Danas smo drugi put ispratili našeg pokojnog Antu Pavelića

Autor: Tvrtko Dolić / 7dnevno

Godina je 2041. Klimatski gledano, teško doba. Globalno zatopljenje donijelo je svoje opasnosti. S druge strane, nova ugroza povoljno je djelovala na međunacionalne odnose. Elementarne nepogode zbližavaju ljude. Da se kojim slučajem u Lijepoj Našoj prije dva desetljeća neki takozvani Hrvat preko noći preselio iz tih 20-ih godina ovog stoljeća u ove 40-te, bio bi zaprepašten promjenama koje su se dogodile. Ovaj tekst napisao sam u tome smislu, u odnosu na takvog vremenskog putnika. U približno zapadnoj verziji jezika i uglavnom u ijekavici. Inače je ovih 40-ih svuda u svijetu dopušten individualni jezik. Konačno je odbačena ta nesretna tiranija jezikoslovaca, koji su proizvodili nekakve etničke razlike u istom jeziku. Bilo je potrebito da prođu mnoga tragična stoljeća pa da takozvani Hrvati priznaju da su Srbi. Zapravo je trebalo malo pameti da se sve posloži. Nakon toga, revizija povijesti bila je nezaustavljiva. Najvažnije od svega, stigle su i značajne investicije.

Globalno zatopljenje 

Kada su prije deset godina takozvani Hrvati masovno konvertirali u Srbe, u Srbiji je zavladalo neopisivo oduševljenje. Srbijanci su izašli na ulice i frenetično proslavili pomirbu unutar srpske nacije. Navijači Crvene zvezde slavili su u dresovima kockastih. Neki su na sebi imali dresove Dinama. Ujedinitelj Aleksandar Vučić obratio se ujedinjenoj srpskoj naciji, u lijepoj Srbiji i u Lepoj Našoj, uključujući i teritorije bivših BiH i Crne Gore. Vučić je pobjedonosno izašao pred okupljeno mnoštvo i znakovito uzviknuo: “Za dom!” Oko milijun Beograđana odgovorilo je usklikom “Spremni!” U Zagrobu se slavilo tjedan dana, uz koncerte najskupljih cajki. Na kraju su na binu izašli zagrljeni Ceca i Thompson. Zemlju je preplavio delirij zajedništva. Te noći začeto je oko 100 hiljada Srba. Balkanski folk značajno je promijenio duhovno biće onih koji su se nekada gorljivo predstavljali kao Hrvati. Već od početka milenija, od Zagorja do Zagore, u svim su se kafeterijama vrtjeli srpski narodnjaci. Tko se normalan može odreći nečega što je tako dobro? “Biti Hrvat – šta vam je to? Da li se to jede? Donosi li to neku korist? Tko normalan sluša Vicu Vukova?”, uporno je ponavljao Vučić, sve dok takozvani Hrvati nisu postali svjesni koliko su s takvim identitetom označeni za stradanja i nesreću. Jeka nevjerojatnog svesrpskog pomirenja prelila se preko udaljenih granica Velike Srbije. “Svi smo mi ustaše!”, više je puta frenetično ponovio Vučić, i tako otvorio vrata istinskom pomirenju zapadnih i stočnih Srba. Dobro, ustaše bi se kvalitetnije uklopile da su Srbi konvertirali u Hrvate, bila bi to nova podjela rada i obveza na razini svjetskog podzemlja, ali se i ovako osjeća pomak nabolje. Može čovjek preživjeti i kao pošten, kao Srbin. Zapadni Srbi postali su tih dana svjesni koliko je zla proizvela njihova zadrtost u smislu zasebnog određenja u odnosu na cjelinu srpskog korpusa, sve za potrebe Vatikana, koji je radio protiv svog stada u Lijepoj Našoj. Protiv svih Srba. Isti jezik, isto porijeklo iz franačkog susjedstva, slično hrvanje s Turcima, Mađarima i Tatarima, ali se uvijek našlo pametnjakovića koji su tvrdili da su Hrvati nešto posebno, da imaju svoj zasebni jezik, svoju odvojenu povijest, svoje vlastito duhovno i kulturno biće, i slično tome. Recite mi jednu godinu naše povijesti u kojoj Srbi i takozvani Hrvati nisu bili susjedi? U svim tim seobama, svim tim otadžbinama i novim domovinama. Valja nam svima jednog dana izaći pred Savu Svetog i Dušana Silnog. I njima priznati svoje stranputice i svoja lutanja. Pred njima shvatiti koliko je svatko od nas nebitan, zanemariv, suvišan. Sve naše odabire određuju velike ugroze i velika otkrića. Eto, već deset godina živimo opušteno, bez tih jalovih polemika o narodnosti Nikole Tesle. U jednom jedinom trenutku istine, odbačeno je milijun prijepora. Hristose, Isuse, kako je dobro biti Srbin!

