Hrvati trebaju glasovati za Zorana Milanovića

Milanović mora postati svjestan činjenice da je danas antispecizam civilizacijska razina, dok se antifašizam potvrdio kao najžešći oblik fašizma. Antifašisti su danas sramota, zaostale osobe, poput ovisnika o nikotinu. Uvijek ću braniti ljudsko pravo Luke Kozine iz Velića kod Sinja, oca petero djece, da bilo kojem visokom dužnosniku RH dobaci da je majmun.

Desetak kilometara od Velića su Glavice, zavičaj Milanovića, pa je Kozina na svoj način kompetentan procijeniti koji su majmuni u Glavicama i okolici evoluirali u ljude, a koji u obrnutom evolucijskom smjeru. Iz Glavica su hrvatski primati Petar Vučić, Marko i Vlado Veselica. Možemo li zbog svih tih antifa Milanovića tvrditi da su Glavice izvan zone kreacionizma? Kozina tvrdi da ćaća i dida Zorana Milanovića nisu nikada pridodani u Isusovo stado, ali nekako nisam siguran tko je od nas ispao čovjek ili majmun u tome smislu.

Pape i Katolička crkva cijeli jedan milenij od Hrvata rade majmune. Zemlju ne uništava majmun, nego čovjek, uključujući i onoga koji je prividno kristjaniziran. Posebno su odurne teze o autohtonom hrvatskom fašizmu, u zemlji koja nije samostalna još od vremena ugarske feudalne dominacije, koja se s vremenom pretvorila u mađarsku okupaciju. Zbog toga svoju posve iskrenu preporuku za Zorana Milanovića postavljam uvjetno – na toj razdjelnici glasujte prema svojoj savjesti. Veliko je pitanje koliko izborni sustav može biti zdrav u jednoj zemlji sveprisutne korupcije. Uz presudan doprinos Udbe u izboru svakog našeg predsjednika, prvog predsjednika nametnuo nam je Beograd, drugog Pariz, trećeg London, četvrtog Washington i NATO, a petog bi mogao instalirati Peking, što je relativno podnošljiva opcija.

Istina i samo istina

Hrvatska Javnost bila je konsternirana sa “socijaldemokratskim” kredom obitelji Milanović: “Režite kruh na tanje šnite!” Čovjek nije iskreni antifa, nego je zlostavljan od svoje supruge. Dalje od toga, Milanović je dva puta za sebe rekao da je liberalni kalvinist. Mišljenja sam da se u tome smislu potvrdio. Udruga Franak ostvarila je svoju inicijalnu zadaću, mnogi pojedinci izvan te udruge pomogli su da se nametne konverzija švicaraca, ali je pojedinačno Zoran Milanović najzaslužnija osoba za provođenje konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Imali smo sreću da na čelo SDP-a dođe autonomna osoba. I osobno dovoljno zaguljena da se odupre interesima financijskog kartela.

Nemojte propuste Milanovićeve vlade strogo adresirati na Milanovića. Nakazna mirovinska reforma SDP-a iz 2002. nije provedena pod okriljem Milanovića, nego za Ivice Račana. Nije Milanović povisio PDV, nego je to proveo Slavko Linić, i tako što je krivo prezentirao mehanizme na kojima ta porezna klackalica funkcionira. Jugoslavenski partijski aparatčik nešto se kužio u financije, ali ispod razine fiskalne pumpe poreza na dodanu vrijednost. Milanović je hrabro iz igre povukao moćnog druga Linića, i na njegovoj poziciji ministra financija uveo u igru poštenijeg Borisa Lalovca, koji je na ljestvici zasluga za konverziju švicaraca odmah iza Milanovića, na drugom mjestu. Pamtim neobičnu situaciju kada su neki Lalovčevi “suradnici” (namjerno?) krivo posložili odgovarajući prijedlog zakona. Osoba bez političkih veza i slabašnog utjecaja ukazala je Lalovcu na propust, preko Denisa Smaje, za vrijeme saborske rasprave. Kako je postupio Lalovac? Odgodio je saborsku raspravu i intervenirao u prijedlog zakona. Gledao sam to svojim očima, bio prisutan u toj intervenciji, i tako postao svjedok da u ovoj našoj posve iskvarenoj politici ipak ima poštenih ljudi. Istina, jako malo takvih.

