fbpx
Foto: Zarko Basic/PIXSELL

VESELI STARČIĆ JOŽA MANOLIĆ: Dobronamjerni šef OZNA-e iz njezinog najmračnijeg razdoblja

Autor: Marcel Holjevac

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti Marcela Holjevca.

CRNI HUMOR Kako je Bero zatvorio kafić


Meni je Bernardić uvijek bio na neki način simpatičan jer djeluje kao netko tko je u politiku uletio sasvim slučajno, ni kriv ni dužan. Podsjeća me malo na izvjesnog engleskog skakača na skijama, koji je bio senzacija na Olimpijskim igrama 1988., posprdno zvanog “Eddie the Eagle”, a koji je zbog svoje nespretnosti i nenadarenosti – ali i upornosti – osvojio simpatije publike diljem svijeta, iako je završio daleko posljednji. Ili na jamajačku bob-reprezentaciju.


Uglavnom, Grbin je prije nekoliko mjeseci rekao da će Bero po povlačenju s čela SDP-a “raditi na sebi”, što meni zvuči kao eufemizam za “ne raditi ništa”, pa sam očekivao da će se povući u neki samostan na Himalaji, otići na Tibet na jedno sedam godina i živjeti među budističkim redovnicima. Ali nije, otišao je samo do Sljemena. I objavio na Twitteru fotku na kojoj se vidi kako pije kuhano vino na šanku jedne od tamošnjih kućica. A kafići, kao, ne rade. Ne smiju. I napisao: “Prvo kuhano vino na prvom snijegu ove godine, na -7 stupnjeva”. Netko je ispod toga odgovorio: “I posljednje, nažalost. Hvala ti što si nas cinkao ovom objavom, inspekcija nas je upravo zatvorila”. Crni humor u režiji Bernardića.

O tome je li inspekcija zatvorila objekt, jesu li uopće imali pravo raditi kao “take out”, odnosno u obliku catering usluge, što tvrdi vlasnica, ili su radili na crno – što isto ne bi bilo jako čudno, s obzirom na iskustvo sa Slovenskom 9, od tog trenutka postoje oprečne informacije. Dosta toga nije jasno. Ono što je posve jasno jest zašto je SDP, kojem su lani svi predviđali da će dobiti parlamentarne izbore, od anketa do medija, na kraju izgubio s rekordno niskim postotkom glasova, kakav su zadnji put imali još dok je Tuđman bio živ, i zašto je SDP pod njim propao, a HDZ, uza sve afere i snažnu konkurenciju na desnici, ispao popularniji nego ikad. Bero je možda genijalac za fiziku, ali je definitivno, da se blago izrazim, debelo potkapacitiran za politiku. Možda bi ipak trebao razmisliti o onoj opciji s Tibetom. A mogao bi i Grbin s njim jer se dosad nije pokazao puno nadarenijim od svog prethodnika.

ZLONAMJERNE GLASINE Veseli starčić Joža Manolić

“Ne, nije točno, nisam se oženio, izmišljaju! Netko jako vodi računa o mom životu. Ušao sam u stotu godinu”, tim riječima Josip Manolić demantirao je vijest da se ženi treći put. Bivšem zloglasnom šefu komunističke tajne policije iz vremena revolucionarnog terora i, svojevremeno, optuženiku za vrlo odvratne i masovne ratne zločine zbog kojih ipak nikad nije izašao pred sud, druga supruga Mirjana preminula je u kolovozu ove godine. “Šteta dobre penzije”, prokomentirale su društvene mreže demanti vijesti o trećem braku. Neće valjda propasti ako Manolić ikad umre?

Takve glasine su zlonamjerne, kaže dobronamjerni šef OZNA-e iz njezina najmračnijeg vremena. I tko se to smije baviti životom sive eminencije ove države? Pa ne smije ni pravosuđe, očito!

Photo: Zarko Basic/PIXSELL

No ovo je po tko zna koji put pokazalo koliko simpatija i razumijevanja naši mediji, pa i veći dio javnosti, imaju za Jožu Manolića i njegov duševni mir. I to ponajviše mediji koji se inače zgražaju nad ljudima poput Merčepa ili Glavaša i vrlo su brzi u osudi ratnih zločina počinjenih nakon Domovinskog rata. Kad takav tip doživi sto godina a da ga nitko ne dira i na kraju postane siva eminencija u politici države i nakon pada totalitarnog režima kojem je vjerno služio, i kad ga u javnosti doživljavaju kao nekakvog simpatičnog starčića, a ne zapovjednika najmračnije institucije jednog vrlo krvoločnog režima, kad mediji već odavno ne problematiziraju njegovu prošlost, već se bave isključivo njegovim brakovima pa ga čak ponekad i intervjuiraju o političkom smjeru Hrvatske, tretirajući ga kao nekog mudrog Yodu, onda se morate zapitati kakva je budućnost. Naša, i naše djece, ne njegova. On može mirno spavati i razmišljati o trećem braku. A i ne mora.




