Kao da me nema

Autor: Tvrtko Dolić

Zar je moguće da netko tako uporno i toliko bolesno redizajnira četničke zločine u apstraktne psihološke i socijalne poremećaje? Nisu to umjetnička djela nego politička nedjela koja su u sramotnoj funkciji izjednačavanja krivnje žrtve i nasilnika, sve u korist agresora u 90-im.

Riječ je o filmu Juanite Wilson koji je snimljen prema jednako nakaznom romanu Slavenke Drakulić. Prikazuje erotske snove ružnih “feministkinja”. U seks-logorima mladi i naočiti čuvari opslužuju starice. Relativiziranje zločina bosanskih Srba poprima okvire operativne zadaće, na koju je prije dva desetljeća javno upozorio Slaven Letica.

Činilo se da Letica pretjeruje, a onda se pojavio cijeli jedan filmski žanr ženskih autorica o muškim ratovima u Hrvatskoj, BiH, Afganistanu i Iraku. Protiv Letice pokrenut je sudski spor, pa su “feministkinje” nakon toga nesmetano provele svoju jezovitu nakanu. To je ono ludo vrijeme kada je srpski psihijatar Jovan Rašković izvijestio Slavena Leticu i Franju Tuđmanu da su Srbi lud narod. Posebno je smiješno je da se iste “feministice” već dvadeset godina prezentiraju i kao uvažene hrvatske spisateljice i kao hrvatske disidentice.

Muški rat “vještica iz Ria”

Na 58. kongresu PEN-a u Rio de Janeiru Hrvatska je kritizirana zbog progona “feministica” Rade Iveković, Jelene Lovrić, Vesne Kesić, Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić. Kao što reče Letica, sve same djevojčice komunizma, iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, jugoslavenskih diplomata i partijskih činovnika. Još 1992. Letica ih je optužio da su “vještice” i da “siluju” Hrvatsku. Nisu se distancirale od akta silovanja, planirane vojne taktike bosanskih Srba protiv nesrba, nego su ga tretirale na feministički način, kao zločin “neidentificiranih muškaraca” protiv žena, što je dobilo svoj konkretan “umjetnički” izraz u romanu “Kao da me nema” Slavenke Drakulić, odnosno u filmu koji je po njemu nedavno snimljen. Neke su “feministkinje” od vlastite mizerne sudbine stvarale međunarodne političke “slučajeve”. Bila je to skupina samoživih starijih žena koje su imale problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom. A danas su starije dvadeset godina!

Stokholmski sindrom i Noćni portir

Hrvatska je nacija prilično ostarjela, pa me muče grozni snovi o logoru u kojemu živimo, u kojemu su mnogi čuvari stare babuskare. Nisam zapovjednik niti pripadam internim robijaškim strukturama. Nas nekoliko relativno bezopasnih pedofila redovno odemo do Gumice i pozdravimo nove logorašice. Osobno se nadam ugledati predivnu Natašu Petrović, koja me podsjeća na mladu Sophie Marceau iz filma “La boum”. Dođi dušo makedonska! Ali, kao po vragu, stiže pet “hrvatskih” prastarih “vještica iz Ria”. Kako se jedva kreću, istovar traje satima. Nekako kroz vrata progurate te njihove štule, a zapne ogromna glava jugoslavenske “intelektualke”. Kuda uteći, gdje se sakriti od tih utvara? Savjetujem vam da zaboravite ove prelijepe cure koje vidite na TV – svijet je logor do logora. Preskočite žicu i upadate u još gori logor. Žene nikakve, isprane i još stare, poput ružne Europe. Naravno da je Silvio Berlusconi dao sve što ima za 17-godišnju plesačicu Ruby, predivnu Karimu El Mahroug iz Egipta. Prođe jedna besana noć, dođe taj prokleti dan i radna obveza, pa opet noć i evo ih, stižu one – stare, ružne i nikakve “vještice iz Ria”.

Žrtva se zaljubljuje u svog mučitelja! Možda tako nalazimo životne partnerice? Hrvati obožavaju svoje predsjednike i poglavnike. Mogu o tome pisati dnevno, ali titoisti tjeraju svoje. Kao da me nema. Kao da sovjetska agentura na ovome prostoru nije bila zločinačka organizacija. Kao da slavenstvo i jugoslavenstvo nisu rasističke ideologije. Kao da velikosrpstvo nije fašizam. Kao da jugoslavenska društvena elita nije preuzela RH. Romani o posebnom odnosu žrtve i nasilnika postali su nova književna vrsta. Najveći takav potres u svijetu filma izazvao je 1974. “Night Porter” redateljice Liliane Cavani, sa Charlotte Rempling i Dirkom Bogardom u glavnim ulogama. Bila je to nastrana priča o ljubavi između nacističkog časnika i njegove zatočenice, koju je držao izoliranu u logoru i hranio je isključivo sa svojom spermom. Valjda je to tako u životu? Zamislim da se Ivi Sanaderu u Remetincu pridruži Jadranka Kosor. Bilo bi cirkusa. Crna ropkinja obožava svog okrutnog vlasnika, Židovka voli naciste, a muslimanka uživa kada je siluje prljava kršćanska svinja.




