fbpx

Naš praotac Noa nije bio obrezan!

Autor: Tvrtko Dolić

U kinima igra intrigantan film "Noah" Darrena Aronofskyja. Postava/posada je vrhunska: Russell Crowe, Antony Hopkins, Jennifer Connely, Emma Watson i Ray Winstone. Pravedni Kreator razočaran je sa čovjekom, pa odlučuje da svoj promašeni projekt obustavi. Zadaća pravednika Noe (=Preostali) nije da spasi nevine ljude, nego da se pobrine da nitko od ljudi ne preživi. Osim životinja, na spasonosnu arku mogu kročiti samo muškarci i neplodne žene.

Kada Noa sazna da je njegova posvojena kći trudna, surovo joj kaže da će njeno dijete ubiti ako bude žensko. Antirasizam Aronofskyja sadržan je u širem antispecizmu. Vegetarijanci Noinog vremena ubijali su životinje zbog krzna i sličnih potreba, pa svaka sveobuhvatna reorganizacija ljudskog roda zahtijeva gole ljude u Edenskom vrtu, kroz biblijski reboot i simboličko kreiranje Novog Adama.

Antony Hopkinsu prirodno pripada uloga Metuzalema, koji je doživio starost od 969 godina. I Noa se naživio i naumirao 950 godina! Nema šanse da se ti ljudi nisu grdo napatili. Ako je sve razmjerno, Noa je bio zakrečen nekih stotinu godina. Film se više oslanja na teološke provokacije nego na druge mogućnosti sedme umjetnosti. Aronofsky je židovskog podrijetla, ali ne ostaje u okvirima židovskih svetih zapisa, niti poštuje strogi židovski monoteizam. Noseći dobro i zlo, čini se da Noina arka Aronofskyja pripada protestantskoj interpretaciji, a zapravo je taj dualizam definiran kroz izvorni mit o Utnapištimu i njegovoj lađi, posuđen iz famoznog epa “Gilgameš”, napisanog na akkadianu – babilonskom i ninivskom (i diplomatskom) jeziku tog vremena, prerađivanom sve do drugog stoljeća prije Isusa. Mnogi “starozavjetni zapisi” nastali su tek u Isusovo vrijeme. Kako Aronofsky kaže, “čitao je sve i konzultirao židovske i kršćanske teologe”. Više nego sam Potop, koncept filma je istočni grijeh. Možemo li na osnovu kulture obrezivanja dekriptirati neke skrivene civilizacijske odnose?

Moj je Noa jači!


U svome zavičajnom Edenu kupao sam se s vršnjacima u predivnoj nezagađenoj rijeci. “Od istih smo bolesti cijepljeni”, jeli smo iste divlje bobice, strepeći da ne pojedemo nešto otrovno, opojno, zabranjeno, izbjegavajući svako istraživanje plodova za koje se pričalo da su opasni, ostajući na nekakvoj praznovjernoj distanci. Natjecali smo se u brzini plivanja i trajanju ronjenja. I deklarirali nadmoć svog oca. Moj je tata viši! Moj je tata brži! Moj je tata osunećen! E, tu je došlo do zastoja u komuniciranju. A onda smo u sedmoj ili osmoj godini ipak došli do tog nesretnog zabranjenog stabla dobra i zla. Naime, pojavila se zmija – škola, znanje, manda, gnoza i groza. Već u osnovnoj školi bio sam dovoljno inficiran “znanjem” i posve kvalificiran da me Kreator odbaci i svrsta u “žrtve Potopa”. Ruku na srce, svi smo mi djeca ili unuci obrezanih, jer kada žena može birati partnera za parenje i slične potrebe, odabere obrezanog. Eva se spetljala sa Adamom jer nije imala izbora.

Noin sin Ham vidio je oca golog! Biblijsko razotkrivanje “Noe koji nije obrezan” skriveno je u pomalo besmislenu simboličku priču. Djeca već nose u sebi Adamov nasljedni grijeh, pokrivaju oca, koji se u novom (sumerskom) Edenskom vrtu transformirao u novog Adama. Noa/Adam nakon buđenja proklinje svog unuka Kanaana! Drugi Noin unuk u starim zapisima spominje se kao Tubal, a glavni negativac u filmu je Tubal-Kain, koji sebično spašava svoju glavu, unoseći razdor u Posljednju obitelj. Uvukao se u arku poput zmije iz Edenskog vrta. Nasljedni grijeh nije prenesen na Nou, jer je simbolički izronio čist, opran, reklo bi se iniciran, kršten, ako tako možemo reći.

