fbpx
Sanjin Strukic/PIXSELL

Misa za Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj katedrali

Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 8.siječnja 2016.

Bio bi nekakav civilizacijski red da se misa za našeg poglavnika i mučenika Antu Pavelića služi u zagrebačkoj katedrali, na grobu našeg kardinala i mučenika Alojzija Viktora Stepinca, dostojno značaja dvojice protagonista jedne naše nacionalne i vjerske drame

Vjerovali ili ne, u navodno samostalnoj Hrvatskoj, kontroverzni gradonačelnik Splita i slučajni socijaldemokrat Ivo Baldasar marginaliziran je u SDP-u zato što je “10. travnja poslao vijenac na spomenik poginulim pripadnicima HOS-ove bojne Rafael vitez Boban”. Dosta je povlačenja pred petom kolonom! Takav izazov vrha “reformirane” Partije trebamo prihvatiti, jer nije samo pitanje Mi ili Oni, kakvo postavljaju ovih dana, niti je to samo Njihovo lukavo odvlačenje naše pažnje od ekonomskih problema i Njihove nesposobnosti, nego je riječ o Njihovom skrivanju istine dugih 70 godina.

Istodobno je stigla radosna božićna vijest beogradskog Kurira: “Spriječili smo kanonizaciju Stepinca”. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej (Miroslav Gavrilović, Čačak 1930. LTS) u svome pismu papi Franji (Jorge Bergoglio, Buenos Aires 1936.) tvrdi da “Stepinac nije protestirao kad su ustaše mučili i ubijali Srbe”. Baš sam zamislio nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca kako zatrpan s bocama plina prosvjeduje ispred Glavnog stana. A onda sam došao k sebi. Otkud Miroslavu Gavriloviću iz Čačka takva informacija? Ima li Crkva u Hrvata u svojim redovima doušnike Srpske pravoslavne crkve? Koji su dan i noć nadzirali Stepinca, poput njegovih tamničara u komunizmu.

Mnogi Židovi tvrde suprotno, a našlo se i Srba koji su posvjedočili da ih je Stepinac spasio nakon što su zaigrali jugoslavensko i velikosrpsko kolo protiv NDH i bilo kakve hrvatske države. U čemu je kvaka? Pa, srpski patrijarh postavlja takvu tvrdnju za blaženog Stepinca da bi nam uvaljao kao neupitnu staru velikosrpsku i titoističku konstrukciju da su ustaše mučili i ubijali Srbe. Neutemeljena konstrukcija traži dekonstrukciju.


Duboka je prijetvornost pravoslavnih svećenika

Kako to tvrdi aktualni patrijarh Gavrilović, tadašnji nadbiskup Stepinac svesrdno je podržao stvaranje NDH i šutio glede “hladnokrvnog, planskog i sustavnog ubijanja djece”. O čemu to zbori srpski patrijarh? O klanju četnika, o genocidu nad Hrvatima tijekom rata, na kraju rata i nakon rata? Kao da su se ustaše predozirali s ljutom čačanskom prepečenicom. Vidljivo je već standardno podmetanje srpskog svećenstva, koje zapravo nije originalno srpstvo nego više usvojena bizantska prefriganost. U tome smislu nužna je dekonstrukcija.

Gavrilović lukavo gradi konstrukciju da se Stepinac suzdržavao od osude ustaške klaonice, da bi se tako još jedanput plasirala laž o postojanju ustaških klaonica za ne-Hrvate. Gavrilović je pomalo ljut na Stepinca, jer da je Stepinac javno osudio ustašku klaonicu, onda bi to bio dokaz da je ustaška klaonica zaista postojala. Ali, kako Stepinac može osuditi nešto čega nije bilo?

Francuski filozof Bernard Stiegler uveo je pojam tercijarne memorije, u smislu sposobnosti pojedinca da usvoji prošlost koju zapravo nije živio. Srbi u tom smislu grade svoje mitove. Stiegler napominje da je tercijalni trag uvijek referenca na apsolutnu prošlost, a ona konstituira samo sebe. Ovako nam preostaje sjećanje na četničke koljače, uz koje se svesrdno svrstala Srpska pravoslavna crkva. U kreiranju klaonice za Hrvate u NDH sudjelovala je i sovjetska agentura, odnosno Titovi banditi.

