fbpx

Ako Trump postane predsjednik SAD-a, potres će odmah pogoditi i EU

Autor: Tomislav Sunić

Nadasve su vodeći politički i medijski krugovi u Americi i Europi, a osobito američki neokonzervativci, euroalantisti i europeisti ostali zabezeknuti Trumpovim pomirljivim riječima prema Rusiji i njenom čelniku Putinu

Američki predsjednički kandidat Donald Trump labuđi je pjev Amerike i cijelog Zapada. Masovnost njegovih glasača u Americi i podrška simpatizera u Europi ukazuje indirektno na izobličenu narav parlamentarne demokracije i bijedu njene samohvale. Trumpov meteorski uspon na američkoj političkoj sceni po stoti put pokazuje da se u liberalno-parlamentarnoj demokraciji – koja sebe naziva najboljom od sviju svjetova – za visoko političko mjesto može natjecati samo čovjek koji ima jako puno novca ili čovjek koji je na platnoj listi ljudi koji imaju jako puno novca. Bez novca, odnosno bez klanjanja financijskom meceni, političar s najboljim moralnim i profesionalnim kvalitetama nema apsolutno nikakve šanse da se uspne na politički vrh. Za razliku od svojih protukandidata, multikulti feministkinje Hillary Clinton, ili fingiranog desničara bivšeg predsjedničkog kandidata Teda Cruza, Trumpova velika prednost je ta što raspolaže s puno vlastitog novca, što od nikoga ne traži milodare, te stoga nije dužan nikome podnositi političke račune. Po prvi puta u novijoj povijesti Amerike predsjednički natjecatelj, kao što je to Donald Trump, usudio se progovoriti u javnosti o problemima koji muče prosječne Amerikance, ali o kojima oni u javnosti ne vole govoriti ili se boje govoriti. Trumpov medijsko-politički uspon ima prvenstveno psihološku težinu, te čak ako on ne uđe u Bijelu kuću, ili ako mu se nešto strašno u međuvremenu slučajno ili neslučajno dogodi, veliki broj Amerikanaca dao je do znanja što misli o političko-medijskoj klasi u Americi i njenom sadašnjem čelniku predsjedniku Baracku Obami. Pod pretpostavkom da je Trump „glup“, „fašist“, „rasist“, da je on „desničar“ i „homofob“ – kako ga rado vole oslovljavati vodeći mediji i političari u Americi i Europi – kako to da milijuni američkih građana glasuju za takvog glupog fašista, rasista i desničara? Po toj medijskoj paraleli deseci milijuna Trumpovih pristaša također su retardirani rasisti. Trump je klasičan primjer političara koji na političku scenu dolazi aklamacijom, tj. plebiscitarnom voljom velikog broja građana, a ne zakulisnim manevrima interesnih skupina, parlamentaraca, kvazifilantropa, raznih transrodnih udruga ili bankara, kao što to je to stoljetna praksa u svim parlamentarnim demokracijama. Trumpov politički uspon utoliko je presedan, jer osim rijetkih lokalnih slučajeva u Americi prije 1941. i nešto sredinom ’50-ih godina prošloga stoljeća, on već utječe na medijsko-političku klimu u Europi. Mogući izbor Trumpa za predsjednika Amerike u studenom ove godine dovest će do trenutačnih političkih preslagivanja, ali i društvenih potresa u Europskoj uniji i Hrvatskoj.

Romantičnu Ameriku iz Pat Booneovih arija ili Ameriku iz ljubavnih scena filmova Clarka Gablea već odavno je zameo vjetar. U visoko multikulturalnoj, ili rečeno običnim hrvatskim jezikom, u visoko multirasnoj i balkaniziranoj Americi, u kojoj je broj bijelih Amerikanaca u zadnjih tridesetak godina spao od 80 posto na 62 posto, sve teže je naći talent za život. Trump je utoliko talentiran jer bez straha vrlo kritički govori o modernim liberalnim mitovima i što glasno odbacuje nacional-mazohizam, odnosno nametnuti medijski osjećaj povijesne krivice kod bijelih Amerikanaca. O tome svjedoči i njegov jednostavni rječnik bez priučenih floskula o miru, ljubavi, sretnoj budućnosti, i o vrlom dobrom svijetu, kao što je to jezik njegovih protukandidata. Trumpov način jezičnog komuniciranja prihvatljiv je i jednom osiromašenom Južnjaku čija je kuća pod ovrhom, kao i jednom uplašenom bijelom profesoru u New Yorku, koji, da bi napredovao u svojoj karijeri, mora glumiti u svojoj multikulturalnoj sredini „etničku senzibilnost prema manjinama i ljudima drukčije seksualne orijentacije“. Odatle i Trumpova velika popularnost među svim društvenima slojevima tradicionalne bijele Amerike. Trump se usudio dodirnuti nedodirljiv mit o globalnom slobodnom tržištu koje je u posljednjih dvadesetak godina osiromašio Ameriku za milijune ugašenih radnih mjesta i dovelo do nestanka vodećih grana industrije. Amerika je upravo zahvaljujući protekcionističkim i izolacionističkim mjerama u XIX. stoljeću ostvarila ulogu svjetske velesile u XX. stoljeću. Je li to dobro ili ne – ne igra nikakvu ulogu u visokoj politici. Svaka država koja želi da je druga država poštuje gleda prvenstveno na svoje interese, ili kako to Trump kaže svojim rječnikom: „Slobodna trgovina može biti divna ako imate mudre ljude, no mi imamo budale. Imamo ljude koji su pod kontrolom specijalnih interesa. Amerika je postala odlagalište za otpad za svačije tuđe probleme“.