Bolesno izjednačavanje žrtve i nasilnika, odnosno agresora

Stvoren je nekakav slavenski običaj da Srpkinje glume silovane muslimanke, kao da to one bolje podnose. Nije u pitanju nečija želja da se okolo ne prolijeva i prosipa dragocjena četnička sperma, nego se guraju karijere – žrtve ostaju muslimanke, a uspješnu filmsku karijeru grade Srpkinje. Predivna Nataša Petrović iz filma “Kao da me nema” odrasla je u Makedoniji, pa je utoliko toplija od Zane Marjanović, koja nastupa u sličnoj verziji Angeline Jolie, koja se upravo prikazuje pod nazivom “U zemlji krvi i meda”. Natašu karakterizira govor tijela, koji na određen način opravdava zločin, kao da je prirodan u prisutnosti provokativne ljepotice. Nema osoba sklonih nasilju – niti najtvrđi momci ne mogu se oduprijeti izazovu predivne Samire. Žrtve su vojnici! Kada pobrojim sva nakazna izokretanja realnosti u filmovima “Kao da me nema” i “U zemlji krvi i meda”, ostajem bez sna. Zar je moguće da netko tako uporno i toliko bolesno redizajnira četničke zločine u apstraktne psihološke i socijalne poremećaje? Nisu to umjetnička djela nego politička nedjela koja su u sramotnoj funkciji izjednačavanja krivnje žrtve i nasilnika, sve u korist agresora u 90-im.

Izvan vremena i prostora




Laž se bezobrazno prezentira kao istinita priča. Ništa ne pokazuje da su žrtve muslimanke niti da su silovatelji etnički Srbi. Nesretna učiteljica zove se Samira, što je često žensko ime kod nekih arapskih pravoslavnih kršćanskih skupina. Jedan od silovatelja ima hrvatsko ime Bojan, jer bi Ratko neugodno asocirao na Mladića. Sva ostala imena ostaju nepoznata, uključujući i ime zapovjednika logora koji uzima Samiru za priležnicu. Samirin otac čitao je Oslobođenje – to je sve što smo o njemu saznali. U filmu je izgovoreno svega nekoliko riječi: Ti! Hajde! Skini se! Ne znam zašto se kaže da je film snimljen na bosanskom jeziku. Možda zato što Samira u jednom trenutku spominje baklavu. Zlostavljanoj djevojčici utisnut je na leđima katolički križ!

– Druge žene neće ništa reći (o silovanju). Stid ih je – umiruje Samira zapovjednika.

– Kada izađeš odavde, više nisi moj problem. Trebalo bi da si sretna.

Oni su ipak samo muškarci – kaže Samira, dok se dotjeruje za silovatelje. Nekako mi bilo žao Samire-Nataše, koja je imala na raspolaganju muškarčinu, kapetana – Fedju Dukana, a ovako ponovno po bosanskim selima traži posla kao učiteljica i vjerojatno se skrasila s nekim patuljastim šonjom koji je ne zna pošteno istući.

Manekeni kao četnici

Učiteljicu Samiru na početku filma siluju tri muškarca s presađenim bubrezima i na kraju se na nju pomokre, što je vjerojatno posebno značajan civilizacijski trenutak za Slavenku Drakulić. Sve je to nekako prazno, daleko od pravog naturalizma, poput onoga u finalu “feministice” Chicoline. Silovatelji nisu prljavi četnici nego konfekcijske lutke bez osobnosti, aparati za dijalizu. Čini se da su u film ubačeni iz neke video igre. Zatočene žene uglavnom su starice. Kao da je cijeli film priprema za onaj neukusan vic o staroj Fati koja je tražila da sve žene budu žrtve. Samira na kraju usvaja svoje vlastito dijete, što bi trebalo simbolizirati četničku pobjedu života.

Čudni su ti “hrvatski” umjetnici, koji nikako da nauče naš jezik. Rade Šerbedžija je srećan, srećniji nego ikad, Lordan Zafranović je još uvijek tačan, a priča se da neke “vještice iz Ria” povremeno pobesne zbog apstraktnog muškog nasilja, koje netko pokušava pripisati Srbima. Zlostavljača iz filma Liliane Cavani nalazimo nakon rata kao noćnog portira u Beču, a kod nas su moguće sve pozicije, od društvenog arbitra do vrha RH.

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.