fbpx

Sarajevski atentat na Hrvatsku

Autor: Tvrtko Dolić

Nije slutilo na dobro. Crna mačka prešla je cestu uz Miljacku. Ispod samog mosta tamno su žarile urokljive oči opakog sluge mračnih sila. Gavrilo Princip! Najgore ljudsko zlo stiglo je u Sarajevo. Lik sličniji gavranu nego čovjeku, bliži smrti nego životu, uspeo se na cestu uz rijeku. Pratile su ga jednako mračne osobe, Grabež i grabežljivci! Sijali su smrt i sami bili na samrti. Tada neizlječiva tuberkuloza nagrizala je i velikosrpsku organizaciju Crna ruka. Kako to biva u životu, prestolonasljednik Ferdinand Habsburški najavio je borbu protiv tuberkuloze, a tuberani su ga strastveno smaknuli.

Atentatore je motivirao Dragutin Dimitrijević, šef srbijanskih uhoda. “Uskoro će da umrete ko bednici ili ko novi Miloši, koji će na Vidovdan smaknuti cara!” Bilo je čupavo, jer je i višestoljetna Austrougarska imala svoju razgranatu obavještajnu mrežu. Nedeljko Čabrinović, sin austrijskog doušnika iz Trebinja, bacio je bombu tako da promaši glavnu metu.

Ništa bez Tileta

Znate ono narodno “Svi su oni isti!” Godine 1953. odlukom Aleksandra Rankovića, jugoslavenskog šefa policije, došlo je do obnove Solunskog procesa. Ranković je bio siva eminencija jednog zločinačkog komunističkog i velikosrpskog režima, koji je iseljavao i prorjeđivao nepoželjne etničke skupine, pa se danas pitamo tko je morao biti Josip Broz da okružen Srbima i velikosrbima smjeni moćnog velikosrbina Rankovića, i da ga smjeni zbog nekih tehničkih detalja. Nameće se samo jedan zaključak, odnosno jedna znakovita razlika: Aleksandar Ranković gajio je simpatiju prema velikosrpskoj organizaciji Crna ruka, a Josip Broz najvjerojatnije je bio pripadnik Crne ruke. Valter i Tito bili su kodna imena Josipa Broza, a teorija zavjere treba ispitati koliko je moguće da je Tito bio Apis. Pravi Josip Broz mogao je zaista biti zarobljen na ruskom frontu. Nakon toga postati sudionik Oktobarske revolucije i čelnik sovjetske agenture na Balkanu, uključujući sovjetske partizane na ovome prostoru, da bi konačno stradao prilikom nacističkog desanta na Drvar. Nakon toga su sovjeti ušli u Srbiju, gdje se kao Josip Broz Tito mogao pojaviti bilo tko, pa i uskrsli Dragutin Dimitrijević. Sukladno toj teoriji, Apis nije 1917. strijeljan u Solunu, nego se te godine pridružio Oktobarskoj revoluciji, i nastavio svoju obavještajnu karijeru. Danas znamo da je član zloglasne Crne ruke bio i Moša Pijade, koji je bio stalni suradnik u “Pijemontu”, glasilu Crne ruke. Bliskost Tita i Moše najvjerojatnije vuče korijenje iz njihovih godina u Crnoj ruci.


Bilo je svakakvih likova u bratstvu zla poznatom po nazivu “Crna ruka”. Takav meni je dugačak, pa ne trebamo ostati na Dragecu. Zločini i zločinci slični su os svojoj prirodi. Razlike su zanemarive. Moj je osobni dojam da mladi Josip Broz frapantno sliči na svog vršnjaka Gavrila Principa. Kao Titov rođendan slavili smo 25. a tog se nadnevka zapravo rodio Gavrilo. Tito kojeg se sjećamo nije imao zavičajne odlaske u Kumrovec, nego u Grahovo, rodno mjesto Gavrila Principa. Odatle je poput rimskih careva odlazio u lov na Kupreškoj visoravni, gdje su uspavljivali medvjede da ih junak ubije. Koju opciju držite vjerojatnom? Da je s Rusima/sovjetima 1944. u Beograd stigao Dragutin Dimitrijević, Gavrilo Princip, ili neki hrvatski bravar? Kladim se da je stigao netko iz velikosrpske Crne ruke, jer je za Hrvate kod Bleiburga bez da trepne zapovjedio: “Pobij to!”