Zanimljivo, nekako baš za NDH, srpski svećenici i Srbi prestali su umirati od starosti ili bolesti. Miroslav Gavrilović plasira nam još jednu neistinu: Stepinac je proglasio pravoslavlje “najvećim prokletstvom Evrope”. Ako niste znali, a Miroslav Gavrilović je svjedok, Stepinac je podržao priklanjanje prve Jugoslavije Trojnom paktu. Za to nema dokaza, ali je baš u tome kvaka.

A i sam Vladimir Bakarić, upućen u sve partijske tajne, javno je na komunističkoj televiziji priznao da se Partija držala po strani jer nije znala kuda to vodi. “Sve je organizirala britanska trgovačka mreža” – tvrdio je Bakarić, a ovdje ću dodati činjenicu da su tada Staljin i Hitler, kao i svi internacionalni socijalisti i nacionalsocijalisti, blisko surađivali. Ne Stepinac, nego Partija je bila ta, kao i Srpska pravoslavna crkva, koja je pozdravila pakt Beograda i Berlina, koji je rezultirao četničkim ubijanjem Hrvata, Židova i Albanaca već tijekom najave pakta, što se gura pod tepih povratka ustaša u NDH.




Jeste li se zapitali, zašto domaći petokolonaši izmišljeni ustanak protiv Hitlera ne mogu pomaknuti prije 22. lipnja, kada je Hitler 1941. napao svog dotadašnjeg saveznika Staljina i Sovjetski Savez? Ovdje opet imamo bizantsku prijetvornost – kroz neutemeljeno prigovaranje Stepincu i Katoličkoj crkvi u Hrvata skriva se stvarni grijeh Srpske pravoslavne crkve.

Hrvatski narod na neki je način slika Razapetog, koji umire da bi na sebe preuzeo grijehe drugih. Mnogi pokušavaju grijeh rasnih zakona pretovariti s talijanskih fašista i njemačkih nacista na “autohtoni hrvatski fašizam”. Bivši premijer, već sam zaboravio kako se zove, provalio je jednom prilikom kako je ubijanje za vrijeme Drugog svjetskog rata počelo kod nas. Sedamdeset godina nakon genocida nad Hrvatima, prepoznao je “ustašku koaliciju”.

Nakon što su nacisti u tri dana razbili “slobodarsku prvu Jugoslaviju”, bilo je jasno da će velikosrpski fašizam ići niz dlaku nacističkim rasnim zakonima. S druge strane, one hrvatske i ustaške, od svih zemalja koje su Hitler i Mussolini okupirali, samo je NDH dodala pozitivne anekse na nacističke rasne zakone. Imala je NDH sabirni logor, a patrijarh Gavrilović mogao bi nam na svoj način objasniti kako to da je Srbija imala desetak koncentracijskih kampova, kako to da ih je toliko imala i za nedavne srbijanske agresije na RH i BiH.




Dekonstrukcija lažnih protuhrvatskih mitova

Suludi genocid nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, između dvije Jugoslavije i u drugoj Jugoslaviji, bio je nevjerojatan suicid za sve, jer je reducirao i sveukupnu gensku bazu ljudske vrste. Oni najbolji kod Hrvata, koji su imali snažan instinkt preživljavanja i ispravno reagirali na dolazak koljača, sasječeni su bez milosti u klaonici koja nije zapamćena u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda. Hrvatska nacija nikada se nije opravila od tragedije iz 1945. Već zbog toga je naš današnji i jučerašnji prvi problem onaj demografski.

Nacizmu srodna koncepcija Izabranog naroda ima svoje različite negativne aplikacije, a iz magijskog jedinstva srpske nacije i srpske crkve (Spenglerova spoznaja) neće nam doći ništa dobro. To opet ne znači da se za pravoslavlje može implicitno vezati bilo kakvo prokletstvo. Već sama suspenzija obveznog celibata, u pravoslavlju, povoljno je demografski djelovala kod Srba, da ne govorimo kako su mnogi srpski intelektualci, značajni za formiranje srpske nacije, zapravo bili svećenička djeca.

Neke negativne pojave ispravlja život – Izabrani narod preživljava tako što u životnoj praksi zaobilazi svoju ezoteričnost. Srbi su više puta pokušali provesti asimilaciju Hrvata, što možemo gledati kao njihov kompliment Hrvatima. Suprotne želje i namjere nema, što držim negativnim otporom, jer ono Isusovo “Ljubi svog neprijatelja!” ima svoje znanstveno opravdanje, ne u genocidu, nego u znanstvenoj disciplini genetike.