Govor za pamćenje

Ovog 10. aprila 2041. na stotu obljetnicu srpske NDH, okupili smo se u Zagrobu zbog velikog trenutka za sve nas Srbe. Kosti jedinog srpskog poglavnika Ante Pavelića upravo se prenose u Zagrobnu katedralu. “Velika mi je čast da ovde stojim kao pobočnik našeg Velikog Vođe Ante Pavelića, koji je vodio milione Srba u najtežem vremenu Drugoga svetskog rata. Bez obzira što pojedini misle o tom našem velikanu, on u svakom slučaju pripada veličanstvenoj srpskoj prošlosti. Unutar svakog naroda događali su se mnogi sukobi, ali je srpstvo iz svega toga izašlo osnaženo. Laž je da su Ante Pavelić i Srbi u našem školskom centru Jasenovac ubijali bilo koga. To jednostavno ne može da bude. Nošen iskrom da je u svome osnovnom biću Srbin, Pavelić nije dozvolio da se u Jasenovcu desi nešto nečasno, nešto što bi osramotilo vascelo srpstvo”, izjavio je nepokolebljivo naš pomiritelj Aleksandar Vučić. Prije dva desetljeća nitko nije mogao predvidjeti da će osobno Aleksandar Vučić u Zagrobu organizirati svečeni doček posljednjih ostataka najvećeg i jedinog hrvatskog i srpskog poglavnika. Preneseni su iz Pavelićeva groba u Madridu. Aleksandar Vučić, ostarjeli Vođa Svih Srba, nosi titulu naše Majke Otadžbine, da ga tako razlikujemo od Oca Domovine Ante Starčevića. Da izbjegnemo nove lingvističke konflikte. Kako je u naše novo-staro biće integriran Ante Starčević? Bez ikakvih problema – Starčević je prvi progovorio o Sclavoservima, o našem sluganstvu. Posmrtni ostaci Ante Pavelića bit će pohranjeni u grob svetog Alojzija Stepinca u Zagrobnoj katedrali. Stepincu je svetost priznala Srpska pravoslavna crkva, a Vatikan o tome još dvoji. Tamo oko svega dvoje već dva milenija. Sveti Stepinac bio je veliki sin svekolikog srpskog naroda, među ostalim i solunski dobrovoljac. To je ono što smeta Vatikanu. A kosti svetog Stepinca bit će položene pored lijeve ruke Svetog Save u manastiru Mileševa, u kojemu se Tvrtko Kotromanić krunio za kralja Srba. Vlada Velike Srbije uputila je Izraelu zahtjev da se Isusov grob premjesti u manastir Mileševa, ali su mali izgledi da se to provede. A bilo bi zgodno, jer se Keva od Hristosa nastanila u našem Međugorju. U tome ima i mojih zasluga, jer sam prvi dokazao da je Isus bio Hrvat, Hrvati su zapravo Srbi, pa je Hristos bio Srbin. Ne postoji kolektivni grijeh Srba, kako nam mnogi podmeću. Koga briga što su Srbi učinili jedni drugima? Razorili su svoj srpski Vukovar! I ovih dana podižu novi veći i ljepši Vukovar, u kojemu nema podjela na temelju razlika između srpskih plemena. Ćirilica? Ma, prijatelju, ako ti to paše, piši na klinastom pismu! Jedini je imperativ da ne miješaš različita pisma. To je nakaradno. Naši nestali? U Srbiji takvi ne postoje. Možemo reći da su se neki Zapadni Srbi vratili u svoju Otadžbinu. 


