Luka Stanzl/PIXSELL

Hrvatska diplomacija – od jugoslavenske magije do multilateralne mimikrije

Autor: Tomislav Sunić / 7dnevno / 17. ožujka 2017.

Ako su bivši jugoslavenski diplomati, koji danas rade u hrvatskom MVP-u, žustro 1991. izdali svoje jugoslavenske ideje, teško da će oni sutra u izvanrednom stanju žustro braniti svoje priučene hrvatske ideje. Država Hrvatska može naglo nestati, baš kao što je naglo nastala

Da bi država postala država, mora imati dva glavna temelja: vojsku i diplomaciju. Bez jednog od ta dva temelja država ne može nastati na zemljopisnoj karti. Vojska služi da bi čuvala državne granice od agresije, a diplomacija da provodi kulturno-političku bitku izvan državnih granica. Izraz „međunarodna zajednica“ je jezična varka i eufemizam kojeg diplomati i mediji koriste kako bi izbjegli označiti Ameriku kao glavnu državu pokretača svih međunarodnih odluka. Burkina Faso, Paragvaj ili Hrvatska također su dio tzv. međunarodne zajednice, ali njihova uloga u donošenju međunarodnih odluka je nikakva. Usprkos brojnim akademskim teorijama o skorom nestanku država i njihovom utapanju u nadnacionalne vojne i ekonomske tvorevine, poput EU-a ili NATO-a, glavnu riječ u tzv. međunarodnoj zajednici ima isključivo država SAD, a zatim država Rusija. Nedavne izjave novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovog zamjenika Michaela Pencea da će Amerika dati više težine bilateralnim susretima s individualnim europskim zemljama, a manje multilateralnim sastancima na vrhu EU-a, izazvala je paniku u Bruxellesu i Zagrebu. Nije teško pogoditi da je među briselskim europeistima i njihovim zagrebačkim prokonzulima nastupio strah za gubitak sinekura u glavnim gradovima 27 država članica EU-a.

Bilateralni susreti podrazumijevaju oči u oči razgovore predstavnika dviju država. Takvi razgovori su teži i riskantniji od multilateralnih razgovora. Svaki bilateralni sastanak iziskuje od diplomata državotvornu svijest, proaktivan nastup, poznavanje jezičnih i kulturnih nijansi sugovornika, poznavanje njegove psihologije, kao i čitanje njegovih skrivenih misli. Nasuprot tome multilateralna diplomacija služi često kao kamuflaža za slab državotvorni duh i izgovor da se svaki loši diplomatski potez svali na veću instancu, tj. na multilateralni Bruxelles. Posao u diplomatskoj multilaterali, pogotovo u novostvorenoj državi kao Hrvatska, dobro je sklonište od bilateralne diplomacije, mjesto povremene individualne sabotaže državnog suvereniteta, zaleđe za sitni nepotizam, obiteljsko ladanje, klansko hrvatstvo i, dakako, fingirani diplomatski rad – odnosno nerad. Greška rane hrvatske diplomacije i prvenstveno državnog vrha je što nisu Hrvatsku 1991. zahvaćenu ratom proglasili zemljom u izvanrednom stanju. Da je to hrvatska vlada učinila, rat protiv Hrvatske dobio bi pravilniju međunarodnopravnu oznaku. Niti jedna vlada u Hrvatskoj ne voli spominjati da nigdje u dokumentima EU-a i UN-a nema pravne stavke koja kaže da je Hrvatska bila žrtva agresije Jugoslavije i njenog nastavka – Srbije. Samozavaravajući službene, poluslužbene i medijske floskule o „Hrvatskoj kao žrtvi velikosrpske agresije“ služe prvenstveno za domaću uporabu i one ne izražavaju dublje uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji. Koliko god službena Hrvatska s pravom kaže da Domovinski rat nije bio građanski, već obrana protiv agresije, u velikom broju akademskih radova u inozemstvu, a pogotovo u stranim medijima, hrvatski Domovinski rat se označuje kao građanski rat. Dakle, školsko pitanje hrvatskih poreznih obveznika glasi: A što radi hrvatska diplomacija? I opis „obrambenog rata“ u preambuli Ustava Hrvatske iz 2010. je amaterski. Stoga ne treba čuditi da se hrvatska diplomacija, dvadeset godina nakon proglašenja države, ponaša kao muha bez glave. Jer ako se Domovinski rat službeno naziva „obrambenim ratom“, tada s pravom bivši jugoslavenski komunistički kadar, bivši jugoslavenski diplomati i njihove kolege u hrvatskom MVP-u mogu kazati da je „Domovinski rat, kao obrambeni rat, branio tekovine komunističke Jugoslavije“. Kada bi u hrvatskom Ustavu stajao samo jedan paragraf, tj. da je „Domovinski rat bio oslobodilački rat protiv Jugoslavije i protiv komunizma“, sve priče o lustraciji odmah bi prestale. Bivši jugoslavenski kadar u današnjim hrvatskim ministarstvima sam bi spakirao kofere, a Hrvatska bi zadobila kakav takav državni identitet. Griješe također mnogi hrvatski nacionalisti svojim učestalim prozivkama o „velikosrpskoj agresiji“, budući da takvom površnom ocjenom Domovinskog rata nehotice amnestiraju bivše jugoslavenske komunističke dužnosnike i njihove gigantske zločine od 1945. do 1990. Međusobne medijske uvrede i prozivke hrvatskih i srpskih nacionalista najviše idu na ruku sadašnjim-bivšim jugoslavenskim službenicima. Jugoslavenstvo je puno veći problem u današnjoj Hrvatskoj nego srpstvo – upravo stoga jer se svaki Jugoslaven zna bolje skrivati nego Srbin.