Što su židovski Sefardi svojim podrijetlom? Njihov jezik ladino je mješavina španjolskog, arapskog i hebrejskog jezika. Sefard je bio filozof Baruch de Spinoza, koji je izjednačio Boga i prirodu, kao i njegova suptilna referenca Jacques Derrida, začetnik revolucionarne dekonstrukcije metafizike kao prisutnosti bitka.

“Izvorni trag nije nikada trag prisutnosti, nego trag odsutnosti” – kaže nam Derrida, pa je valjda na temelju toga Miroslav Gavrilović od Čačka došao na ideju optuživati blaženog Alojza Stepinac od Zagreba za ono što nije bio. Nasušno nam je potrebna dekonstrukcija lažnih protuhrvatskih mitova, uključujući one o blaženom Stepincu i poglavniku Paveliću. Izvor ne postoji, a prljava bujica stalno teče. Oprez – nije ćirilica samo pismo, nego cijela jedna metafizika, reći će vam Derrida.

Kod Derride pronalazimo i pojam nedekonstruktibilnosti, kada se nađemo u procjepu prava i pravde. Možemo reći da pravoslavna vjera u smislu svetosavlja na svoj način limitira dekonstrukciju u odnosu na nedekonstruktibilnost pravde u smislu zakona. Kada ostanu bez argumenata u nekoj raspravi o blaženom Stepincu, njegovi osporavatelji zapjenjeno tvrde da je ipak osuđen i da se u tom smislu može samo obnoviti postupak.

Guranje u prvi plan agresivnog velikosrpskog svetosavlja u odnosu na Isusov nauk praštanja, usuđujem se označiti kao negativnu teologiju, kakva ne postoji u drugim pravoslavnim crkvama. Čak i ako je blaženi Stepinac u nekoj prigodi spominjao problem konzistentnosti srpskog pravoslavlja, njegove primjedbe ne odnose se na sve pravoslavne crkve i na nekakvu koncepciju pravoslavlja, ako takva postoji.

Možete li zamisliti užas plemenitog Stepinca kada se nakon svog jasnog suprotstavljanja rasizmu, fašizmu i nacizmu, suočio s još jednim jezovitim pogromom nad Hrvatima? I još je silina zločina nad Hrvatima poslužila kao dokaz velikog grijeha Hrvata. I danas, nakon svega, ona ista “pravoslavna” crkva koja je kolaborirala s fašistima svih vrsta, koja se svrstala i uz agresora na RH i BiH iz 90-ih, danas traži da bude presudna glede kanonizacije mučenika i spasitelja Stepinca. Dekonstrukcija je nužna – Stepinac je imao samo jednu neoprostivu manu – bio je Hrvat. I još jednu – bio je na čelu Katoličke crkve u Hrvata.

Kako objasniti tu nevjerojatnu mržnju prema Hrvatima? Koja podsjeća na svirepo udruživanje djece protiv najslabijeg vršnjaka. Stoljećima su vladali i tlačili Mađari, Mletci, Austrijanci, Turci, Talijani, Nijemci i Srbi, a bijes je išao protiv potlačenih Hrvata! Stoga moramo metodama dekonstrukcije Jacquesa Derride razbiti sramotnu titoističku i velikosrpsku reviziju povijesti.

Antu Pavelića i Alojza Stepinca, dvojicu suprotstavljenih protagonista naše novije povijesti, naši neprijatelji kompromitiraju kao prikrivene suradnike jedan drugoga. Ovdje se u stilu Derride javlja Drugi kao suprotnost Istome, a neupućena osoba može nesmotreno pogaziti egzistencijalističku maksimu da sloboda Mene završava tamo gdje počinje sloboda Drugoga – mnogi svećenici Srpske pravoslavne crkve nisu slobodni nego bezobrazni.

Aksiomi naše novije povijesti

HOS je bio jedina vojna formacija koja 90-ih nije počinila ratni zločin ili zločin u ratu. Jednog će se dana to potvrditi i za pripadnike Ustaškog pokreta, one koji su se 1941. vratili u zemlju. Kao što je kriminal druge Jugoslavije prenesen u RH, tako je korupcija prve Jugoslavije prenesena u NDH. Spomenuti vitez Rafael Boban potegao je pištolj na svog vojnika zato što je civilu Mišku Turkesovu prodao svoje vojne cipele, što mogu posvjedočiti živi svjedoci. Ono što vam plasiraju kao uvredu, može se gledati i kao pohvala. Vrijeme je za dekonstrukciju sramotnog društvenog nasilja nad Hrvatima.

