Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Šeksa ne smeta što je on sam udbaš, samo da to Tuđman nije

Autor: Tvrtko Dolić/7Dnevno/18. studenoga 2016.

Ovih dana imamo kvalitetnu ponudu teorija urote. Josip Manolić u svojim memoarima razrađuje moju tezu da je Franjo Tuđman bio projekt Udbe, a Vladimir Šeks uzvraća s Tuđmanovim transkriptima, koji otvaraju mogućnost da je Manolić projekt Sarajeva

Nekako mi Stipe Mesić više vuče na projekt Sarajeva nego sam Josip Manolić. Upravo je Mesić kao predsjednik RH zaprijetio presijecanjem posavskog koridora u BiH za slučaj da Republika Srpska proglasi samostalnost. Mesić se osobno predstavlja kao agent Hrvata u hrvatskim redovima. Kada čitate memoare Josipa Manolića, koji su zaista zanimljivo štivo, nemojte zaboraviti činjenicu da između redaka proviruje velikan represije, bešćutni jugoslavenski tamničar, koji je hladno odvezao blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, koji je Stepinca uredno nadzirao u kasnijem kućnom pritvoru, koji je najvjerojatnije Stepinca otrovao ili je dopustio da ga ostali Titovi psi otruju. Između Manolićevih redaka lektoriranih u duhu važećeg hrvatskog pravopisa proviruje famozna Manolićeva komisija, koja je grubo istraživala branitelje Vukovara. Mnogi su branitelji Vukovara ubijeni tijekom obrane Vukovara, oni zarobljeni u vukovarskoj bolnici ubijeni su na Ovčari, a ostali zarobljeni vukovarski branitelji maltretirani su i zlostavljani u srbijanskim logorima, da bi preostale branitelje Vukovara maltretirali Josip Manolić i Josip Perković, odnosno njihovi operativci, a netko bi morao istražiti koliko je u sve to sebe unio jugoslavenski policajac Mate Laušić, koji je tada bio na čelu hrvatske Vojne policije. Ništa ne mora biti baš onako kako to doživljavamo, pa ću ovdje napomenuti da Josip Manolić u svojim memoarima objektivno proziva i Stipu Mesića i Josipa Perkovića.

Bosna je samo jedna rijeka

Nekako mi to ne paše. Jednostavno me Bosna stegne oko srca, kao da je hrvatska zemlja. Zašto su sudbinu Bosne krojili likovi koji nikada nisu niti turistički posjetili tu čarobnu Međuzemlju. Nadnevka 11. svibnja 1993. održana je sjednica VONS-a koja je okupila tadašnji vrh države i paradržave: Tuđman, Mesić, Manolić, Šušak, Šeks, Jarnjak, Valentić, Radić, Škrabalo, Bobetko, Tus, Sanader, Šutalo i Jakšić. Jedini prisutan Bosanac bio je Gojko Šušak, a i on se prodavao pod južnu varijantu de luxe. Lako je dijeliti tuđu zemlju, posebno ako je ta zemlja hrvatska. Glavna točka dnevnog reda bila je “Problemi u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH”. Stipe Mesić, povremeno ustaša, antifašist, Jugoslaven, Hrvat, Židov, katolik i musliman, plameno je govorio o islamskoj opasnosti u srcu Europe. Otvaranje Tuđmanovih transkripta polako se obija o ludu glavu samog Stipe Mesića. Sve više dokumenata ukazuje na to da je Stipe Mesić godinu dana ranije svojevoljno smijenio Stipu Kljujuća, nezadovoljan Kljujićevom korektnom suradnjom s muslimanima BiH. Svi najbliži suradnici Franje Tuđmana znali su za Tuđmanov stav u korist podjele BiH, pa su mu se u tom smislu uvlačili. Tuđman je računao na veličanstvenu pomirbu s ustašama, a našao se okružen prikrivenim Bosancima. I još je Ernest Bauer potvrdio da su svi poznati hrvatski emigranti bili agenti Udbe, pa nikakvo čudo da su “državotvorni” pokret popunili i udbaši s ove strane granice. Današnji slavni “protivnik podjele BiH Josip Manolić” tada je izjavio “Ako smo za podjelu mislim da je momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.”

