fbpx
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

TONEMO! Bespovratna pomoć i krediti iz EU dramatično ugrožavaju naše gospodarstvo

Autor: Guste Santini

Nizozemska bolest postala je poznata zahvaljujući nizozemskim ekonomistima koji su uočili kako gospodarstvo slabi iako je započela eksploatacija (u moru otkrivene) značajne zalihe nafte, što je Nizozemskoj donosilo veliki devizni priljev. Dok rezerve nisu otkrivene, nizozemsko je gospodarstvo bilo među najučinkovitijim gospodarstvima među najrazvijenijim zemljama. Štoviše, nizozemsko gospodarstvo se stotinama godina nalazi među najučinkovitijim gospodarstvima. Nizozemski gulden bio je jednako vrijedan i ugledan kao njemačka marka. Njihov odnos bio je fiksan prema njemačkoj marci, kao što je to bio švicarski franak ili austrijski šiling. Sve spomenute zemlje bilježile su kronični suficit na tekućem računu platne bilance, što je, stalno treba isticati, najbolji pokazatelj stanja nacionalnog gospodarstva. Bolest je nastala kad se povećao priljev deviza prodajom nafte na međunarodnom tržištu, što je, sa svoje strane, povećalo potražnju za guldenima koji – apreciraju iznad razine konkurentnosti nizozemskoga gospodarstva. I ne samo to, emisija velike količine likvidnosti, kako bi se otkupile ponuđene devize, rezultirala je ne samo smanjenjem gospodarske aktivnosti nacionalnog gospodarstva, zbog aprecijacije guldena nego i povećanjem uvoza roba i usluga kako bi se zadovoljila rastuća potražnja izazvana ekspanzijom novčane mase. Istu ugrozu imale su i zemlje izvoznice nafte, ali njihova gospodarstva nisu oboljela od te opake bolesti. Razlog je jednostavan – nerazvijene zemlje zapravo nemaju, spomena vrijednog, nacionalnog gospodarstva. Sve se uvozilo. Viškovi su prepuštani Londonu i New Yorku, financijskim centrima, koji su dodatno povećali svoj utjecaj na globalnom financijskom tržištu. Iz navedenog slijedi da nizozemska bolest ugrožava opstanak nacionalnog gospodarstva.

Norveški pristup

Norveška je također otkrila naftu. Eksploataciju nije prepustila inozemnim tvrtkama, nego je sama pokrenula eksploataciju nafte. Svjesna opasnosti koju donosi nizozemska bolest, Norveška se odlučila za novi pristup. Lijek je otkriven u obliku investicijskog fonda koji će investirati prihode na temelju izvoza nafte. Samo je dio prihoda od prodaje nafte “ušao u zemlju”, dok je preostali dio investiran, u skladu s dugoročnim interesima i očekivanim prinosima, u poželjnu, ponajprije  financijsku imovinu. Dakle, za razliku od Nizozemske koja je cjelokupni devizni priljev integrirala u financijski sustav (mijenjala devizni priljev za guldene) i tako ugrozila nacionalno gospodarstvo (aprecijacija guldena,  smanjenje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva i, posljedično tome, smanjenje izvoza), Norveška je jednostavno zamijenila jedan oblik bogatstva (nafte) drugim (financijskom imovinom), što znači da nije potrošila nacionalno naftno bogatstvo, već ga je odgovorno ostavila budućim generacijama. Ostavljam čitatelju da procijeni kako bi se u takvim uvjetima ponijela vlast u Hrvatskoj. To je, ma kako jednostavno izgledalo, bilo veliko otkriće i veliko postignuće koje su, potom, svi kopirali – Kuvajt, Rusija itd. Danas sve zemlje eksploataciju rudnih bogatstava provode po norveškom modelu. U ekonomiji su prave spoznaje obično logične, što, sa svoje strane, prikriva svu složenost njihova ostvarenja. Primjer Norveške pokazuje kako nije moguće voditi učinkovitu ekonomsku politiku ako se stalno ne preispituju iskustva drugih zemalja, glede strukture, i politika, glede upravljanja. Norveška spoznaja o možebitnim ugrozama velikog priljeva deviznih sredstva temeljila se na nizozemskom iskustvu (naš bi mudri narod rekao kako valja učiti na tuđim greškama), što pokazuje kako se odgovorna vlast mora odnositi prema svom narodu.

