fbpx

Izraz ‘građanin Hrvatske’ je dokaz da nam seljačine kroje jezik

Autor: Tvrtko Dolić

Možete li zamisliti sve šokove koji se ovih dana događaju Vesni Pusić na poziciji ministrice vanjskih poslova Hrvatske? Kuda god krene, dočekaju je zaljubljenici u naš Jadran. "Gospođo Pusich! Mi voliti Hrvatska!" Kako svijet sve više doživljava Adolfa Hitlera kao vrhunskog performera, tako svaki drugi diplomat EU stavi Pusićki do znanja da obožava NDH! "Vaš otac bio je visoki činovnik NDH?" Vanjska predodžba o bilo kojem predstavniku Hrvatske postupno djeluje na Vesnu Pusić. Malo po malo, i evo nam vremešna Vesna Pusić postade ustaška mladež. Rastrčala se na sve strane, preuzima gospodarstvo i financije, suzbija poreznu presiju, spašava cjelovitost zemlje.

Koliko stoljeća neki manjinac u Hrvatskoj treba biti ministar da postane politički Hrvat? Koliko formalne pozicije Vesne Pusić na hrvatskim sveučilištima i u hrvatskim državnim institucijama djeluju na njen identitet? Dnevno je prisiljena predstavljati se u skladu sa svojim hrvatskim imenovanjima. Nakon godina dnevne mimikrije, Vesna Pusić nužno je postala Hrvatica! Polako i kod nje prevladava svijest da neće biti zapamćena po onome što je moguće lupnula protiv interesa Hrvatske. Vrednovat ćemo je po tome koliko je bila uspješna ministrica u vladi Hrvatske. Probuđena odgovornost dramatično mijenja njen identitet.

Kako su seljaci postali građani

Mnogo toga iz antičkog Rima krivo se interpretira. Za stanovnika grada Rima prirodno se koristio izraz “građanin Rima”, koji nije vrijedio za sve stanovnike imperija Rim. Za sve stanovnike Lijepe Naše često koristimo nejasan izraz “svi građani Hrvatske”, za koji imamo prikladniji izraz stanovnika Hrvatske. Ne postoje građani, nego građani Splita, građani Rijeke, građani Zagreba, i tome slično. Besmislena forma “građanin RH” prazni kulturni sadržaj osobe kojoj se pripisuje. Istovremeno izraz “građanin EU” ima zadaću izgradnje zajedničkog identiteta te besmislene tvorevine.


Isto tako, postoje izrazi koji nameću krivi sadržaj, pa smo zamalo postali Iliri. Bilo bi najbolje da se svi Hrvati deklariraju kao Dalmate/Pastiri/Pastirice, pa bi svi građani Hrvatske i svi politički Hrvati postali Dalmatinci, a vladajuću elitu možemo pogrdno zvati čobanima. Dalmatinske klape posve bi potisnule srbijanske cajke. Nakon što bi se cijela današnja Hrvatska preimenovala u Dalmaciju, bilo bi zanimljivo promatrati pristaju li “svi građani RH” na novi identitet, ili bi trend ostao isti: bezbojna “hrvatska” većina u kojoj dominiraju ekstremno izražene manjine.

U svome lutanju od jednog promašenog identiteta do novog još goreg, od male ugroze do velikog genocida, učinili smo pogrešku da ime svog životnog prostora označimo posvojno, kao Hrvatsku. Srbija je sretnije izabran naziv zemlje od Hrvatske. “Političke Srbe” u Srbiji i “sve građane Srbije” jednostavno zovemo Srbijanci, dok u slučaju Hrvatske imamo jezične zapreke. Svijet puno ne mari za naše promašene kvalifikacije, pa koristi klasifikacije Croat/Croata, Croatia i Croatian, što se unutar neke pojedine nacije korigira sukladno njenom jeziku i povijesnom iskustvu.