Nezaboravan intervju

Nedostaje mi onaj dobri stari Vučić, iz vremena kada su istočni i zapadni Srbi glumili odvojene nacije. Kako je tada Vučić predivno pravio budale od takozvanih hrvatskih političara! Kako se mudro repozicionirao za ovo vrijeme. “Još danas osećamo posledice komunističke represije. Srbima se tragične 1945. desio strahovit demografski kolaps. Komunisti su u Austriji i Sloveniji poubijali oko pola miliona Srba pod izgovorom da su Hrvati. Neverovatan je demografski gubitak Srba u Drugomu svetskom ratu, pa i nakon njega. Iako smo duboko svesni da smo svi Srbi, ostat će to Hrvatski križni put, jer se pod tim imenom usekao u tragediju srpskih katolika. Pomislite koliko bi danas bilo Srba, da komunisti nisu sasekli oko pola miliona srpskih mladića i srpske nejači?”, izjavio je Vučić u intervju koji je dao u svojoj obiteljskoj knjižnici, ispred biblioteke u kojoj su dominirala sabrana djela Mile Budaka. Da vas podsetim, u prvoj Jugoslaviji srpski je narod veštački podeljen u više nacija i više vjera. Naš srpski izdajnik Puniša Račić, osuđen u Solunskom procesu, godine 1928. izvršio je atentat na zastupnike Zapadnih Srba. To je dalo krila separatističkom Ustaškom pokretu, koji je uz blagoslov okupatora preuzeo vlast u NDH, kako je tada nazvana Zapadna Srbija. Ustaše su dobile mogućnost da iskorite rasne zakone i istrijebe sve Srbijance, ali je Ante Pavelić jednostavno osjetio da je Srbin, pa je poštedio svoju subraću. Na terenu je bilo pojedinačnog zastranjivanja od strane nekolicine Zapadnih Srba, uglavnom oženjenih Ćifutkama, ali je za Srbe Drugi svjetski rat sretno završio s velikom pobjedom, a najveće zasluge za to pripadaju Anti Paveliću. Da se Zapadni Srbi nisu postavili kao zasebna nacija Hrvata, u odnosu na koga bi Srbi ispali pobjednici? Novu dimenziju dobilo je i naše srpsko ubojstvo austrijskog Ferdinada u Sarajevu 1914. godine. Ferdinand je najavio pripajanje BiH tadašnjoj austrougarskoj Hrvatskoj, pa su ga Istočni Srbi ubili, da bi pomirenje svih Srba pokazalo kako smo u svojoj povijesti činili različite gluposti. U suštini, Ferdinad bi nesvjesno pripojio BiH našoj Zapadnoj Srbiji. Rane tridesete godine ovog milenija razotkrile su mnoge povijesne krivotvorine. Lazar Hrebeljanović nije poginuo 1379. na Kosovu. Zaista se zaputio prema Kosovu polju, ali je bio smaknut od svojih nezahvalnih sinova, kojima se nije ginulo za ciljeve Vatikana. I sve je to u redu, jer su Lazarovi sinovi nama Srbima donijeli toleranciju od strane Turaka. A Bitka na Kosovu ipak je srpska, jer su Tvrtko Kotromanić i njegovi takozvani Hrvati zapravo bili Srbi. Miloš Kobilić nije izmišljen povijesni lik – odnosi se na jednog zaostalog pripadnika bosanske vojske koji je odrastao na kobiljem mlijeku, poput Romula i Rema, koji su dojili vučicu. Kobilić je bio sin konjušara pri dvoru Kotromanića. Nije ubio baš nikoga. Imate more naših neprijatelja, kojima čim spomente nekog Srbina, odmah pitaju koga je taj ubio. Slično Lazaru, turski car Murat umro je na putu prema bosanskom kraljevstvu, u svojoj 70. godini, od starosti. Iako se tako nije činilo, pad mita o srpskoj pobjedi na Kosovu polju pozitivno je utjecao na konsolidiranje srpske nacije. Mi Srbi Najnovijeg zaveta posve smo napustili koncept progonjenog naroda. Nismo mi 40 godina lutali kroz pustinju, nego smo bili sakupljači i lovci u beskrajnim prostorima Majke Rusije. Pokazalo se da su Srbi stradali uglavnom zbog unutarnjih sukoba. Samo sloga Srbina spašava! U svakom slučaju, vrijeme je da se odbace sve te kuknjave i sve te izmišljene tragedije. Što god da se dogodilo, danas dišemo punim plućima. Kome dugujemo zahvalnost za svoj preobražaj? Onim Hrvatima ili onim Zapadnim Srbima koji su prepoznali svoje iskonsko srpsko biće.