Prema prihvaćenoj biografiji Gavrila Principa, krepao je od tuberkuloze 28. travnja 1918. u zatvoru tvrđave Terezin u Češkoj. Zapravo je ozdravio i u općoj pometnji tih godina priključio se sovjetskoj bagri. Nije mu palo na pamet vratiti se u državu koju je svojim činom omogućio, jer bi kao sovjetski revolucionar završio u pržunu. Obje Jugoslavije njegovale su odurni kult Gavrila Principa, a o karakteru te zajednice govori činjenica da Gavrila Principa slave sve četničke organizacije. Aktualno Sarajevo s punim pravom distanciralo se od velikosrpskih projekata. Bez obzira na sve fizičke i druge razlike, Apis, Tito i Gavrilo zapravo su jedno te isto – pripadali su istoj skupini zlotvora.

Vremeplov Muhameda Mehmedbašića

Zlo je bilo zacrtano, a ipak se dogodilo na jedan nevjerojatan način. Beč je saznao da Srbija priprema atentat na Ferdinanda, ali je pustio da se Čabrinovićeva krvava predstava dogodi, zato da može zbog pokušaja atentata pritisnuti Srbiju, zbog više strateških ciljeva. Kobna je bila odluka samog Ferdinanda, nakon što je Čabrinovićeva bomba ranila nekolicinu Sarajevljana, da ode do bolnice i posjeti žrtve. Dakle, nakon što je Crna ruka obavještajno provaljena i izigrana, Ferdinand je bedasto sam pronašao svog atentatora, vozeći se do bolnice. Da se Ferdinand kojim sretnim slučajem vozio u kočiji sa zapregom, konji bi osjetili zlo, zaustavili bi se i podigli kopita prema zlotvoru, a straža bi na vrijeme sasjekla zloduha. I svijet bi bio pošteđen za Veliki rat! Možda i za onaj još gori, koji je uslijedio. Ovako je turobni tuberan Gavrilo Princip prepoznao neočekivanu priliku da uđe u srpsku i svjetsku povijest. Prišao je automobilu, izvukao pištolj i bezdušno pucao u Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Nakon toga je uperio pištolj u sebe, čime je zapravo izbjegao smaknuće. Prema najblažoj verziji onoga što se dogodilo, Ferdinand je preklinjao Sofiju da preživi ranjavanje, a prema najcrnjoj verziji, Gavrilo je u svome ludilu trgao utrobu Sofije i gutao iznutrice. Pripadnici Crne ruke bili su najgori vukovi. Kada su desetak godina ranije smakli srpskog kralja Obrenovića i njegovu suprugu, odrezali su im prste s nakitom. Petnaest godina kasnije, Crna ruka ponovno se očitovala u svome krvavom obredu u beogradskom parlamentu, kada je prolivena hrvatska krv u prisutnosti stotinjak srbijanskih vampira. Nakon toga je opaka Crna ruka ušla u pakt s Hitlerom, da bi se fašistički iskazala i u nedavnom ratu na ovome prostoru. Prilikom genocida kod Bleiburga, “partizani” su najprije opljačkali svoje žrtve, odsijecajući prste onima kojima prstenje nisu mogli skinuti.

Cijelom tom velikosrpskom divljanju u Sarajevu pridodan je Muhamed Mehmedbašić, da se prikrije srpski nacizam. Sve je ispalo zafrkantsko putovanje kroz vrijeme, s tragičnim posljedicama za nas ostale. Mehmedbašića je sračunato cinkala, odnosno “unaprijedila” u atentatore, sama Crna ruka, da svemu pridoda internacionalne dimenzije. Mehmedbašić je porekao svoje sudjelovanje, ali je sklonjen u Crnu Goru da to ne izjavi na nekom sudu, a da bi u Crnoj Gori sačuvao glavu, tamo se furiozno predstavio kao atentator. Zbog toga je u Solunskom procesu osuđen zajedno s Dragutinom Dimitrijevićem, nakon što je ponovno zanijekao svoju bilo kakvu ulogu u atentatu na Ferdinanda. Sudski je izrekao pravu istinu, ali mu nitko više nije vjerovao. Uskoro se Austrougarska raspala, došla je velikosrpska jugoslavenska tvorevina, pa je Mehmedbašić ponovno mijenjao svoj iskaz i postao ključni čovjek nekakve “Mlade Bosne”. Ali, ode natrag svome vragu i prva Jugoslavija, pa je Mehmedbašić žučno i svadljivo uvjeravao ustaše da nije pripadao ekipi atentatora. Šteta da čovjek nije živ, da vidimo u što bi uvjeravao aktualno Sarajevo.