Zakavkazje nije izrodilo samo Croate i Ukrajince. Ovih smo dana u Ukrajini svjedoci kako se lako poništava identitet na temelju naziva zemlje, što je civilizacijski nekorektno, što nas brine i glede geografskih i političkih Hrvata. Da vanjska forma ipak može snažno djelovati na sadržaj pokazuje nevjerojatna sudbina Kazara, koji su u 8/9. stoljeću kao tursko pleme formalno birali judaizam da izbjegnu izbor između kršćanstva i islama. Stoljećima su glumili Židove i na kraju postali Židovi! Popunili su korpus Aškeneza i istočnoeuropskih Židova.

Neočekivani efekti pseudomorfoze

U svakom slučaju, novi nominalni identitet čini mi se privlačniji od prijedloga uvijek zanimljivog Bože Skoke da u Ustavu RH definiramo političke Hrvate. Zar postoji dvojba što taj pojam podrazumijeva? Skoko spominje hrvatske velikane: Jean-Michela Nicolier je kao hrvatski branitelj ubijen na Ovčari, Jakoba Frassa poznajemo pod imenom Stanko Vraz, tu je i musliman Mak Dizdar, pa pravoslavci Josip Runjanin i Svetozar Borojević. Kuda pripadaju čobani Stipe Mesić, Ivo Josipović i Zoran Milanović? Nije Boris Lalovac deseti Srbin u Vladi RH, nego jedan od onih koji će kroz svoju funkciju konvertirati u Hrvate. “Za njih smo svi ustaše”, izjavio je Ivica Račan. Zagonetka je kako je Račan vidio sebe. Znate, Milanović je prepoznao “slučajnu Hrvatsku”, Josipović obožava partizansku kapu, ali dnevna mimikrija čini svoje, pa su obojica drugačiji na kraju mandata, ili barem pred izbore.

Imamo zanimljiv paradoks vladajuće političke i dominantne društvene elite u Hrvatskoj. Može li forma djelovati na sadržaj? Često se prisjetim Goetheove znanstvene avanture u mineralogiji. Prvi je uočio pseudomorfozu: voda ispere kristal da bi u šuplji oblik ušla posve druga supstanca i “glumila” dragulj, koji onda blista ovisno o vanjskom obliku.




Nešto slično događa se u svakom društvu, a napose je prisutno u Hrvatskoj, odnosno u Dalmaciji, ako Hrvatsku tako doživljavate. Dovoljno je da u nekom selu najavite predstavu koja se zove “Hamlet”, koja sa originalnim tekstom ne mora imati blage veze, koja se ne mora niti održati, i vi ste kulturna ikona u svjetskim registrima. Nakon silne filmske i televizijske produkcije, ljudi s kazališnih dasaka, gradskih i seoskih, građanskih i seljačkih, imaju veliku težinu. Pogledajte sve te ministre koji glume stručnjake i na kraju su priznati stručnjaci i sveučilišni profesori.

Tko je bio Munib Suljić?

Naš i bosanski Travnik podario je ovome prostoru umjetnike poput Ive Andrića i Seida Memića Vajte, ali i velike demagoge koji su se znali dodvoriti vladajućoj postavi. Svaki bosanski performer postaje hrvatski umjetnik u trenutku kada raja počne vikati: “Makni tu budalu s bine! Potjeraj idiota u Hrvatsku!” Tako nam na ovome prostoru drski mangupi iz BiH prodaju svoje nepoznavanje svjetskih klasika kao svoju originalnu interpretaciju. Pala mi je na pamet ideja Luisa Bunuela da na naša Vlada zasjeda na školjkama.




U cijelom tom žalosnom cirkusu hrvatskih malikana, dogodio se niz kontraproduktivnih (anti)civilizacijskih provokacija travničkog “blefera Olivera Frljića”, na njegovom osobnom planu potrage za vlastitim identitetom i kvalitetnim namještenjem, sve o trošku i na sramotu svih nas. Više sam puta pokušao upozoriti na Frljićevo nedopustivo prekrajanje nacionalnih simbola i nekih odrednica hrvatskog identiteta, bilo da je riječ o rodoslovlju, bilo da je riječ o političkom hrvatstvu, bilo da je riječ o civilizacijskim vrijednostima. Frljić je obogatio našu ružnu stvarnost s poljskim fašistima. Možete li zamisliti začuđenost Poljaka kada im je Frljić počeo držati antifašističke prodike kao Hrvat iz Travnika? Moglo bi se reći iz NDH! Dobili smo i “bosanskog Hamlet”, koji se prezentira kao najnoviji “hrvatski Hamlet”, a zapravo uopće nije Hamlet.

