fbpx
Robert Anic/PIXSELL

Ovisnik Dragan Lozančić

Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 12. veljače 2016.

Naciju je jako zabrinula bondovska izjava Dragana Lozančića da je ovisnik o opasnosti. Nikakvo čudo da čovjek uživa u vlastitom smjenjivanju. U kulturnim zemljama dovoljno je da predsjednik kaže šefu neke svoje službe da se treba odmoriti.

Po Zagrebu se sredinom 90-ih pričala vesela zgoda o smjenjivanju načelnika SIS-a. Ministar Gojko Šušak kulturno je savjetovao dužnosnika da se odmori, da više vremena provodi sa svojom obitelji, zapravo da podnese ostavku, a nesretnik je uporno odgovarao da on može raditi i više. Smjena se oduljila na pola godine! Svi djelatnici znali su da je načelnik bivši, osim samog načelnika. I svi su glumili da je bivši šef još uvijek šef. Čovjek je uredno preuzimao poštu, potpisivao zapovijedi, i odlazio na kavu kod antifašista Bobetka.

Zašto se ovisnik ne odmara?

Dragan Lozančić ovih se dana ponaša poput spomenutog načelnika SIS-a, pa se ne da potjerati i još se druži s deklariranim antifašistima. Lozančić je još uvijek mlad čovjek. Može on još! Ali, čovječe, žena te ne želi! Ona je predsjednica, a ne tvoja mama! Zašto se Zoran Milanović i Dragan Lozančić tako grčevito bore da zadrže vlast? Lozančić uvjerava Božu Petrova da ova zemlja treba obojicu. Najedanput nije bitno što su Dragec i SOA načinili profile istaknutih članova Mosta, po narudžbi Zorana Milanovića ili nekog njegovog. Ne trebamo previdjeti činjenicu da je Milanović imenovao Lozančića na visoku obavještajnu poziciju uz suglasnost Ive Josipovića. Da vas podsjetim, prevoditelj Lozančić uspeo se na čelo MORH-ove Uprave za međunarodnu suradnju. I još je stigao doktorirati na Columbiji. Smjenjuje ga Željka Antunović, kao ministrica i nesuđena nasljednica Ivice Račana, ali SDP preuzima Milanović, pa se Lozančić vraća u igru podoban kao žrtva Milanovićeve stranačke protivnice. Nevjerojatno je da Lozančić ne shvaća da mora otići bez obzira tko to zahtijeva. I mimo afere prisluškivanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Lozančić je trebao kulturno ponuditi svoju ostavku.


Uz sve to, naše tajne službe posve su zakazale. Hrvatska je nepripremljena dočekala bliskoistočne migrante, koji će se uskoro brojati u milijunima. Mi smo jedina zemlja u demografskom kolapsu koja nema pripremljene mehanizme asimilacije mladih i zdravih migranata. Što je SOA poduzela glede svastike na Poljudu? Javnost je prestrašena mogućnošću da je SOA ili neka slična skupina sudjelovala u kompromitiranju Hrvatske? Ljudska prava i zaštita konkretne osobe? Koristi se samo za protuhrvatski orijentirane osobe. Što je to SOA poduzela glede monstruoznog psihijatrijskog maltretiranja Marka Franciškovića? Nesretniku su “liječnici” prigovorili čitanje Biblije! Što Most namjerava poduzeti glede toga? Grčevita Lozančićeva borba da ostane šef SOA-e uz pomoć Petrova,+ sinkrona je pokušaju Ranka Ostojića da preuzme najznačajniji saborski odbor. Sustav je ušao u totalnu blokadu, pa možemo reći da nema reformi nego sve stoji. Više od svega brine nas vijest da se na Prisavlju ne pakira Goran Radman. Koji bi također trebao biti minimalno kulturan i ponuditi ostavku. Svake četiri godine događa se nova izborna prijevara.