Trebamo okrenuti pilu naopako, dostojanstveno se uspraviti i reći: “U redu, bando petokolonaška i četnička, jesmo ustaše, i što sada?” Bahati protuhrvatski Titovi banditi, svi ti petokolonaši i uvezano smeće mogu vas kazniti zbog “zakonski” proskribiranog ustaškog simbola, ali vas nitko ne može utamničiti zato što ste ustaša u dubini svoje duši.

A naša je duša u Hudoj jami, uz Ivanu Novak i njeno nerođeno dijete, koje je umrlo u njoj dok se sama gušila u krvi ostalih nevinih žrtava. “Tvoja postelja bit ću ja, premda hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku. A ti, samo mirno spavaj, dijete moje!” – napisala je Ivana Novak u pismu svome nerođenom djetetu, neposredno prije zločinačkog bacanja u Hudu jamu. Glavni sadržaj današnjeg ustaštva u Hrvata je neizmjerna tuga za našom ugušenom djecom.

Famozni Ante Pavelić bio je naš najobrazovaniji, najsposobniji, najpošteniji i najplemenitiji predsjednik. Hrvatski oslobodilački Ustaški pokret pogrešno se uvlači u ideološke podjele, jer je nastao kao reakcija na velikosrpsko ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu, kao i na sveukupnu diskriminaciju prema Hrvatima. Neostvarena NDH, Hrvatska do Drine, bila je zahtjev milenijske težnje Hrvata za osamostaljenjem hrvatskih zemalja, što je javno priznao i Titov bandit Franjo Tuđman.

Alojzije Stepinac odrastao je s naslijeđem austrijske i mađarske represije, pa mu nisu bile mrske jugoslavenske ideje. Prije Titovog genocida nad Hrvatima, jugoslavenski okvir pružao je minimalnu mogućnost demografske opstojnosti Hrvata. Ali kasnije, kada Titova banda sudi Stepincu, hrvatska mladost već je sasječena. Kod Hrvata je programiran demografski pad. S treće strane, Jasenovac je kao sabirni logor determiniran u vrijeme pakta Beograda i Berlina, kada se tražila pogodna lokacija za pričuvni kamp uz prugu od Zagreba prema Beogradu.

Ne trebamo forenzički ispitivati kada je u Jasenovcu proradila Kožara. Odluka o licenciranju Jasenovca kao radnog logora donesena je nakon Wannsee konferencije u Berlinu, koja se održala u siječnju 1942. godine. Tek tri mjeseca kasnije, nakon velike poplave na području Jasenovca, započeti su radovi na isušivanju jasenovačke močvare i gradnji nasipa uz Savu, u kojima je sudjelovalo lokalno stanovništvo.

Pavelić je naš najveći predsjednik

Sve u svemu, i Pavelić i Stepinac učinili su koliko je to bilo moguće u smislu njihovih poslanja i u okvirima ograničenja vremena u koje su bačeni. Kršćanski je oprostiti, a Stepinac je otišao korak dalje i spašavao sve one koji su se našli na udaru komplementarne svjetovne vlasti. Banditi su se presvukli u antifašiste. Nakon što poglavnik Pavelić umire u inozemstvu, kao žrtva jugoslavenskih ubojica, ista jugoslavenska klika truje kardinala Stepinca.

Kada promatramo sveukupno dostojanstvo Ante Pavelića u odnosu na prijetvornost ostalih predsjednika u hrvatskim okupiranim državama, možemo reći da je Pavelić bio viša civilizacijska razina. Tuđman je bio baš svašta, posve konfliktna osoba. Deset Tuđmanovih godina na čelu RH možemo označiti kao Lex Perković.

Zamislite situaciju da je Tuđman uz četnike i njihove paradržave imao protiv sebe sovjetsku agenturu i “partizane”, a cijelu RH podijeljenu na talijanske i njemačke zone i da je već u Kninu uz četnike imao Talijane. Možete li zamisliti kaos da je Tuđman bio na čelu NDH? Olako osuđivanje Pavelića oslanjana se na nerazumijevanje teških okolnosti u kojima se našao. Tuđman je za Jasenovac “ustanovio” 70 tisuća ubijenih od ustaške uprave, razrezujući od oka 10 posto na srpske laži! Ta sramotna brojka bila je iskupljenje i za samog partizana Tuđmana.