LAUC BEZ POVJERENJA Naši proroci 21. stoljeća

Fascinira me argument “znanstvenici tvrde”, na kojem mediji često grade narativ i ističu ga u naslove. On je bezvrijedan, potpada pod logičke pogreške, jer u znanosti se vjeruje isključivo pravilno izvedenim dokazima, a ne znanstvenicima: oni moraju svoje tvrdnje dokazati kao i svi ostali, poštujući strogu znanstvenu metodologiju. Znanost ne priznaje autoritete, nego samo gole činjenice. Uostalom, kako je rekao Carl Sagan: “Nikad ne vjerujte pozivanju na autoritet, previše puta se to pokazalo bolno pogrešnim”.

Tekuća pandemija samo je dokazala koliko je to točno. Deset znanstvenika, jedanaest mišljenja. S tim da su neki od njih dosad već više puta izrekli svoje mišljenje o tome kad će biti cjepiva, hoće li biti drugog vala, jesu li Kinezi stvorili virus kako treba ili su ga sfušali kao jeftini mobitel, mutira li, postaje li opasniji ili će se dati pripitomiti i tako dalje. Na kraju se te svađe svode na argumente tipa: “Lauc laže”, “Radman je neznalica”, ili “Đikić je peder”, dakle, ne naročito znanstvene. Nešto kao svađe u srpskom reality showu, samo malo civiliziranije.




Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Novi list je stoga objavio anketu u kojoj pita čitatelje komu od šest medijski najeksponiranijih popularnih TV-znanstvenika najviše vjeruju, te iznio njihove temeljne stavove. Ukratko, Lauc je protivnik strogih mjera jer smatra da nemaju prevelikog učinka i da virus neće pobijediti nikakve mjere, već samo naš imunosni sustav i cjepivo. Smatra da ih političari uvode samo da bi pokazali da nešto, kao, rade, a u biti troše novac naše djece. Njemu, po anketi, građani najmanje vjeruju.

Radman ima sličan, čak pomalo fatalistički stav, i ne smatra da treba dizati paniku. Njemu građani ipak vjeruju osjetno više, ali ne kao Kolariću koji je zagovornik izrazito strogih mjera. Manje pak vjeruju Primorcu, koji smatra da će se virus s vremenom sam od sebe povući s ljudi na životinje ili se tek povremeno ponegdje pojavljivati, ili Štagljaru, koji je zagovornik potpunog i bezuvjetnog lockdowna neovisno o ekonomskoj šteti. I tu je, naravno, pobjednik ankete Đikić.

Što se iz svega da zaključiti? Da znanstvenici, zapravo, nemaju pojma što nam je činiti i da su njihove ideje i predviđanja zapravo vrijedni koliko i ideje i promišljanja bilo koga drugog. Da je besmisleno govoriti da treba “vjerovati znanstvenicima”: kojem od njih da vjerujemo? I da njihove svađe mediji potenciraju radi čitanosti, a oni im daju intervjue uglavnom radi samoreklame. Što, naravno, ne znači da znanost ne treba uzeti ozbiljno, baš naprotiv – samo ne treba ozbiljno uzimati one koji se pozivaju na svoj znanstveni autoritet a da ne nude dokaze. Kojih ovdje ne može ni biti jer je predviđanje budućih događaja nešto čime se ozbiljni znanstvenici ne bi ni trebali baviti. Znanost se bavi otkrivanjem činjenica, a ne spekulacijama. Zato predviđanja treba prepustiti babama vračarama i raznim tarabićima. A propisivanje mjera jest, i treba biti, stvar politike i društvenog dogovora, a ne znanosti koja je tu da prezentira činjenice onima koji odlučuju, a ne da donosi odluke umjesto njih.

