7Dnevno

VELJAČIN POUČAK: ‘Ivona Milinović nije Titov Galeb, kuja je dobila što je i zaslužila’!

Autor: 7dnevno/Marcel Holjevac

SRAMOTNO O JAZOVKI
Tko su bili, ne zna se,
tko ih je ubio isto

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

U dobro poznatoj jami Jazovki pronađeni su i identificirani ostaci najmanje 814 osoba koje su komunisti pobili 1945. godine. Kako su se komunisti u međuvremenu preimenovali u antifašiste i zauzeli ideološki monopol u društvu (ponovo!), tako je vijest doslovce sramotno popraćena u medijima. HTV je javio u trajanju od oko tri sekunde neka iskopavanja u Jazovki – eto tamo neke žrtve završile u jami nakon neke tamo bitke, ne zna se koje žrtve ni tko su ubojice, otprilike. To što su u jami završile bar tri časne, podosta djece, većina osoblja i pacijenata obližnje bolnice, što je stvar gora od Ovčare i Srebrenice jer tamo bar nisu ubijali žene i djecu, kog’ briga. Sve u stilu, „nećemo sad prekopavati po prošlosti i grobnicama”. ‘Ajmo malo o onoj maloj Zec radije. I žrtvama Oluje, jer se za njih zna tko ih je ubio, Hrvati, odnosno, „ustaše” i „Tuđmanovi bojovnici”.

I, naravno, onaj dežurni zaštitnik „ljudskih prava Hrvata” koji inače iskače iz paštete i odlazi na komemoracije Srbima poginulim u NATO bombardiranjima i po svim selendrama gdje je ikad ubijen ijedan srpski civil – nije se oglasio glede toga. Ipak je on prije svega antifašist. Oglasit će se za tjedan dana u Srbu gdje su isto ubijani Hrvati, ali eto to je antifašizam, to se slavi. Trenutno ne stigne pratiti događanja, Sabor, izbori, takve stvari.
No meni je favorit naslov u Jutarnjem, antifašističkom. „Iz jame Jazovka Ministarstvo branitelja ekshumiralo 814 žrtava čiji identitet neće moći utvrditi”. Identitet većine tih žrtava već je davno utvrđen, naravno ne forenzički, nego se zna gdje su i kad nestali s lica zemlje, zna se i tko je za to zaslužan, ali naslov je paradigmatski za odnos države i mainstream medija prema stravičnom zločinu: Isti oni koji su nas nakon Oluje pilili kako „ratne zločine svih strana treba jednako kažnjavati”, sad otvoreno zataškavaju stvari. Ne zna se tko je počinitelj, ne zna se tko je ubijen, ne zna se ništa. Svi se prave mutavi i blesavi. A kad ih podsjetite tko je te ljude ubio, onda vrijedi ona, „bili su ustaše, ili bar negdje blizu njih, zaslužili su”, ili se jednostavno skrene s teme u stilu „pa imamo važnijih stvari nego pričati o ustašama i partizanima, ‘ajmo se maknut od 45.” Samo još fali da netko pita Manolića da nam kaže istinu što se tamo dogodilo. Siguran sam da i Mesić ima neko briljantno objašnjenje zašto je bilo OK pobiti te ljude.

MILANOVIĆ I MALOGRAĐANŠTINA

Čemu uopće sve
te glupe tradicije

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Milanović je niškoristi. Posve beskorisna osoba koja se uhljebila i sad ga više nije briga ni za što. Nemojte mi sad reći „bravo, Šerloče”, znam da je to općepoznata činjenica. Ali, kako drukčije prokomentirati nedolazak na konstituirajuću sjednicu Sabora? Buntovnik bez razloga ili jednostavno buntovnik bez mozga? Svi govore o preziru spram institucija koje je po Ustavu dužan štititi, pa i preziru spram demokracije kao takve – koliko god ona kod nas (a u zadnje vrijeme i ne samo kod nas) bila šepava i nakaradna. No, mislim da je ključ u nečem drugom. Nije teško zamisliti atmosferu u Milanovićevoj rezidenciji na Pantovčaku kad je nekakav važan protokolarni događaj. Pola devet ujutro:
– Zorane, ajde budi se. Moraš popiti svoj sokić i pojesti tanku šnitu kruha.
– Sanja… prošeći. Spavam.
– DIŽI SE! Nisam ja tanke šnite rezala da bi ti meni ovdje krmio cijeli dan. LIJENČINO!
(trlja oči jer ga „boli” svjetlo) – Evo, evoooo… kaj daviš znaš da sam sinoć bio s dečkima u Pepermintu… (sjeda na krevet i tupo gleda pred sebe, šmrče, kopa nos)
– Nego, jesi znao da je danas u deset konstituirajuća sjednica Sabora?
– Daj me nemoj!… U deset ujutro? Pa oni nisu normalni! I taj Sabor isto treba birat u Saboru… da ne dave s tim nekim festivalom demokracije i bedastoćama.

