UMIŠLJENO LIDERSTVO SKUPO ĆE NAS STAJATI Najveća moguća cijena plaćena je velikom silinom demografske destrukcije

Europski je politički milje briselskog zatvorenog i umišljenog diplomatsko-političkog kruga podignutog iznad nacionalnih državnih interesa i potreba razvio u svom birokratiziranom prostoru mit o liderstvu kojem teži svaki svjesniji, ambiciozniji i umišljeniji briselski dolaznik.

Liderstvom se ne dolazi u unijsko središte niti su prethodno potrebna ikakva ozbiljnija dokazivanja snage i osobnosti u nacionalnim okvirima, već se ono postavlja prema nazad (prema nacionalnim/državnim okvirima) samim dolaskom u političko-diplomatsko unijsko okruženje. Dovoljno je pritom savladati diplomatski ritam koji s vremenom prelazi u ritual naklonosti “europskim vrijednostima” male vidljivosti s nacionalnih razina i koristiti meta diplomatsko-politički jezik male sadržajnosti dovoljno dugo i učestalo uz ponavljanje iste sadržajnosti u svim javnim izričajima.

Okruženje je pritom unijskog miljea uvijek visoke zadivljenosti pa se fiksacija liderstva s odlascima u Bruxelles i posebno povracima iz njega silno pojačava na osobnoj razini i polako i sigurno prelazi u iluziju liderstva, neovisno o nacionalnim kriznim zbivanjima i njihovim posljedicama koje opterećuju velik dio populacije.

Liderska iluzija

Razina je briselske birokratiziranosti dosegla razmjere nedodirljivosti i izostanka bilo kakve sumnje ili potrebe korigiranja ponašanja, i to još u mirnim vremenima bez strateških odlučivanja prolazi u općoj nezainteresiranosti nacionalnih država i populacija za privremene stanovnike briselske oaze. Neovisno čak o silnim financijskim, materijalnim i inim privilegijima koje im omogućuje u najvećoj mjeri običan puk sa svojim životnim i radnim aktivnostima. Potvrda je to istovremeno njihove mirnodopske nevažnosti, a odlasci, dolasci, sastanci, izvješća, novinarska salijetanja, silna međusobna “komplimentiranja” i uvažavanja i slični mimikrijski postupci podižu lidersku potrebu na mitsku razinu, a osobna vjerovanja važnosti, nezamjenjivosti i sposobnosti na čistu iluziju paralelnog svijeta izvan realnosti.

Nekako sve to i funkcionira u izvankriznim vremenima, no kada briselsku idilu sa svim njihovim europskim vrijednostima pritisnu migracijske i pandemijske krize, sve se mijenja i rajske nevolje postaju teret svima. Sva su odlučivanja, zatvaranja i provođenja zaštitnih mjera preuzele nacionalne države i liderstvo se europskih zlatnih generacija urušilo poput klizišta nakon obilnih kiša u glinenim geološkim podlogama. Stalna mantra kako je unijska zajednica savez naroda, a ne nacionalnih država izdržala je samo do pojave prve velike krize na europskom tlu s kojom se diplomatski građena fikcija upravljanja i odlučivanja nije mogla nositi. Pandemijska je kasnija kriza samo dodatno potvrdila iluziju briselskog liderstva i vratila obrasce upravljanja na nacionalne razine i za potrebe nacionalne populacije, ali u tim okvirima vladaju drugačija pravila i potrebe.

Liderska stvarnost

Nesnalaženje je u nacionalnim okvirima poprimilo na hrvatskom primjeru destrukcijske razmjere i sve su krize potvrdile kako je umišljeno briselsko liderstvo fiksacija koja malo pomaže u hrvatskoj složenoj realnosti. Dokazivanje europske važnosti u hrvatskoj društvenoj, gospodarskoj i demografskoj neuređenosti zasad još ima sljedbenike u stranačkim/partijskim vojskama i obrambenim formacijama svojih pozicijskih privilegija. Trajnost je takvih obrazaca vladanja Hrvatskom uvijek ograničena, neovisno o liderskim vjerovanjima i stalnim nastojanjima ostavljanja dojma i dokazivanja važnosti, dok su negativni tragovi u hrvatskom društvu i prostoru jasno vidljivi, a poneki i trajno nepopravljivi.