VIDOVITI ĐIKSON Svoje stavove ne  dijeli sa sobom

Naravno, to nikog ne ometa da govori Stožeru i Vladi što treba raditi, a naročito ne pobjednika spomenute ankete i znanstvenika kojem građani daleko najviše vjeruju, Ivana Đikića. To je, uostalom, demokracija, to je u redu, svatko ima pravo dijeliti savjete.

No znači li to da je on najpametniji od njih, najkvalificiraniji nešto reći? Ne, samo to da je on najvještiji komunikator, a neosporno je medijski najeksponiraniji i najzanimljiviji. Usto je beskrajno samouvjeren pri iznošenju svojih stavova i krajnje kritičan prema onima koji ih ne dijele. Problem je što svoje stavove često ne dijeli ni sam sa sobom.

Photo:Goran Kovacic/PIXSELL

Naime, uvaženi profesor Đikić ovih je dana inicirao apel 26 znanstvenika, svojih kolega, u kojem se zalaže za “najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće” i u kojem navodi: “Željeli bismo se ograditi od svih izjava koje su temeljem pogrešnih podataka uvjeravale javnost tijekom mjeseca studenog da će epidemija u Hrvatskoj stagnirati ili umanjivati intenzitet, te da nam strože mjere nisu potrebne ili da nisu učinkovite. Ograđujemo se i od procjena da je virus na bilo koji način oslabio, jer one nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama”.

Uvaženi znanstvenik Ðikić očito nije čitao što je rekao uvaženi znanstvenik Ðikić u veljači, da je korona kao gripa i da će nestati sama od sebe i da su mjere poput zatvaranja granica apsolutno pretjerane. Citiram: “Ne širiti paniku i histeriju u javnosti. Pretjerana revnost i poruke političara katkada čine više štete nego koristi…”

“Covid-19 nije mnogo smrtonosniji od virusa gripe koju imamo svake godine i od koje umire i više od 60 tisuća osoba godišnje…”
“Najave zatvaranja granica pojedinih država u EU-u su nepotrebne. Virusi ne poznaju granice i već su se proširili u gotovo sve zemlje EU-a. Pitanje je samo vremena kada će se to i potvrditi, no to nije mjesto za paniku jer najveći broj zaraženih ima benigne simptome koji često prođu neopaženi.”

A uvaženi znanstvenik Đikić isto tako nije čitao ni ono što je uvaženi znanstvenik Đikić rekao u svibnju: “Ja ne očekujem ogromne proboje nečega što nam se dogodilo s gripom s početka prošlog stoljeća … sad smo spremni, imamo puno uspješnije metode testiranja, detektiranja tih virusa, već znamo kako se borimo, tako da smo puno spremniji i ne očekujem nekontrolirani drugi val baš što se tiče Hrvatske i Europe”.

Uglavnom, znanstvenik u kojeg Hrvatska ima najviše povjerenja je onaj koji najžešće kritizira svoje kolege i koji svaka tri mjeseca posve okrene ono što govori, a govori neprestano. Ima ga na naslovnicama više od Severine i Plenkovića zajedno. Meni uopće nije jasno kad stigne raditi svoj posao. Za što ga Nijemci plaćaju, da se bavi znanošću ili da se svađa s kolegama dopodne, a sa samim sobom popodne?

MALO POZITIVE Pozitivni su Anka, Andrej, bio je Vili…

Nije sve negativno u hrvatskoj politici, ima i dosta toga pozitivnog. Pozitivni su premijer Plenković, Anka Mrak-Taritaš, pozitivan je bio i Beroš, i neki drugi. Zanimljivo je da se vijest da je prema istraživanju CRO Demoskopa Plenković u javnosti percipiran kao najpozitivniji političar poklopila s viješću da je – pozitivan. Na koronu, naravno.

Jedni će sad reći: “Ha, mjere ionako ne djeluju! Sve je to s mjerama farsa, treba ih ukinuti”. Drugi će reći: “Oni se sami ne drže mjera, a nas tjeraju da nosimo maske!”. Treći da je to što su i oni zaraženi dokaz da mjere trebaju biti još strože. I naravno, tu su i oni koji i nakon milijun mrtvih i dalje vjeruju kako korona ne postoji, dok god ne moraju voziti baku na hitnu. A i onda će uvjeravati baku na respiratoru da joj to nije od korone i da doktori ionako ništa ne znaju.

