fbpx

Snježana Kordić uvlači nas u crne rupe lingvistike

Autor: Tvrtko Dolić

Hrvatski jezik je izrazito policentričan, čemu svjedoče i naša književno afirmirana narječja. To je neosporno. Svejedno, "bivša kroatistica Snježana Kordić" ignorira tu neupitnu i svima poznatu kvalitetu hrvatskog jezika, pridodaje "nepolicentrični srpski jezik" kao hrvatsko narječje, ignorirajući torlački, a onda sve krovno kiti kao srpsko-hrvatski jezik. Osporava policentričnost hrvatskog jezika da bi to svojstvo pridružila srpsko-hrvatskom. Jednostavnom zamjenom imenica prepisala je cijelu kroatistiku u serbo-kroatistiku, reklo bi se uključujući tipfelere, i tako postala velika znanstvenica.

Jezik i unitarizam

U samoj lingvistici dogodilo se nešto nevjerojatno. Imamo Ausbau narječja u hrvatskom jeziku (termin je uveo Heinz Kloss, kao svojstvo veće različitosti), pa i svoju nutarnju Ausbau nerazumljivost u odnos na stariju hrvatsku književnost, a srpsko-hrvatski je “policentričan na temelju velike količine istoga”, što može biti posljedica samo jezičnog unitarizma, ili užeg istraživanja uz Moravu. Hrvatski jezik bio je pretjerano otvoren utjecaju srpskog jezika i velikosrpske ideologije, pa su na tom “sigurnosnom” propustu formirane dvije Jugoslavije i dvije Srbije. Kako objasniti Snježani Kordić da je slavenstvo rasno praznovjerje? Najgora intelektualna sramota! Ne postoji, niti je postojao, nekakav izvorni slavenski, istočnoslavenski ili južnoslavenski jezik, gen, ili nešto treće. Njen sustav nije znanstven, nego više religijski.

U svojoj knjizi “Jezik i nacionalizam”, Snježana Kordić je iznijela niz providnih obmana, gradeći kulu od karata. Kao da je to pitanje njene osobne volje, odbacuje mogućnost da je torlački jezik narječje srpskog (str. 150). Zanimljiva je njena tvrdnja da bi naš policentrični jezik bio slovensko-hrvatski da smo kao jezični standard odabrali Zagrebu “okolišni kajkavski”, kako kaže (str.154). I da tada vjerojatno ne bi došlo do ujedinjenja čakavske Dalmacije, kajkavske Hrvatske i štokavske Slavonije! Zašto? Istina, iskusili smo i velikoslovenske pretenzije. A da smo odabrali ikavicu? Kako objasniti Snježani Kordić da štokavica još uvijek nije zaživjela u cijeloj Hrvatskoj? “Poznato je da se kod južnih Slavena religijski, jezični i etnički kriteriji ne preklapaju”, veli nam Kordićka (str.178). A da u to najprije uvjeri Srbe? A onda na istoj stranici bubne: kajkavski, čakavski i štokavski su tri različita jezika! Dobro, dobro, u redu, ali kako se ta tri različita jezika uklapaju u isti policentrični srpsko-hrvatski jezik? A onda na str. 184 dolazi fascinantno otkriće E. Gellnera: naciju formiraju nacionalisti! Kako su postali nacionalisti ako nacija prije njih nije postojala?


Sumnjiva je sličnost jezika!

