7Dnevno

U vrijeme najgore krize briselska birokracija bavi se usvajanjem paketa zakona u korist LGBTIQ zajednice

Autor: Boštjan Marko Turk

U vrijeme najgore sanitarne krize poznate suvremenom čovječanstvu, briselska birokracija razmišlja o usvajanju paketa zakona u korist takozvane LGBTIQ zajednice. Europska je komisija, naime, 12. studenoga predstavila plan strategije za LGBTIQ jednakost za razdoblje 2020.-2025. U prvome planu ove “promocije” bila je Vera Jurova, dopredsjednica Komisije, 2006. zatvorena zbog primanja mita u vezi s investicijama europskog novca. U suprotnosti s moralom i logikom, LGBTIQ “agenda” trebala bi biti najvažnija točka na dnevnom redu sadašnjice većina stanovništva EU-a. A ta većina ne zna što znači ova kratica i što zamisliti iza skupa ovih slova. Za čitatelje kažemo da se L i G odnose na lezbijke i homoseksualce (engleska riječ gay), ne znamo što je B (i živimo u tom neznanju bez neugode), a Q se odnosi na ono što bi engleski izraz trebao označavati za nizom slova: queer. To je najlakše prevesti sa sumnjom, posebno o seksualnom identitetu pojedinca. Stoga bi pojedinac Q trebao biti netko tko ne zna kojeg je spola. Budući da je sumnja temelj modernog načela racionalnog mišljenja od Descartesa dalje, koristimo ga i kako bismo posumnjali ne samo u kratice nego i u sve što stoji iza njih.

Da u to ne sumnjamo samo mi, već i sami predstavnici tih zajednica, jasno je ako pogledamo povijest pokreta sadržanih u kratici. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dogodio se prvi sukob između homoseksualaca i lezbijki jer se tada poznata organizacija za promociju istog spola pod nazivom Kćeri Bilitisa raspala zbog sporova oko identiteta. Kao lezbijke, njezini su predstavnici svoju glavnu energiju usmjerili na feminizam. To je spriječilo zagovaranje prava homoseksualaca, koji nisu prepoznali žene ni tada ni danas. Bez ikakvih naznaka homoseksualnosti, možemo zamisliti gay zajednicu u smislu monaških redova srednjeg vijeka, kao i u doba negdje do Francuske revolucije. Redovnici su živjeli u svijetu u kojem nije bilo ženskog elementa ili je on bio najveća prijetnja monaškoj zajednici. Stoga je živjeti pravilno monaštvo podjednako značilo isključiti ženu iz misaonog i emocionalnog horizonta.

To nas dovodi do najvećeg problema takozvane LGBTIQ zajednice. Riječ je o dubokom proturječju svega što rade kad se okupe pod tim zajedničkim nazivnikom. Istu pogrešku ponavlja i Europska komisija kada zagovara “jednakost osoba” u takvoj zajednici. Svijet homoseksualaca isključuje žene na najradikalniji način koji se može zamisliti u modernoj civilizaciji. Homoseksualci ne mogu žene ni biološki ni ontološki smatrati partnerima, a kamoli prepoznati njihovu spolnu ravnopravnost.

Lezbijke se ponašaju na sličan način. Muški element za njih postoji u dvjema projekcijama, ali obje su isključive za jači spol. Nemoguće je zamisliti muškarca kao seksualnog partnera, ali moguće je o njemu (drugom elementu odbojnosti) razmišljati kao o dominantnom spolu koji je podredio društvo i osmislio ga prema vlastitom kopitu. Mnoge lezbijke koje svoj identitet žele zaista potvrditi u društvenom odnosu stoga se zaklinju feminizmom.

To je temeljno proturječje LGBTIQ formule, a postoji još jedan, možda još fatalniji sindrom. Istospolni muškarci i žene svoj identitet temelje na biološkoj razlici između xx i xy kromosoma, odnosno između onoga što smo biološki kao muškarci i žene. Za homoseksualce i lezbijke biološki je identitet bitan i nema ništa izvan njega.

Potpuno je drugačije s drugim dijelom kratice koji se odnosi na slova T i Q. Slovo T znači trans, tj. prekoseksualnost, slovo Q također se odnosi na sličan osjećaj, što znači, kao što smo rekli, da čovjeku nije jasno kakav spolni identitet uopće ima. Točnije, za njih spol nije stvar biološke činjenice, nego bilo kakvog izbora koji se pojavi tijekom života pojedinca. Pojedinac bi trebao svjesno donijeti odluku o spolu, može ga prihvatiti i promijeniti onako kako mu se čini. Prijepodne je muško, poslijepodne žensko, uvečer je “trans”. Američki predsjednički kandidat Joe Biden također je kao jedan od elemenata svog programa naveo mogućnost da tijekom odrastanja djeca u pubertetu i adolescenciji mogu sami odlučiti o spolu, što prema Bidenu, naravno, uključuje intervencije plastike: reparativne medicine, koja mijenja muške spolne organe ženskima i obrnuto. Fotografski materijal pokazuje Bidena kako ulazi u intimnu zonu djece, dajući im poljupce i tražeći još dublji kontakt. To je stvar koja je inače po standardima političkog ponašanja apsolutno zabranjena.

Radničko samoupravljanje te bratstvo i jedinstvo bili su jedan od najpoznatijih eksperimenata kojima smo svjedočili na jugoslavenskom tlu. Podržani su političkom represijom potpomognutom opsežnom medijskom promocijom. Čak i ako su to bile ove ideje u vezi s nekom humanističkom, potpuno apstraktnom i neživotnom filozofijom, ne možemo im uskratiti teorijsko opravdanje i dobre namjere. Ali na razini praktične realizacije suočile su se s istim izazovom kao da žele postići suprotno od onoga što je Albert Camus zapisao u svojoj nezaboravnoj drami “Kaligula”: “Ljudi umiru i nisu sretni”. Nijedna ideologija, naime, nije čovjeka učinila sretnim. Radničko samoupravljanje i bratstvo i jedinstvo bili su tako usmjereni protiv stvarnosti života. Kad se represija smirila, pravo lice radničkog samoupravljanja očitovalo se u nasilnoj pljački nekadašnje društvene imovine, a bratstvo i jedinstvo stigli su do svojih finala u Sarajevu, Srebrenici, Goraždu, Petrinji, Vukovaru i Osijeku.

LGBTIQ eksperiment, međutim, čak nije ni teoretski izvediv jer počiva na nuklearnim, biološkim kontradikcijama koje onemogućuju bilo kakvu praktičnu realizaciju. Sljedeći je jednako zapažen problem to što se, za razliku od samouprave i bratstva i jedinstva, odnosi na manjinsku manjinu za koju velika većina Europljana nikada nije čula: dapače, uopće ne zna što to znači. Iznad svega, nitko od velike većine Europljana ne može ni zamisliti što bi s tim radio.

Briselska i neomarksistička agenda široko potiče razvoj “znanosti” posvećene proučavanju i promicanju LGTBIQ-a, ali jasno je da LGTBIQ znanost ne može postojati. Nijedna znanost koja postoji, od prirodnih znanosti (medicina, matematika, fizika, biologija) do društvenih znanosti (filozofija, sociologija, lingvistika, povijest itd.) ne temelji se na proturječju. Čim bi se to dogodilo, prestala bi postojati. Vrlo praktično pitanje: hoće li društvo utemeljeno na proturječnosti prestati postojati? Razumljivo, hoće: i zbog toga briselska birokracija 2020. Europi ne donosi ništa novo osim plana za njezinu demontažu. Što je Hrvatska dalje od ovih ludosti, te bolje za nju.

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.