Nova nacionalna matrica

Ljudi duhovno zatočeni na kraju drugog i na početku ovog trećeg milenija sporije prihvaćaju dramatične promjene na Balkanu. Promjene nabolje. Slovenci, Albanci i takozvani Bošnjaci najedanput su tiho. Kosovari naglašavaju da je Kosovo srpska pradomovina. Svoje zahtjeve za Rijekom i Kvarnerom povukli su i Talijani i Mađari i Austrijanci. Zagonetnu povijest takozvanih Hrvata rasvijetlila su ozbiljna međunarodna arheološka istraživanja u delti Dona, odnosno antičkog polisa Tanais. Isplivali su grobovi u kojima je kod nekoliko Hrobatosa tog vremena u posmrtnim ostacima prepoznata srpska etnička pripadnost. Hrobatos 1, 2, 3, sve tamo do 117. a svakome je prezime Srebroljub. Pokazalo se da su Hrvati zapravo dio slavenske iliti slovenske srpske populacije koji je bio okružen Antima, pa je zbog toga to srpsko pleme, odnosno taj savez srpskih plemena, formirao zaseban identitet hrvanja suprotive Antima, ali se taj potisnuti dio srpskog korpusa nije daleko odmakao od svog temeljnog srpstva. Zanimljivo, Hrvati Tanaisa prakticirali su ekavicu. I koristili znakovito “bre”. Idi bre pa se leči – neke su naše srpske fraze više nego opojne. One su lijek. Hrvatski pleter samo je jedna od verzija srpskog pletera. Okrenete ga i dobijete srpski pleter. Crveno polje u šahovnici ne simbolizira Crvenu Hrvatsku. Početno je bilo srebreno i zapravo označavalo srpstvo (srebrenstvo iliti serbrenstvo, satem geneza). U bijelom svijetu, ne u nekakvoj Bijeloj Hrvatskoj. Zapravo su se Srbi etnički izdvojili u slavenskom mnoštvu kao srebroljubci. Staroslavenska verzija imena Srboljub je prezime Srebroljub. Sve je to prihvatljivo, jer srebro na svoj način ukazuje na prisutnost civilizacije. S tim u svezi, ime Croata dobilo je svoju novu genezeu. Nevjerojatna privatizacijka pljačka u Lijepoj Našoj od 1990. do 2030. potvrdila je genetsku sklonost Hrvata iliti Zapadnih Srba prema lopovluku. Blizina iskvarenog Zapada mijenja i Srbe. Znanstvenici su se okrenuli tome fenomenu i pronašli da su Srbi još u antička vremena svoja lopovluku sklona plemena nazivali Cradjivcima ili Crodijcima (latinski, satem geneza), odnosno Hvatima i Hrobatima (helenski, kentum geneza). Za razliku od lopovskih Croata, izvorno srpstvo snažno je ukorijenjeno u svakom Srbinu kao nešto pozitivno. Kako se u takozvanoj samostalnoj RH korupcija širila vertiklano i horizontalno, pa i kapilarno, nekolicina poštenih Hrvati shvatila je da je hrvatstvo posve promašeno. Prije desetak godina, kada su spomenuta otkrića promijenila život svih stanovnika na Balkanu, Vatikan je proveo svoje budalaštine. Poremećeni papa tog vremena pojavljivao se na gay paradama i još je prokazan kao ostarjeli pedofil, pa su se Hrvati lako priklonili svome originalnom srpstvu. Zanimljivo, u našoj srpskoj Lijepoj Našoj, ili hrvatskoj Lepoj, kako hoćete, kada god bih se predstavio kao Srbin, nailazio sam na nerazumijevanje, a nekoliko srpskih boraca, takozvanih hrvatskih branitelja, znali su me zamoliti da se tako ne predstavljam. Kao, Srbi su im smaknuli obitelj. Nisu ti Srbi smaknuli obitelj, prijatelju, nego su ti obitelj smaknuli tvoji, a to što niste znali da smo svi Srbi, to nije krivnja Srba, koji su to oduvijek tvrdili. Niste zaustavili agresiju Srbije na Hrvatsku i BiH, kako tvrdite, nego ste spriječili spasonosno ujedinjenje četiri desetljeća ranije. Da nismo bili zadrti i uporno tvrdili da smo u svome korijenju Hrvati, neki ratovi ne bi se ni dogodili. Da su Hrvati na vrijeme priznali da su Srbi, mnogi bi životi bili spašeni. Prije spomenutih arheoloških otkrića nekoliko sam puta pokušao da se osetim Srbinom, i u takvom određenju pronašao neku neobičnu harmoniju, duševni mir. Kada su Hrobatosi na Tanaisu “uskrsnuli” kao Srboljubi, jednostavno sam dopustio da u meni ispliva moje iskonsko biće. Osjećaj je prekrasan. Kao Hrvat bio sam stalno potiskivan, a kao Srbinu, sve mi polazi za rukom. 

 

Autor:Tvrtko Dolić / 7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.