Gospodarska stagnacija, pražnjenje hrvatskih izvangradskih prostora, sve veća udaljenost hrvatskog iseljeništva, spuštanje na europsko dno po puno parametara, nevažnost Hrvatske za briselske hodnike, pandemijska nesnalaženja prema briselskim odlukama, opća neuređenost, politička dominacija u svemu i slično zato su očekivane posljedice na koje se ne smije ni ukazati. Ponovno se, ne znamo koji put, potvrdila spoznaja kako su diplomatsko europsko fiktivno liderstvo i vođenje države prema nacionalnim razvojnim potrebama suprotnosti koje je gotovo nemoguće pomiriti u realnom vremenu i prostoru. Preuzimanje svega ključnog u državi na sebe zbog umišljenog liderstva u osnovi zaustavlja gotovo sve razvojne procese, zaustavlja logičnu i vrijednosnu selekciju u izvršnom upravljanju i vodi državu u čvrst zagrljaj političko-diplomatskog interesnog i “koalicionog” upravljanja jako udaljenog od nacionalnih interesa i potreba. Jedni bi to nazvali političkom okupacijom, drugi svjesnim i planskim zaustavljanjem Hrvatske, treći supstitucijom ratnih neuspjeha, četvrti provođenjem nasljedne ideologije zamjenom jugoslavenskog prostornog okvira europskim, peti držanjem Hrvatske u pokornosti, a šesti i neki drugi jednostavno neuspjehom.

Cijena neuspjeha

Najveća je moguća cijena umišljenog liderstva i hrvatske liderske stvarnosti plaćena velikom silinom demografske destrukcije. Političko potiskivanje velikih demografskih problema koji se reflektiraju na sve djelatnosti i sustave oko nas počelo je na samom startu i uvijek s istim obrascem – pokazivanjem interesa za problematiku kroz formalno postavljene institucije bez stvarnog stručnog, znanstvenog, radnog i svakog drugog vrijednosnog kriterija. Početak je razgovora obećavao ozbiljnost pristupa i podizanje demografske problematike u skladu s njezinim razvojnim značenjem na potrebnu izvršnu razinu, no već je kod samog naziva ministarstva bilo vidljivo kako se odstupa od stručnih traženja.

Nazvati ministarstvo po znanstvenom polju u okviru društvenog znanstvenog područja jasan je bio znak velike politizacije demografske problematike, a tek je postavljanjem na čelo ministarstva osobe koja s demografskom problematikom nema nikakve veze došla i definitivna potvrda podcjenjivanja struke i općenito demografskih problema s kojima se suočava zemlja. Otklon je od početnih dogovora pokazao svu moć i želju umišljenog liderstva i sve političke predrasude nasljednih ideoloških generacija, kojima je hrvatska budućnost u dosegu “koalicionog” trgovinskog i interesnog vladanja postala samo usputni teret.

Kasniji su događaji s odlaskom jedinog stručnjaka za demografsku problematiku, zamjenom čelne osobe drugom bitno različitom po formi, ali ne i po sadržaju i naročito pretvaranjem ministarstva u relativno nebitan državni ured samo dodatno potvrdili odnos umišljenog liderstva prema najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske. Podređivanje demografske problematike izravno pod ingerenciju liderske umišljenosti i praktički poništavanje bilo kakvog značenja državnih ureda i njihovih čelnih osoba dovodi do amortizacije iole ozbiljnog djelovanja vezanog za demografsku revitalizaciju toliko potrebnu Hrvatskoj. Rezultat je pokušaj izrade strategije demografske revitalizacije nakon gotovo pet godina mirovanja (vladanja) i s pokrićem biranja predstavnika znanstvenih ustanova u podaničkom odnosu.

