fbpx

Tri tipa političara

Autor: Zlatko Miliša

Najopasniji tip političara jesu demagozi autoritarci koji izravno ruše demokraciju, a poltroni su njihova „produžena ruka”. Demagoge i poltrone obilježava isti doživljaj da je njihova uspješnost mjerljiva dužinom opstanka na političkoj pozornici. Rasadnik su negativne selekcije kadrova i političke prostitucije.

Opravdana je percepcija građana analogijom politike s „najstarijim zanatom” i unosnim biznisom. Naše političare najviše pogađa parafrazirana židovska kletva: „Dabogda imao, pa izgubio političku poziciju (i sišao sa trona)”!

Nedjeljko Fabrio u svom romanu «Triemeron» konstatira kako ljudi u većini društvenih područja surađuju po principu: «Je li ili NIJE NAŠ?«. Fabrio kazuje kako politika nema kohezionu snagu u spajanju ljudi (Matica Hrvatska, Zagreb, 2002., str. 234) I doista, homo politicus se najradije grupira i voli govoriti u relacijama «mi-oni». Politika i laž o(p)staju dvije sestrice. Nećemo žaliti za onima koji su dobro unovčili svoj biznis, zvan politika. Čast rijetkim iznimkama. Unutarstranački sukobi, odnosi među stranaka uvjetovani su materijalnim interesima ili borbom za moć, gdje se makijavelističkom metodom uvredama i diskvalifikacijama „uvjerava” političkog neistomišljenika.

U nastavku teksta ću podjelu tipologije političara analizirati metodom „idealnih tipova” (M. Webera) s namjerom da ukažem na osnovne prepoznatljivosti pojedinih tipova političara, koji su (i) danas dominantni. Među tim tipovima postoje (pojedinačna) odstupanja, ali to ne umanjuje značaj generalizacije i postojanosti tipologije, kao analitičkog sredstva u onome što nas spaja i razdvaja od ranijeg sustava i EU-e kojoj tako, uz pomoć ranijih i sadašnjih vladajućih, bezglavo srljamo. Pomoću ovog pristupa vidim razlike između općeg i pojedinačnog, željenog i realnog tipa političara.


Prvi tip: Dogmat- autoritarac

Opijen politikom državni autokrat – dogmat misli ili želi da je cijeli svijet stvoren za njega i da se upravo njega o svemu treba pitati. Zna odgovore na sva pitanja. On je kritičar svega i svih koji se ne uklapaju u njegovu narcisoidnost. Pribjegava makijavelističku politiku nebiranja sredstava u difaniranju političkog protivnika. Politiku doživljava kao spartansku arenu. Za njega ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego samo (unutar)stranačkog neprijatelja. U pravilu takvi dobivaju lidersku poziciju u stranci, od lokane do državne razine.

Jezgru politički podobnih u svim strankama čine ljudi opijeni “foteljom” i visokom pozicijom državnog činovnika. Nije važno što isti nema dovoljno znanstvenih, stručnih referenci niti vizije. Vole birokratski red. Vatreni su kritičari liberalizma, iako mogu biti u liberalnoj stranci. Ne vole javnost i ne drže puno do novinara- „piskarala”. Ne vole ni znanstvene argumentacije jer nezavisni stručnjaci, po njima, šire defetizam. Vole govor u relacijama MI-ONI. To su “intelektualni kauboji” koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Zarobljenici su demagoške frazeologije u pronalaženju i traženju “unutrašnjeg neprijatelja”. Demokraciju ruše demagozi, a poltroni su njihovi sljedbenici. Veličanje slobode i demokracije koriste za njihovo ograničavanjem. Politici pristupaju s neodmjerenoj strašću. Strah od demokracije zamjenjuju strahom od opozicije i gubljenja pozicije. Lagodi im osjećaj moći i osjećaj nezamjenjivosti. Kada su na državnom „tronu”, u regionalizmu vide (opasno) autonomaštvo, u liberalizmu anacionalno i/ili anarhizam, a u sindikalizmu opasnog neprijatelja. Dogmati- političaru je taština iznad nacionalnog interesa, iako se često zaklinje u domoljublje. Autoritarni dogmat ne dozvoljava samostalnost slobodno mislećih pojedinaca, prihvaćajući tek odane i „podobne” partijske ljude.

