fbpx

Ubojice za pisaćim stolom

Autor: Josip Jurčević

Je li moguće da sveučilišni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i ne tako davni kandidat SDP-a za suca Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, Ivo Josipović, ne zna da je Republika Srpska nastala kao rezultat najgorih ratnih i humanitarnih zločina koje poznaje međunarodno pravo i povijest civilizacije.

U 20. stoljeću dogodila su se dva svjetska rata, te nekoliko stotina regionalnih i lokalnih oružanih sukoba. Posljedice su bile zastrašujuće, jer u cijeloj dotadašnjoj povijesti nije ljudskim djelovanjem bilo uništeno toliko mnoštvo ljudskih života i materijalnih dobara. Još je tragičnije, što su i u tzv. mirnodopskim razdobljima 20. stoljeća totalitarni režimi ubili više desetaka milijuna ljudi i teško zlostavljali više stotina milijuna osoba.

Više ili manje, istražena su i javno su općepoznata imena najodgovornijih masovnih ubojica u 20. stoljeću, kako političkih nalogodavaca tako i neposrednih izvršitelja. Međutim, uglavnom je ostala neistražena i javno gotovo potpuno nepoznata dublja psihološka i organizacijska pozadina te zastrašujuće strukture ljudske destruktivnosti i zla.

Hannah Arendt, njemačka filozofkinja, Židovka koja je preživjela holokaust, pripada među malobrojne osobe koji su najdublje istražile dubinske uzroke ljudskoga zla. Čitanjem njenih djela, možemo se najbolje suočiti i sa stravom i s banalnošću zla koje nas okružuje.


Prokazujući temelje zla, Arendt nas, između ostalih, dovodi i do javno uporno prešućivanih ubojica za pisaćim stolom. Najjednostavnije rečeno, radi se o osobama i strukturama koje su zlu bili dragocjena i neophodna kreativna intelektualna i umjetnička potora. Ubojice za pisaćim stolom su osmišljavale i javno opravdavale zločinačke politike i izvršitelje zla. Ubojice za pisaćim stolom su to činile i u vrijeme pripreme zla, i za njegova trajanja, i nakon njegova izvršenja.

Predugačak je popis istaknutih znanstvenika, umjetnika, književnika, novinara i drugih intelektualaca koji su svojim služenjem totalitarnim režimima (fašizmu, nacionalsocijalizmu, militarizmu, komunizmu itd.) bitno pridonijeli masovnim zločinima. Nakon zločinačkog vremena ubojice i njihov stol su se bez posljedica odgovornosti jednostavno preselili u nove okolnosti. Sačuvali su društveni status i osobnu ugodu. Na taj način, ubojice za pisaćim stolom – tiho i prikriveno – neprekidno služe novom sjemenju zla.

Socrealizam

Komunistički totalitarizam je uvjerljivo najtemeljitije proizvodio i koristio ubojice za pisaćim stolom. Osmišljena je čak i posebna estetska teorija i umjetnička praksa koja se nazvala socrealizam. Zadaća i smisao strukture umjetničkog i sveukupnog intelektualnog socrealizma bila je u apologiji komunizma. Tko se tome prešutno ili javno pokušao suprotstaviti bio je pogubljen, fizički i/ili strukovno. Tko je pristao služiti, nagrađivan je. A najzaslužniji su dobivali status umjetničkih i intelektualnih besmrtnika.

Među, nažalost, brojnim takvim besmrtnicima u Hrvatskoj, nedvojbeno je da se posebno mjesto pridaje Edi Murtiću. Radi se o slikaru koji je svoju besmrtnost utemeljio u ranoj mladosti, na masovnoj smrti drugih. Tijekom i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, Edo Murtić je svoj slikarski štafelaj stavio u službu propagiranja masovnih ubojstava koje je tada provodio jugoslavenski komunistički režim.