Plaćena je velika cijena, a potvrda za to hrvatskoj javnosti dolazi sa svakim novim službenim statističkim podatkom i s kulminacijom demografskih negativnosti u prošloj, po puno osnova kriznoj 2020. godini. Neovisno o demografskim povijesnim negativnim maksimumima prošle godine i trajnostima velikih demografskih negativnosti, ništa se ozbiljnije nije promijenilo u razumijevanju, pristupu, javnoj retorici, pozicijskom izboru, postupanju i oslanjanju na prosječnost. Zapravo, s političkog vrha samodoživljenog kao liderstvo ni slova o ponajvećoj hrvatskoj krizi prošle godine, a podanici nižih razina ionako ne mogu niti smiju išta izreći osim pohvala svom i njegovu radu.

Statistička neumoljivost

Depopulacija

Depopulacija ili smanjivanje ukupnog stanovništva traje u Hrvatskoj već više od 30 godina, a uvjetovana je stalnim prirodnim padom i iseljavanjem stanovništva. Hrvatska 1991. godine 4,784.265 stanovnika; 2001. 4,437.460; 2011. 4,284.889 i 2020. ˂ 4,000.000.

Smanjivanje rodnosti

Smanjivanje rodnosti u Hrvatskoj, uz oscilacije s negativnim ukupnim trendom, traje već preko 40 godina. Hrvatska 1991. godine 51.829 rođenih; 2001. 40.993; 2011. 41.197 i 2020. 36.257.

Povećanje smrtnosti

Nakon ratnih godina povećanje smrtnosti traje već više od 25 godina. Hrvatska 1991. godine 54.832 umrlih; 2001. 49.552; 2011. 51.019 i 2020. 59.814.

Intenziviranje prirodnog pada

Prirodni pad stanovništva (više umrlih nego rođenih) traje uz male oscilacije više od 30 godina. Hrvatska 1991. – 3003 više umrlih nego rođenih; 2001. – 8559, 2011. – 9822 i 2020. – 23.257.

Iseljavanje

Veće iseljavanje iz Hrvatske od useljavanja u novije vrijeme traje već 12 godina. Hrvatska 1993. 9169 iseljenih; 2001. 7488 iseljenih; 2011. 12.699 iseljenih i 2019. 40.148 iseljenih.

Nestanak učenika

Nakon školske godine 2004.-2005. do školske godine 2018.-2019. Hrvatska je izgubila ukupno 120.360 učenika osnovnih i srednjih škola ili 8593 učenika godišnje. Hrvatska

2004.-2005. učenici osnovnih škola 391.112; učenici srednjih škola 192.417; 2018.-2019. učenici osnovnih škola 315.803; učenici srednjih škola 147.420

Izumiranje

Prema tipizaciji općeg kretanja stanovništva Hrvatska ulazi već u treće međupopisno razdoblje izumiranja stanovništva i praktički dolazi do ruba moguće revitalizacije domicilnom populacijom.

Starenje

Hrvatska je ukupna populacija u dubokoj starosti s procesom prema pragu izrazito duboke starosti i ubraja se među najstarije populacije u svijetu s prosječnom starošću od 43,6 godina 2019. godine.

Pražnjenje prostora

Hrvatski se prigranični, brdsko-planinski, otočni i općenito izvangradski prostori prazne svom silinom, a primjera radi, neki su od njih u samo nekoliko godina izgubili i više od 40% školske populacije (Grad Obrovac i Banovina npr.). Pražnjenjem prigraničnih strateških prostora izravno je ugrožena i nacionalna sigurnost.

Supstitucija

Početak supstitucije ili zamjene stanovništva intenzivnije je u Hrvatskoj u izvanratnim okolnostima započeo 2019. godine sa 40.148 iseljenih i 37.726 useljenih.

Za kraj

Navedene demografske negativnosti kriju još cijeli niz uvjetovanosti u hrvatskom društvu i prostoru, dok istovremeno izvršno liderstvo europskog tipa okuplja znanstveno podaništvo nakon pet godina pokazivanja svog vladanja, kako bi potvrdili slijed nacionalne strategije zlatom plaćene i razlog svog postojanja na vlasti. I popratili svaku demografsku negativnost mirnoćom i šutnjom poput pravih europskih lidera kojima je briga za nacionalnu budućnost čisti populizam pa sve do ekstremizma. Njihova šutnja i mirno promatranje siline odlazaka učenika osnovnih i srednjih škola poništava svako drugo djelovanje i potvrđuje liderstvo prema najvećem mogućem gubitku u vrijednosnom smislu.