Bolesno gospodarstvo

Nizozemska je bolest mutirala i postala “vjerni pratitelj” nerazvijenih zemalja. Hrvatska je od te opake bolesti opako oboljela 3. listopada 1993. godine, kada je fiksiran tečaj tadašnjega hrvatskog dinara za njemačku marku na četiri četvorke (njemačka marka = 4,444 hrvatska dinara). Jasno, kao i s drugim opakim bolestima, na početku nije bilo upozoravajućih simptoma. Prvi znaci oboljenja uočili su se 1995. godine, kada je Hrvatska ostvarila do tada nezamislivo visok deficit robne razmjene s inozemstvom koji je u idućim godinama nastavio rasti. Tada su nam govorili kako je privilegij zaduživati se. Što smo se više zaduživali, to su potrebe za zaduživanjem bile veće. Priljev deviznih sredstava (na temelju zaduživanja umjesto deviznog priljeva na temelju izvoza nafte) vršio je snažne aprecijacijske pritiske na kunu. Središnja banka je, kako kažu neki ekonomisti, postala mjenjačnica koja je otkupljivala sve više i više deviza pa su rasle devizne pričuve, čime smo se hvalili, što je ponekad prelazilo granicu dobrog ukusa. Nismo rekli, a trebali smo, da izvor deviznih rezervi nije suficit platne bilance, već rast inozemnog duga. Uvođenje PDV-a 1. siječnja 1998. godine i rebalans proračuna kojim su se povećala prava proračunskih korisnika dodatno je ugrozio, sada već bolesno gospodarstvo. (Povećana je porezna presija i smanjeni krediti gospodarstvu kako se ne bi pokrenula inflacija iako realnog straha od inflacije nije bilo.) Prema tome, bolest je mutirala u oblik koja ima sve simptome nizozemske bolesti, ali ju je uvjetovalo nerazumno zaduživanje u inozemstvu, zbog čega je nazivam hrvatskom bolešću koja ugrožava sam opstanak Lijepe Naše. Razarajuća snaga bolesti rezultirala je udvostručenjem inozemnog duga za vrijeme Vlade Ivice Račana i dodatnim udvostručenjem za vrijeme Vlade Ive Sanadera. Kratko rečeno, u prvih deset godina (uključujući Londonski i Pariški sporazum) zadužili smo se za desetak milijardi eura, da bi prije krize iznos duga iznosio više od četrdeset milijardi eura. To je, morate priznati, velika i snažna poruka mladim generacijama da svoju budućnost traže u nekim drugim, razumnijim zemljama. Kriza iz 2008. rezultirala je smanjenjem spremnosti vjerovnika da podržavaju rastrošnu, često bahatu, politiku vlasti. Ivo Sanader je shvatio poruku inozemnih investitora i nemogućnost zaokreta ekonomske politike (iz njemu poznatih razloga) i odstupio. Gospodarstvo se našlo u slobodnom padu. Uslijedilo je povećanje poreza u vrijeme Jadranke Kosor, što je narod nazvao haračem. Vlast preuzima Zoran Milanović, koji je zatekao inozemni i javni dug iznad prihvatljive granice po ocjeni vjerovnika. Poslovne banke smanjuju plasmane, posebno gospodarstvu kad mu je kreditna podrška najviše trebala, da bi smanjile kreditne obveze prema inozemstvu (prema bankama majkama). Agonija traje (koja je zapravo terapija kojom se liječi opaka bolest i tako se poboljšava zdravstveno stanje bolesnika) do kraja mandata Zorana Milanovića, kada hrvatsko gospodarstvo izlazi, iako oslabljeno, iz krize. Gospodarstvo je ostvarilo, iako mali, rast i, što je posebno važno, deficit platne bilance iz deficita prelazi u suficit. Potom premijer Tihomir Orešković postiže najveću stopu rasta od 3,5%. Pacijent, hrvatsko gospodarstvo, oporavilo se zahvaljujući turističkom sektoru. Ubrzo će se pokazati da se pacijent nije izliječio, nego samo zaliječio.


HDZ osvaja vlast i premijer Andrej Plenković smanjuje stopu rasta u prvoj godini na 3,1%, pa 2,8% i 2,9%. U prošloj godini nastaje potop – smanjenje gospodarske aktivnosti za 8,4%, što je vratilo gospodarstvo u 2017. godinu. Odlučujuća uloga turističkog sektora, kako zbog salda na tekućem računu platne bilance, tako i zbog proračunskog salda, postaje temeljno ograničenje Vladi premijera Plenkovića. Oživljavanje gospodarske aktivnosti nije praćeno potrebnim reformama. Zabrinjavajuće je da se ni danas ne razmatra nužnost reformi. Strategiju 2030 i stanje hrvatskoga gospodarstva nije moguće razumno povezati. Naš bi narod rekao: “Jedni šumom, drugi drumom”. Vatrogasne mjere donose se kopirajući druge, a da se pritom ne vodi računa kako svaka dijagnoza zahtijeva odgovarajuću terapiju. Kriva terapija može, što obično biva, pogoršati stanje pacijenta.