Životopis Dragana Lozančića ima neke nejasne trenutke. Vraća se u zemlju “odgojen u hrvatskom i katoličkom duhu” na američkom koledžu strojarskog usmjerenja, a domaće strukture prezentirale su ga kao asistenta s nekog sveučilišta u New Yorku. Zaposlio se kao prevoditelj u HDZ-u – “pomože stranci koju voli svim svojim bićem”, odmah po njenom osnivanju, sve prije agresije Srbije i posrbljene JNA na RH i BiH. Ono “asistent” ostalo je zagonetka, jer je Lozančić izjavio kako se namjerava vratiti u SAD do kolovoza i dovršiti svoje školovanje. Kako priča, u Zagrebu ga je pozvao američki konzul u RH, vjerojatno u lipnju ili srpnju, i upozorio ga da rat pristiže. Domoljub Lozančić odlučio je ostati. Sve do kolovoza!

“Mrzim to priznati, ali sam (prvog dana!) postao ovisan o opasnosti i drami. Sjećam se kad sam prvi put zalegao u rov pod paljbom, a jedan od novinara koje sam doveo i koji je bio u Vijetnamu nasmijao se i rekao – zar ovo nije sjajno?” – izjavio je Lozančić. Tada je prevoditelj Lozančić u New York Timesu predstavljen kao prekaljeni hrvatski branitelj. A u mračnog, mrzovoljnog, ružnog i sasušenog Gojka Šuška “zaljubio se na prvi pogled”. Govorim o onom Šušku kojeg je Josip Manolić cinkao kao opakog “20. čovjeka Bugojanske grupe”. Onom Šušku koji je na svinji napisao “Tito” i tako se slikao za novine, a titoisti ga nakon toga nikada nisu niti pokušali smaknuti. Onom Šušku pokajniku iz BiH, koji je ugušio našu Herceg-Bosnu i tamošnji HOS, koji je pred stotinjak svjedoka grubo izvrijeđao Ivana Bendera zato što se Bender protivio raspuštanju našeg entiteta u BiH. Jako nas zanima je li se Dragan Lozančić zaljubio i u Josipa Perkovića?

Prema slovenskim izvorima, SOA nas godišnje košta 42 milijuna eura. To je trošak koji se zna, ali pamtimo da su sve civilne službe bile financijski uspješne na konto SIS-a. Šušak je uveo običaj da se kroz kesu HV-a i MORH-a kontroliraju civilne službe. Posebna konta u MORH-u nosila su najveće troškove civilne konkurencije, pa je Franjo Tuđman bio zaprepašten “velikim rezultatima HIS-a s jako malim proračunom”. Ako pogledate transakcije Altec Group doo objavljene u Jutarnjem listu, onda za 2015. ne nalazimo da je nešto uplaćeno od formacije SOA ili pripadnog upravnog i financijskog okvira, nego je 2,4 milijuna kuna uplatio MORH. Sve je to na svoj način smiješno. Naše tajne službe takve su samo za našu Javnost, dok naši neprijatelji znaju sve o njima, a ne bih se iznenadio da ih naši neprijatelji kadroviraju i/ili reketare. Sve tajne službe RH treba raspustiti, a provjere prepustiti MUP-u, koji za visoke dužnosti može provjeriti konkretan bazen arhivirane policijske dokumentacije.

Ghost image Josipa Perkovića

Događaji u SIS-u zgodan su indikator onoga što se događalo u cijeloj državi. Vjerojatno su HIS, SOA i slične formacije imali svoje Radoše, kao i svoje “provalnike” u blagajnu. SOA je bila više popeglana od SIS-a, ali je svaka služba inicirana raspakiravanjem osnovne instalacije Josipa Perkovića, odnosno imitiranjem republičke Udbe u komunističkoj SRH, odnosno famoznog SDS-a, kako je “hrvatski” označen republički SDB. Republički podcentar Zagreb postao je “savezni” centar, a lokalne ispostave Rijeke, Splita i ostalih većih gradova postale su podcentri. Prirodno nakaznom integriranju udbaša, kosovaca, komunjara i/ili kriminalaca, linije djelovanja zaobišle su snažnog “unutarnjeg neprijatelja”, pa su se razmahali Labrador i sve ostale pete kolone. Perković je operativce shvaćao kao batinaše i provalnike u stanove “ustaša” i stranih veleposlanika.