Kako god, Milanović je našao „fakinski” izgovor zašto neće doći, i izrekao ga svojim rječnikom. Njemu je sve to „malograđanština” (a i to je rekao onako purgerski, „klajnbirgerlih”), ne kuži baš čemu služe te priglupe tradicije, ma ono, ničem’… Demokracija je, kažu, procedura, ali on je, onako, ljevičar starog kova, ne drži previše do tradicije i do forme, ne drži doduše baš ni do sadržaja. Njegovo je objašnjenje zašto, kao prvi predsjednik/ca u povijesti suvremene Hrvatske neće doći na konstituirajuću sjednicu, posve promašeno i posve nedostojno funkcije koju obnaša.

Opet, ima nešto gotovo simpatično u tom njegovom uličarskom rječniku – ili bi bilo simpatično kad ne bi odražavalo potpun prezir spram funkcije koja ipak zahtijeva neki dignitet. Izgleda da mu Sanja još nije uspjela objasniti da je on predsjednik Republike, da je plaćen (masno) i da uživa u obilatim privilegijama upravo zato da bi obnašao te glupe, „malograđanske”, njemu besmislene protokolarne dužnosti, a ne da bi lupetao i pametovao. Jer to je manje-više posao predsjednika svugdje u svijetu. Mislim, baviti se protokolom, ne lupetati o „svetom otajstvu protokola”. Pa on se prvi zalagao da funkcija predsjednika bude – protokolarna, ne izvršna! Kao što je svećenik plaćen da služi misu, makar trkeljao bezveze i govorio što ionako znate napamet, tako je on plaćen za „sveto otajstvo protokola!” Uostalom, kako bi zvučalo da svećenik kaže „ne da mi se služit misu, to je glupa tradicija, dajte si pročitajte Mateja 25,29?”

Kad je postao predsjednik, napisao sam da neće napraviti previše štete jednostavno zato jer neće raditi ništa, i to se pokazalo točnim, bar zasad. No, moram se malo korigirati, šteta se može napraviti i nečinjenjem. Kolika, vidjet ćemo.

PLENKOVIĆEV POVRATAK

Slavlje za umješno
žicanje novca

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Opet, kad pogledate njegovog antipoda u hrvatskoj politici, ispoliranog birokrata s briselskim pedigreom koji bira riječi, koji vodi stranku s imidžom posve suprotnim od njegovog osobnog – imidžom pomalo krkanske i podosta lopovske stranke, budimo realni – Milanović više nije tako odiozan.

Zašto? Pa, jer je Premijer sa svitom sjeo na avion u Bruxellesu i doletio u Zagreb, gdje ih je čekalo desetak državnih Audija A8, te četa policajaca koja je zaustavila promet, kako bi predstavio Hrvatima vladu od 16 ministara i četiri potpredsjednika. I da bi nakon kratkog predstavljanja tih ministara, za koje smo ionako znali tko su, svita i premijer opet sjeli u Audije, opet blokirali promet i pod rotirkama pojurili prema zračnoj luci, spalivši pritom dovoljno CO2 u oba smjera da Greta doživi srčani udar, i dovoljno državnog novca da se neplatiše poreza iz Indexa jako zabrinu za rastrošnost. I vratio se u svoje prirodno okruženje, u Belgiju.

Nije da me briga za CO2, pa ni toliko za državni proračun, evo čovjek se tamo vrlo uspješno grebe za europski novac, napunit će ga. Ali upravo u tome je stvar. U milijardama koje svi slave. Slavimo što? Užican novac dan za pomoć neuspješnoj braći na jugu (nama), od čega je pola kredit?

