Vlada nema i nije imala izborni legitimitet za ulazak Hrvatske u Europski tečajni mehanizam – ERM2 i EUROZONU

Autor: Tvrtko Dolić

U srijedu je Vlada RH službeno podnijela zahtjev za ulazak u Europski tečajni mehanizam (ERM2). A sam ECB, referentna središnja banka Unije, priprema se za opciju raspada Eurozone. Našu sudbinu određuje takozvana Trojka: ECB, EK i MMF. Čak 95% novca koji je transferiran kao pomoć Grčkoj završilo je u bankama! Brexit je u tijeku, a Grexit je dodatak, koji se krasno uklapa u sinkroniziranje grčkih poteza uz britanske interese. Vjerovali ili ne, PSPP – Public Sector Purchase Programme kao glavni mehanizam kvantitativnog olakšanja ECB-a zabišao je Grčku.

Suspenzija izravne demokracije

Zamislite da je 1945. Britanija prešla na stranu Hitlera. O našem ulasku u Eurozonu nije provedena nikakva javna rasprava, niti je o tome odlučivao Hrvatski sabor, a ono je u skladu s proklamiranom demokracijom obvezan referendum, jer ulazak u ERM2 i posljedično u Eurozonu imaju dalekosežan utjecaj na ekonomiju zemlje. Nedavno je HNB ispod radara Javnosti u potpunosti prepustio nadzor ECB-u nad našim cjelokupnim bankarskim sustavom, odnosno ECB je dobio dodatne ovlasti da kontrolira i onaj bankarski kapital u RH koji je bio isključiva ingerencija HNB-a. U ERM2 i Eurozonu nisu ušle ove članice Unije: Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Bugarska i Švedska. Danska i Velika Britanija imaju ekskluzivno pravo ne uvesti euro. Danci su svejedno u svezi toga održali dva referenduma i na njima se izjasnili protiv uvođenja eura. Kod drugog referenduma povećao se broj protivnika uvođenju eura. Švedska je 2003. održala referendum o ulasku u Eurozonu, na kojem se većina izjasnila protiv. Prije nego što uđe u Eurozonu, RH mora biti članica ERM2 najmanje dvije godine i pri tome mora zadovoljiti konvergencijske kriterije (nisu identični mastriškim kriterijima) kao što su stabilnost cijena, prihvatljiv javni dug, stabilan tečaj, i neznatno osciliranje dugoročnih kamatnih stopa. Ulazak u ERM2 je dobrovoljan, ne postoji rok za to, niti bilo kakva druga prisila, ali se zato povećavaju pravne obveze za uvođenje eura. Nakon ulaska u ERM2 nema povratka. Kako to znamo predivno izvesti, na samom kraju ekonomskog Trećeg svjetskog rata, pet do dvanaest, zgurali smo se u Osovinu.

Ulazak u Eurozonu uoči njenog raspada

Premijer Plenković, posve izvan vremena u kojemu je nametnut na čelo Hrvatske, ponavlja da smo se obvezali na uvođenje eura. To je točno, ali rok za to nije postavljen. Samo u Hrvatskoj odluka o ulasku u ERM2 i Eurozonu nije odluka nacije, nego odluka dvije osobe, premijera Plenkovića i guvernera Vujčića, bez ikakve potvrde Sabora. Normalan postupak i praksa članica Unije je da se održi referendum o ulasku u ERM2 prije podnošenja bilo kakvog zahtjeva prema EK, jer je to zapravo referendum o euru. Hrvatski birokrati pucaju na čelne pozicije Unije, premijer Plenković kandidirao za predsjednika Europskog vijeća, ministrica Marija Pejčinović Burić imenovana je glavnom tajnicom Vijeća Europe, a guverner Vujčić računa na neku od pozicija u ECB-u. Ako tako visoko kotiraju, onda zasigurno vjerno služe bruxelleskim i drugim svjetskim centrima moći. Jesu li se isti mogli kandidarati da smo se izjasnili protiv uvođenja eura ili protiv bilo kojeg drugog europskog projekta (imigracije, zaštita okoliša, i tome slično.)? Totalnom kolapsu hrvatske samostalnosti najviše je pridonio HNB, koji propušta upozoriti naciju što sve gubimo u smislu monetarne suverenosti. Pri tome ne mislim na domoljubno mahanje s kunama, nego na gubitak jakih monetarnih alata. Vujčić navodi samo prednosti ulaska u Eurozonu, a zapravo su navedene prednosti jako upitne. Vujčićeva najava financijskog sloma Hrvatske u slučaju konverzije kredita s klauzulom CHF u svijetu izaziva podsmijeh. U HNB-u ima kvalitetnih ekonomskih stručnjaka, koji pored borgovca Vujčića ne mogu doći do izražaja.