Shodno nedostatku jasne pravne odredbe da je Hrvatska vodila Oslobodilački rat protiv Jugoslavije i komunizma, brojni upiti stranaca i stranih dragovoljaca u ranim diplomatskim predstavništvima Hrvatske, u kritičnim godinama 1991.-1996., nailazili su na tajac. Može se postaviti i retoričko pitanje na koje nije teško naći odgovor: jesu li Hrvatima potrebni svakih tridesetak godina jedan Karađorđević, jedan Milošević, ili jedno Borovo Selo, da bi hrvatskim političarima, diplomatima, ali i brojim građanima proradila nacionalna i državotvorna svijest? Da su hrvatski diplomati energičnije nastupali između 1991.-1995. u skupljanju ponuđene inozemne pomoći, a naročito u prihvaćanju stotina stranih dragovoljaca (npr. brojnih dragovoljaca Flamanaca iz Belgije) da se uključe u rat, broj ubijenih i osakaćenih hrvatskih vojnika i civila bio bi danas znatno manji.

Intra muros diplomacija: politika skrštenih ruku

Postoje razlozi što je današnja hrvatska diplomacija velikim dijelom četverozidna („intra muros“) diplomacija. U njoj radi velik broj bivših jugoslavenskih službenika koji su u strahu jedan od drugoga. Teško je očekivati od znatnog broja visokih hrvatskih diplomata, koji su nekada radili u jugoslavenskoj komunističkoj diplomaciji (Damir Grubiša, Aleksandar Stipetić, Vojko Senker, Svjetlan Berković, Darko Javorski, Dubravko Žirovčić, Mirko Vlastelica, Mario Mikulić, Zvonko Plećaš, Frane Krnić, Ivica Maštruko, Stanko Nick, Ljerka Alajbeg, itd.), kao i stotina njihovih jugoslavenskih drugova u današnjem MVP-u, da će se istim žarom kao dragovoljci ili hrvatska dijaspora zalagati za dostavu oružja, slanje stranih dragovoljaca, ili promicanje hrvatskog pitanja u inozemstvu. Niti bi jugoslavenska Udba sa svojom listom za odstrjel hrvatskih emigranata bila učinkovita bez njihovog zadnjeg jugoslavenskog diplomatskog šefa Budimira Lončara. Pored političkog oportunizama i bez obzira na svoj politički pedigre, brojni hrvatski diplomati imaju i samozatajne motive; bilo da je riječ o zaradi pristojnog novca, školovanju djece u inozemstvu, ženidbi ili, ako ništa drugo, upoznavanju bijelog svijeta. Njemački kancelar Bismarck u svom tajnom dopisu, pod naslovom, „Das Walten der Frau“ (Ženska posla) od 8.11.1868., upućenom svom šefu, caru Wilhelmu I., navodi sigurnosni detalj glede svojih diplomata oženjenih za strankinje „koji ne mogu primjereno predstavljati zastupništva u inozemstvu, sukladno domovinskom karakteru“. Nije riječ o Bismarcku ženomrscu, nego o bojazni da će u izvanrednom stanju njegovi diplomati oženjeni za strankinje biti skloni i veleizdaji. Slični naputci glede diplomata u miješanim brakovima donedavno su postojali u njemačkoj diplomaciji. I laik se može upitati: pred političkim pritiskom zemlje primateljice, kome će bivši jugoslavenski diplomat u današnjem hrvatskom MVP-u ili u vezi sa strancem prvo služiti: drugoj zemlji njegovog partnera ili prvoj zemlji koju on zastupa? Slične paralele mogu se povući s hrvatskim diplomatima s dvostrukim državljanstvom, od kojih je svaki, barem jednom u svojoj karijeri, imao susret s agentima zemlje primateljice. Vrlo malo ima diplomata koji se znaju oduprijeti novcu, pogotovo ako agent druge domovine nudi lijepe svote za veleizdaju prve domovine. Ako su bivši jugoslavenski diplomati, koji danas rade u hrvatskom MVP-u, žustro 1991. izdali svoje