Teorija jezičnog koda




Svi znamo da to nije bila nekontrolirana bolesna ekstaza srpskih tuberana i tifusara. Prema britanskom sociologu Basilu Bernsteinu, jezični kodovi korespondiraju socijalnim grupama. Odnosi izgrađeni unutar neke grupe djeluje na način na koji ta grupa koristi jezik. Ubojice sovjetskog KGB-a i ubojice Crne ruke koriste iste jezične kodove. Srpski mitovi povratno mijenjaju srpsku stvarnost. Jezični oblici i različita predaja mogu biti toliko snažni da određuju sve društvene odnose i da kreiraju tragične događaje. Gavrilo Prinicip je Princip Zla. Sve što trebaš znati je ubiti! Ne postoje laž i istina, mit i stvarnost, nego samo jezik i jezični kod. Laž traje dulje od istine! Lažni događaji napušu se do kozmički razmjera, a stvarni blijede, nestaju. Povijest je laž, a civilizacija pad. Svaki govorni sustav u našoj životnoj praksi razvijen je u okviru nekog sustava obiteljske ili društvene kontrole, a možemo pretpostaviti čime su majke i očevi u Grahovu i Trebinju filali svoju djecu.

Sve se može relativizirati, svesti na vizuru uske socijalne grupe. Što je zločin u ovome svijetu, u kojemu godišnje umre pet milijuna djece? Ako pažljivo kodirate tu činjenicu, sve je opravdano, pa i Holokaust. Kada nekoj družini pakla ne odgovara postojeće stanje, slijede ubojstva i nasilje, pa što god da se iz tog izrodi, za kretene je bolje od staroga.

Britanska antropologinja Mary Douglas znanstveno je proučavala simboliku crne magije. U Africi je provela konkretna terenska istraživanja. Tako smo saznali da pripadnici stočarskog nilskog plemena Dinka prepoznaju bolesnike, ali i fizičke abnormalnosti koje odaju zloduha. Kreature poput Gavrila Principa jednostavno bi izopćili. Famozne Dinke vjeruju da nesreću i smrt šalju duhovne sile koje su u sprezi sa vladajućim društvenim poretkom, što se glede Gavrila Principa potvrdilo. Šef Crne ruke bio je istovremeno šef srpske tajne policije. U ratarskih Anuaka, susjeda Dinka, religija je svedena na jednu jedinu ženu, koja ima zadaću prepoznati crnu magiju i ukloniti kletve. Žena je fenomenalno nadarena i prepozna urokljivo oko u sekundi, pa nema šanse da netko poput Gavrila Principa bilocira na teritorij Anuaka. Odi kume natrag u svoj otadžbinski Beograd i smakni tamo svoga prestolonasljednika! Ako slijedimo zaključke Mary Douglas, Gavrilo Princip nije pripadao srpskoj naciji, nego zasebnom bratstvu zloduha, zajedno s Josipom Brozom i sličnim ubojicama. Imamo fenomen identiteta u podzemlju – srpski nacionalni junak zapravo nije bio Srbin, nego samo pripadnik asocijacije ubojica. Jer, da je zaista slijedio nauk isposnika Svetog Save, pazio bi da svoju bolest ne prenese na druge.