Da ovdje ipak za svaki slučaj sa čitateljem ovog teksta uskladim kognitivne mape, napominjem da nisam od onih koji zamjeraju Manoliću i Mesiću što su zagovarali i/ili provodili podjelu BiH. Zar kreiranjem BiH nije podijeljenja Hrvatska? Nije toliko bitno niti to što su Manolić i Mesić bili udbaši, ako su bilo kada prešli na našu hrvatsku stranu. Mene osobno smeta kreiranje skoro samostalne Republike Srpske u BiH, koja je poklopila polovicu te sovjetske i avnojske tvorevine, sve uz nazočnost svjetske politike i svjetske Javnosti , nakon što su Srbi zvjerski poklali muslimane Srebrenice. Zagreb se 90-ih nije oslobodio komunističkog i udbaškog naslijeđa, nego se dogodilo suprotno – osnažio je kao obavještajno leglo, obavještajni buvljak. Navodno je Mesić špijunirao Francuze i tako s vremenom postao odgovarajući dvostruki agent, koji je kroz Inu odrađivao određene zadaće glede Sirije i Libije, dvije države koje je Francuska već tradicionalno obavještajno opsluživala. Može se reći da je Francuska na imperijalističkoj razini bila zadužena za Siriju i Libiju, da bi Pariz sa svojim idiotskim obavještajnim uplitanjem u Iranu proizveo novi pakao. Mesićeva teta u Francuskoj zapravo je sama Francuska. Slično možemo reći za Hrvoja Šarinića, koji se 90-ih vratio u zemlju kao predstavnik francuskog nukleranog lobija, da bi na terenu dominirali francuski legionari. Tko je krio Antu Gotovinu? Tko je bio posrednik za Nacionalov intervju s bjeguncem Antom Gotovinom? Od hrvatske Javnosti strogo se krije da su se francuske postrojbe uoči Oluje iskrcale u našem priobalju i rasporedile u BiH, blokirajući prometnice prema Banja Luci.

Tržnica veleizdajnika

Gojko Šušak u prisutnosti Franje Tuđmana optužio je Josipa Manolića da radi za Ruse, a Manolić je uzvratio Šušku da je on bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je te hrvatske domoljube izdao, i kasnije postao operativac u obavještajnoj suradnji SAD-a, Kanade i Jugoslavije. Kako se Šušak kao dostavljač brze prehrane “slizao” s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem? Valjda na studiju matematike na sveučilištu u Pennsylvaniji? A od koga bi Šušak saznao da je Josip Manolić radio za sovjete i da nastavlja svoju “slavensku” misiju radeći za Ruse? Zapravo je sve kompliciranije nego što se čini. Šuška je tada još uvijek žilava Crkva u Hrvata ubacila u udbaške redove i kao takvoga ponudila Franji Tuđmanu za potrebe tranzicije. Da je Manolić nešto mlađi, moglo bi se reći da je pred njim blistava karijera. Naime, Slovenija se priklonila Rusiji, Srbija je to tradicionalno, i još je u SAD-u na vlast došao simpatizer Vladimira Putina. Manolić nikada nije mijenjao bilo što, nego se uklapao u ono što vrijeme nameće. Da se NDH održala, Manolić bi proganjao Franju Tuđmana i ostale Titove bandite. Za Josipa Perkovića znamo da je bio više nego usađen u republičkoj i saveznoj Udbi. Josip Boljkovac hvalio se sa svojim njemačkim kontaktima, ali to Bauer nije potvrdio.

Za koga je radio sam Franjo Tuđman? Naime, nitko u tako kompleksnoj situaciji nije mogao doći na vlast i držati vlast dulje vrijeme bez nečije snažne obavještajne potpore. Ne znam pouzdano je li Tuđman radio za Beograd, ali iz Beograda izvire. Zagreb je za njega tada bio otvoreno lovište iz kojeg je kidnapirao hrvatske nogometaše. Njegovi zavičajni vršnjaci tvrde da nije bio radićevac, nego rigidni orjunaš. Pustite gluposti o tome kako je Franjo Tuđman osamostalio SRH/RH. Jugoslavija se nužno raspala kao i sve druge komunističke federacije, pa možemo govoriti samo o tome zašto je provedena ovakva tranzicija SRH/RH? Naprotiv, ireverzibilnom metodom dolazimo do istine da je Franjo Tuđman bio najvažaniji čimbenik ovakve velikosrpske podjele BiH. Prije “mirne” reintegracije našeg Podunavlja dogodio se smrtonosni Daytonski sporazum, a prije njega Oluja i Bljesak, a prije Bljeska i Oluje Tuđman je veleizdajnički potpisao ruski plan Z4, prije toga i Washingtonski sporazum, uz ukidanje Herceg-Bosne, a godinu prije dogodila se spomenuta sjednica VONS-a. Godine 1994. Tuđman se razišao s Manolićem i Mesićem, i danas je bjelodano da se to nije dogodilo zbog Tuđmanove politike prema BiH, za koju možemo konstatirati da je bila blijeda, nikakva, i da je zapravo trebala biti provedena na razini onoga za što Tuđmana lažno optužuju. Potpisujući plan Z4, odnosno autonomiju za srpske paradržave u Hrvatskoj, Tuđman je ispunio svoju zadaću, ali su se najedanput iz nekog razloga Srbi i Srbijanci odlučili za pojačanu prisutnost u BiH i nekakvu Republiku Srpsku do Une, što se pokazalo kao realniji cilj, koji je ostvaren 90 posto. Bilo kako bilo, Dobrica Ćosić javno je obznanio da su Srbi i Srbijanci s Republikom Srpskom ostvarili sve svoje strateške ciljeve. Nakon što je ispunio svoju beogradsku misiju, Tuđman je postao posve marginalna osoba. Jednostavno je splasnuo, svjestan toga da je bio samo mali kotačić u velikosrpskom projektu. Imunitet mu se raspao, razbolio se i ubrzo umro, a nama je ostalo da se kajemo što smo pod kišobranom lažnog osamostaljenja dopustili divlji kapitalizam i privatizacijsku pljačku.