Analitiku je sveo na automatsku obradu podataka – AOP. Možda bi to još nekako klapalo, ali Perković i njegovi batinaši nisu mogli pojmiti novo vrijeme i računalno vektoriziranje događaja. Zaštitu AOP-a rješavao je u duhu pomirenja, instaliranjem druge vrste osobnih računala u odnosu na Operativu. Nije dopuštao elektroničku razmjenu. Kada se povukao iz SIS-a, tekstovi su se razmjenjivali elektronički, zipani i pod starim Telixom. Kasnije je nametnuto programsko upisivanje lozinke, kroz izbornik testno kompiliran u starom Clipperu. Instaliranje sustava sa sigurnosnom segmentacijom, napisanog u C++ u samoj službi, opstruirano je kroz kadrovske premetaljke. Perkovićevo “sigurnosno” prevoženje dokumentacije razotkriveno je kao kanal veleizdaje, kada su mu u Mađarskoj kriminalci ukrali automobil, dok je objedovao. Djelatnici SIS-a koji su zbog toga optužili Perkovića doslovce su izbačeni na ulicu.

Petljanje nakon Perkovića

Umjesto Gorana Dodiga doveden je novi pomoćnik za SIS i Političku upravu, da na toj poziciji izgori, kao nositelj predsjedničkog nadzora. Nastao je nevjerojatan cirkus: već bivši načelnik fotokopirao je uz pomoć svoje tajnice i jednog izgubljenog Proljećara sve dopise novog Šuškovog pomoćnika. Službe su se instrumentalizirale za nutarnje ratove moćnika, a dijelovi neke službe za ratove frakcija u toj službi. Rat SIS-a i VII. uprave, odnosno Gojka Šuška i Mate Granića, pravi je biser crne komedije. U SIS su stizale fotke Mate Granića kako se po Mirogoju šeta u društvu suspendiranih djelatnika SIS-a. Kompromitirajući materijali završavali su u novinstvu.




Kako se riješiti “partijskog” nadzora Franje Tuđmana? U skoro potpunoj tajnosti, Šušak je pozvao svog novog pomoćnika i savjetovao ga da otpusti Perkovićeve ljude u Upravi SIS-a. Naravno da je Perković nakon toga poludio, i naravno da je Šušak odglumio kako sa svim time nema blage veze. Šušak je Perkovićevo ogorčenje usmjerio na svog protivnika. Tadašnji “smijenjeni” načelnik vjerojatno bi se održao na visokoj poziciji, ali je napravio neoprostivu pogrešku – zapovjedio je brisanje popisa Hrvata u četničkim postrojbama, izgovarajući se na HIS i zahtjev Mira Tuđmana. Kada ste nešto htjeli sakriti, pozvali biste se na Mira Tuđmana, jer se onda nitko nije usudio provjeravati o čemu je riječ. Novi kontrolni dvojac zamijenio je uloge. Šušak je za pomoćnika dobio svog kućnog prijatelja, a predsjednička linija dala je načelnika službe, bivšeg jugoslavenskog milicionera, izbačenog iz MUP-a zbog kriminala, sa stažom u policijskoj stanici koja se spominje u svezi likvidacije Ante Paradžika, zapovjednika HOS-a. Dvojac je nakon Oluje jednostavno opstruirao obradu zarobljene dokumentacije – sva dokumentacija distribuirana je natrag, u podcentre.

Zašto vam pripovijedam poznate dogodovštine vojne linije zaštite? Pa, želim ukazati na to da su uvijek dolazili još gori, pa će vjerojatno na mjesto Lozančića doći netko gori od njega. Prva kriminalna afera u SIS-u išla je sve do Stipe Mesića. Nakon povratka Ivice Račana na vlast, u paru s Budišom, uz Budišin pad kroz instaliranje Stipe Mesića na Pantovčaku, MORH je preuzeo Jozo Radoš, školovan i u JNA, njegov pomoćnik za SIS bio je supovac iz Koprivnice, a načelnik SIS-a postao je lik iz karlovačke Udbe, dok je Radošev kabinet preuzeo kum Tihomira Blaškića, povezan s domoljubnim likovima poput Ante Nobila – u institucije države prebačena je suluda koncepcija oslobađanja Blaškića kroz blaćenje Franje Tuđmana, RH i svih nas. Tone povjerljive dokumentacije stigle su u Haag, legalnim i nelegalnim putovima, uz biser Tuđmanovih transkripta, koje je osvetnički otvorio Stipe Mesić, kao da je RH bila njegov privatni posjed. Saborski Odbar za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost preuzela je Đurđa Adlešić. Takozvana Zavjerenička skupina iz Sesvetskog Kraljevca, koju je opisala novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Urota Blaškić”, došla je na vlast, kao sramotan završetak nesretnog projekta Dražen Budiša.