Prema saznanjima Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, radi održavanja discipline u Jasenovcu, Vjekoslav Luburić zapovijedio je strijeljanje 10 ustaša iz logorske postrojbe, jer su pljačkali u okolnim selima (Drago Hadži Čolaković, Jasenovac, 1948.). Zbog krijumčarenja stvari oduzetih logorašima, strijeljani su logoraši sudionici, ali i ustaša Ljubo Matković, brat tadašnjeg upravitelja Ivice Matkovića (Konforti, Sećanja Jevreja, str. 209-239).

Najveća mana svih “naših” predsjednika je da nisu imali pojma o ekonomiji. “Povjesničar” Franjo Tuđman, zaostao u beogradskom Generalštabu, kreirao je divlji kapitalizam komunističkih rukovodilaca. Stipe Mesić vidio je ekonomiju kao servisiranje naftne mafije. Tko ga zaobišao glede provizije za neku veću državnu kupnju, završio je u pržunu. Ivo Josipović vjerojatno niti ne zna da postoji nekakva proizvodnja i da roba ne stiže iz partijskog magacina. Glede ekonomije, nije se iskazao niti poglavnik Ante Pavelić. Nije shvatio koliko su njemački rasni zakoni okrenuti protiv budućnosti NDH.

Nakon usvajanja nacističkih rasnih zakona, gospodarstvo NDH jednostavno se raspalo. Židovi su bili visoki intelektualci i kvalificirana radna snaga. Kada su na zahtjev Berlina Židovi potisnuti iz institucija i ekonomije NDH, sve je stalo. Njemačka ratna ekonomija preživjela je rasne zakone, a hrvatska ne. U tome vremenu bilo je lako voditi gerilski rat, jer su seoski tavani bili puni hrane. Tko danas krene bilo protiv Hrvatske, bilo protiv ovog izrabljivačkog sistema, preostaje mu samo korumpirani institut demokracije.

Oslobodilački Ustaški pokret

Imamo navadu i zavadu da se u Jutarnjem listu i sličnim tiskovinama novinari javljaju u svezi tema o kojima nemaju pojma. U okvirima nekakvog antifašističkog reketa, imamo slučajeve da se športski novinari javno određuju protiv potvrđenih nacionalnih simbola i tako osiguravaju svoje “radno” mjesto. Zamolbu za očuvanjem svog “radnog” mjesta ovih je dana u Jutarnjem listu objavio Vlado Vurušić sa svojim tekstom “Hvaliti se kukavicom i zločincem Antom Pavelićem je baš glup potez”.

Prvo, tko se to ovih dana hvali s Antom Pavelićem? U vrijeme Božića hvalimo Isusa! Za vrijeme Drugog svjetskoga rata, Pavelića je zapala uloga kojoj nije dorastao baš nitko. Imali smo peterostruku okupaciju Hrvatske – njemački nacisti, talijanski fašisti, četnički koljači, jugoslavenski orjunaši i sovjetska agentura. Usprkos svemu tome, neki smo dan u bazilici Srca Isusovog u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici imali tihu i prihvatljivu kršćansku misu za konkretnu ljudsku osobu.

Drugo, Vurušić je dodao jednako bistar nadnaslov – “Samo su Srbi i Hrvati u stanju slaviti poraze, podrepaštvo i bjegove”. Koliko znam, na Bleiburgu u svibnju i u Vukovaru u studenom ne slavimo pobjede, a najmanje to radimo na misama. Misa za Antu Pavelića ne obilježava nikakav bijeg, nego još jedan atentat titoista nad Hrvatom. Po bježaniji će biti zapamćeni Tito i njegovi “partizani”, zapravo sovjetska agentura, koja je suborce i ranjenike prepuštala neprijatelju. Ako se Ante Pavelić trebao ubiti nakon rata, zašto se Tito nije ubio u Drvaru?

Dogodio se neobičan slijed da Ustaški pokret prihvati ograničenu vlast u NDH, da se ustaške legije priključe njemačkoj armadi u agresiji na Sovjetski Savez, da se hrvatska nacija osramoti u napadu na Volgograd, da bi u konačnici sovjeti postali zaštitnici preostalih ustaša, nakon Staljinovog razlaza s Titom. Hrvat koji više voli Tita nego Staljina velika je neznalica.