Pogrešan kalendar ulaska u Eurozonu

Nas je mogao spasiti Ulazak u Eurozonu prije Kvantitativnog popuštanja. Kombinacija prelaska na euro i jeftinog eura za sve naše projekte. Kako znate, tu mjeru najavljenu za sve članice unutar Eurozone, iskoristile su Njemačka i Francuska, koje su i bez toga imale ponudu jeftinog eura u izobilju. Da se onemoguće ostale članice Unije u besplatnom kreditiranju, uvedeni su nevjerojatni kriteriji, koji su sa svojom regulativom onemogućavali vlastite ciljeve. Ekonomski analitičar Velimir Šonje tvrdi da s uvođenjem eura “dolazimo u prigodu upravljati monetarnom politikom Eurozone”. Moš si mislit. PSPP otvara mogućnost ECB-u da neku zemlju izbaci iz Eurozone. Slovenija bi bila uspješnija od Hrvatske i da smo u Eurozonu ušli isti dan. ECB je preuzeo petinu slovenskih dugova. Kakve veze imaju uspješni projekti Mate Rimca s ovom ili bilo kojom drugom vladom RH? Takav Rimac pokrenuo bi uspješan projekt i da se Jugoslavija održala. Već sam pisao o tome da imamo lažni rast ekonomije kroz investicije Unije koje nemaju blage veze s našom proizvodnjom – naša industrijska proizvodnja pada. Imamo konflikt prividnog rasta i povećanja strukturnog deficita. Naš problem je preskupa državna administracija, dok javni sektor naše ekonomije trebamo zadržati i osnažiti, kako to provodi Njemačka. Naravno, trebamo poštene političare, koji će suzbijati nerad i nered, i u državnoj administraciji i u javnim poduzećima. Svi su zakoni izokrenuti glede obveze njihove primjene u pozitivnom duhu. Agencije za kreditni rejting i njihov loš kreditni rejting za Hrvatsku tu su da strani kapital kod nas ubere veliku kamatu, i to se neće promijeniti s našim ulaskom u Eurozonu. Ekonomisti su izgradili ekonomski metajezik za potrebe zamagljivanja konkretnih odnosa. Imamo pad industrijske proizvodnje i paničan odlazak naših mladih – to se ne može sakriti s lažnim pokazateljima rasta. Zapad je od Drugog svjetskog rata na ovamo uveo novu varijantu izrabljivanja sirotinje kroz ekonomske pokazatelje. Svjetski balon dugova prenapuhan je do eksplozije. Dugoročno je nerješiv. Suprotno nametanju polemike o nekim mogućim pozitivnim promjenema nakon uvođenja eura, ovdje ću iznijeti nedostatke.