Koga god smaknu, umre Hrvatska

Zlotvor je zapravo pucao u Hrvatsku, što je dozvoljena meta za svakoga. Ferdinanda Habsburškog dala je ubiti srpska država zato što je najavio upravno sjedinjenje Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Da ga nije ubio Beograd, Ferdinanda bi na dvoru otrovali njegovi, jer okoštali činovnici Monarhije nisu mogli razumjeti novo vrijeme. Znamo da je Monarhija zatirala hrvatsku pravnu povijest, da je Ferdinand glede toga bio izuzetak, ili se tako deklarirao, ali Beč nije imao tu samokontrolu na nivou današnjeg State Departmenta, koji je 60-tih godina prošlog stoljeća smaknuo svog predsjednika zbog njegove promašene vanjske politike. Potpunu odsutnost takve samokontrole iskazala je današnja Hrvatska, u kojoj dominiraju naši neprijatelji. Opijeni osamostaljenjem Beogradskog pašaluka kao samostalne države, Srbi su krenuli u gradnju balkanske imperije, na razvalinama imperijalne Turske. U jednom nezgodnom trenutku, Austrougarska i Turska ušle su u krizu svoje imperijalne opstojnosti. Slabljenje Turske dovelo je do slabljenja Austrougarske, pa su Srbi vidjeli priliku da grabe “ničiju” zemlju kao svoju, kao za Dušana. Zemljica Srbija tada je bila manja od današnje Slovenije – to je ta veličina koja rađa bolesne teritorijalne pretenzije. Ako danas Slovencima ne kažemo ne glede njihovih teritorijalnih zahtjeva, za desetljeće-dva imat ćemo Republiku Slovensku u Lijepoj Našoj.

Austrougarska je u svojim širokim granicama podjarmila mnoge narode, pa su svi Habzburzi imali sklonost etnologiji, ili barem obvezu da minimalno poznaju narode u Monarhiji. Ferdinand se očitovao negativno prema mađarskom nacionalizmu i imperijalizmu. Smetalo ga je što pripadnici 9-te husarske regimente, kojoj je bio zapovjednik, u njegovoj prisutnosti razgovaraju na mađarskom jeziku. Magyar Honvédség, mađarsku komponentu vojske, smatrao je nepouzdanom i potencijalno izdajničkom. U Hrvatima je vidio spasitelje i prijatelje Monarhije. Najavio je vraćanje povijesnog duga Hrvatima, ali tu moramo biti oprezni. Naime, isto je najavio Hitler, pa je ipak ušao u pakt s prvom Jugoslavijom, tamnicom hrvatskog naroda. Franz Ferdinand zagovarao je pažljiv pristup prema Srbiji, a uzvraćeno mu je sa ubojstvom.

Federalna Austrougarska

Ferdinand se zauzimao za široku kulturnu autonomiju etničkih grupa u Monarhiji. Poput bizantskog imperatora Porfirogeneta, imao je svoju predodžbu o Hrvatima kao “narodu koji je mnogim zemljama vladao”. Osjećao je dug prema hrvatskom banu Josipu Jelačiću, koji je 1848. spasio Monarhiju sa svojom vojnom intervencijom protiv radničkih i sirotinjskih pobuna u Beču i Pešti. Ban Jelačić osobno je zaslužio prokletstvo Karla Marxa, koje je upućeno svim Hrvatima. Da se Austrougarska tada raspala, Hrvatska bi izbjegla mnoge nesreće. Bosnu bi anektirala Hrvatska! Najavljujući upravno spajanje Hrvatske i BiH, odmah nakon što preuzme tron, Ferdinand je potpisao svoju smrtnu osudu – Beograd je iskazao srpske teritorijalne pretenzije prema BiH. Velikosrpstvo je upalo u kontradikciju sa slikom koju je širilo o sebi. Jedna slavenska i kršćanska nacija trpjela je tursku vlast stotinama godina, a kada je Bosna trebala postati kršćanska i hrvatska, odnosno slavenska, Srbi to nisu dozvolili i radije su ušli u rat s nadmoćnom Austrougarskom nego da Bosna pripadne Hrvatskoj. Ovdje ću posve ignorirati konstrukciju o nekakvoj organizaciji “Mlada Bosna”, koja je eto slučajno okupljala Srbe i Kusturice onog vremena, jer je smiješna. Trpanje Ive Andrića u nekakvu nepismenu “Mladu Bosnu” podsjeća na kidnapiranje Vladimira Nazora u “partizane”.

Zašto je zloduh savršen strijelac? Gavrilo Princip i pripadna skupina ubojica prošli su u Beogradu trening srpske policije. Opaku postrojbu obučavali su i podržali svi segmenti srpske države, uključujući Srpsku pravoslavnu crkvu, pa su se pridodali i srbijanski “stručnjaci” za crnu magiju. Doprinos velikosrpske Crne ruke bio je presudan – atentatori su dobili na poklon žive “školske” mete, koje su ubijali i tako očvrsnuli. Tko okrvavi ruke, doživotno pripada bratstvu zla. Da nije bilo tako, Gavrilo bi podbacio i vjerojatno promašio svoje mete.