Zasluge fizički pokojnog Ede Murtića su izgleda i danas toliko golemo žive da mu je nedavno – po tko zna koji puta s najvećom političkom i medijskom pozornošću – otvorena retrospektivna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, u hrvatskoj metropoli – Zagrebu.




Nije nimalo slučajno što je najveću medijsku pozornost tome događaju dalo medijsko carstvo čvrstog (post)komunističkog kadra Nine Pavića. Za to je bilo i neprekinutih socrealističkih i osobnih razloga. Naime, prije samo deset godina je Račan-Budišina vlast – uz golemu medijsku pompu – uhitila Ninu Pavića kao jednog od glavnih pripadnika zločinačke organizacije. Uskoro potom, Nino Pavić je ipak oslobođen i – uz još veću medijsku pompu – rehabilitiran na (o)kultnom neokomunističkom druženju u trokutu moći Račan-Murtić-Pavić.

Najnovija retrospektivna izložba Ede Murtića je prigoda da se s dubokim poštovanjem prisjetimo svih ubijenih i marginaliziranih umjetnika, znanstvenika, novinara i intelektualaca koji nisu pristali biti ubojice za pisaćim stolom.

Punu afirmaciju ubijenih i još do sada prešućivanih učinit će mladi naraštaji koji će se suočiti sa Murtićem i murtićima, koji i danas onemogućavaju slobodu intelektualnog stvaralaštva.




Blato zločinačkog entiteta

Nažalost, bilo je logično i očekivano da je odred koji je sudjelovao u otvaranju izložbe predvodio sadašnji Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović. Mediji nisu pojasnili, zbog čega se Josipović ovoga puta nije pojavio u odori JNA-ovog titovog gardista sa značkom primjerenog vojnika, ili barem s partizanskom kapom na glavi.

Nadajmo se da razlog tome nije činjenica što je morao žurno otići u njemu sve omiljeniju Republiku Srpsku, koja mu je uručila titulu osobe godine i u kojoj nisu više poželjna čak ni partizanska obilježja. No, u svakom slučaju, Josipović je napokon uvjerljivo poništio lanjski uspjeh Jadranke Kosor koja je u Tuzli dobila slično „svjetsko“ priznanje.

Šalu na stranu. Je li moguće da sveučilišni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i ne tako davni kandidat SDP-a za suca Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, Ivo Josipović, ne zna da je Republika Srpska nastala kao rezultat najgorih ratnih i humanitarnih zločina koje poznaje međunarodno pravo i povijest civilizacije.

Bilo bi dobro podsjetiti Josipovića da se detalji srbijanskih zločina u Republici Srpskoj nalaze u Izvješću ekspertne skupine UN-a. Izvješće je objavljeno 1994. g. i Ivo Josipović ga gotovo sigurno ima, jer ga je trebao dobiti 1995. g. od tadašnjeg predsjednika Vlade RH, Nikice Valentića, koji je i Josipovića postavio u Komisiju za ratne zločine.

Prisjetimo se, u Izvješću UN-a navodi se poimenice – na području Republike Srpske – preko tristotrideset srbijanskih logora u kojim su ubijani i najteže zlostavljani civili i vojni zarobljenici. Među tim logorima su bili i logori za provođenje masovnih silovanja, u svrhu etničkog čišćenja. O srbijanskim logorima u Republici Srpskoj najkonkretnije svjedoči i knjiga logorašice Jadranke Cigelj – „Apartman 102“, pa bi bilo korisno da je pročitaju i Ivo Josipović i Jadranka Kosor.

O problemu ubojica za pisaćim stolom, napose bi se trebao zamisliti Ivo Josipović i njegov cijeli odred. Barem načas, povodom 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava. Nadajmo se da je to još moguće, te da se Josipović nije potpuno utopio u blatu zločinačkog entiteta Republike Srpske, u koje blato ga je najokrutnije odbacio njegov najomiljeniji partner Boris Tadić.

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.