Frljić je posve redizajnirao tužnu priča o nesretnoj Aleksandri Zec, koja zapravo nije srpske ili hrvatske nacionalnosti, nego jednostavno jedna od nas, nevina žrtva podzemlja i poremećenih kriminalaca. Tomislav Čadež doslovce je razvalio Olivera Frljića: majka zvjerski likvidirane Aleksandre Zec je likvidirana Hrvatica Marija. Dodat ću da je cijela obitelj živjela u Hrvatskoj, pa su djeca Marije i Mihajla zapravo Hrvati. Ili barem Dalmatinci!

Odrednice totalne nelikvidnosti

Tipična priča hrvatske nelikvidnosti ogoljena je do srži: Munib Suljić, vlasnik pečenjare u Zaboku radije je ubio mesara Mihajla Zeca nego da plati njegovu robu. Grupa kriminalaca lukavo je ušla u pseudomorfozu, u uvjetima ratne ugroze: u svoje slobodno “građansko” vrijeme nastupala je pod maskom rezervnog sastava hrvatske policije. Kriminalci su trebali biti osuđeni i za zloporabu policijske odore. Nesretne Marija i kćer Aleksandra likvidirane su kao svjedoci. Društveno podzemlje u RH iskoristilo je taj “zločin u ratu” za novu optužnicu protiv Hrvata i Hrvatske, a sve se zaustavilo na podnošljivoj simbolici da su u Domovinskom ratu stradale i srpske djevojčice, i to nije trebalo redizajnirati, posebno ne za potrebu instaliranja bilo koga na poziciju intendanta riječkog HNK “Ivan plemeniti Zajc”.

Bilo koji angažman Travničana, Zeničana, Čačana i Nišlija na ovome prostoru povratno djeluje na njihov identitet. Kada kod nas gostuje Fahreta Jahić, svi smo pomalo Čačani. Nešto od hrvatskog i dalmatinskog identiteta procurit će u bosanski šuplji oblik, pa i u onaj popunjeni srbijanski, tako da će u konačnici Oliver Frljić postati riječki lokalni konflikt, smetnja Partiji, možda i Milanovićev diverzant u Rijeci. Možemo to gledati kao dozrijevanje jednog neiskusnog dotepenca u formalno hrvatskoj državi. Prije nekoliko mjeseci upozorio sam Javnost da ne smijemo poticati novu polemiku oko simbolike vezane na ubojstvo nesretne Aleksandre Zec. Nisam shvaćen, a bojim se da se sam Oliver Frljić nije suočio sa detaljima ubojstva Aleksandre Zec, niti sa posljedicama rušenja relativno prihvatljive simbolike, izgrađene na tome zločinu u ratu.

Često nepotrebno pogađamo nečiji identitet, koji se svodi na lopovluk i svaki drugi kriminal. Jesu li osobe poput Frljića tu da odvuku našu pažnju od sustavne pljačke ovog prostora? Primjerice, svi znamo da su Ivica Račan, Slavko Linić i Ljubio Jurčić (pridodan u trijumvirat kao ekonomist) prodali Mađarima 25 posto + 1 dionicu. U svojim sam tekstovima više puta naglasio da su istovremeno Mađarima poklonili financije Ine! Slučaj Ive Sanadera nastavak je te iste pljačke Hrvatske. Što sve čini opaku partijsku “INA-mafiju”, koja je prodala naftne koncesije za stostruko nižu cijenu? Croate, Croatia i Croatiani, odnosno Hrvati, Hrvatska, “politički Hrvati” i “svi građani Hrvatske”, skupo će platiti kriminalnu kukuriku-politiku poznatu pod labelom “budala je tko plati porez”. Kako se prestrojiti u zemlji u kojoj vrijedi maksima “biti i živjeti dostojanstveno, kao kriminalac”?

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.