Jeli Kreator odustao od čovjeka, ili možda od divova i od titana, koje su kataklizme pomele, zajedno s dinosaurusima i s mamutima? Obrezivanje se opravdano normiralo iz higijenskih razloga, znaju ga danas prakticirati i liječnici, ali je u određenoj mjeri stišavalo i požudu. Jeli obrezivanje zapravo znak odbacivanja nasljednog grijeha, kao što je to obred krštenja, odnosno uranjanja u vodu, kod onih koji nisu obrezani? Možemo li Potop simbolički gledati kao pokrštavanje cjelokupnog ljudskog roda, kao nekakvo pranje i obraćenje cijele vrste?

Ideja i sinopsis: Søren Kierkegaard

Aronofsky je očigledno zaokupljen pitanjima koja je otvorio famozni Søren Kierkegaard, otac egzistencijalizma. Noa žrtvuje novorođenče kao što Abraham žrtvuje svog Izaka. U Kierkegaardovom genijalnom djelu “Strah i drhtanje” oživljen je biblijski ugođaj – Iron Man Abraham osedla magarca, poljubi ženu Saru i zajedno sa Izakom krene na Božju goru, gdje je namjeravao žrtvovati Izaka, jer je Zakon tražio da prvorođenac umre. Etički izraz za ono što je namjeravao učiniti je čedoubojstvo, a religiozni teleološka suspenzija etičkog. Psihološko stanje između te dvije krajnosti Kierkegaard definira kao strepnju. U trenutku žrtve, Kreator je stvorio janje i tako poštedio Izaka. Naravno da je tu sadržan prilično krupan prijepor i prošvercan naputak za obogaćivanje trpeze u Hramu. Tko žrtvuje janje, može zadržati prvorođenog sina. Neka janje dovede u Hram, tako da ne mora dokazivati da je žrtvu zaista prinio. Isus je uredno razapet kao Prvorođenac Kreatorov. “Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta” (Ivan 1:29).

U svome “Konceptu tjeskobe”, Kierkegaard je analizirao cijelu rezonancu tjeskobe, očaja i strepnje, sve kroz kršćansku dogmu o nasljednom grijehu od Adama i njegovog blagovanja sa zabranjenog Kreatorovog stabla znanja. Rađa li se čovjek s grijehom naslijeđenim od Adama, ili svatko od nas postaje grješnik sa svojim osobnim prvim grijehom? Za razliku od nekih drugih kršćanskih konfesija, Katolička crkva provela je suspenziju dogme o nasljednom grijehu, u smislu da iskonski grijeh nije osobna krivnja Adamovog potomka. Isus je dobivao i nazive Novi Adam, Drugi Adam. Posljednji Adam ima drugo značenje u cikličkom sustavu famoznih Mandejaca, kršćanskih sljedbenika Ivana Krstitelja, štovatelja znanja, mande, koji su odbacili Isusa kao lažnog Mesiju, koji su Isusa posve potisnuli, koji Isusa kojeg poštujemo jednostavno nisu poznavali. Nisu čuli za njega! Bili su protjerani iz Palestine prije nego što je Isus preuzeo misiju smaknutog Ivana. Mandejci su se susreli s kršćanskom dogmom o Kristu tek u kasnom Srednjem vijeku.




U Prvoj poslanici Korinćanima (15:22) Pavao kaže “Kao što u Adamu svi umiru, u Kristu će svi biti oživljeni”. Sudnji dan je referenca na Potop. “Neposluhom jednoga mnogi su postali grješnici, posluhom jednoga mnogima će biti oprošteno” (Rimljanima 5:19). Noa kršćanski izranja u novom Edenskom vrtu, odbacuje znanje – tehnologiju Harana i kovanja oružja, ali njegovi potomci nisu prihvatili njegov izbor, jer su rođeni sa grijehom prvog Adama. Novi Adam, bio on Noa ili Isus, nužno nije obrezan i tu Luka (čitaj Pavao) ulazi u problem konzistentnosti doktrine, sve samo zato da bi kršćanstvo ostalo otvoreno konverziji iz judaizma i ostalih plemena/vjera koja su prakticirala obrezivanje. Zanimljivo, najranije Evanđelje po Luki i najraniji Novi zavjet ne spominju obrezivanje Isusa.

Lako je u zapisima konstruirati genealogiju

Aronofsky je dodao i Kreatorove stražare, eone svjetla okovane rudarskim iskopinama, koje simboliziraju tehnološki balast, što se moglo kvalitetnije izraziti kroz dolazak kovanog oružja, ili odlaskom Noe što dalje od rudnika željeza u Haranu, ili nekom sekvencom o Abrahamu, antičkom Iron Manu, koji seli iz Ura Kaldejskog u Haran, zemlju željeza, gdje kuje mačeve i donosi ih u Palestinu u Kovčegu saveza sa surovim Stvoriteljem. Zašto bi Noa dokinuo tradiciju obrezivanja, ako je pripadao Abrahamovoj lozi?