jugoslavenske ideje, teško da će oni sutra u izvanrednom stanju žustro braniti svoje priučene hrvatske ideje. Država Hrvatska može naglo nestati, baš kao što je naglo nastala. Hrvatska je u svojoj novijoj povijesti dva puta nastala samo u ratu. Diplomat može imati sve profesionalne kvalitete, kao npr. književnik i bivši ministar u NDH-u Mile Budak ili diplomat Branimir Altgayer, tajnik Ante Pavelića, kojega je Ozna preslušava i mučila upravo na lokaciji današnjeg MVP-a u Zagrebu, sve do proljeća 1950. godine. Veliki broj bivših jugoslavenskih diplomata u današnjoj hrvatskoj diplomaciji zna dobro koja je bila stvarna svrha lokacije na adresi Zrinjevac 7, premda u svojim biografijama to ne vole spominjati. Bez prolazne ocjene Udbe s te zagrebačko-zrinjevačke adrese, od 1945. do 1990., nije se moglo ući u jugoslavensku diplomatsku službu. U pravilu kada se mijenja svjetska politička klima, diplomati bivšeg režima završavaju u medijskoj nemilosti, izgnanstvu, ali i na konopcu. Takav je bio slučaj sa šefom nacionalsocijalističke njemačke diplomacije, velikim anglofilom, Hitlerovim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom. No brojni njegovi diplomatski kolege (Franz Krapf, Gerhart Feine, Hans-Heinrich Herwarth von Bittenfeld, Rolf Friedemann Pauls, Felix Benzler, Herbert Blankenhorn, itd.) uspjeli su izbjeći konopac. Nedugo nakon rata, tj. 1948., nastupilo je novo izvanredno stanje, tj. diplomatski rat Amerike sa Sovjetskim Savezom. Budući de su navedeni diplomati najbolje poznavali duh komunističke Moskve i Beograda, Amerikanci ih koriste da nastave staru karijeru u novonastaloj njemačkoj diplomaciji. Nije njihov američki sponzor bio zaljubljen u njih, ali pred ozbiljnom prijetnjom od nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom trebalo se osloniti na znanje njemačkih časnika, ostataka bivših SS-ovaca i bivših diplomata, kao i broja istočnoeuropskih antikomunističkih prebjega, koji su Americi omogućili da dobije hladni rat. Da je kojim slučajem JNA, nakon pada Vukovara, ušao u Zagreb, u prosincu 1991., velikom broju bivših jugoslavenskih službenika u današnjoj hrvatskoj diplomaciji bilo bi suđeno za veleizdaju i za ustaški separatizam. Dakako, broj njih uspio bi napraviti još jedan salto vitale i ponovno početi surađivati s bivšim drugovima iz Beograda. Bivši jugoslavenski diplomati protiv svoje volje su prihvatili samostalnu državu Hrvatsku, i to prvenstveno iz straha od odmazde od JNA koji je 1991. otvoreno stao uz srpske pobunjenike. Krivo je mišljenje da je predsjednik Franjo Tuđman u svom diplomatskom kadroviranju bio pod pritiskom Udbe ili struktura iz bivšeg komunističkog režima. Za bivše jugoslavenske diplomate u novoj hrvatskoj diplomaciji Miloševićeva vizija treće Jugoslavije nije se nikako uklapala u sliku njihove bivše, prethodne titoističke Jugoslavije. Bivši jugoslavenski kadar u cijeloj javnoj službi novonastale Hrvatske, pored straha od odmazde od bivših drugova u Beogradu, pokazao je također visoku dozu kukavičluka, jer im nije padalo na pamet da brane svoje jugoslavenske komunističke ideje, ili da dignu oružani ustanak na Kalniku ili Vukomeričkim goricama protiv nove nacionalističke Hrvatske. Nimalo ih tada nije smetalo je li „ZDS“ govor mržnje ili govor hrvatske ljubavi. Upravo su im pobornici „ZDS-a“ sačuvali karijere – ali i glave.