(1) Gubitak utjecaja na kamatne stope

Najvažniji monetarni alat koji se gubi s ulaskom u Eurozonu je utjecaj na kamatne stope. Određivanje ili prilagodba kamatnih stopa postaje kompetencija ECB-a. U pravilu, autonomne države sklone su držati kamate nisko, kako bi time potaknule svoje ekonomije. Sve to ima utjecaj na potrošnju, odnosno dohotke i preko njih na potražnju, a preko toga i na investicije i proizvodnju. Konkurentnost proizvoda raste – veliki su benefiti niskih kamatnih stopa. Takvi su mehanizmi spasonosni u trenucima hlađenja ekonomije ili recesije. Američki FED je u vremenima krize spuštao kamatne stope na rekordno niske razine, što je imalo velike pozitivne učinke i na američko i na svjetsko gospodarstvo. Rast kamatnih stopa je koristan kod ekonomija u jakom zaletu – s povećanjem kamatnih stopa smanjuje se inflacija – kapital se okreće sigurnijim oblicima štednje, kao što su zlato, državne obveznice, a ne da se usmejrava u potrošnju. Više kamatne stope potiču ljude da štede, umjesto da troše. Kamatne stope se podižu ako postoje naznake da je tržište nekretnina zagrijano, jer će to odvući stanovništvo od kredita, a potaknuti će druge sigurnije oblike štednje. Povećanje kamatnih stopa utječe na jačanje valute. To što HNB nema utjecaj na kamatne stope, koje prepušta proizvoljnosti banaka, to je prije svega greška i nečinjenje HNB-a, odnosno odsustvo vođenja neovisne monetarne politike i kada je ona zakonski moguća. U SAD-u je FED kroz kvantitativno popuštanje utjecao na kamatne stope – FED je otkupljivao obveznice Ministarstva financija i MBS (hipotekarne obveznice) i na taj način kreirao ogromnu likvidnost koja je imala za utjecaj pad kamatnih stopa. Istovremeno je FED pomogao američkom financijskom kompleksu da se riješi toksične imovine u bilancama. Nedavno je bivši guverner Željko Rohatinski uputio kritike sadašnjem vodstvu HNB-a oko uvođenja eura. Spomenuo je “moguće funkcionalno štampanje novca, u smislu da taj novac ide u gospodarstvo a ne u potrošnju i uvoz, za što je potrebita velika usklađenost djelovanja HNB-a i Vlade”. Na taj način su se mogli spasiti dijelovi brodogradnje, a i država mora preuzeti rizik, jer je kreditiranje poduzetnika zamrlo unatoč jakoj likvidnosti, što je problem dugoročnog razvoja. Gospoda iz HNB-a nikada nisu pojasnila zašto Ministarstvo financija ne izdaje obveznice koje bi kupovale poslovne banke, a onda bi iste prodavale HNB-u na način da novac koje bi banke pri tome dobile morale plasirati točno određenim skupinama gospodarstva po nižim kamatnim stopama. S time bi država preuzela rizik, a kamatne stope bi bile znatno niže. Zamislite da se Agrokor prilikom investiranja zaduživao po stopama od 2%, a ne preko 10%. Koliko bi sadašnje stanje koncerna bilo bolje? Vjerovnici ne bi trebali otpisivati potraživanja. Koliki se kapital tako ne bi odlio?

(2) Gubitak utjecaja na tečajnu politiku

Ulaskom u Eurozonu gubimo mogućnost utjecaja na tečaj, odnosno mogućnost da s postepenom devalvacijom nacionalne valute podižemo konkurentnost domaćih proizvoda na način da se time smanjuje uvoz stranih proizvoda, jača domaća proizvodnja i potiče izvoz. Sve države članice Eurozone izgubile su taj vrijedan monetarni alat, koji je posebice kvalitetan u slučaju ekonomske recesije, odnosno ako su proizvodni outputi i izvoz na niskim razinama, kao što je to slučaj u RH već dulje vrijeme. HNB provodi pogrešnu tečajnu politiku još od osamostaljenja RH. Privid je “stabilnost” cijena. Mnogi izvoznici i mnogi ekonomisti tvrde da je kuna precijenjena za minimalno 10%, odnosno da RH nikada nije kunu uskladila s konvergencijskim kriterijima. Podsjetimo se, prilikom uspostave stabilizacijskog programa, uspostavljen je tečaj od 1 DM = 4,444 HRK, dok je kriterij konvergencije (zamjena DM za EUR, 2002.) utvrđen od strane EU, odnosno referentna monetarna jedinica 1 EUR = 1,95583 DM. Sukladno tome, HNB bi konačno morao uskladiti vrijednost eura u RH s vrijednošću eura u EU, uz apliciranje gore spomenutih koeficijenata, utvrđenih u čl. 98. – 124. Ugovora o EU. To znači da RH mora izvršiti postupnu deprecijaciju domaće valute na razinu vrijednosti 1 EUR = 1,95583 DM = 8,6839 HRK (ili 4,444 DM iz 1993.). No sasvim je jasno kako HNB to neće učiniti, pravdajući se da bi to oštetilo dužnike s valutnom klauzulom, što je točno jer bi im anuiteti porasli. Ali to je još jedan pravno – monetarni razlog da nismo smjeli dopustili valutnu klauzulu kod građanstva. Potrebita je konverzija eurskih kredita u čisto kunske, jer bi se tako anulirao tečajni rizik – to je nemoguće provesti bez trošenja deviznih rezervi. Mnoge zemlje Eurozone, pa i Italija, Španjolska i Francuska, pogođene su izostankom mogućnosti da devalvacijom vlastitih valuta poguraju svoje gospodarstvo. Njemačka je pristala na euro jer bi u protivnom prejaka njemačka marka usporila njemačko gospodarstvo.