Linija poštenja

Gospodo Hrvati, vrijeme je da stisnete taj svoj cendravi hertz. Glasujte u skladu s životnim činjenicama, koje ste konkretno osjetili, bilo da ste pali na njima bilo da ste preživjeli kao dostojanstvena osoba. Komunjare SDP-a nisu ti koji su 90-ih pokopali mladu hrvatsku državu, ako izuzmemo činjenicu da su prepustili vlast udbašima i njihovoj doušničkoj mreži. Zaziđivanje postjugoslavenske Hrvatske u Hudu jamu proveli su udbaši i komunjare HDZ-a, odnosno lažni hrvatski suverenisti. Prodaja naših poslovnih banaka stranim bankama, prodaja našeg Telekoma u ovome komunikacijskom dobu, kao i niz drugih idiotskih prodaja, zapravo veleizdaja, sve to nisu proveli Milanović i ekipa. Švicarci su konvertirani, u tijeku su tužbe zbog jednostranog i neopravdanog povisivanja kamata u kreditima i same valutne klauzule, ali temeljni dug po kreditu mora biti namiren. Isto vrijedi za naš dug prema Zoranu Milanoviću. Sa svakim odgađanjem prispjelih rata, one su se pripisivale glavnici. Na predsjedničkim izborima imamo priliku zatvoriti dug prema Milanoviću.

I to za mnoge od nas neće biti jeftino, niti bezbolno. Ako Milanović osvoji Pantovčak, postaje moguć lex Franak, koji zahtijeva frankerski guru Božo Ivošević i njegova ekipa strpljivih aktivista. Ako Milanović osvoji Pantovčak praktično u okvirima izravne demokracije, on će takvu demokraciju braniti. Upravo zbog toga nije potrebita izmjena Ustava RH za povećavanjem predsjedničkih ovlasti. Milanović može nadmašiti prezidencijalnu moć Stipe Mesića tako da podrži svaku referendumsku inicijativu, i pokrene neke svoje. Tako će izgrađivati kulturu izravne demokracije, time provoditi pritisak na parlamentarnu demokraciju, da se vrati u svoje proklamirane okvire. Milanović kao predsjednik RH treba podržati i one referendumske inicijative iza kojih stoji Crkva u Hrvata. Neka se referendum održi a narod očituje. Tako će danas dovesti u red Andreja Plenkovića i Vladimira Šeksa, a sutra neki novi protuhrvatski nasađen dvojac. Nema šanse da ovakva Vlada RH odbaci ovaj fašistički Ovršni zakon. Odgovarajuću referendumsku inicijativu može nametnuti samo Zoran Milanović.

Prokleti antifa fašizam i danas ubija naciju

Svastiku na Poljudu nije nacrtao Zoran Milanović, ali je proizvedena pod Milanovićevim okriljem, odnosno za njegovog mandata predsjednika Vlade RH. Labrador je tu među nama još od 60-ih godina prošlog stoljeća, sa zadaćom da komromitira Hrvate i hrvatsku nacionalnu ideju. Labradorska komromitacija Hrvatske i Hrvata 2015. kroz simbol njemačkog nacizma, gurnuta je pod tepih, a eno je SDP-ovac Ranko Ostojić, tadašnji ministar policije, na čelu Saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, za mandata HDZ-a. Konsternirana Javnost traži ozbiljnu istragu, objavu imena počinitelja, i odgovarajuće zakonske kazne za labradorovce, a zapravo je moguće da je splitska svastika dogovorena manipulacija SDP-a i HDZ-a, sve na tragu održavanja ovog lažnog dvostranačja, koje nam priprema lažnu “veliku koaliciju” dvije iste ponude. Antifa deklaracija ili antifa sadržaj neke osobe nije pitanje inteligencije, nego kućnog odgoja. Tu moju konstataciju svatko od vas shvatit će na svoj način, ovisno o interesnoj skupini kojoj pripada.

Nije toliko problem Milanovićevo ideološko lutanje i vrludanje, nego jezovita činjenica da je Milanović kandidat stranke u kojoj je dominantna i/ili konstatno utjecajna pojava “osoba” koja žaluje što je “posao iz svibnja 1945. obavljen šlampavo”. Ništa ne može opravdati naš Križni put. Sve više se potvrđuje kao ključ demografskog sloma Hrvata u Lijepoj našoj – smaknuti su naši mladi momci, tada najsposobniji dio populacije, u godinama kada je trebala uslijediti njihova biološka i kulturološka reprodukcija. Mnogi od njih mobilizirani su maloljetni i prisilno prije samog kraja rata. Ništa ne može opravdati zaziđivanje živih hrvatskih djevojčica u Hudu jamu, što svi relevantni autoriteti viktimologije rangiraju kao najcrnji zločin u ljudskoj povijesti. Taj je zločin legitimacija antifa na našem prostoru, i to se nikako ne može sakriti. Takav zločin mogli su počiniti samo antifašisti za koje su fašisti i nacisti bili male nevine bebe. Milanović je pogriješio što ulazi u utrku za Pantovčak kao kandidat SDP-a, jer se njegova kampanja može lako pretvoriti u bal vampira u rudokopu Barbara.

