Ilustracija Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

TRIDESET GODINA LUTANJA U MRAKU PROŠLOSTI: ‘I dandanas SDP i njegovo vodstvo ostaju zarobljeni starim ideološkim klišejima’

Autor: Josip Jović

Ovoga je ponedjeljka svečanom sjednicom Predsjedništva te jednim okruglim stolom skromno obilježeno trideset godina od formiranja Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Pojavio se tu i predsjednik Zoran Milanović, ali ne i razočarani Davor Bernardić.

I ovom su prilikom istaknuti osnovni ciljevi stranke: pravda, jednakost, solidarnost, prosperitet, i tako redom.

Govorilo se o velikim zaslugama za razvoj demokracije, podsjećalo se na dvije izborne pobjede i posebno na nezaobilaznu povijesnu ulogu Ivice Račana.

Cilj je ovog prisjećanja na tridesetogodišnje putovanje, kako je rečeno, podizanje morala nakon zadnjeg izbornog neuspjeha, stranputica i unutarstranačkih sukoba, u čemu je očito sadržana i doza samokritičnosti.




No, nismo sigurni da u ovoj stranci koja ima prilično nizak rejting znaju u čemu je zapravo problem. Ali idemo redom.

SDP je sljednik Saveza komunista Hrvatske kao dijela Saveza komunista Jugoslavije, koji se raspao u predvečerje velikih promjena.

Posljednji, 14. kongres SKJ, koji su napustili slovenski, pa onda i hrvatski komunisti pred naletom miloševićevsko-srpskog nametanja svoje volje svima ostalima, značio je i kraj Jugoslavije u kojoj je praktički jedini integrativni čimbenik bila upravo partija.




Našavši se u nebranom grožđu, SKH se opredijelio za višestranačje, koje bi se, naravno, dogodilo i da se tome suprotstavio.

Odluka je donesena tijesnom većinom članova Predsjedništva: 6:5, najviše zahvaljujući Dragi Dimitroviću i Celestinu Sardeliću, a prema svjedočenju samog Dimitrovića, Račan je bio među onima koji tada još nisu bili za višestranački sustav.

Zastupnici predvođeni opjevanim Račanom napustili su sjednicu Sabora kad se izglasavala Deklaracija o raskidanju državnopravnih sveza s bivšom državom.

U novim uvjetima slobodne i nezavisne, ali i agresiji izložene hrvatske države, bivši su se članovi Saveza komunista razmiljeli po principu ‘kud koji, mili moji’.




Neki su se pridružili liberalima, neki ‘seljacima’, neki narodnjacima, a brojni Tuđmanovu HDZ-u, koji je u to vrijeme bio vodeća državotvorna stranka.

Pogrešno je to novo svrstavanje i pretrčavanje jednostavno i generalno nazivati nekakvim konvertitstvom, renegatstvom, karijerizmom i slično.

Savez komunista, s obzirom na to da je bio jedina, nikada nije bio neka homogena stranka.

U njoj su uvijek postojale i povremeno se sukobljavale dogmatska i demokratska, federalistička i unitaristička, prohrvatska i projugoslavenska struja, najizrazitije i najjasnije u vrijeme Hrvatskog proljeća 1970./1971.

I logično je, kad više nije moglo biti riječi o (kon)federalnoj Jugoslaviji, da su ‘federalisti’ postali ‘separatisti’.

SDP je u tom procesu, kako su i sami u ovoj stranci isticali, ideološki pročišćen, u njemu su ostali, de facto, rigidni bivši članovi partije, kojima, unatoč svemu, nije bilo drago napuštanje Jugoslavije i koji su ostali vjerni Josipu Brozu premda bi je i on možda napustio da je poživio.

Odjednom je uskrsnulo antifašističko geslo koje im je u stvari poslužilo kao pokriće za obranu političkog monopola, za sve loše i zločinačko počinjeno pod titovskim režimom, ali i kao oblik kritika nove stvarnosti kojoj su se teško prilagođavali.

I dandanas SDP i njegovo vodstvo ostaju zarobljeni starim ideološkim klišejima.

Njima je i nadalje Tito daleko ispred Tuđmana, nikada neće bez rezerve potvrditi kako je 1945. izvršen kolosalni genocidni zločin nad hrvatskim narodom, prihvatit će u Saboru Deklaraciju o Domovinskom ratu kao osloboditeljskom, ali će rado isticati hrvatsku ulogu u BiH i zločine koji su počinjeni nad Srbima, vjeronauk u školama im je neprihvatljiv, raskinuli bi Vatikanske ugovore, prihvatljiv im je multikulturalizam i ateizam, moralna su im shvaćanja u znaku sveopćeg relativizma.

Uglavnom, jedan koherentan sustav stavova i mišljenja koji je u ozbiljnom raskoraku s vrijednosnim sustavom većine građana.

Veliko je uopće pitanje nosi li opravdano ova stranka naziv socijaldemokratska, osim po frazama i kabinetskom nadmudrivanju.