Prije nekih 20 godina, u jeku antihercegovačkog fašističkog ludila koje još nije prošlo, Stipe Mesić je rekao da Hercegovce treba naučit pecati, a ne im davati ribu, tj. naučiti ih da žive od svog rada, a ne da ih financira Hrvatska (iako zapravo nikad niti nije). Danas ta Hrvatska u Bruxellesu žica novac za oporavak nepostojeće ekonomije u stilu Kajtazijevijih, a Nizozemci i neki drugi inzistiraju na tome da nema para bez reformi koje bi propalim državama u budućnosti omogućile da budu financijskih samoodržive. A da, onako usput, Hercegovcima, kako vidim, posve dobro ide i bez tih para „od Hrvatske”… a i bez onih iz EU. Ljudi „love ribu” u Minkenu i svuda po svijetu, i u pravilu su uspješni. Nije tajna zašto, tamo se ni od zemlje ni od „države” baš ne može živjeti, pa su ljudi bili prisiljeni slati sinove i kćeri na fakultete, uglavnom one poslovne i STEM, obrazovati se, ulagati u sebe da bi uspjeli.

Ono što želim reći je da je taj novac upitne vrijednosti. Solidarnost? To prečesto pretvara ljude u prosjake nesposobne za bilo što drugo. Nužda je pak gotovo uvijek u korijenu uspjeha. Solidarnost je dobra kad se pomaže nekom tko inače može živjeti od svog novca, ali ga je zadesila nevolja privremenog karaktera. No, ako služi da bi se i dalje u beskraj financirale neuspješne politike, da bi se financiralo sustav neodrživ bez vanjske pomoći, sustav iz kojeg bježe i Meggle i tvornica duhana jer ne mogu ostvariti dobit u našim uvjetima poslovanja, uza svu svoju tehnologiju, onda nije dobra ideja jer stvara ovisnike o tuđoj pomoći i kreditima, poput Grčke.

SOCIJALIZAM U EU

Hrvatska kao slabe
republike u SFRJ

No, vremena se mijenjaju, pa i zemlje za koje to nitko ne bi očekivao stoje u redu za „bespovratnu” pomoć. Na stranu što će i tu bespovratnu trebati vratiti, jer će je EU dati iz kredita koje će sama dignuti, a vraćat će se iz budžeta zemalja članica (doduše, više bogatih nego siromašnih, pa ćemo i tu biti na profitu). On će se puniti, kažu, iz većih poreza na Co2 i plastiku, pa ćete novac opet vratiti – vi.

Vladavina prava, koju su neke zemlje pokušale postaviti kao uvjet, Hrvatskoj može samo koristiti, naročito u poslovnim odnosima gdje vlada kaos. Druga stvar su eventualna politička uvjetovanja, poput prihvata tzv. „migranata”, a je li takvih uvjetovanja bilo i je li Plenković s paketom pomoći prihvatio i obavezu zbrinjavanja Sirijaca, Afganistanaca i lutajućih Arapa, za sad ne znamo. Ono što znamo je da bi naša ambicija trebala biti da budemo neto uplatitelji u proračun EU, a ne paraziti koji će po socijalističkoj filozofiji živjeti od novca „bogatih i privilegiranih”, jer to nas, prije svega, a onda i cijelu EU ne vodi baš nigdje – iako naoko zvuči kao privlačna opcija. Da, svatko je sretan kad dobije povoljan kredit – ali taj ćemo novac dobiti u cijelosti tamo negdje do 2027., a otplatiti do – 2047…

Treba se uostalom sjetiti SFRJ i davanja novca za nerazvijene republike, kojima baš zato i nije bilo u interesu razvijati se, pa i socijalizma kao takvog gdje je svima bilo u interesu poslovati s gubitkom (jer bi im država taj gubitak pokrila, a onima drugima dobitak uzela da pokrije tuđe gubitke). Sad se to s nerazvijenima nekako preslikalo na EU. Novac sa strane, nezarađen novac, dobar je ako će se iskoristiti za razvoj, no ako će se iskoristiti za hranidbu uhljeba i hipertrofirane države, onda ne. A iz prakse znamo kako to ide, naročito u Hrvatskoj. Ulijevanje novca u bačve bez dna, poput Grčke i Španjolske, pa i Italije i nažalost nas, neće pomoći siromašnim državama u EU, ali će oslabiti bogate. Rezultat je da jednog dana nitko više neće moći davati, a EU kao cjelina sve će više zaostajati za SAD-om i Kinom. Ja bih bio puno sretniji, za razliku od političara i većine Hrvata, da smo mi ti koji pomažemo sirotinji nego da sami budemo sirotinja, i kucamo na vrata briselskih zlatnih dvora s praznom vrećom koju treba napuniti. To kvari ljude.