Kako stvari stoje, moramo se bojati sličnosti jezika, jer je najčešće surovo nametnuta. Snježana Kordić uzima razumljivost srpskog i standardnog hrvatskog kao kriterij za spajanje na znanstvenom nivou, u istu policentričnu osnovu. Kako objasniti veliku nerazumljivost između pojedinih narječja hrvatskog jezika i veliku razumljivost između službeno prihvaćenih verzija hrvatskog i srpskog jezika? Kako objasniti količinu istoga u JNA? Danski i njemački jesu slični jezici, Danci prevode njemačke autore da ne kvare svoje “narječje”, ali razumiju i čitaju njemačke testove i bez prijevoda, i obrnuto, ali nikome ne pada na pamet projicirati u prošlost njemačko-danski jezik kao znanstvenu odrednicu, pa niti nekakav germanski jezik. Krijući se iza korumpirane “znanosti”, Snježana Kordić ignorira životnu praksu. Tako nas uvjerava da je vojnik JNA u obrazovnom dijelu mogao birati vlastitu varijantu jezika. Malo morgen! Toliko nije glupa – to je njeno namjerno obmanjivanje neupućenih osoba.

Kao primjer jezično otvorene zemlje spominje Njemačku. A tamo mi je ujna zabranila engleski jer njenoj djeci kvari njemački! Zašto su “otvoreni Nijemci” uveli sinkronizaciju stranih filmova na njemački jezik? Kordićka nam nudi “francuski model države svih građana”, a neki je dan na izborima u Francuskoj za Europski parlament pobijedila ekstremna desnica. Širom te predivne Europe, koju nam Kordićka nudi kao primjer tolerancije, na izborima pobjeđuju purističke stranke.Nešto ne cvatu ruže Arapima u Francuskoj i Turcima u Njemačkoj. Neka Kordićka pokuša proći proceduru za dobivanje državljanstva u SAD-u. Domoljublje je problem samo za Hrvate.

Okretanje smjera povijesti

Kada je zadan politički cilj, “znanost” je opako sredstvo za nametanje “istine”. Snježana Kordić “znanstveno” kvalificira naš jezik kao srpsko-hrvatski i pri tome se poziva na sve one strane “znanstvenike” koji su tijekom naše povijesti bili u službi određenih protuhrvatskih političkih projekata. Šire gledano, Snježana Kordić pripada skupini aktivista koji su stigli/vraćeni u hrvatski nacionalni prostor sa određenom zadaćom. Ono što Vesna Teršelić pokušava pridodati famoznoj “istorijskoj krivnji Hrvata”, Snježana Kordić pokušava nametnuti u pitanjima jezika. Imamo široku protuhrvatsku rezonancu, koja polako regrutira i same kroatiste.

Snažnije članice Unije pokušavaju našem prostoru nametnuti jedinstven srpsko-hrvatski jezik, koji bi olakšao komunikaciju u Uniji i smanjio ta svakodnevna ubitačna prevođenja na nekoliko “balkanskih” jezika, otvarajući mogućnost da se neke manje nacije istope. Tako imamo iščašenu situaciju da je Hrvatska članica Unije, a da su prevodioci za Hrvatsku preuzeti iz jugoslavenskih i srbijanskih predstavničkih i obavještajnih linija. Isto se pokušalo provesti za Austrougarske, kada je Beč planirao Hrvatima nametnuti srpski jezik, potiskujući tako što dalje naše nacionalno težište. Njemačka i austrijska kolonizacija Vojvodine i slavenskog istoka Europe povratno je djelovala na njemačku i austrijsku slavistiku. Kada uvjerite svijet da se na ovome prostoru govori srpsko-hrvatski jezik, onda u japanskom časopisu “Eurasia Border Rewiew” glede Kordićkine knjige “Jezik i nacionalizam” pronađete ovakvu tvrdnju: “Nakon temeljite analize, autorica s pravom ističe da nema lingvističke ili sociolingvističke osnove koja opravdava ili zahtijeva podjelu srpsko-hrvatskog u četiri jezika nasljednika”.




Ta odvratna kroatistika

Snježana Kordić u svome tekstu “Demagogija umjesto znanosti” predstavlja se kao Hrvatica koja je odgojena u strogom katoličkom duhu. I još je diplomirala na kroatistici! Godine 1990. radila je na Filozofskom fakultetu u Osijeku kao istraživačica pripravnica iz područja kroatistike. Slijedeće godine prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu za asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Možemo li reći da je bila prekrcana hrvatstvom i kroatistikom? Reče da se hrvatskoj jezik “instrumentalizira za nacionalističke ciljeve” i da kroatisti grade sliku o postojanju neprijatelja. Netko je te godine ipak napao Hrvatsku, nacija je duboko proživljavala tragediju Vukovara, a Snježana Kordić je znanstveno promislila i odlepršala na Tamnu stranu! Kao nakon poplave, Jugoslavija se kopnila, a infekcije su se povećale.

