vlastita sredstva moraju iznositi barem polovicu izvora financiranja imovine jer u protivnom odnosni entitet nema kreditnu sposobnost. Nije to nikakva pamet, to je abeceda poslovanja.
Tvrtke koje to mogu koriste likvidnost svojih poslovnih partnera tako da produljuju rokove plaćanja svojih obveza, odnosno skraćuju vrijeme naplate svojih potraživanja. Hrvatska, kako to pokazuje odnos države i veledrogerija, “učinkovito” koristi svoju moć pregovaranja. Zakonom je propisano da se obveze, ako nije drugačije dogovoreno, imaju podmiriti u roku od 60 dana. Tako država donosi zakone koje sama ne poštuje i nikomu ništa. Toliko o pravnoj i odgovornoj državi. Kako hrvatsko gospodarstvo nije u mogućnosti poslovati bez kredita poslovnih banaka, dolazimo do dramatičnog problema koji može i, u postojećim uvjetima, mora riješiti država. Nije riječ o milijunima ni o stotinama milijuna kuna. Riječ j o puno milijardi koje država nema, ali imaju poslovne banke koje su spremne odobriti kredite gospodarstvu ako država jamči povrat kredita. Hrvatska država, kako bi mogla reći da razumije probleme gospodarstva, jamči za kredite koje poslovne banke odobravaju tvrtkama. Međutim, iznos jamstava predstavlja “kap u moru” jer su potrebe višestruko veće. Marginaliziraju se pitanja likvidnosti gospodarstva kao da će šutnja riješiti probleme. Ne da ih neće riješiti, već će oni u jednom trenutku eksplodirati i opet nitko neće biti kriv niti će itko odgovarati za stanje koje se moglo, da se htjelo, riješiti na vrijeme.
Efikasna tiskara
Pritom valja imati u vidu da hrvatske banke raspolažu s više od 60 milijardi kuna. Procjena se temelji na činjenici da smo smanjili BDP u prošloj godini na razinu BDP-a iz 2017. godine dok nam je novčana masa veća u odnosu na spomenutu godinu za cijelih 60 milijardi. ESB je postao vrlo učinkovita “tiskara” koja dnevno tiska milijarde eura kao bi se spasilo europsko gospodarstvo. Višak likvidnosti hrvatskih banaka će, bez državne pomoći, završiti u kreditima koji će poticati potrošnju koja će, sa svoje strane, povećati deficit robne razmjene s inozemstvom. Kako hrvatsko gospodarstvo nije konkurentno, jasno je da se povećana potražnja može podmiriti jedino i samo uvozom roba i usluga. Ponovimo, višak likvidnosti će koristiti gospodarstvima razvijenih zemalja. Manje razvijene zemlje će se zadužiti i tako stimulirati gospodarski rast razvijenih članica EU-a. Zbog toga se zalažem da zemlje koje bilježe suficit razmjene roba i usluga taj suficit troše, investiraju, u neku od zemalja koje bilježe deficit na računu roba i usluga. To sam predlagao na ovim stranicama premijeru Plenkoviću 2019. godine, kada se pripremao program aktivnosti u vrijeme našeg presjedanja. Trebam li uopće reći kako je naš premijer reagirao na moj prijedlog? Točno! Nije se ni osvrnuo na to.
Prestankom krize prestat će donacije i subvencije. Gospodarstvo će, općenito, biti slabije nego što je bilo na početku krize. Učinkovita gospodarstva su se restrukturirala, predvidjela nova ograničenja i nove šanse. Naše će gospodarstvo ostavljeno na vjetrometini dijelom otići u stečaj, a dijelom uspjeti preživjeti i ništa više. Ostaje da vidimo kolika će biti “stopa smrtnosti”. Start-upovi se cijene u svim zemljama, ali ne u Lijepoj Našoj. Više puta sam predlagao, zadnji put u knjizi “Makroekonomija i porezi”, da se nove tvrtke (model se može razraditi i za postojeće) podrže putem poreznog kredita. Tako ću ponovno pisati o porezima samo zato da bih ukazao na mogućnosti koje nam daje porezni sustav. Subvencija predstavlja negativan porez za poreznog obveznika. Dane subvencije će povećati dodanu vrijednost hrvatskoga gospodarstva, što će prikriti njegovo pravo stanje. Fatamorganu koju imamo na temelju pomoći iz Bruxellesa preslikat ćemo na gospodarstvo putem subvencija Vlade premijera Plenkovića. “Zdravstvena” slika bolesnika bit će bolja nego što bi to bila da nije bilo subvencija.
Suradnja za spas
Neke djelatnosti stalno traže subvenciju kako bi opstale. Dobro je rekao Ronald Reagan: “Ako se miče, oporezuj, ako se ne miče subvencioniraj”. Za razliku od američkoga gospodarstva koje krasi velika učinkovitost i liderstvo, hrvatski slučaj je mnogo zahtjevniji jer je veći dio gospodarstva na aparatima. Dovoljno je podsjetiti se izjava našeg premijera Plenkovića kako je većina hrvatskih tvrtki koristila pomoć u iznosu od 4000 kuna za plaće. Kad subvencije prestanu, moglo bi nam se dogoditi da “kruta zbilja sruši bajku”.