Kapitalistički Zapad podržao je Titovu izdaju Staljina, a komunistički Istok pomagao je sve protivnike Titovog režima i to je jedini razlog zašto nisu smaknuti svi bjegunci ispred Titovog “komunizma”. Titovi banditi izvršili su atentat na Antu Pavelića 12 godina nakon njegovog bijega ispred Titovog režima, kada više o tome nisu odlučivali sovjeti. Naš nezaboravni poglavnik, predsjednik ratne Hrvatske do Drine, umro je dvije godine kasnije u Španjolskoj, od posljedica atentata.

Pavelić nije prodao Dalmaciju

Je li se Ante Pavelić trebao predati partizanima? Veliko je pitanje – je li se odvojio od svojih postrojbi zato da izbjegne njihovu težu sudbinu, ili je računao da će pobjednici oprostiti onima koji nisu donosili odluke na državnoj razini? Ante Pavelić i svi mi imali smo nesreću da su na savezničkim pregovorima na Jalti i u Teheranu uglavljene zone utjecaja, što je dovelo do toga da Zapad podrži Jugoslaviju, iako je jugoslavenski komunizam kreirao i odredio Staljin.

Zapadna podrška Titu i njegovoj dominaciji u odnosu na tada poznatijeg i značajnijeg Georgija Dimitrova, dovela je do opstrukcije šire balkanske federacije, koja bi Hrvatima više odgovarala, jer bi velikosrbi u takvoj uniji teže ostvarili svoju dominaciju, pa i protuhrvatsko određenje države.

Ne samo mi, nego su i nacisti prigovarali Anti Paveliću blag otpor prema talijanskom prisvajanju naše Dalmacije, ali nemojte ni glede toga donositi brze zaključke, jer nisu u pitanju samo nacionalne granice, nego i asocijacija katoličkih zemalja. Da je Dalmacija ostala pod Italijom, zahvaćena domaća populacija uživala bi najkvalitetniji kapitalizam tog vremena. Nije svaka asimilacija nešto negativno.

Pomislite samo na prednost da ste talijansku literaturu i ostalu talijansku kulturu mogli usvojiti u originalu, na talijanskom jeziku. Italija s Dalmacijom bila bi raj na zemlji, strateški snažnija, i još bi jedna ista katolička nacija ili udružene katoličke nacije Talijana i Hrvata kontrolirale cijeli Jadran. Ako bi postojala Slovenija, svela bi se na Maribor i okolicu, pa bi Talijani i Hrvati iz Dalmacije normalno komunicirali od Ulcinja do Genove i opet na jug do Sicilije, a Jadran bi imao snažnu komunikacijsku mrežu kakvu viđamo u futurističkim filmovima.

Dakle, Pavelić je pogriješio što je nakon pada Italije 1943. godine vratio Istru i Dalmaciju u granice Hrvatske, odnosno NDH. Suprotno predrasudama, za Pavelića bismo mogli reći da je prodao našu Dalmaciju samo u slučaju da ju je prepustio Beogradu, što je Tito proveo, rušeći usput državnopravne temelje NDH do Drine. Naši neprijatelji računaju na našu velikodušnost prema interesima srpskog pravoslavlja i na našu škrtost prema interesima Katoličke crkve.

Gledano u odnosima svjetske povijesti, Dalmacija prije svega pripada Rimskom Carstvu. Federacija s katoličkom Italijom bila bi prirodnija od federacije s pravoslavnom Srbijom. Ranije gušenje hrvatske nacije, prije genocida kod Bleiburga, spriječili su isusovci. Dijelom i zbog crkvenih interesa – da na ovome prostoru zaustave agresivno širenje ostalih kršćanskih konfesija. Prve gimnazije na hrvatskom jeziku osnovali su isusovci.

Stoga je nekakav red da se misa za Antu Pavelića služi u bazilici Srca Isusovog u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici, u kojoj je pokopan blaženi Ivan Merz, laički svjedok Evanđelja. Istog bi se dana trebala služiti misa za hrvatskog poglavnika i u zagrebačkoj katedrali, na grobu blaženog Alojzija Stepinca.

Autor:Tvrtko Dolić / 7Dnevno / 8.siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.