FEMINIZAM U RIJECI

Ivona Milinović
nije Titov Galeb

Obersnelu možete dirati sve, samo u Galeba ne. I, naravno, ne smijete mu spominjati korupciju u Gradu, iako o tome i ptice na granama pjevaju. Riječka gradska vijećnica Ivona Milinović na sjednici Vijeća, pri raspravi o kresanju gradskog proračuna, u nekoliko je navrata istaknula da ne može podržati rebalans jer smatra da je trebalo na rashodovnoj strani kresati programe Europske prijestolnice kulture te odustati od projekta obnove motornog broda Galeb. Onako usput, podsjetila je Obersnela da su supružnici zaposlenika gradske uprave dobivali visoke autorske honorare, po stotinjak tisuća kuna, za svečano otvorenje EPK i da je to krajnje dvojbeno. I da su podnesene neke krivične prijave zbog namještanja poslova u vezi EPK, naravno firmama iz Srbije.

Obernsel je poludio: Rekao joj je da „ne sere”, da je „alapača”, optužio da laže, divljao je kao balavac na speedu i izjurio iz dvorane, čudesno pokretljiv i brz za svoju masu. Rekavši prije toga, u stilu bahatog političara koji je predugo na vlasti da bi ostao u dodiru sa stvarnošću, kako njega „samo narod Rijeke može izbaciti”. Za njega je upozoravanje na korupciju osoba s imenom i prezimenom „vrijeđanje svih zaposlenika grada Rijeke”! Da ne govorimo da Milinović nije vrijeđala nikog, govorila je vrlo argumentirano.

Tragično je da u obranu Ivone Milinović nije stao nitko. Da je Obersnel krkan prve klase, koji je u neskladu s javnim imidžom SDP-a koliko i Plenković HDZ-a, poznato je otprije. Kamere su, kao i ovaj, zabilježile i druge incidente, poput onog kad je skoro udario kišobranom aktivisticu Šolu, kad je blokirao grupu španjolskih turista pred „Bonaviom” jer je parkirao svoj auto tako da autobus ne može proći (i pritom se posvađao s vozačem turističkog busa i izvrijeđao ga), a Ivonu Milinović je i prije seksistički i agresivno vrijeđao zbog, recimo, visokih peta.

Na sve to Obijevo divljanje, Predsjedavajući je reagirao zaprijetivši opomenom Ivoni Milinović! Uzalud je pitala „što nije istina, je li istina da je suprug njegove vrlo bliske suradnice u gradskoj upravi dobio vrlo izdašna sredstva kao autor u sklopu Europske predsjednice kulture, je li neistina da je taj isti suprug bio suvlasnik tvrtke s pročelnikom za kulturu Grada Rijeke, bivšim članom Leta 3, koja je isposlovala oko 900 tisuća kuna od Grada Rijeke i to je jedina referenca Šarara za njegovo mjesto?” Sve je završilo na Obersnelovu glasnom odlasku uz nazivanje oporbe kretenima.

Obersnelu mediji dva desetljeća peglaju imidž pokušavajući ga prikazati progresivnim, poštenim i kulturnim gradonačelnikom koji stoji na braniku Rijeke od desničarskih primitivaca. No, činjenica je da on za sobom u naslijeđe ostavlja spaljenu zemlju, financijski i demografski propali grad koji je preskočio dva desetljeća razvoja. U to vrijeme sagrađena je jedna nadstrešnica na autobusnom kolodvoru, otprilike, i HDZ gradi novu bolnicu s kojom grad nema ništa. Pored toga, ostavlja i olupinu Galeba koja se obnavlja na kredit, naslijeđe samovolje i, unatoč svim peglačima – imidž lokalnog šerifa koji misli da može sve.

VELJAČIN POUČAK

Kuja dobila što
je i zaslužila

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

U obranu žene koju seksistički vrijeđa bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći, naravno, stala je Jelena Veljača. Skoro. Omaklo joj se, kaže, a onda je išla malo guglati što je Ivona pisala, i naišla na to da je svojevremeno izbačena iz HDZ-a zbog jedne ne baš uspjele šale na račun onog „Srbe na vrbe” u radijskoj emisiji (a danas nitko nema smisla ni za kakvu šalu i ionako se nitko ne usudi šaliti se i sa čim, naročito moralni čistunci poput Veljače – no i neukusan humor je humor, a ne zločin), pa zaključila da je kuja dobila što je zaslužila, otprilike. Iako, naravno, uz disclaimer reda radi, da ne odobrava Obersnelovo ponašanje. I da joj je baš jako žao da se pretvorio u nasilnika. Jer do sad, jel’da, nije bio. Nije to kockoglavi ognjištar nego antifašist, a oni po prirodi, naravno, nisu nasilni.