Čini se da je jedno pitanje beznačajno, a zapravo je na svoj način krupno. Kako to da je Abraham bio obrezan, a njegov potomak/praotac Noa ne? Pitate se gdje su konkretni povijesni dokazi na kojima se temelji dvojba? Pa, poznato je da Mandejci ne priznaju Mojsija i Abrahama kao svoje proroke i pradjedove, jer su bili obrezani. A Nou drže svojim praocem! Loza Mandejaca ide posve mimo Abrahama. Time dolazimo do jednog neobjašnjivog paradoksa, odnosno fenomena Mandejaca, koji su slijedili svog učitelja, “neobrezanog Ivana”. Čini se da su Ivan, Elizabeta i Marija prije pripadali samaritanskoj populaciji izvan jasno formiranih etničkih i/ili vjerskih skupina, nego nekakvoj staroizraelskoj tradiciji koja se oslanja na “Egipćane” Mojsija i Josipa, odnosno na egipatske utjecaje. Sve to može biti posljedica mandejskog kompromisa, mimikrije u dominaciji Babilona. Uslijedila je i mimikrija pod dominacijom islama, kada govorimo o Sabeanima. Abraham stiže u Haran iz sumerskog Ura Kaldejskog, a Ivanove kršćane Pavao potiskuje prema Haranu, gdje dio njih ostaje do današnjih dana, a dio se spušta niz Eufrat i Tigris, ireverzibilno Abrahamovom dolasku u Haran, i dalje u Palestinu. Potječe li kršćanstvo iz Nasirije? Zanimljivo, nedavnoj američkoj vojnoj intervenciji protiv režima Saddama Husseina prethodio je snažan napad na Nasiriju i zemlju Mandejaca, koji su neugodni svjedoci da se neke današnje religije oslanjaju na sumnjive mitove, ukradene od starijih civilizacija.

Samaritanske kontroverze

Imamo široko rasprostranjenu predrasudu da su hebrejstvo, jahvizam, izraelstvo i judaizam jedan isti sadržaj, a zapravo se radi o različitim procesima, koji imaju svoje različite grane, jer su kod pojedinih plemena i naroda različito aplicirani. U Bibliji promatramo jahvističku i elohističku predaju kao različite, da bi se pojavilo više značajno različitih Tora/Petoknjižja, od kojih je najstarija staroizraelska, čuveni “Abisha svitak”, odnosno “samaritanska” prerada originalnih zapisa Mojsija i Josipa, i sjećanja na egipatsko sužanjstvo, koje nije zahvatilo Judejce, koji su u Kanaan stigli iz babilonskog sužanjstva. Stare “izraelske” konfesije zapravo su kreirane u sužanjstvima, unutar susjednih visokih civilizacija. Židovi i preostali Izraeli imaju različite obrede obrezivanja, različite svete zapise i jedno veliko međusobno neprijateljstvo. Židovi su prošli progone i Holokaust, a Izraeli su skoro posve istrijebljeni! Holokaust je zahvatio i Izraele! Židovima je centralno svetište hram u Jeruzalemu, a Izraelima je to hram na Gerizimu. Židovi imaju devet zapovjedi a Izraeli deset. Obrezivanje je najvjerojatnije nametnuto u nekoj ekstatičnoj fazi jahvizma, kada je presudila predaja iz Knjige postanka, da je Abraham obrezao i svoju obitelj i svoje robove.

Kako to spominje Origen u “Contra Celsum” iz 3. stoljeća, Rimljani su Samaritancima zabranili obrezivanje, što se dodatno pogoršalo za bizantskih progona. Novi imperatori provodili su “etničko čišćenje” – preseljavali su “oslobođena plemena” da razbiju stare neprijateljske organske cjeline i tako uspostave kontrolu. Kada je Veliki Kir “oslobodio” neka hebrejska(?) plemena, nisu se vratila u svoju prapostojbinu, nego su naselila Judeju, uzimajući ime te zemlje kao svoje rodoslovno. I Judejci i Samaritanci nisu posve oslobođeni, nego su zapravo premješteni i ostali Kirovi robovi i sluge, u Judeji i u Galileji. Ezra u Jeruzalemu čita svete zapise koji su prerađeni u Babilonu! Danas se potomci staroizraelskih plemena iz Galileje predstavljaju i kao Izraeli i kao Samaritanci. Kada negdje naiđete na zapis da se Samaritanci nisu obrezivali, to se ne odnosi na Izraele. I faraoni su znali izmiješati plemena pod njihovom dominacijom, radi razbijanja organskog srastanja – u Kanaan su pod Mojsijem stigla najveća “staroizraelska” plemena Menaše, Ephraim i Levit, koja su najvjerojatnije redizajnirana kao kanaanska. Najstarija Tora je samaritanska – famozni Abisha svitak.