O tome što je primjereno i kako se treba ponašati u navedenim uvjetima stalno razgovaram s poduzetnicima. Rasprave služe kako bi se mogla postaviti dijagnoza i propisati terapija. To je smisao rasprave. U tvrtkama u kojima vladaju moralna i etička načela poduzetnici informiraju radnike kojima omogućuju da se aktivno uključe kako bi sačuvali svoja radna mjesta. Suradnja između radnika i poduzetnika obostrani je dobitak. Radnik je svjestan da, izgubi li posao, može otići u inozemstvo trbuhom za kruhom, a poslodavac je svjestan kako bez radnika neće zadovoljiti potrebe potrošača. (Usput rečeno, zbog toga sam pokrenuo biblioteku o osobnim financijama koju poslodavci poklanjaju svojim radnicima. Teško je naći tvrtku koja se ne brine o trajnom obrazovanju svojih djelatnika.) One tvrtke koje nisu preispitale svoje politike i precizirale poslovnu politiku u novim uvjetima moraju to što prije učiniti kako bi se pripremile za nadolazeće ugroze.
Nije nerealno očekivati, nažalost, da bi nas mogli razočarati rezultati ovogodišnje turističke sezone. Smanjenje turističke žetve donijet će dramatične probleme svim građanima, a posebno onima koji su živjeli od turističke aktivnosti. Najava tih ugroza vidljiva je danas kada ugroženi traže moratorij na kredite, odnosno, obveze po leasingu, pomoću kojih su ušli u posao. Država mora pomoći kako se ne bi dogodio egzodus mladih obitelji iz Hrvatske. Ako država ne pomogne, posao će, kad se pokrene turistički sektor, preuzeti neke druge tvrtke koje će, politikom marginalnih troškova (menadžmenta), voditi svoju kratkoročnu politiku koja ne mora korespondirati s interesima hrvatske države. Ponovit će se slučaj trgovačkih lanaca, bankarskog sustava itd.
Hrvatska znanost
Posebno valja spomenuti “grijeh propusta” znanstvenog i obrazovnog potencijala Hrvatske. Čitatelji mojih rasprava znaju zašto ministra znanosti i obrazovanja smatram najvažnijim ministrom u svakoj vladi. U slučaju hrvatske gospodarske strukture, svima je jasno da poduzeća koja u prosjeku zapošljavaju 7,1 radnika ne mogu samostalno pokrenuti rast i razvoj. Iz povijesti je poznato zašto je američko gospodarstvo na kraju devetnaestog stoljeća preteklo englesko. Jednostavno, američko gospodarstvo povećavalo je učinkovitost koja se manifestirala u dramatičnom smanjenju troškova po jedinici proizvoda. Implementacija znanstvenih postignuća u proizvodnji čelika, nafte i aluminija, primjera radi, predstavljala je izazov koje ostale zemlje jednostavno nisu mogle pratiti. Hrvatska gospodarska komora trebala je, poznajući stanje hrvatskog gospodarstva, pokrenuti inicijativu kako bi znanost, o trošku države, pomogla posrnulom gospodarstvu. Isto se može reći i za Sisačko-moslavačku županiju koja je u potresu stradala i kojoj neće biti dovoljno pomoći samo ako se saniraju srušeni građevinski objekti. Županija koja je nadomak Zagreba treba kompleksne projekte koji će restrukturirati cjelokupni kraj. Pritom valja reći kako Sisačko-moslavačka županija nije najnerazvijenija. Ima nerazvijenijih županija koje ne mogu pokrenuti gospodarski razvoj. Svima njima treba pomoći. To je zadatak hrvatske znanosti. To je pitanje koje zavređuje najveću moguću pažnju. To je jedan od bitnih zadataka koje moraju riješiti ministar znanosti i obrazovanja i HGK.
Smanjenje blagostanja
Valja podržati HUP koji zastupa mišljenje kako najveći dio dobivene pomoći iz Bruxellesa treba prepustiti gospodarstvu kako bi se restrukturiralo i kako bi se dinamizirala poslovna aktivnost jer će to priskrbiti veću dodanu vrijednost, veći porezni kapacitet, veću zaposlenost i veću pomoć potrebitima. Prihvati li prijedlog HUP-a, premijer Plenković osigurava pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima. Ako Vlada premijera Plenkovića ne prihvati prijedlog HUP-a, tada je realno očekivati smanjenje blagostanja hrvatskih građana koje je na predzadnjem mjestu u EU-u. Valja imati u vidu da svaka kuna koju smo dobili zaslužuje poštovanje koje ćemo iskazati jedino ako prilikom odluke kako ćemo je utrošiti, investirati, krenemo od cost-benefit analize. To je posao ekonomista i oni znaju kako se to radi. Politička odluka mora biti u funkciji dobrobiti građana, a ne političara koji obnašaju tu časnu dužnost.
*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.
ZADNJE VIJESTI
ŠTO NAS ČEKA NAKON KORONE? Poduzetnici su napravili jasnu računicu, evo što se očekuje od Vlade
U HRVATSKOJ ODBIJAMO GOVORITI O INFLACIJI Ali moramo znati: inflacija, koja je prehlada u razvijenim zemljama, kod nas će postati upala pluća
EUROPA NAM ŠALJE MILIJARDE EURA, A VLADA NEMA PLAN KAKO IH INVESTIRATI! Nacionalni plan oporavka i otpornosti ne otkriva baš ništa