Pokajnici bez kajanja

Svaki udbaš na kraju svog izdajničkog života želi iskupljenje, obmanu za vlastitu savjest i sve nas ostale da je bio ili postao dio nečega pozitivnog, recimo da se stavio u službu hrvatskog državotvornog pokreta. Stoga svaki udbaš osporava priznanje oznaša Josipa Manolića da je oznaš Franjo Tuđman kao nacionalist zapravo bio projekt Udbe. Ignorirajući sve moje tekstove na tu temu, Josip Manolić želi prikriti jednu činjenicu neugodnu i za njega osobno. Naime, tvrdio sam i za trojicu Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića, da su bili proizvod Beograda, nakon što su ušli u takvu konkurenciju kao sovjetska sirovina orjunaškog usmjerenja – jedino je Perković bio strogo jugoslavenski proizvod.

Jedno je neosporno: Franjo Tuđman bio je partizan, oznaš i kadrovik beogradskog Generalšatba, neko vrijeme i najmlađi general JNA, a kao takav nužno visoko pozicioniran u strukturama KOS-a. Uz sve to i kao uvjet svega toga, Tuđman je bio provjereni titoist jugoslavenske orijentacije, koji je svoju komunističku i drugu rigidnost morao potvrditi s konkretnom krvarinom za Tita, Staljina, Partiju i Jugoslaviju. U najmanju ruku, negdje su Tuđman i Manolić pretukli nekog ustašu ili domobrana, tako uvjerljivo da prisutne svjedoke prestraši njihov “antifašistički” bijes. Navodno je Manolić na Križnom putu poput Mad Maxa prašio okolo na motociklu, a Tuđmana pamte kao opakog konjanika opasanog sabljom. Prestižna športska disciplina sastojala se u tome tko će više nesretnika vratiti u kolonu. Slavodobitnici zlatne medalje i srebrene medalje dobili su šansu da kreiraju Hrvatsku za srpske i velikosrpske potrebe.




Ako Vladimir Šeks zaista nije bio udbaš, kako može tvrditi da to Tuđman nije bio? Šeks može reći da on i Tuđman nikada nisu bili u istoj operativnoj zadaći, sve do tranzicije SRH/RH. I to bi bilo to. Isto tako, ako je Šeks bio običan doušnik, onda ipak nije imao pojma tko je sve u višim strukturama jugoslavenske bezbednosti, niti je sitni doušnik Šeks poznavao dugoročne planove Udbe i KOS-a, pa i cijelog tog velikosrpskog podzemlja, koje se za raspad Jugoslavije spremalo još od tog lažnog “Titovog ne Staljinu”. U ovome tekstu neću postavljati nikakve ograde glede Šeksove pripadnosti Udbi, jer ne vjerujem da bi Manolić samo tako optužio Šeksa da je radio za Udbu, da se tako Manolić preko Šeksa osveti Tuđmanu (!) i baš zato što je Tuđman odbacio Manolića, kako to tvrdi Šeks. Doušnici Udbe izašli su u prvi udbaški plan tek unutar kreiranog “državotvornog” pokreta, kada regularni djelatnici Udbe i KOS-a nisu mogli nastupati nacionalistički. Doušnici Udbe odglumili su hrvatske nacionaliste, kao nekakvu hrvatsku stranu u lažnom “pomirenju ustaša i partizana”. Manolić spominje i famozni popis Ernesta Bauera, listu doušnika Udbe unutar hrvatske emigracije, njih 98 samo za Njemačku – prema priznanju Manolića, svi su oni uključeni u “državotvorni” pokret, pa ću vas tako podsjetiti na lažno okupljanje partizana i “ustaša” u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Bože, koliko je to glumatanje bilo besramno od strane samog Tuđmana? Koji je nastupio euforično, bez straha da bi ga udbaši mogli uhititi, a kada je nešto ranije razgovarao s Dobroslavom Paragom, odvodio je istoga u kupaonicu, uključivao radio i puštao vodu. Da bi konačno odbio i HSLS-ovce uz objašnjenje: neću, uhapsit će me. A vjerojatno je osobno odlučivao tko će biti uhićen.

Autor:Tvrtko Dolić/7Dnevno/18. studenoga 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.