Diplomacija je umjetnost određivanja političkih prioriteta zemlje, bez obzira što svaka diplomatska odluka može imati suprotne posljedice. Na česte inozemne medijske izmišljotine, ili još češće inozemno neznanje o Hrvatskoj, hrvatska diplomacija se u pravilu brani šutnjom. Inozemne kritike (kao što je to nedavno bio linč u zapadnim medijima na bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića) nastaju često baš među bivšim jugoslavenskim diplomatima u hrvatskim veleposlanstvima – čiji rad plaćaju hrvatski porezni obveznici. Shvatljivo je da je psihološki nemoguće hrvatskom diplomatu s jugoslavenskim i komunističkim pedigreom braniti pred inozemnim kolegama pojam hrvatstva, a kamoli govoriti o Hudoj jami, ili o Teznom. Misterij vlada: po kojoj su to magičnoj formuli, žnori, vezi ili liniji bivši jugoslavenski diplomati postali danas hrvatski diplomati? Vrijedi to ne samo za veleposlanike, već i za stotine misterioznih imenovanja diplomatskih savjetnika po brojnim hrvatskim predstavništvima u inozemstvu. U posljednjih dvadeset i pet godina hrvatskog MVP-a hrvatski porezni obveznici nisu imali prilike ni čuti niti vidjeti audio ili video snimke hrvatskih diplomata, njihovih nastupa i stručnih izlaganja u inozemnim medijima.