Razlike između tzv. desničara i tzv. ljevičara, više-manje, svode se na razlike u nekim moralno svjetonazorskim temama, dok i jedni drugi prihvaćaju liberalno-građanski, tržišno-privatizacijski, socijalno- darvinistički princip.

Retorički i demagoški povratak socijaldemokraciji u zemljama socijalističkog lagera dogodio se nakon (samo)sloma socijalizma, nakon što se on pokazao ekonomski neefikasnim i demokratski insuficijentnim, redovito završavajući u diktaturama i tiranijama.

Danas neke socijalističke ideje poput onih s kojima je nastupila Katarina Peović djeluju karikaturalno. Socijaldemokracija pak skandinavskog tipa moguća je samo u superbogatim društvima kao što su ona skandinavska, dok se u siromašnima, kao što je naše, sudara s uvjetima oskudnosti u kojima nije moguće preraspodjeljivati ono čega nema.

Zbog toga je ideja socijaldemokracije u cijelom svijetu, pa i u nas, u dubokoj krizi.

Ni Kina nije više ono što je nekoć bila. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj devedesetih izgledalo je kako SKH definitivno pripada prošlosti, odnosno kako njegova sljednica Stranka demokratskih promjena, kako se SDP zvao u početku, nema budućnosti. No dvijetisućite se dogodilo malo čudo.

Zahvaljujući prije svega krizi HDZ-a uzrokovanoj pretvorbama, privatizacijama i zloupotrebama položaja, Račanova stranka uz pomoć Budišinih liberala i američke administracije, nezadovoljne Tuđmanom, ponovno dolazi na vlast.

Ta vlast nije pokazala demokratsko lice, nastupila je radikalnim smjenama kadrova po institucijama, klijentelizam joj također nije bio stran, nastavila je s rasprodajom javne imovine, poput INA-e, te privatizacijskim pogodavanje stranačkim prijateljima.

Sam Račan plasirao je svoju suprugu u Ustavni sud, a postao je bogatiji za jedan raskošni stan na Zrinjevcu.

Zbog svega toga ta vlast neće dugo trajati. Sebi će pripisati zasluge za izvođenje Hrvatske iz tobožnje izolacije, što je jako nategnuta teza.

Tuđmanova je era rata, era nesklonog međunarodnog okruženja i odbijanja poslušnosti u odnosu na nove integracijske planove koji su se Hrvatskoj nametali.

Ipak, u toj eri Hrvatska je članicom UN-a i Vijeća Europe s nedvojbenim opredjeljenjem za NATO i EU.

Opet zahvaljujući svinjarijama HDZ-a predvođenog ćaćom Ivom, SDP će preuzeti vladanje Hrvatskom 2011. godine pod premijerskom palicom Zorana Milanovića.

No njegova je vlada ocijenjena i percipirana kao najneuspješnija u cijelom dotadašnjem tijeku povijesti.

Nije zabilježen ni gospodarski ni društveni napredak pa neće ponoviti svoj mandat.

Na posljednje je izbore s velikim nadama, ohrabren prethodnim relativno iznenađujuće dobrim rezultatom na izborima za Europski parlament te izborom svog kandidata Zorana Milanovića za predsjednika Republike, istrčao Davor Bernardić, doživjevši, međutim, pravi fijasko.

Bernardića je malo tkomogao smisliti i zamisliti kao premijera, a u njega nisu vjerovali ni njegovi najbliži suradnici.

Vrijeme njegova vođenja stranke obilježeno je sukobima unutar stranke, koji su privremeno prevladavani disciplinskim mjerama, a ‘discipliniranje’  se obično vrati kao bumerang.

Dogodilo se i nešto posve novo. HDZ se, ovaj put pod vodstvom Andreja Plenkovića, približio tzv. centru, pa i ljevici, oduzevši dio glasova SDP-u.

Naročito se približio manjinama pa je osvojio i njihove simpatije. S druge strane, onaj radikalniji dio SDP-ova glasačkog tijela opredijelio se za lijevo-liberalnu koaliciju pod nazivom Možemo.

Kad se sve uzme u obzir, Benardić je dobro i prošao, ali je eto i otišao na put bez povratka. Kažu da je bio talentiran mladi fizičar. Šteta što se nije posvetio znanosti.

U novo doba SDP kreće vođen Peđom Grbinom visokim 210 cm. Godine 2001. izišao je iz SDP-a u znak prosvjeda protiv Račanove koalicije s HSP-om u Velikoj Gorici.

Bira ‘srednji put između prava radnika i interesa poslodavaca’, a na Tuđmanov grob ne misli položiti vijenac.

Ozbiljno se među svojima kompromitirao glasnim pjevanjem ‘Čavoglava’ u pijanom stanju. Malo tko u njemu vidi vizionara i lidera, unatoč kubikaži, a već ima i oporbu unutar stranke.

Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.