TVORCI DAYTONA NAJAVLJUJU NJEGOV KRAJ: Jedino trajno rješenje je dosljedna federalizacija BiH! Sa Zapada stižu uvježbani recitali o nacionalizmu

Autor: Josip Jović

Odgovarajući u Dnevniku HTV-a na pitanje o stanju u Bosni i Hercegovini, predsjednik je Republike Hrvatske, iza čijih se izjava obično sve praši, rekao kako tamo postoji problem o kojemu se ne može šutjeti. A taj problem je status Hrvata koji se mora, naglasio je, riješiti dogovorom. Građanska je država lijep, ali dalek san.

Taj je svoj stav oslikao i metaforom koja je posebno uzbudila bošnjačke političare i medije, a koja glasi: prije sapun pa onda parfem. Isti dan su uslijedile ogorčene reakcije sarajevskih političara.

Najžešći je bio janjičar Željko Komšić, koji je Milanovićev nastup ocijenio kao “truli, smrdljivi šovinizam i fašizam”, dodajući još niz nježnih epiteta kao “nadobudni, egocentrični napuhanko”. I njegov drug iz Predsjedništva BiH Šefik Džaferović odvratio je u istom stilu. Javila se svojim priopćenjem i SDA, stranka u kojoj se Milanoviću spočitava čak rasizam jer, kaže se, Milanović osporava građanima BiH ono što imaju sve druge države, čime, navodno, pokazuje kako građane BiH smatra nižom vrstom.

U obranu hrvatskog predsjednika stao je Hrvatski narodni sabor, koji okuplja sve ili glavne hrvatske stranke u susjednoj državi, zahvaljujući mu na podršci te držeći da je pravo i obveza Hrvatske upozoravati na položaj Hrvata u BiH i brinuti se o njihovoj ravnopravnosti.

Ovdje je zapravo najzanimljiviji tip komunikacije. Milanović nije rekao ništa što i dosad nije govorio i što u ovom ili onom obliku ne zagovaraju svi važniji političari iz Hrvatske i hrvatski politički predstavnici u BiH. Teško je uočiti bilo kakvu uvredu, pogotovu rasizam, ksenofobiju, šovinizam i slično, što mu se pripisuje. Druga je stvar što svaki govor o ravnopravnosti Hrvata Bošnjaci doživljavaju kao uvredu. Ono o sapunu i parfemu nikakao se ne može shvatiti kao omalovažavanje, ili čak kao aluzija na “prljavost Bosanaca” kako je to ondje protumačeno, jer je zapravo riječ o tome kako postoji nešto što je primarno i nešto što je sekundarno.




A ako smijemo tumačiti ono što je Milanović rekao, to bi trebalo shvatiti tako da najprije treba riješiti odnose među konstitutivnim narodima, nakon čega ili paralelno s tim valja graditi društvo na principima građanske demokracije. No, riječi kojima su Komšić, Džaferović i ostali odgovorili Milanoviću vraćaju se njima u lice, baš kao i pljuvanje ili mokrenje u vjetar. Taj njihov ton, ta njihova žestina te silina neobuzdanih uvreda nisu tek govor mržnje, nego mržnja sama, da, upravo šovinistička mržnja kakvu je doživio, na primjer, i kardinal Puljić prilikom održavanja mise za mučki pobijene ljude iz 1945.

I čini se da je bošnjačka strana nekako jako ohrabrena i da ima dobrih razloga i temelja za svoju prilično drsku politiku. Da je tako, potvrđuje akademija održana u Sarajevu u povodu obilježavanja 25. obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma na kojoj su sudjelovali veleposlanici zapadnih država, a videovezom obratili su se i neki istaknuti bivši i sadašnji američki i europski dužnosnici. Glavni je govornik bio američki veleposlanik Eric Nelson koji je proročki navijestio kako je došlo vrijeme za promjenu Daytonskog sporazuma, kako je potrebno napraviti novi korak za budućnost, kako sporazum nije zamišljen da traje vječno te kako valja ispraviti njegove nedostatke. Nije bio decidiran u kojemu pravcu bi sve to trebalo popravljati i mijenjati, ali iz stava kako će “Sjedinjene Države poduprijeti napore da BiH postane funkcionalna i demokratska država” može se puno toga iščitati.

Veliki Bill iz daleke Amerike poručuje kako “tvrdokorni nacionalizmi” priječe napredak. Vrijeme je da se “federalni ustroj prestane koristiti kao alat za blokadu reformi”. Francuski ministar Jean Yves Drian izražava podršku jačanju učinkovitosti državnih institucija, a Heiko Maas, njemački ministar vanjskih poslova, kaže: Nema mjesta nacionalističkom huškanju. Johann Sattler, šef delegacije EU-a u BiH, progovara o “anomalijama daytonskog sustava”. Stefan Schwarz, direktor Balkanskog instituta i bivši zastupnik u Bundestagu, u intervjuu za Al Jazeeru zalaže se za BiH kao “normalnu državu kakve su i sve druge države”, oštro zamjerajući Valentinu Inzku što nije koristio sve svoje ovlasti, nego je samo primao mjesečnu plaću od 25.000 eura. A Hrvatima jednostavno poručuje: zaboravite treći entitet. Sve te poruke, svi ti nastupi djeluju kao dobro uvježban recital. Kako objasniti tu naglu promjenu, s obzirom na to da su se svi do jučer zaklinjali u sporazum iz Daytona kao svetinju, kao dogmu koja se ne može dovoditi u pitanje bez ozbiljnih posljedica?