Trump je ušao pod paljbu medijskih kritika svojim riječima da je potrebno graditi zid prema Meksiku i spriječiti rijeke ilegalnih migranata koji masovno i dnevno ulaze u Ameriku. Njegove izjave da muslimanima treba zabraniti ulazak u Ameriku izazvale su opće, premda i fingirano zgražanje, među vodećim prorežimskim medijima i političarima u Americi i u Europi. Neizravno je Trump ukazao na najveći paradoks dosadašnje američke useljeničke politike. S jedne strane Amerika ima službeno jedan od najstrožih useljeničkih režima na svijetu, dočim s druge strane više od petnaestak milijuna stranaca, pretežno mestica, „Cholosa“, „Latinosa“ iz Latinske Amerike, boravi ilegalno na američkom teritoriju. Ostaje veliki misterij: ako već Amerika u žargonu antifašista, multikulturalista i neeuropskih migranata slovi kao rasistička zemlja, kako to da sve samoprozvane žrtve rasizma i šovinizma žele doći upravo u tu rasističku Ameriku? Zašto ne grade raj u Africi ili Latinskoj Americi? Odgovor je jasan: pozamašna socijalna davanja skrušenih američkih i prestrašenih europskih političara, odnosno veliki novac njihovih poreznih obveznika, ne postoje nigdje drugdje na svijetu. Sličnu paralelu može se povući i s današnjom neurotiziranom i isprepadanom političkom klasom u Njemačkoj, koja je vječito u strahu od medijskih etiketa i prozivka za fašizam. No zanimljivo da isključivo za tom postrasističkom i postnacionalističkom Njemačkom vrebaju i vape milijuni afričkih i arapskih migranata. Kada je 9. prosinca 2015. godine Trump napao njemačku kancelarku Angelu Merkel da „uništava i Njemačku“ svojom „suludom politikom otvorenih granica“ i nekontroliranim dolaskom afroazijskih migranata, on je u biti prenio ono što svaki Nijemac potiho zna napamet, ali u strahu od fašističke etikete i medijske hajke ne usudi se u javnosti kazati. Glede navodne Trumpove mržnje prema muslimanima ili njegove „islamofobije“ potrebno je postaviti školsko pitanje: kako jedan muslimanski migrant iz Somalije gleda na svoju integraciju u Americi, a kako na njegovu integraciju gleda jedan bijeli evangelik ili katolik Amerikanac? Odgovor se može naći u protupitanju: koliko je džamija u zadnju godinu dana izgrađeno u Njemačkoj i Americi, a koliko bazilika i katedrala u isto vrijeme u Alžiru ili Saudijskoj Arabiji? Odatle i tolika silna, premda još skrivena, popularnost Trumpa medu svim građanima europskog podrijetla s obje strane Atlantika.


Krajnja i beskrajna desnica

Prorežimski, liberalni i antifašistički mediji vole pisati kako Trumpa podržavaju, „rigidni“, „ekstremni“, „krajnji“ desničari, „fašisti“, „neonacisti“, pa sve do tvrdih, polutvrdih i beskrajnih desničara. No te skupine desničara samo predstavljaju malen broj ljudi koji glasno kažu ono što većina Amerikanca potiho misli. Desetine američkih tzv. ekstremno desničarskih skupina to ne kriju. Na neki način Trump svojim govorom i svojim nastupom i kritikama na račun političke i medijske klase u Americi, medijski normalizira i čini prihvatljivim političke ideje i stavove koji su se dosad smatrali neprihvatljivima u Americi, dočim u pravosuđu Europske unije slove čak i kao kriminalni. Svojim nastupima Trump oslobađa građane u Americi, ali i Europi, od političke i medijske samocenzure skidajući im stigmu negativaca. Izvjesne parale mogu se povući između Trumpa i bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana čiji su rani javni nastupi i spisi utjecali da se brojni Hrvati oslobode straha i samocenzure i odbace jugokomunističke mitove o vječitim ustaškim avetima.

