fbpx

Jurica Pavičić je vanbračno dijete Alojza Stepinca!

Autor: Tvrtko Dolić

Zašto obožavam čuvenog sovjetskog generala Franju Tuđmana? Zato što nije branio Vukovar! Srbijanci imaju svako pravo da su taj grad sravnili sa zemljom. Jer, neki su dan titoisti nesmetano u autobusima stigli u Vukovar, kao da namještaju izbore. Glavni je bio Ivan Fumić, koji se proslavio u procesu protiv Bugojanske grupe, koja je izginula protiv komunizma i za samostalnu Hrvatsku. Svi znamo da su sovjeti 1944. ušli u Vojvodinu i Srbiju, ali se nađe idiota koji u tome izmišljaju nekakve "domaće bandite". Nije nam tada iz Rusije uvaljen samo Tito, nego su pristigli i Francek i Joža. Jedino je Josip Manolić tada skupio dovoljno hrabrosti da uđe u NDH.

Ivan Fumić imao je tada petnaest godina. Uspješno je ušao samo u pubertet. U toj dobi mogao je ući u Vukovar kroz Srijem samo sa sovjetskim Tatarima. Dam ruku u vatru da Fumić i danas obožava konjetinu. Kao što sve više žalimo što sovjeti nisu 1944. ušli dublje u NDH, tako danas možemo žaliti što Srbija i posrbljena JNA nisu pokorili Hrvatsku, jer je to bio jedini način da iz našeg života odu četiri opaka Josipa: Broz, Manolić, Perković i Boljkovac, i nametnički profesionalni antifašisti Fumić, Mesić, Pusić, Tomić, Jergović, Pavićić, i sva sila sličnih parazita. “Mi smo ex-Jugoslaveni” – predstavlja se Jurica Pavičić, u ime cijele horde. Drugovi su uzbuđeni. Neupućeni Kinezi snimaju novu verziju jugoslavenskog filma “Sovjetska agentura brani Sarajevo”.

Kako je Manolićev Jurica otrovao svog očuha

Užasavajuće vijesti iz Ukrajine i sa srijemskog fronta zasjenjene su jednako zastrašujućim saznanjem da je ex-Jugoslaven Jurica Pavičić zapravo dijete jugoslavenskog ex-nadbiskupa Alojza Stepinca. Nacija je konsternirana, jer Jurica Pavičić frapantno sliči na Josipa Manolića. Nadamo se da od Manolića nije potegao njegovu dugovječnost. U čemu je kvaka? Pa, sovjeti su strijeljali homoseksualce, ali su imali svoju verziju istospolnih brakova. U Titovoj Jugoslaviji bio je običaj da svaki normalan muškarac dobije svog nerazdvojnog pratitelja.


Kada je kreiran istospolni brak Josipa Manolića i Alojza Stepinca, Manolić je uredno izvršavao preuzete obveze. Brinuo je o smještaju i o pravilnoj ishrani, dovozio hranu i kuhao. I, tako jedne godine, oko Uskrsa, na Jurjevo, Manolić je u korpi donio svoje vanbračno dijete, i predao ga Stepincu, na brigu obitelji i Crkve. Možete li zamisliti šok blaženog Stepinca kada se na vratima pojavio Manolić i pokazao roditeljske osjećaje. “Ima Milkine oči” – veselio se Manolić. A onda je došla ta grozna obiteljska tragedija, koja je promijenila povijest ovoga prostora i povijest Crkve u Hrvata. Stepinac se otrovao dok je previjao Manolićevog Juricu. Tek što je dotakao Juricu, blaženik je pao otrovan i u grčevima napustio ovaj svijet. Manolić je toplo podragao svog momčića, koji dugi niz godina truje ovaj prostor. Edipov kompleks utječe na sva poznatija pera Jutarnjeg lista. Sve su to odbačena djeca.

O čemu god piše Jurica Pavičić, to je na neki način vezano na Alojza Stepinca. Kada Jurica piše o koprivama, žari na svog očuha Stepinca. Napiše prilog o maslinama i opet potegne Oca. Svaki njegov esej završava kao referenca na Alojza Stepinca. To zaista zamara i naciju i Crkvu. U subotnjem Obzoru međunarodni analitičar Pavičić radio je kompilaciju o Ukrajini, po ukusu Engleza i engleskih namjesnika. Pokupio je mnoštvo autora, direktno prepisivao Marka Lukića, ali nitko ne spominje Alojza Stepinca. Kako Rusi mogu okupirati Krim, a da to nije u direktnoj svezi sa grijesima Crkve u Hrvata? Nešto tu ne štima. Za što vezati negativne pojave? Pavičić je sovjetski predano dumao i onda se dosjetio: “Da nije pravoslavac, Putin bi bio savršen politički ideal Alojza Stepinca, dobar gotovo kao Mussolini”. Pavičić je nekako previdio da je njegov očuh Alojz Stepinac bio teška Jugoslavenčina, solunski dragovoljac, tvrdokorni antifašist i nadbiskup cincarskog kralja. Pavičić hoće da je njegov pape bio ustaša i za to je spreman odreći se svega. Tovare jedan, shvati da je Alojz Stepinac bio glavni katolik za cijelu prvu Jugoslaviju i da se nije mogao veseliti reduciranju svog kršćanskog stada na NDH. Ubijaš svoga!