Drugi tip: Poltron

Dogmate i poltrone objedinjava doživljaj da dolazak na tron političke pozornice, (p)ostaje mjerom (njihove) uspješnosti. Rasadnik su negativne selekcije. Strahuju od promjena, posebno kadrovskih. Za njih je vlast isto što i strast, a politika egzistencijalna udomiteljica. Poltron je oličenje beskičmenjaštva u politici. Poltronu je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. Zadovoljavaju se malim šefovskim pozicijama, jer i tamo mogu nad podčinjenima „trenirati strogoću.” Dobri su stranački poslušnici koji ne pitaju puno, ali zato bez pogovora odrađuju što im šef naredi. Iz takvih struktura „stasaju samo klonirani novi aparatčci “(Igor Serdar, Vjesnik od 8. siječnja 2004.). Ukoliko nisu u metropoli, redovito po (svoje) mišljenje idu u Zagreb. Nisu sigurni u vlastite sposobnosti, pa im poslušnost služi ako sredstvo ostanka na poziciji. Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od osobnosti. Takvih političara je najviše u Saboru RH, koji “baš zbog toga što nisu sigurni u svoje vlastite vrijednosti, nisu sigurni ni u vrijednosti naroda koji predstavljaju…” (Toma Podrug u Vjesniku od 15. prosinca 2003). Kad bude došao kraj autokratima, s jedne i mizantropima, s druge strane, u svim političkim strankama, otvorit će se vrata (unutarstranačkoj) demokraciji.

Treći tip: Pragmatični tip s minimum morala




Ovaj političar smatra da je, pored značenja političkog i stručnog izbora, važan i moralni izbor. Jer, kako kaže Damir Adamčić “kad ne bi bilo moralnog izbora čovjek bi mogao pristati na sve”. (Vjesnik, 15. prosinca 2003.) Takav tip političara stavlja nacionalne interese iznad osobnih. Poželjan političar je onaj koji zna prepoznati problem, a potom definirati put njegova rješenja. To je osoba kojoj politika treba da bi promovirao struku i tim najbližih (kritičnih i kreativnih) suradnika. Kao takav, otvoren je za suradnju. Postavlja pitanja (svojim najbližim suradnicima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao prioritetnim. Mišljenje javnosti uvažava kao korigiranje vlastitih iskaza i/ili postupaka. “Onaj tko servira problem taj je znalac, onaj tko zaključi da se taj problem mora riješiti je utjecajan… ” (Igor Serdar, u Vjesniku od 8. siječnja 2004). Pragmatični tip političara vidi izazov u rješavanju problema. Ovaj tip političara ne zaboravlja prijatelje i kad je na poziciji. Pragmatičan tip političara znade da dok je na vlasti neće tražiti niti naći prijatelje, da će mu se nuditi gomila lažnih prijatelja i još više istinskih neprijatelja. Ove druge će respektirati, a na(d) njima se neće osvećivati.

Politika kao sudbina, nekad i danas

Prvu sociološku monografiju «Politika kao sudbina» napisao je prof. dr. Esad Ćimić u ex Jugoslaviji davne 1982. godine. Iako je ta knjiga prvi i pravi prilog fenomenologiji političkog stradalništva za vrijeme socijalizma, naišla je na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je u časopisu «Svijet» dr. Arif Tanović napisao da je njegova knjiga «carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih normi». Tanović je imao toliko drskosti ustvrditi da (jednopartijaka) politika nije pogubna, nego je „karakter Ćimićeva sudbina». Kažem drskosti, jer je upravo Ćimić u svojoj knjizi detaljno progovorio o anarhističnosti u ondašnjoj politici, jer su ondašnji političari bili neobvezni polagati računa «raji» (i) zbog političkog načela monizma «demokratskog centralizma». Upravo ta sintagma je bila je legitimno sredstvo korištenja pozicija uskog kruga režimlija kod obračuna s neistomišljenicima. Zato je Tanović napravio zamjenu teza optužujući za loš karakter čovjeka koji je za partijsku kaznu dobio Zadar, kao destinaciju ideološki nepodobnih sociologa. Ćimićeva knjiga je bila i ostala prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Danas, nekoliko desetljeća poslije, politika je i dalje za mnoge sudbina. Ali, kakva? Ona je carstvo za beskičmenjake, koji toleriraju stranačke autokrate, „raj” za kleptomane i egzistencijalna udomiteljica. Njeni promotori bježe dandanas kao „vrag od tamjana« od struke, morala i nepodmitljivih ličnosti. A puk neka i dalje preživljava egzistencijalnu dramu i u postsocijalizmu. Ranija HDZ-ovska i sadašnja Kukuriku partijska koalicija produbile krizu s dominantnim tipovima : europoltronima, stranačkim ulizicama i autoritarcima.




Danas o detuđmanizaciji govore kandidati – autoritarci za predsjednika/cu HDZa koji su odbacili Tuđmanovu nacionalnu politiku neovisnosti i procesuirali naše generale. Jedan od tih kandidata je i Tomislav Karamarko koji u medijima sada izjavljuje: “Ja sam politički tuđmanist”. U svom usponu na piramidu ministarske fotelje se dokazao kao šef stožera Stipe Mesića i obavještajne službe. Koliko će mu povjerovati izaslanici, skoro ćemo saznati, kao i koliko su presudili stranački poslušnici.

Autor:Zlatko Miliša
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.