No stvar nije baš tako jednostavna. Problem s epidemijama ovog tipa, tamo negdje od 1346. kad je brod s kugom zaraženim štakorima pristao u Genovu, preko španjolske gripe do ebole i AIDS-a, jest u tome što su one poput tsunamija, eksplozije nuklearke ili najezde skakavaca. Što god učinili ili ne učinili, neke prevelike razlike u razmjerima štete neće biti. Blage mjere daju malo bolje ekonomske rezultate i nešto lošije epidemijske, stroge obratno, ali neke bitne razlike nema – možete tek malo trgovati štetom, ali je ne možete u većoj mjeri kontrolirati.

Političari su u većoj mjeri od drugih u kontaktu s drugim ljudima, i time su izloženiji zarazi, pa i nije čudno što ih ima toliko zaraženih. No kad se zaraze i premijer i ministar zdravstva i brojni drugi od onih koji mjere propisuju, onda treba biti pošten i reći: “Mi zapravo ne znamo što nam je činiti i nemamo učinkovitu strategiju borbe protiv zaraze”.

Treba li zato odbaciti sve mjere i pretvarati se da se ne događa ništa? Ne, nipošto, ali jednostavno od mjera ne treba očekivati čuda. One mogu donekle smanjiti transmisiju, ali u vrlo ograničenom opsegu, što dokazuju recentni primjeri Slovenije i Njemačke, gdje ultrastroge mjere pratkički ne daju rezultate. Upravo zato je bitno da budu izbalansirane i logične – što u ovom trenutku baš i nisu. Reklo bi se da su donesene u panici nakon što smo proglašeni jednom od najgorih država u EU-u po broju zaražanih, po sistemu “idemo nešto napraviti na brzinu, samo da uvjerimo ljude da znamo što radimo i da nešto poduzimamo”.

TKO JE ALIS? Totalno neuki knjiški moljac

Photo: Zarko Basic/PIXSELL

A kad smo kod mjera i njihova poštivanja, ne mogu se ne osvrnuti na izvjesnu Alis Marić, književnu influencericu i vlasnicu popularnog bloga “Čitaj knjigu”: “Kaže mi danas taksista koji ima masku i sjedi naprijed (a ja otraga) da stavim masku. Kažem da ne nosim masku. A on meni ali ja imam doma oca od 80 godina. A ja kažem – ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca. Ako se tako panično bojite onda stanite da iziđem van i nastavim s drugim taksijem. Vozio me do željene destinacije”, napisala je Alis Marić na Facebooku i izazvala pravi “shitstorm”. Još gore je bilo ono što je napisala kasnije: Na komentar jednog od rijetkih koji su je podržali: “Pa ako vozač nosi masku, znači da je zaštićen. Čega se ima bojati. Moroni vjeruju u sve”, odgovorila je: “Glas mu je drhtao dok je to govorio”.

Naravoučenije priče je: moguće je biti knjiški moljac i promovirati čitanje knjiga, a svejedno istovremeno biti totalno neuk i emocionalno osakaćen do razine psihopata. Na stranu što tko misli o tome koliko maske štite, svatko s više od pet minuta škole trebao bi znati dvije stvari. Prva, nisu tu da bi štitile vas, nego druge od vas – ako ste zaraženi. Kirurzi ih nose ne zato da se ne zaraze, nego zato da oni ne zaraze otvorenu ranu pacijenta. I nose ih cijeli život i ne razbole se od toga.

I drugo, ne možete znati jeste li zaraženi. Dotična Alis bi, kad već voli čitati, trebala znati da je period inkubacije kod Covida desetak dana, tijekom kojih nemate simptome i ne možete znati jeste li zaraženi – ali možete, i hoćete, zaraziti druge, i upravo je taj dugi period inkubacije ono zbog čega je taj virus tako zarazan. Pa je tako primjedba “nek si on stavi masku ak ga je strah” i “kaj ja imam s njegovim tatom” ne samo promašena, nego i bolno kretenska i užasavajuće nehumana. A najgore od svega je to što netko može tako bezosjećajno postupiti prema nečijoj opravdanoj brizi za stare roditelje i još se time ići hvaliti na mrežama.