Svoje znanstveno usavršavanje Snježana Kordić nastavila je u Njemačkoj, gdje je u plačljivoj klimi hladnoratovskog žala za Jugoslavijom preuzela njemačke i austrijske znanstvene i neznanstvene predrasude o ovome prostoru, pa i one koje su oblikovane u vrijeme nacističkog rasizma. Nemojte previdjeti činjenicu da je Jugoslavija ušla u pakt s Hitlerom i da su se neki poznati nacisti zalagali da Jugoslavija preživi i nakon što je poražena od Njemačke. Ničim izazvana, Snježana Kordić priredila je Hrvatima novu invaziju zadrtih kroatofoba iz različitih zemalja i različitih razdoblja, koji danas nadiru kao nekakva sa svih strana i iz svih vremena okupljena osvajačka armada, nekakvo zbrojeno vanjsko i nutarnje zlo, koje nam pristiže u najdubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi, da nam prisjedne baš sve. Nešto se pitam, možemo li radi obožavatelja Jugoslavije reći da su nas 1991. napali kroatisti? Slušajući Kordićku, stekao sam dojam da su kroatisti glavni u SANU.




Hrvatski purizam

Napadajući kroatistiku za purizam, Snježana Kordić citira U. Altermatta: “Etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola” (Jezik i nacionalizam, str. 10) . Etničko čišćenje! Kuda ta vodi cijelu priču? Trebamo li u JNA svirati uzbunu? Kordićka dodaje mišljenje M. Clynea da “postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama purističkiji nego u demokratskim sredinama”. Samoj sebi skače u usta, jer je srpsko-hrvatski nametnut u totalitarističkoj komunističkoj Jugoslaviji.

Kordićka je zapravo loš lingvist, jer se iza prividnog purizma često kriju nepremostive razlike. Ne postoje srpska imena kalendarskih mjeseca. Jednostavno se radi o činjenici da su Hrvati tijekom svoje povijesti koristili lunarni kalendar, a Srbi nisu. Hrvati i Srbi povremeno su bili susjedi, ali ne uvijek. I zato ne govore isti jezik. Kultura pojedinog europskog jezika mjeri se s količinom utjecaja latinskog i helenskog, što prihvaćam kao preporuku za naše dvojbe, ali je srpski izvan te poželjne ponude, jer nije ugrađen u temelje Zapadne civilizacije, kao niti hrvatski. Čemu dodatna provincijalizacija hrvatskog jezika? Ne zanima nas lakša komunikacija sa Srbima, koja uvijek završi kao pokušaj posrbljivanja Hrvata, nego nas zanima lakša i prirodnija komunikacija sa Europom i s cijelim svijetom, uz uvažavanje kulturnih temelja, odnosno latinske i helenske osnove. Samo totalno neobrazovana osoba može proglasiti viktimologiju za srpsku riječ. Nije kroatistika ta koja čisti hrvatski jezik od europskog kulturnog utjecaja, nego to provode hrvatski vukovci i jugoslavenske lisice. Nije ovo vrijeme Ljudevita Gaja i Vuka Karadžića, kada se kroz konstrukciju srpsko-hrvatskog jezika ruši Monarhija.

“Istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da se jezična politika bivše Jugoslavije uzima u usporedbi s drugim europskim državama i danas za uzor”, uvjerava nas Kordićka. Iz nekog razloga brka istraživače i konkvistadore. Kako to istraživači i kakvi istraživači danas istražuju jednu sovjetsku tvorevinu? I zašto, ako smo taj režim zapamtili po najgorem zlu. Imamo velik broj živih Hrvata na kojima je provedeno jugoslavensko istraživanje. Nacionalni karakter kulture i identiteta Kordićka drži konstrukcijskim, izuzimajući pri tome Jugoslaviju i jugoslavenstvo, koje je u njenoj glavi izvorno, iskonsko, magijsko. Da bi Snježana Kordić bila prihvatljiva, njeni promotori prezentiraju je kao osobu koja je suzdržana prema ćirilici u Vukovaru, kao i prema forsiranju ćirilice od strane Milorada Pupovca, a zapravo podgrijava napetosti u Vukovaru sa svojim prijedlogom da naši jezikoslovci tamo deklariraju “jedan policentrični jezik”. A taj je “znanstveno određen” kao srpsko-hrvatski!

Precjenjivanje slavenizacije

Sve znanstvene sustave možemo gledati kao lingvističke, a mnoge lingvističke istine zapravo su pojmovne obmane. Mongoli su razvili svoju značajnu kulturu, ali ne i pismo. Alfabet se nije pojavio zbog lakšeg razumijevanja poruka nego za potrebe njihovog kriptiranja. Točno prevođenje s jezika na jezik, zapravo je nemoguće, pa bi izvornici važnijih međunarodnih normativa trebali biti izraženi slikovno. Današnje aksiomske nadogradnje A.P. Morsea i Johna Kelleya, zajedno sa pripadnom strogom simboličkom osnovom, na neki su način nastavak slikovnog pisma.

Politički projekti doveli su do slavenizacije mongolskog plemena Bugara, koje je u tome procesu izrodilo ćirilicu. Inverzno tome, današnji Mongoli koriste ćirilicu kao svoje pismo. Različiti ruski utjecaji, razvijeni na temelju bugarske ćirilice, formirali su zagonetku koja intrigira povjesničare, arheologe, lingviste i antropologe. Činjenica da Srbi i Rusi koriste bugarsko pismo ne čini ih Bugarima. Što je zajednička policentrična osnova? Hrvati su proživjeli i preživjeli više valova destruktivne slavenizacije, koji su postupno ugušili naše izvorno etničko biće, ako takvo postoji. Naši jezikoslovci ponosno mašu s našom ranom književnošću, ali posve odbacuju jezik i sveukupni duh starih zapisa, prethodni duh nacije, koji tada nije opjevao sukobe sa Srbima i Turcima, nego s Hunima, Avarima i Tatarima.

Snježana Kordić naivno se poziva na pojavu pojma srpsko-hrvatski jezik u Austrougarskoj i Njemačkoj i to uporno veže za znanost, zanemarujući “znanstveno” gušenje identiteta podređenih nacija u Monarhiji, odnosno prikazivanje hrvatskog identiteta kao uvezenog. Austrijski monarhisti i mađarski rojalisti svesrdno su promovirali izmišljenu znanost pod nazivom slavistika, koja je dokidala zasebnost podjarmljenih naroda. Glede kreiranja srpsko-hrvatskog jezika, podudarile su se ambicije Beča i Beograda sa svima onima koje su išle za rasturanjem Austrougarske pod izgovorom oslobađanja uistinu utamničenih nacija. U tom je smislu teško očekivati pomoć naših slavenski dresiranih jezikoslovca i “hrvatskih vukovaca”, koji danas nesmetano normiraju hrvatski jezik prema novosadskim zasadama. Znakovit je napad Snježane Kordić na Radoslava Katičića, usprkos njegovom doprinosu slavenskoj filologiji. Ona to reducira na praslavensku mitologiju i neukusno spominje Katičićeve godine. Posebno je smeta izjava Katičića da Srbi nisu štokavci.