Zanimljivo je to jer se feministice obično prve zgražaju nad izjavama tipa „provocirala je, izazivala je”. To vrijedi samo kad žena provocira seksualno, a ne vrijedi kad žena provocira izjavama, političkim stavom, ili tako nečim. Desnim, naravno, ako provocira s lijeva onda joj se ne smije niti argumentirano odgovoriti, jer je i to krajnji bezobrazluk, kamoli vikati i vrijeđati.

Slično je prošla i Karolina Vidović-Krišto, s Krešimirom Macanom, koji ju je također brutalno izvrijeđao u TV emisiji. Karolina ju je doduše malo zatrolala i skrenula s teme, ali posao je voditelja (Togonala) da to rješava, ne Macana. Uostalom, nikog nije vrijeđala. Jako bitna osoba, Macan, izjurio je iz studija u kojem se našao sa, kako ju je još nazvao, „gujom iz šume Striborove, “gospođom Vrišto” i „ženskim Glasnovićem”. Inače, znao je tko će biti s njim u studiju, pa po što je uopće dolazio, da pokaže crvene hlače i frizuru? Ili je očekivao da će ga Karolina zvati nazad, ono, u stilu, „Krešimire, vrati se, skuvala sam ti pašta šutu?”

I taj događaj potvrdio je poučke iz slučaja Milinović: nasilje je kad ti bijeli heteroseksualni muškarac s pozicije moći ponudi seks u zamjenu za novac, ulogu, ili karijeru, žena veselo prihvati, i nakon 30 godina sjeti se da seks i nije bio tako dobar pa stvar završi na sudu. Udaranje kišobranom, lomljenje nogu i šaketanje starih desničarki, vikanje „ne seri, alapačo”, broji se u nasilje samo ako je upućeno ženama koje imaju muža ili dečka u Beogradu, i ne glasaju za HDZ ili, ne daj bože, Škoru. Ostalima je bolje da šute i drže se kuhače, smatraju feministice i njihovi patroni. Uostalom, sloboda govora je ideja koju prodaju skupine koje nisu na vlasti, dok cenzuru uvijek provode oni u pozicijama moći. Danas to definitivno nisu „bijeli heteroseksualni muškarci”.

PORUKA ZLOČINCA

Ubijao po Škabrnji,
a sada kuka i plače

Večernjak je objavio priču stanovitog Miroslava Mlinara, koji je u bolnici s koronavirusom i koji Hrvatima sa stranica tog dnevnika poručuje: „Ova prokleta bolest je nemilosrdna, čuvajte se”. Priložen je i video naslovljen „Spašavao živote, sada se bori za svoj.”

To ne bi bilo ništa čudno da nije nekoliko detalja u tekstu. Prvi je taj da to nije priča nekog od hrvatskih pacijenata, iako bi ih se sigurno našlo, nego se Mlinar nalazi u KBC „Bežanijska kosa” u Beogradu. OK, tekst je prenesen iz Blica; ništa strašno.

No, drugi je zanimljiviji: taj „spasioc života” zapravo je osumnjičeni ratni zločinac iz Škabrnje koji je od hrvatskog pravosuđa zbrisao „tamo preko”, a „živote je spašavao” kad je NATO bombardirao Beograd.

Dakle, Večernji objavljuje žalopojku ratnog zločinca iz Škabrnje koji preko njegovih stranica poručuje Hrvatima da se čuvaju korone. Jasno je od čega on boluje, a kako se zove bolest urednika koji je to objavio? Koji je to štos da se daje medijski prostor ratnom zločincu iz agresorske države? I koja je to politika? Iskreno, ne pada mi niti jedna država u kojoj bi tako nešto bilo moguće, naročito u današnje vrijeme tzv. „cancel kulture”, u biti puritanskog ćudoređa umotanog u kulturni marksizam. Naravno, svatko je slobodan objavljivati što želi, ali nekako mi nije jasan naš odnos prema nama samima, kao da uopće nemamo nikakav osjećaj dostojanstva i samopoštovanja kao nacija. No dobro, kad već ljudi poput Thompsona u Hrvatskoj teško ili nikako mogu u javnost i medije, lijepo je znati da smo jako tolerantni i širokog uma, nismo ograničeni, je li. Možda da Mlinaru, ako preboli koronu, ponudimo i sedam dana o trošku države negdje na Jadranu?

PLENKOVIĆEV NOVI SRBIN: ‘Ipak nitko ne može zamijeniti Pupovca’

Autor:7dnevno/Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.