Kreditni virus

Postoji krivac zbog kojega olako prilazimo tako dramatičnim ugrozama, a zove se bespovratna pomoć i krediti iz Bruxellesa. Naš je bolesnik, gospodarstvo, ponovno izložen novim ugrozama a da se još nije od prethodne krize oporavio. Umjesto da se riješimo jalovih fiksnih i varijabilnih društvenih troškova (tako da reformiramo društveni sustav primjereno europskoj tradiciji i materijalnim mogućnostima zemlje), dobit ćemo pomoć i kredite po povoljnim uvjetima (to bi trebalo značiti da su to neki drugi dobri – za razliku od prošlih loših – krediti koji, prema tome, ne predstavljaju ugrozu). Dobro je prisjetiti se kako je u prethodnoj krizi cijenu nerazumne kreditne politike platila Grčka jer se nije dopustilo, kao što se danas preporučuje, da središnja banka pomogne posrnulom grčkom gospodarstvu. Grčko gospodarstvo bilo je smrtno bolesno zbog kreditnog virusa. Pacijent je jedva preživio. Još nisu poznate konačne posljedice bolesti za bolesnika (grčko gospodarstvo). Sigurno je da će posljedice u socijalnom pogledu biti, malo je reći, dramatične. Sjetimo se tadašnje poruke Grcima koja je bila upozoravajuća i brutalno otrežnjenje – prodajte otoke! Tek je današnja depresija, izazvana koronavriusom, pokazala koliko je u pravu bio tadašnji ministar financija Yanis Varoufakis kada je tražio upravo ono što EU danas provodi. Malo je reći – tragično i toliko o ravnopravnosti svih članica. Promjena politike Bruxellesa omogućila je HNB-u da intervenira na početku koronakrize (što nije bilo moguće u vrijeme Sanadera, Kosorice i Milanovića). Guverner Boris Vujčić osigurao je potrebna sredstva i premijer Plenković je mogao financirati nezaposlenost u gospodarstvu umjesto nezaposlenosti na burzi rada. Subvencija plaća i strah građana zbog koronavirusa priskrbili su mu pobjedu na parlamentarnim izborima.

HNB je u prošloj godini povećao novčanu masu za 23 milijarde kuna (od 137 na 160) dok je gospodarska aktivnost zabilježila smanjenje za 8,4%, što znači da se BDP smanjio za 31 milijardu kuna (od 402 na 371). U 2017. godini novčana je masa iznosila 99 milijardi kuna, dok je BDP iznosio 367 milijardi kuna. Iz navedenog slijedi da imamo gotovo 60 milijardi viška likvidnosti. Višak likvidnosti možemo identificirati kao veliku ugrozu. Pitanje je što će vlasnici viška likvidnosti učiniti. Dio će se uložiti u nekretnine i financijske papire. Međutim, imovinski balon može donijeti dramatičnu ugrozu, kako je to pokazao japanski slučaj. Odmah moram reći da nema bojazni od inflacije, barem od njezina standardnog pojavnog oblika. U zemlji koja ima otvorene granice stopa inflacije se transformira u stopu eutanazije domaćega gospodarstva. Ovom treba dodati argument – Keynesovu preferenciju likvidnosti. Jednostavno, neizvjesnosti i nepoznanice što će biti sutra sugeriraju kako treba preferirati likvidnost koliko je to moguće. Nitko ne zna do kada će ova ugroza trajati, što će zapravo biti po prestanku ugroze, dokad će država subvencionirati plaće, kakva će biti turistička sezona… Narod je svjestan da ne smije vjerovati političarima koji su toliko puta tražili povjerenje i nisu učinili ništa od onoga što su obećali. Naš je narod svjestan kako je jučer bilo bolje od danas, a danas je bolje od onog što nam donosi sutra.

Pravila igre

Općenito, što je zemlja lošije uređena i manje transparentna, to je preferencija likvidnosti veća. Tomu valja pridodati i negativne kamatne stope koje podržavaju prisutnu politiku preferencije likvidnosti. Ipak, bilo kako bilo, jednog će dana prestati ugroze i smanjit će se preferencija likvidnosti. Smanjenje preferencije likvidnosti povećat će potražnju za robama i uslugama. Kako je Hrvatska dio jedinstvenog tržišta EU-a, svaka potražnja bit će zadovoljena inozemnom ponudom. Domaće gospodarstvo nema što ponuditi jer je devastirano i nekonkurentno. Zbog toga stalno upozoravam da mjere koje donosi Njemačka nisu primjerene našim uvjetima. Jednostavno, transplantacija ima svoja pravila igre i njihovo ignoriranje predstavlja lošu, ponekad tragičnu, odluku.

Iz navedenog slijedi da pomoć i krediti koje ćemo dobiti nisu namijenjeni domaćem gospodarstvu kako bi postalo konkurentnije. Krediti i pomoć bit će u interesu konkurentnih gospodarstava koje će povećati svoju aktivnost i tako (p)ostati pobjednici, dok nama ostaje status gubitnika. Postoji velika opasnost od recidiva bolesti iz 2008. godine zbog povoljnih kredita i financijske pomoći. Treba reći da Bugarska odlučno razvija izvozno orijentirano gospodarstvo. Sve članice EU-a odlučno rade na povećanju konkurentnosti vlastitog gospodarstva. Svima je važan suficit robne razmjene s inozemstvom. Mi nemamo tih problema. Mi ostajemo vjerni svojoj politici nečinjenja, “grijeh propusta”, što će za posljedicu imati odlazak mladih iz Lijepe Naše. I tako iz dana u dan, kako danas, tako i sutra.




Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.