Natopljene pelene

“Malo smrdi, ali je toplo” – Miroslav Krleža tako je okarakterizirao svoje vlastito uvlačenje Titu, koje je mudro pripisivao drugima. Ovih je dana naš slikar Josip Vaništa izjavio kako mu je Krleža rekao “Nikada nisam o Titu ništa loše rekao, u društvu, u razgovorima. To je vrlo opasno”. A Tile je dolazio na kavu kod Krleže s termosicom, bojeći se trovanja. Krleža je bio gnjecav poput Manolića. “Život je neobjašnjiv misterij. Vraćam se na Ciorana: jedini smisao života je smrt. To je teška istina.” – veli nam Vaništa. Genijalni pesimist Emil Cioran autor je knjiga “Kratak pregled raspadanja” i “Silogizmi gorčine”. Nasuprot Nietzscheu, propovijedao je “volju za nemoć” i kontemplativnu dokolicu. Ideolog po mojoj mjeri. “Nisam otkrio ništa. Bio sam tajnik vlastitih senzacija. Je li moguće da je egzistencija naš egzil? Ja sam samo slučaj, zašto to uzimate tako ozbiljno?” – to su neke zanimljive Cioranove izjave. Ostarjeli režimski Krleža pred smrt se vratio mladom zaboravljenom egzistencijalisti u dubini svoje duše, umrlom autoru kojeg je komunizam ugušio. “Praznina, što je to?” – pitao je Josipa Vaništu. Obojica su u tišini proživljavali posljednja pitanja, pokušavajući dokučiti tajnu univerzuma, života i smrti. Josip Vaništa i Miroslav Krleža bili su umjetnici, prvi više nego drugi, a Jurica Pavičić je prazan u svojim “stvaralačkim” godinama, tajnik lažnih senzacija o časnim sestrama.

“Ivo Sanader je bio naša želja i odabir. Zaveo nas je kao ljetni galebar” – priznao je Pavičić. Zavlačio se Sanaderu, naizmjence s Jergovićem, drek se miješao, civilizacija je cvala. Prvi je popustio Sanader. Ovaj je tjedan konačno progovorio – dao je ostavku zbog uvlakača poput Kosorice, Jergovića i Pavičića. Nije mogao podnijeti njihovo odurno podilaženje. “Ljudi kojima su uzeli njedro zaštitničke države našli su drugo, gnjecavo i toplo: Mi Hrvatska, Mi katoličanstvo” – izjavio je Manolićev galeb Pavičić. Kome se Pavičić danas zavlači? Čija ga kanalizacija grije? Kod Agnostika je stoti na listi čekanja. Kao da se prijavio na zdravstveni pregled. Da bi se uvalio Ukoljici, mora se prije toga dodvoriti anoreksičnoj Andrei Zlatar Violić. Možemo reći da su Jurica Pavičić i Ante Tomić žrtve loše probave u Partiji.

Okrenem današnji Jutarnji list, a zadnjica je Pavičićeva. Fuj! Bljak! Vrijeme je Uskrsa, pa me zanimalo koliko će Pavičić uvažiti tu činjenicu. Križni putovi ponavljaju se od Golgote do Hude jame i Jadovna, do Ovčare i Srebrenice, pa kvalitetan pesimist ima priliku puno toga izreći o padu čovjeka, ali Jurica Pavičić ima svoju edipovsku fiksaciju i ne da se od nje odlijepiti. Zanimljivo, ovaj put ne spominje svog očuha izravno. “Redovnice se bacile u kapitaliste!” – zija nam Pavičić pred Uskrs, baš u ovom potrošačkom tjednu, baš u vrijeme kada su sve investicije dobro došle. U moru splitskih zahtjeva za prenamjenom zemljišta, Pavičić je uočio zahtjev lokalnog samostana klarisa da se zemljište tog utočišta pretvori u građevinsko. Progonjena Crkva u Hrvata pokušava preživjeti kroz poslovne projekte. Na svoje bi mogao doći i siroti Jurica Pavičić, ako konačno prizna svog očuha Stepinca. Vjerujete li da Jurica Pavičić u duhu istraživačkog novinarstva prekopava splitske arhive? Očigledno je da sovjetska agentura djeluje i kada se formalno izjašnjava protiv Rusije.




Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.