Nesalomljivi Ivan Krstitelj

Kršćanski Inicijator, naš Ivan Krstitelj, postao je u Galileji smetnja Herodu Antipi, kao i ambicijama Jeruzalema, pa je surovo smaknut i rastrgan, a njegova glava javno je izložena u Sephorisu. Lukavi Antipa nije dozvolio niti mogućnost za gradnju mita o Ivanovom uskrsnuću. Prema raširenoj predaji, Ivanovi ostaci simbolički su razdijeljeni prvim crkvama, a danas se mogu pronaći u crkvama Italije, Francuske i Hrvatske. Ivan je simbolički pokopan u Samari, a u isti grob položena je i njegova majka Elizabeta, sestra Marijina. Postoji mogućnost da su protjerani Ivanovi učenici i sljedbenici preuzeli Ivanove ostatke. Sudjelovao Pavao u uhićenju ili smaknuću Ivana Krstitelja, ili ne, otvoren je prostor helenskom Kristu. I Pavao je u njega ušao.

Obrezano je svega 15 posto populacije na Zemlji. Hinduisti, budisti i džainisti zabranjuju obrezivanje. Mormoni, scientolozi i amiši također. Afrička Bantu plemena najvjerojatnije su uvela obrezivanje na temelju vlastitog iskustva. Obrezivanje se događalo i kod australskih Aboridžina, kod Inka, Azteka i Maya. Najstarije nama poznato obrezivanje vezano je za antički Egipat, gdje se provodilo unutar elite. U grobnici Ankh-Mahora u Sakari, koja datira iz 24. stoljeća prije Isusa, pronađena je slika obreda obrezivanja. Egipatska Knjiga mrtvih opisuje boga sunca Ra kako se sam obrezuje. Kod muslimana i Židova obrezivanje se provodilo uglavnom iz higijenskih razloga, a kod Židova je istovremeno znak njihovog sporazuma s Jahveom. Prema islamskom konceptu, Muhammed je direktni potomak Ibrahima/Abrahama. Osvajanja Aleksandra Velikog i helenizam potiskivali su obrezivanje. Antioh IV – Teos Epiphanes (Glasoviti), za kojeg je došlo do ustanka Makabejaca, proglasio je obrezivanje nezakonitim. Isticao se i drugim sličnim odlukama, pa je dobio nadimak Epimanes (Lud). Isto je učinio i Hadrijan.

Doktrinarno gledano, Isus kao Novi Adama ili Novi Noa, začet je po Duhu svetom, pa nije preuzeo nasljedni grijeh Prvog Adama. Pa ipak, prema Evanđelju po Luki (2:21) Isus je obrezan osmi dan nakon rođenja, što je sukladno sa židovskom halakhom, kolekcijom vjerskih normativa, koja propisuje da tog dana dijete dobije i ime. “Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je prozvao anđeo prije njegovog začeća.” Istočna ortodoksna crkva slavi 1. siječnja Blagdan obrezivanja, a Katolička crkva ima Blagdan svetog imena Isusovog. Zašto bi se Isus obrezivao ako nije bio Židov? Obrezivanje Isusa naknadno je dodano u Evanđelje po Luki. Kao i genealogija Isusa od Davida, sve radi omogućavanja konverzije Židova u kršćane. U konačnici su prihvaćena četiri sinopsisa/evanđelja, za četiri strane svijeta.

Ivan Krstitelj nije bio obrezan, iako je zahtijevao strožu higijenu nego sam Isus, koji, primjerice, nije tražio pranje ruku prije jela. “Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje” (Marko 7:15). Prema njegovim poslanicama, Pavao je odbacio obrezivanje kao uvjet konverzije u kršćane, a zapravo se dozvoljavao prelazak u kršćane i obrezanima. Pavao je postavio Isusa kao Krista, kao princip/logos, pa je obrezivanje transformirao u duhovni koncept. Kopti su zadržali obrezivanje jer su ga koristili u svome pretkršćanskom razdoblju. Jedan poznati židovski enciklopedist izjavio je da ništa pouzdano ne možemo tvrditi o vremenu prije Ezre, a sam mit o Noi, odnosno Utnapištimu, nastao je kasnije. Što onda znamo o Noi i vremenu prije Noe?

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.