Ovaj zaokret vjerojatno ima veze s nedavnim promjenama na čelu još uvijek najmoćnije zemlje svijeta. Joe Biden ima drugačiji odnos prema Balkanu nego Trump, koji je, manje-više, bio nezainteresiran. Na BiH i Balkan u cjelini treba, kao i uvijek, gledati kao na sredstvo širih geopolitičkih interesa. S jedne stane, iz zapadnjačke pozicije gledano, valja “izbaciti” Rusiju i Kinu, a s druge strane, udobrovoljiti Tursku koja pleše između Zapada i Istoka, i to pod cijenu neoosmanizma, baš nekako kao i u vrijeme turskih osvajanja naših krajeva. Ali neće to ići baš tako lako, kako zbog međunarodnih okolnosti, tako i zbog unutarnjeg stanja duhova. Već nakon sarajevske akademije na kojoj je najavljena revizija Daytona, u Sarajevo je hitro sletio baćuška Sergej. Razgovarao je u Istočnom Sarajevu s Miloradom Dodikom, a zatim s Draganom Čovićem, dok su se Šefik Džaferović i Željko Komšić odbili s njim susresti. Na perfektnom ruskom jeziku osudio je pokušaje revizije Daytona s naglaskom na konstitutivnosti sva tri naroda. Nakon Sarajeva doletio je i u Zagreb, gdje su prethodno, ovaj put složno, Milanović i Plenković, ne bez razloga i bez povoda, upozorili na potrebu očuvanja konstitutivnosti hrvatskog naroda, čija je konstitutivnost bitno narušena puzajućom praktičnom revizijom sporazuma koji sada i formalno žele revidirati. Povijesnom ironijom preko noći nam Rusija postaje bliža nego Amerika i Europa s kojima smo u vojno-političkom savezu, barem kad je u pitanju susjedna država.

Neće ići onako kako se zamišlja tamo u Parizu, Washingtonu ili Berlinu, gdje se o ovim narodima, njihovoj povijesti i međusobnim odnosima zna vrlo malo ili krivo. Tamošnji političari i analitičari ostaju zarobljeni u svojim frazama, naučenim modelima i krivom preslikavanju društava u kojima sami žive. Očito se ide na stvaranje “građanske” države i društva, onako kako je to početkom prošloga stoljeća pokušala učiniti Austrija, naravno, neuspješno. Prije svega to građansko (kao jednakost pred zakonom, sekularizam, opće pravo glasa, slobode kretanja, poslovanja, organiziranja, govora, i slično) nije u suprotnosti s etničkim principom.

Vi možete proglasiti nekim zakonom kako u Bosni i Hercegovini žive samo nadnacionalni građani, te da se odlučuje načelom jedan građanin jedan glas, ali oni time neće prestati biti Bošnjaci-Muslimani, Hrvati ili Srbi. Oni će i dalje ići u svoje crkve i džamije, i dalje će glasati za svoje sunarodnjake, samo što će dominacija najmnogobrojnijih biti automatski osigurana. Problem ove države nije, kako se to obično misli, u nacionalističkim vođama koji su zbog nekih svojih interesa i ambicija zavadili i zavađaju narode, koji su jednoć tobože živjeli u skladu. Ne, toga sklada nikada nije bilo, njihovi doživljaji prošlosti radikalno se razlikuju, njihovi stavovi o političkim pitanjima, uključujući i odnos prema EU-u ili NATO-savezu, dijametralno su suprotni, kulturno-religijski su jako udaljeni unatoč životu u zajedničkoj, danas nepostojećoj državi u kojoj se preferirao integrativni ateizam.

Plastično je to oslikao sarajevski politolog Šaćir Filandra, rekavši kako je Bošnjacima bliži Sydney nego Široki Brijeg, a Hrvatima su Živinice beskrajno daleko. Građansku državu koja će negirati konstitutivnost naroda nikada neće prihvatiti dva manje brojna naroda. Njihov dogovor, a ne nametanja rješenja izvana s nekom mrkvom koja se zove europska perspektiva, put su prema rješenju. A jedino racionalno i trajno rješenje je dosljedna federalizacija koja nije nepoznata u Europi kao što nam govore primjeri drugih složenih država poput Belgije, Švicarske, Španjolske, ili Britanije. Sve drugo je samo ustrajavanje na iluzijama nakon kojih obično dolaze tragedije ili vraćanje na početak, a znamo kako je počelo i kakve su bile posljedice.




Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.