Sramoćenje Dražena Budiše

Jozo Radoš i ekipa proveli su sječu hrvatskih domoljuba u SIS-u: oni koji nisu bili članovi neke stranke ili pod okriljem neke stranke, izbačeni su iz naše protuobavještajne zaštite. Sve je iznenadio odlazak Proljećara, formalno pod okriljem Dražena Budiše, kojemu je ista osmorka ubrzo skuhala kašu. Najavljen je odlazak kriminalaca, domoljubi su tako javno osramoćeni, a zapravo su kriminalci ostali u službi, pod obrazloženjem da jedino takvi mogu nadzirati podzemlje. Radoš i ekipa ostat će upamćeni po aferi navodnog iznuđivanja provizije od trgovca Zvonke Zubaka, kada je Zubak tražio pisanu potvrdu da je RH zaista preuzela ruski sustav S-300. To je nekako gurnuto pod tepih, navodno kroz osporavanje vjerodostojnosti svjedoka, bliskog onom načelniku SIS-a kojeg sam spomenuo kao kriminalca. Kao referencu na promašaj formacije SOA u svezi nabavke sustava za komunikacijski nadzor, napominjem da je bez ikakvih sankcija prošlo veleizdajničko objavljivanje telefonskih razgovora obitelji Milošević, nakon čega je Srbija promijenila telefonsku kripciju. Kao da se to nikada nije dogodilo, Radoš se prebacio u HNS, kod Vesne Pusić, i eno uživa visoku plaću kao europarlamentarac.

Sve obavještajno podignuto je na razinu izravne i otvorene veleizdaje. Zoran Milanović izjavio je kako je RH slučajna država, a Ivica Račan je to znao. Pod izgovorom lova na Antu Gotovinu, Račan je prepustio RH britanskoj obavještajnoj službi MI6, da radi kod nas što ju je volja. Tajne službe grabile su se oko zasluga za uhićenje ili predaju Ante Gotovine, pa su se zbog toga kasnije mnogi pokrivali po ušima, uključujući Tomislava Karamarka i Vladimira Šeksa. Lovile su se zasluge, nova promaknuća, stanovi i više plaće, a zapravo su Antu Gotovinu štitili neuništivi Britanci, sve dok se na temelju toga mogla mrcvariti RH. Slično ovih dana SOA grabi zasluge glede razotkrivanja slovenske muljaže u arbitražnom postupku u svezi granice. Snimke razgovora slovenskog arbitra Jerneja Sokolica dobili smo od jedne strane službe – vjerojatno su proslijeđene formaciji SOA zbog prikrivanja izvora.

Imali smo i takvo veselje da se načelnik neke službe u prisutnosti svojih djelatnika konzultira s Petračem. Zanimljivo, u jednom trenutku svi šefovi tajnih službi bili su kumovi Petrača. To je zapravo taj jedini trenutak jedinstva u našoj obavještajnoj zajednici. Sve naše tajne službe trebamo vratiti pod kontrolu današnjeg sofisticiranog kriminala, jer kod nas samo on nije ideološki obojen. SIS i Vojna obavještajna služba spojeni su u jednu vojnu zaštitu pod kontrolom kadrova Stipe Mesića, koji su se iskazali kao klasični drumski razbojnici – na kraju su pokrali blagajnu službe. Možda su Stipi Mesiću “posudili” novac za kupnju kuće? Zanimljivo, nakon pada Ive Josipovića, lopovi su se izgovarali na njega i Sašu Perkovića. Uskoro će se izgovarati na Dragana Lozančića i Zorana Milanovića. Dobro, a na koga će se izgovarati Lozančić i Milanović? Uzvišena borba za vlast uvijek ima svoje prizemne motive.

Autor:Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 12. veljače 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.