Pravorijek Mary Douglas

Vasu Čubrilovića, sudionika Sarajevskog atentata, sud je poštedio smrtne kazne zbog maloljetnosti. Godine 1937. objavio je memorandum “Isterivanje Arnauta”. Kritizirao je neučinkovitu srpsku kolonizaciju Kosova i predložio fizički progon Albanaca. “Arnaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom … Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi uvek bili iznad njih.” Prva faza je stvaranje psihoze. Treba pronaći agitatore i pridobiti “arnautsko sveštenstvo” i “arnautske vođe”, bilo novcem, bilo prijetnjama. Drugo sredstvo je pritisak državnog aparata, odnosno zagorčavanje života Albancima. Nepriznavanje starih isprava, obustavljanje rada na katastru, oduzimanje ispaša i zanatskih dozvola, rušenje visokih zidova oko albanskih kuća, šikaniranje albanskih svećenika i krčenje albanskih groblja. Čubrilović traži da se srpskim kolonistima podijeli oružje i da krenu četničke akcije. Zanimljivo, Čubrilović je predložio sredstvo “koje je Srbija praktički upotrebila nakon 1978. godine – tajno palenje sela i arnautskih četvrti po gradovima”. Najgore u svemu tome, Čubrilovićev plan dobio je potporu i jednog Hrvata, Ive Andrića! Ispada da je Miroslav Krleža s punim pravom ogovarao Andrića. Nakon Drugog svjetskog rata, Vaso Čubrilović postao je dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu i ministar u komunističkoj vladi FNRJ. Taj podatak puno govori o karakteru druge Jugoslavije, kao i o Srbiji koja je takva izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH.

Mary Douglas simbolički ukazuje na utjecaj demona. Kako izvan konteksta zle magije objasniti kreature od Gavrila Principa do Vase Čubrilovića? Govorimo o strateškim odnosima i surovom pragmatizmu politike, ali to ne objašnjava sve. Nemoguće je razumski proniknuti zlu magiju. Cijelo vrijeme borimo se sa opakom skupinom zlih bića. Mary Douglas pokušala je razbiti magijske okove. U svojoj knjizi “Prirodni simboli” iz 1970. ukazala je na veze između simboličkih klasifikacija i socijalnih sustava. Svaka socijalna grupa trpi neku društvenu rešetku, a teška rešetka agresivnog velikosrpstva stoljećima pritišće ovaj prostor i ne da slobodno disati niti Srbima, koje gura bilo u zločin, bilo u otadžbinsko isposništvo. Prisutan je hilijalizam agresivnog svetosavlja, koji rehabilitira masovne zločince, koji susjednim narodima otvoreno najavljuje pogrome u budućnosti. Nadajmo se da će srpski narod naći snage da odbaci svoje nutarnje zlotvore i protjera ih tamo gdje pripadaju, u njihovu vlastitu provaliju zla.

Doktrinu vještica i metodu progona vještica kod nas opako zlorabi takozvano “civilno društvo”, uključujući mnoge nevladine udruge, sve zajedno uključeno u svjetsku topologiju zla. Ugodno žive o našem trošku i guše sav naš život. Optužbe su oblik društvene kontrole. U Hrvatskoj su istovremeno zahtjev za konformizmom jugoslavenskog sadržaja. Mnoge hrvatske udruge, koje se financiraju iz državnog proračuna, slave Gavrila Principa i njegov zločin, okrenut protiv hrvatske državotvorne ideje. Mi smo nevjerojatno sapeto društvo, u kojemu najljepši trgovi i dalje nose ime masovnog ubojice Josipa Broza. O britanskoj sekti “Isključivog bratstva” pisao je britanski sociolog Bryan Wilson u svojoj knjizi “The social Dimensions of Sectarianisam” iz 1990. Istakao je neke značajke koje se mogu primijeniti na agresivno svetosavlje i društvenu svijest gavrilovskog tipa. “O bratstvu se može reći da postoji jedna elaborirana durkheimovska crta koju treba istaknuti, a to je da je slavljenje Boga slavljenje zajednice.” U slučaju Gavrila Principa govorimo o velikosrpstvu i agresivnom dijelu srpskog pravoslavlja. Unutarnje je toliko dobro da su sveti svi oni koji ubiju za zajednicu ili za mit o zajedništvu.

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.