Ili, da objasnim ovako: Nas su kao djecu učili da je pristojno, kad kišete ili kašljete, staviti ruku na usta. Da ne širite klice i zarazu, jelda. I da ste primitivna seljačina i kmet ako kišete u ljude bez ruke na ustima. Dakle, kad vas netko zamoli da stavite masku – jer vlada zaraza, vjerovali u nju ili ne – učinite to, jer je to u vrijeme kad nitko ne zna pouzdano je li zaražen isto kao stavljanje ruke na usta dok se kiše. Nemojte biti čoban i pozivati se na svoja prava i govoriti da vam to smeta. To nije stvar rasprave o tome koliko maske pomažu, a koliko ne, koja je inače posve legitimna, nego elementarne pristojnosti. A ja dopuštam da svatko ima pravo na svoj stav o nošenju maski i njihovoj korisnosti, čak i neki liječnici dvoje oko toga, ali nitko nema pravo ponijeti se na tako bahat i bešćutan način. Kao i u slučaju dvojca Valentić – Cimerman koji su provalili u crkvu, unijeli sprave i krenuli ondje vježbati da bi dokazali neku svoju kretensku poantu: u oba slučaja riječ je o treniranju slobode na krivome mjestu i krivoj osobi, i nedostatku kućnog odgoja.

OBIČNO TROLANJE Povratak  Aleksandre Zec

Aleksandra Zec postaje nešto kao nova verzija mita o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu: (veliko)srpski mit koji bi trebao opravdati neki budući rat, jer ne vidim druge svrhe razvlačenja nedužne djevojčice i 30 godina nakon smrti. U korijenu oba mita je stvarni zločin koji se ničim ne da pravdati, ali je sav dalji narativ o tom zločinu vrlo zlonamjerno manipuliran.

Sad smo opet čuli, i to od potpredsjednika Vlade, da je Aleksandra Zec “ubijena samo zato što je Srpkinja”, da nitko za to nije odgovarao, da su ubojice oslobođene iako su priznale zločin i da je pravosuđe namjerno pogriješilo kako bi ih se oslobodilo. Ništa od toga nije točno. Ona je prije svega ubijena kao svjedokinja ubojstva svog oca. A njezin otac bio je bogati mesar koji je mesom opskrbljivao navodnog organizatora ubojstva, vlasnika ćevabdžinice i sitnog kamatara Muniba Suljića, koji mu je bio dužan velik novac. Pa nije teško zaključiti da je to mitsko ubojstvo najvjerojatnije ipak bilo – iz koristoljublja, pri čemu je ubojicama bilo u interesu prikazati ga kao “nacionalno” radi prikrivanja stvarnih motiva. Na to upućuje i činjenica da su iz kuće ukrali – novac.

Naravno, postoji mogućnost da je uz imovinski postojao i nacionalni motiv, tim više što su osumnjičenicima Rimcu, Mikoli i Hodaku Srbi neposredno prije tog ubojstva pobili veći dio familije u Vukovaru, što se nikad ne spominje. Ali za to jednostavno nema nikakvih dokaza.

Nije točno ni da nitko nije odgovarao jer je petorici suđeno, istraga je provedena vrlo temeljito, a nije ni točno da su “oslobođeni iako su zločin priznali” i “zbog proceduralne greške”: oslobođeni su zato što nije bilo dokaza da su uopće bili tamo niti svjedoka ubojstva, a indicije su bile preslabe. U kući obitelji Zec nijedan od izuzetih otisaka nije odgovarao okrivljenicima, kao ni 16 otisaka pronađenih u Citroenu kojim su Aleksandra i Marija Zec vožene prije likvidacije.

Iako se često ponavlja teza da se slučaj Zec mogao spasiti da je bilo volje, činjenica je da je u tijeku procesa itekako bilo takvih pokušaja, ali presuda Vrhovnog suda pokazala je da priznanja okrivljenika naknadno više nikako nije bilo moguće učiniti valjanima. A to znači da nije bilo moguće učiniti valjanom ni samu optužnicu. A to što je priznanje dano bez odvjetnika ispalo nevažeće nije bio nikakav namjeran, pa ni slučajni propust, već se jednostavno radilo o tzv. redakcijskoj grešci zakonskog teksta koju ovdje nemam prostora objašnjavati: sutkinja je u svakom slučaju postupila ispravno i po zakonu.

Pa su tako priče o tome da su “oslobođeni iako su priznali” (uz optužbu da Hrvatska i danas štiti ubojice Srba i civila, pa i djece) obično trolanje. A od svega je na kraju stvoren mit kojem je cilj osuditi cijelu hrvatsku državu i pravosuđe za prikrivanje zločina nad Srbima – iako je većina osumnjičenih kasnije osuđena za druge ratne zločine, pa i ta priča pada u vodu. Ali forsiraju je oni koji se i danas uvrijede kad policija privede nekog od pripadnika srpskih ubojica s Ovčare, jer to “nije u interesu pomirenja”.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.