Trump također uživa bezrezervne simpatije kod – kako ih to vodeći mediji u Europi vole zvati – „ekstremnih“ desničara, počevši od umjerene „ekstremne desnice“ Nacionalne fronte u Francuskoj ili FPÖ-a u Austriji, sve do neumjerene ili „rigidne desnice“ NPD-a u Njemačkoj, Zlatne zore u Grčkoj ili Jobbika u Mađarskoj. Kako Trumpu svaki dan popularnost raste, tako brojni samozatajni intelektualci i političari sve manje važu moguće medijsko fašističko prokletstvo i slom svoje karijere. U potporu Trumpu uključuje se sve više ljudi iz američkog establišmenta koji pomalo izlaze iz svojih mišjih rupa. Nije to ništa novo. I masa hrvatskih rigidnih i ekstremnih komunista i njihovih novinara i akademika u periodu od 1991. do 1994. najprije je dalekozorom gledala u kojem će pravcu novonastala Hrvatska krenuti – da bi zatim svojski počela ili hrvatovati u HDZ-u, ili docirati sve u šesnaest u SDP-u o navodnom nedostatku ljudskih prava i slobode govora u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Sutra, ako Trump dođe na vlast u Americi političari diljem Europe i Hrvatske počet će vježbati novi salto vitale. Početkom ove godine parlament u Velikoj Britaniji ozbiljno je razmatrao mogućnost zabrane dolaska Donalda Trumpa u Veliku Britaniju, radi Trumpovog „govora mržnje“ prema muslimanima. No kako se političke ideje pomodarski mijenjaju tako se mijenjaju i političari. Nedavno je britanski premijer David Cameron malo podvukao svoj rep izjavom da „Trump zaslužuje respekt“.

Glede tvrdnji da Trump nema iskustva u politici, da nije dovoljno obrazovan, da ne zna finese vanjske politike, upravo mu ide u prilog intelektualna pozadina njegovih obrazovanih protukandidata, kao i kritike raznih akademskih eksperata i medijskih kritičara. Brojne slatkorječive demokratske teorije, silni akademski naputci u zadnjih pedeset godina o čarima antikolonijalizma, ljepoti antifašizma, egzotičnom Afrikancu, miroljubivom Azijatu, svi bivši školski teoremi o titoizmu, maoizmu, strukturalizmu, socijalizmu s ljudskim ili neljudskim licem, sva akademska razglabanja o divoti nesvrstanosti, o afromarksizmu, pa sve do raznih teorija o dolazećem raju u Trećem svijetu, pokazale su svoje katastrofalne i apokaliptičke rezultate u praksi. Primjer Trumpa u Americi pokazuje da je danas u Hrvatskoj ili Americi bolje imati na vlasti bivšeg skijaša ili nogometaša, nego akademskog fanatika.