Sisačka Brezovica nije bila partizansko kotilište

Pokretanje kampanje iz sisačke Brezovice bio je pogrešan potez Milanovića. Bit će ključ njegovog eventualnog neuspjeha u prezidencijalnim izborima. Inteligentni Milanović u nekim pitanjima zna biti zadrt kao alkarski konj. Sve do napada na Sovjetski Savez, domaće komunjare bili su zajednička operativa Moskve i Berlina, most internacionalnog i nacionalnog socijalizma. Tog nesretnog 22. lipnja 1941. Staljin nije povjerovao da je napadnut od Hitlera, dvojio je glede toga i slijedeći dan, ali su zato bili informirani šumari i bradonje iz Brezovice, daleko od svih komunikacija. Hrvati trebaju povjerovati da se sovjetska agentura suprotstavila direktivama druga Staljina čak sedam godina prije komunjarskog raskola iz 1948. Kome treba podrška Ive Josipovića? Zar nije isti Josipović u Izraelu propovijedao o ustaškoj zmiji u hrvatskom srcu? Konstatirao je oružani otpor širokobrijeških katoličkih i hrvatskih svećenika, koji su u balističkom čudu stradali od metka u potiljak. Danas Stipe Mesić ignorira forenzički utvrđene činjenice i valja da u Jazovci leže žrtve ustaša.

Zlorabi istinu o poslijeratnom Jasenovcu. Milanović nije toliko glup da povjeruje u sve te budalaštine. Riječ je o teškoj zatrovanosti duše u komunjarskoj interesnoj skupini, koja poprima narav demonskog. Milanović je odrastao u toj nakaznoj protuhrvatskoj religiji. Milanović ugodno ćaska sa Stipom Mesićem, koji je pjevao partizanske pjesme, pa Juru i Bobana, pa ponovno partizanske, ovisno o tome od kuda su dolazili novci. Milanović ugodno divani s onim istim Mesićem koji je znao “izgubiti” donacije za obranu zemlje. Na svome ukazanju u sisačkoj Brezovici, uskrsli Milanović sjedio je do sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, koja svako malo prepozna ustašizaciju Hrvatske, a u Brezovici je u nazočnosti Josipovića i Milanovića prozvala spomenik Crkve u Hrvata svojim smaknutim vjernicima: “Na njemu je novcem Katoličke crkve ispisana krivotvorina o izmišljenih i nepostojećih 5000 žrtava brezovičke šume”. Kao, ubijali su četnici, a ne partizani. Dakle, sisačka Brezovica nije bila partizansko kotilište, nego četnička jazbina.

Svi znamo da partizana 22. lipnja 1941. nije bilo, da su kasnije povratno kreirani, a imena i prezimena onih “partizana” koji su tada ubijali u sisačkoj Brezovici pronašli smo u popisima četničkih formacija. Partizani su ubijali nešto kasnije, nakon novih direktiva Moskve. Ubijali su surovije od četnika. Pokolj Hrvata na Bleiburgu i na našem Križnom putu proveli su partizani. Sve je to tako, Milanovićev mandat bit će plima poniženja i boli za sve nas. Među događajima koji će uslijediti možemo računati na tragikomičan trenutak povratka Titove biste na Pantovčak. Imamo pred sobom četiri godine raspojasanog divljanja antifa podzemlja i nadzemlja. Dakle, sve je to tako, ali je naš dug prema Milanoviću neosporan i treba biti namiren, a već na slijedećim izborima, onim parlamentarnim, imat ćemo priliku očitovati se prema fašizmu antifašista, odnosno prema komunjarama SDP-a i prema udbašima HDZ-a.