(3) Poticanje državne potrošnje

U slučajevima ekonomske recesije, nužno je da država s aktivnijom fiskalnom politikom poveća potrošnju, kako bi ekonomske cikluse vratila u normalu. Kao što sam gore naveo, to se može postići s kreiranjem novca, ali ciljano. U jeku ekonomske krize, RH je plaćala enormne kamate na zaduženja, pri tome gurajući proračunske deficite u debele minuse prije svega zbog kamatnih rashoda. Da je tada HNB intervenirao i refinancirao javni dug kamatni rashodi bi pali, oslobodio bi se prostor za jače državne intervencije / rashode te bi Hrvatska puno ranije izašla iz krize, a ne tek nakon deset godina, ako se to uopće dogodilo. Sve nam to govori da je s pogrešnom monetarnom politikom ostalo pogrešno i puno toga drugog. S prelaskom na euro, RH gubi mogućnost takvog monetarnog mehanizma.

(4) Tranzicijski trošak i politički rizik

Koliki će biti trošak zamjene kune za euro u proizvodnji novčanica, promjeni evidencijskih sustava, propisa, aplikativnih promjena i svih uređaja koji moraju prihvatiti euro? A da ne govorimo da će se zaposlenici morati educirati i na to potrošiti vrijeme i kapital, da će određenu cijenu platiti i potrošači. Nadalje, nije jasno hoće li doći do političkog rizika koji se može prenijeti u financijski, pogotovo u slučaju povećanja cijena. Isto tako, ulazak u Eurozonu prije 15 godina činio se privlačnim, ali danas Brexit ruši optimističku klimu. Europski dužnosnici ne mogu se dogovoriti oko bilo čega, povećavaju se izgledi za raspad Unije i/ili Eurozene prije ulaska RH u Eurozonu. Imati euro više nije nešto pozitivno. Zemlje Eurozone ne bi ga uvele da su imale saznanja u što će se EU pretvoriti: preskupa administracija, u kojoj zapadne članice i domaćini institucija Unije ubiru korist od “svojih” institucija i od tog takozvanog administrativnog turizama. Nasuprot takvim činjenicama, kod nas se provodi indoktrinacija javnog mnijenja za uvođenjem eura, a to nije uloga niti HNB-a, niti Vlade RH. Ulaskom u ERM2 potiho se uvodi euro. Čemu sve to? RH je i ovako visoko eurizirana zemlja, većina štedi u eurima, cijene nekretnina izražene su u eurima. Zajednička valuta pojednostavnit će transakcije i poslovanje, pogotovo u turističkom sektoru, Eurozona je bolja varijanta od “mjenjačnice HNB”, ali to neće kompenzirati gubitak monetarne suverenosti, koji nam se čini zanemariv zbog toga što je HNB paradržava. Bez obzira što će nam donijeti ulazak u Eurozonu, nužna je široka javna rasprava, a konačna odluka treba se donijeti kroz mehanizme izravne demokracije.

Autor:Tvrtko Dolić
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.