Neokonzervativci protiv Trumpa

Tobože su narodi, rase, muško, žensko, hermafroditi i pederasti – kako to tvrde liberali i antifašisti – samo socijalne kategorije koje se po miloj volji mogu mijenjati komunističkim ukazom ili liberalnim dekretom. Premda američke statistike ne iznose točne brojke u javnost, velika većina Trumpovih pristaša su srednji i niži stalež Amerikanaca europskog podrijetla, dočim za Hillary Clinton pretežno glasuju imućniji, liberalni, obrazovani i urbani bijeli Amerikanci, pobornici tzv. antifa-multilkulti-transrodnog društva, uključujući i široke mase slabo obrazovanih ili neobrazovanih Amerikanaca neeuropskog podrijetla. No kada dođe izvanredno stanje, bilo da je riječ o prolomu oblaka, a kamoli tek o gadnom ratu, svaka ptica zna kojem jatu treba letjeti, a svaki pojedinac kojem plemenu hrliti. Najbolje se to vidjelo 2005. godine, za vrijeme velike prirodne katastrofe u New Orleansu, kada se lokalno stanovništvo instinktivno počelo samosegregirati po rasnoj osnovi. Slična pojava dogodila se 1991. u umirućoj Jugoslaviji, kada je u hrvatskim komunistima proradio hrvatski paleokorteks, te su u strahu od JNA shvatili da im domaći ustaše i rigidni nacionalisti u Hrvatskoj pružaju više šanse da prežive nego drugovi iz Beograda. Slikovit primjer jake nacionalne privrženosti su Židovi u Americi, čiju naklonost traže svi predsjednički kandidati u Americi. Brojni židovski i cionistički krugovi i njihova moćna institucija ADL, uključujući gotovo sve novine u Izraelu, napali su Trumpa radi njegovih navodnih skrivenih fašističkih poruka. Od svih prednjače, dakako, američki „neokonzervativci„ s kojima Trump vodi ideološki rat već godinu dana. Neokonzervativci ili tzv. Izraeloljupci („Israel-Firsters“), kao i vrlo utjecajni kršćanski cionisti, polaze od toga da američka vanjska politika mora na prvo mjesto stavljati sigurnost Izraela. To je već desetljećima nepisano pravilo za svakog američkog političkog aspiranta, bila riječ o demokratu ili republikancu. Na velikom skupu krovne židovske organizacije AIPAC, 21. ožujka 2016., Trump je kazao: „Volim Izrael. Volim Izrael. Dobio sam velike počasti iz Izraela… Moja kći Ivanka upravo će roditi lijepo židovsko dijete“. No način i ton Trumpova govora govori o sasvim novom obliku političkog komuniciranja koji još nije zabilježen u visokoj politici Amerike. Trumpove riječi, za razliku od priučenih i lažnih filosemitskih fraza ostalih kandidata, zvuče namjerno tragikomično, kombinacijom scena apokalipse i njegovom ravnodušnošću i samoismijavanjem. Što Trump misli stvarno o vanjskoj politici ili o Izraelu – nitko to još ne zna. Stoga mu nijedan medij ne može prilijepiti stalnu političku etiketu, osim što ga standardno prozivaju „rasistom“, „šovinistom“ ili „homofobom“ . Ustaljena je praksa u Americi, a odnedavno i u Europi, da svaki visoki politički kandidat, pa tako i Trump, ode prvo u posjet Izraelu i Tel Avivu – praksa koja je uzela maha čak i kod čelnika „rigidne“ eurodesnice. U Europi su ta nova hodočašća prvenstveno vrsta američke uvezene političke teologije, ili bolje rečeno političke liturgije, koja je velikim dijelom potaknuta biblijskim fanatizmom i starozavjetnim fundamentalizmom. Psihologiju Trumpa moglo bi se jedino pronaći u kombinaciji lika optimista, mađioničara, vladara svijeta i sveznadara Prospera iz Shakespearove tragikomedije „Oluja“, kao i u liku pesimista Jacquesa iz Shakespearove tragikomedije „Kako vam drago“. Za prvog je ljudski „sitan život uokviren u snu“, a za drugog je „cijeli svijet pozornica, a svi ljudi i žene najobičniji igrači.“ No Trump nije najobičniji igrač. On po prvi puta u novijoj europskoj i američkoj povijesti koristi u svojim nastupima obadva Shakespearova lika – i to kada zatreba.




Car Putin i Prospero Trump

Trump je veliki protivnik dosadašnje vanjske politike Amerike i pogotovo njene bivše čelnice Hillary Clinton, koju on zove „lažljivom osobom“, a koja nije ništa učinila za američke diplomate koje su u Libiji ubili teroristi za vrijeme njenog mandata. No Trump je još veći kritičar „GOP-a“, tj. republikanaca i njihovog bivšeg predsjednika Georgea Walkera Busha. Republikanci su za vrijeme predsjednika Busha odveli 2003. Ameriku u sveti rat protiv terorizma u Iraku i fiktivnog iračkog „oružja za masovno uništenje“. Koji su danas rezultati borbe protiv terorizma ili radikalnog islamizma? Danas na svijetu ima više islamističkog terorizma nego ikada prije, dočim se Amerika financijski istrošila. Nadalje, geopolitički vakuum u Iraku, Siriji, Libiji i na cijelom razorenom Bliskom istoku stvorio je trajnu političku nestabilnost u svijetu, koju prate milijuni afričkih i bliskoistočnih migranata sa svojim voznim redom za Europu. Trump je presedan u američkoj politici jer njegove kritike protiv NATO-a, protiv EU-a, protiv Amerike kao globalnog pandura koji sve sam mora plaćati, njegova kritika rastrošnosti Ujedinjenih naroda, njegove harange protiv ekonomskog dumpinga kineske robe na američkom tržištu, izazvali su pravu pomutnju, ne samo u službenim, već i visokim sigurnosnim krugovima u Americi i Europi. Nadasve su vodeći politički i medijski krugovi u Americi i Europi, a osobito američki neokonzervativci, euroalantisti i europeisti ostali zabezeknuti Trumpovim pomirljivim riječima prema Rusiji i njenom čelniku Vladimiru Putinu. ”Troškovi stacioniranja NATO-a u Europi su zastrašujući. Novac se može koristiti u bolje svrhe“, govori Trump. On je danas najpopularniji američki političar među građanima u Rusiji, premda su simpatije obostrane. Brojni sastanci i konferencije koje europski i američki tzv. desničari iz Europe i Amerike održavaju već godinama u Rusiji, govore da svi modeli, sve etikete, ili sve „paradigme“ – kako se to teatralno kaže, i sve političke teorije danas apsolutno ništa ne znače. Car Putin i Prospero Trump, svaki na svoj način, potvrđuju pravilo da je povijest uvijek otvorena.




Autor:Tomislav Sunić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.