Tenkist bez padobrana

Kada se netko preobrati u antifu, najčešće je razlog kriminal u kojemu je prepoznat. Lopov kroz javno očitovanje protiv fašizma gradi svoju nedodirljivost. To kod nas donosi određenu političku snagu. Primjerice, Stipe Mesić kao povratnik u antifa redove i antifa predsjednik RH zaprijetio je Miloradu Dodiku da će presjeći srpski koridor u Bosanskoj Posavini u slučaju da Republika Srpska proglasi samostalnost. Ustavne izmjene za autonomijom “srpskih” općina u RH spriječila je Vesna Pusić. Zoran Milanović je antifa skoro od rođenja, cijeli svoj život, pa glede toga nema olakotnih okolnosti. Njemu je ulazak u bogomolje bio obiteljski i partijski zabranjen. Stoga se kod Milanovića razvila averzija prema Crkvi u Hrvata. Kako odnosi stoje, protuhrvatske igre oko Neuma i naših mostova može spriječiti samo Zoran Milanović kao antifa, ali na dovoljno snažnoj poziciji. Za Mesića smo znali da je uz njega bilo i udbaško i kriminalno podzemlja, ako ih možemo razlikovati, ali nekako imam dojam da Milanović ne može računati na jugoslavensku agenturu u našim redovima.

I još se s konverzijom švicaraca očitovao protiv stranih banaka. Milanović se pokušao civilizacijski potvrditi, pa na tenku nije ušao u Borovo selo, nego u poplavljenu Gunju, nesretne 2014. Voda je voda – sporo se povlači a uvijek pronađe svoj put. “Meni je lani pukla cijev u kući. Još uvijek mi se suši. Godinu i po dana mi se suši” – izjavio je Milanović. Nitko mu nije rekao da puknutu cijev treba zamijeniti. Nitko mu nije objasnio da riječne nasipe treba održavati. Eno se famozno Panonsko more povuklo prije 10 tisuća godina, a Banja Luka nikako da se osuši i dekontaminira. Milanović i svi ostali kandidati za predsjednika RH moraju se izjasniti kakvu će politiku voditi u odnosu na paradržavnu Republiku Srpsku u BiH. “I oni najbolji državnici dolaze na najzahtjevnije poslove u pravilu nespremni, jer nisu bili svjesni što ih čeka” – priznao je Milan.

Slučajna Hrvatska

“Netko me oslovio kao predsjednika, ali ja to nisam i nikada neću biti” – izjavio je Milanović kao premijer. Nikad ne reci nikad! “Ja nisam ovdje da ikoga utješim, nisam duhovni otac, nego premijer.” Hrvatskom još odzvanja Milanovićeva izjava da je za obrambenog Domovinskog rata “ratovala samo sirotinja i neškolovani”. Milanović je u Saboru nastupao bahato – možemo reći da je u tome smislu uzor aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću. Nakon što je krajem 2011. došao na vlast, Milanović je izjavio da ga dočekao nered prethodnih 20 godina i da je to za pametnije od njega prevelik zalogaj. Jako je napadan zbog izjave: “Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država”.

Ta izjava na razini SRH/RH stoji, ne i u odnosu na snažnu hrvatsku državnopravnu baštinu. Konverzija jugoslavenske republike SRH u formalno samostalnu RH posljedica je raspada Sovjetskog Saveza i svih komunističkih federacija. Vrijeme je donijelo raspad Jugoslavije. Taj proces nisu mogli zaustaviti svjetski centri moći. Srbi su ga iskoristili za projekt Republike Srpske u BiH, a udbaši i komunjare SRH sveli na svoj bijeg od kontrole Beograda. Smiješno je reći da je Franjo Tuđman stvorio Hrvatsku. Koliko i to da su Hrvati i Hrvatska kreirali Tuđmana kao jugoslavenskog disidenta. Naprotiv, Tuđman je jedini protagonist iz 90-ih koji nije iskoristio novonastale okolnosti za bilo kakav probitak nacije kojoj je kroz udbaške igre doveden na čelo. Još nikada u povijesti jedna oligarhija nije mogla raditi što joj padne na pamet bez da preuzme i nekakvu odgovornost na razini porobljene zemlje. Dogodilo se “nacionalno” pomirenje po krvnim zrncima, realno pakt udbaške agenture u zemlji s onom jugoslavenskom inozemnom agenturom, koja je odglumila ustaše. Milanović naglašava da biti Hrvat za njega nije pitanje krvi, nego izbora. “Ne morate me voljeti, ali je došlo do toga da se ljudi moraju opredijeliti za mene.”