Hrvatsko kopiranje nacističkog purizma

To je jedan od podnaslova u knjizi “Jezik i nacionalizam” (str. 16). Kordićka citira B. Buscha. “Već početkom 90-tih hrvatska jezična politika počela se orijentirati prema jezično-političkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940-tih. Odmak od srpskog i čišćenje hrvatskog od srbizma bili su osnovna tema ustaške jezične politike.” Neka Bog pomogne tu nesretnu kroatisticu, nije dobro da smo pali pod Hitlera, ali se nacija iskobeljala iz prve Jugoslavije i pripadnog velikosrpskog jezičnog nasilja, pa je ustaški režim morao narodu dati malo oduška. Kordićka citira tvrdnju P. Lucića (Dani 605) da je 1990-tih došlo do usađivanja jednog rogobatnog jezika kojim nitko ne govori (str.17). Za sitne novce dobivamo i izraz D. Bluma: “ekstremno nacionalistički sužene jezične ideologije NDH”. Kako je Kordićka debelo doma i u Njemačkoj, neka posjeti Josipa Perkovića u pržunu, pa će joj čovjek objasniti da je dao izraditi priručni razlikovni rječnik hrvatskog i srpskog jezika, jer kao šef Udbe u socijalističkoj Hrvatskoj nije znao napisati izvješće na hrvatskom jeziku, nego isključivo na srpsko-hrvatskom policentričnom jeziku, kojem se jadnica divi. Našlo se i likova u Udbi i Partiji koji su se usudili pisati na hrvatsko-srpskom, ako je taj naziv i takva policentričnost ne smetaju. Bog te pomogao lingvistički i književno obnevidjelu, tih su godina Hrvati završavali u zatvoru zbog pjesme “Marjane, Marjane!”

Nasuprot velikosrpskoj dominaciji, koju starije osobe pamte samo po zlu, Kordićka zastupa tezu da je Jugoslaviju zapravo slomila etnička ravnoteža, u smislu da se stalno tražio ravnopravan balans između pojedinih nacija. Eto smo konačno došli do “istine” – ravnopravnost je dovela do srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH. Zanimljivo, Kordićka se ne boji za budućnost Hrvatske, u smislu da bi etnička ravnoteža u Hrvatskoj, uključujući obrnutu diskriminaciju za Srbe, mogla slomiti Hrvatsku. Za Jugoslaviju je željela posve drukčiji balans, suprotan od onoga kojeg preporuča Hrvatskoj, da referentne teške komplikacije u BiH ovdje zaobiđemo. Snježana Kordić snažno se u Njemačkoj i u svijetu bori za znanstvenu i skoro antičku poziciju ne tako davno kreiranog srpsko-hrvatskog jezika, kojeg vežemo za totalitarno komunističko i velikosrpsko nasilje. Sramota je da se predstavlja kao jezikoslovac i govori o građanima koji ne pripadaju nekom određenom gradu. Govori o građanima kao o nacionalnom identitetu! Srbi su Srbi, a Hrvati trebaju biti građani! Gostujući u Nu2, Snježana Kordić nije odgovorila direktno niti na jedno konkretno pitanje, ignorirajući našu jezičnu praksu, pokazujući totalno nerazumijevanje problema kojemu se posvetila.

Naciju je razveselila tvrdnja Snježane Kordić da je Jugoslavija bila zemlja tolerancije. Ako takvi šire “istine” po svijetu, zašto se čudimo da Martin Shulz doživljava Hrvate kao Jugoslavene. Kako takvima objasniti da je Titova Jugoslavija okupljala sovjetske republike i da je podržavana od Zapada ne kao oaza slobode nego kao alternativa središnjoj sovjetskoj imperiji? Zapad je podržao u Jugoslaviji sve ono što u Hrvatskoj danas osuđuje i guši. Stoga sam mišljenja da u svemu tome imamo prisutno strano obavještajno uplitanje koliko i osobnu izgubljenost Snježane Kordić glede vlastitog identiteta, koji niti ne zna izraziti, imenovati, što je za nju ipak velika sramota. Neki ljudi misle da postaju “građani svijeta” kada prestanu biti Hrvati i takvima je teško pomoći.

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.