Hokus-pokus država: od metamorfoze de metastaze

Službeni nedostatak pravne definicije rata kao agresivnog rata protiv Hrvatske, tijekom i nakon raspada Jugoslavije i agresije JNA 1991., odražava se danas u nedostatku jasnih zacrtanih vanjskopolitičkih ciljeva u hrvatskom MVP-u. Stalna MVP-ova improviziranja, bilo u nadopunama naziva ministarstva ili uvođenju novih jezičnih pravilnika dolaskom svake nove vlade, ostavlja kod stranih diplomata dojam hokus-pokus države. Diplomatske improvizacije potvrđuju tezu da je današnja Hrvatska slučajna država, zemlja bez identiteta, koja po svojoj krhkoj političkoj stabilnosti podsjeća na Jugoslaviju uoči njenog raspada. Velikim dijelom hrvatska diplomacija sliči na zrakoplov koji leti na autopilotu, koji je izgubio navigatora, koji juri u zrakopraznom prostoru bez cilja i svrhe, i koji čeka da negdje udari u planinu. Na vanjske političke krupne događaje, kao npr. na činjenicu da nekoliko milijuna migranata u sjevernoj Africi i prednjoj Aziji nestrpljivo čeka da uđe Europu, reagira se mlako kao na sezonski događaj, a ne kao na dugoročni proces s neviđenim posljedicama za Hrvatsku i Europu. Upravo sada, kada je cijela Europska unija u velikoj sigurnosnoj krizi, mala Hrvatska ima sjajne šanse da sebi izbori veći suverenitet putem diplomatskog laviranja između Bruxellesa, Washingtona i Moskve. Suprotno raširenom i krivom mišljenju, Europska komisija nije svemoćno tijelo budući da ona u praksi nema zajedničku vanjsku politiku, što se najbolje vidi u neodgovornoj i samostalnoj migrantskoj politici njemačke kancelarke Angele Merkel. Zemlje EU-a nisu bile jedinstvene 1993. i nisu znale odgovoriti na agresivni rat protiv Hrvatske; niti EU danas zna kako i gdje definirati vlastite granice. Odluke Europske komisije nemaju u praksi političku težinu, premda se diplomati 27 država članica EU-a moraju službeno praviti blesavima i tvrditi da je one imaju. Primjer? Lakše je ilegalnom afričkom ili arapskom migrantu prijeći šengensku granicu na Egejskom moru nego hrvatskom građaninu s urednom putovnicom prijeći granicu na slovenskoj Bregani.

U diplomatsku službu diljem svijete idu u pravilu ljudi koji su sigurnosno provjereni, koji su državotvorno zreli, i koji nisu okaljani službom u bivšem jugoslavenskom sistemu. To nije slučaj s Hrvatskom. Visoki rani hrvatski diplomat Miomir Žužul i njegov bivši drug Milorad Pupovac iz današnjeg Odbora za vanjsku politiku, bivši su titoisti i skojevci sa završenim jugoslavenskim partijskim školama. Njihov kasniji drug, Račanov kurir, bivši ministar Tonino Picula, u stilu jugoslavenskog komesara maknuo je 2000. godine kvalitetne hrvatske diplomate. Glede njegove nasljednice Vesne Pusić, u diplomatskim kuloarima kolaju i dalje magične priče glede njenih misterioznih diploma. Doduše, primjera diplomatskih misterija susrećemo svugdje; od rane Antike do kasnog EU-a. U magarećoj diplomatskoj klupi u Apulejevim Metamorfozama srećemo mladića kojeg radi pretjerane političke znatiželje dvonožne ljubavnice pretvaraju u četveronožnog magarca. Danas je to teoretičar političke groteske, Jean Baudrillard, koji je najbolje opisao hiperrealnosti EU diplomacije. U brojnim slučajevima hrvatski MVP djeluje kao nadrealistička pozornica za stilske vježbe i političke pantomime, kao odskočna daska za kasnije karijere u inozemstvu, kao pričuvno sklonište za nastavak nedovršenog fakulteta, ili kao partijska večernja škola za učenje stranih jezika. A kasnije, za tzv. iskusne diplomate, za nove karijere sa zvučnim imenima „eksperata“ ili „konzultanata“. A sve te karijere skupo plaćaju hrvatski porezni obveznici. Prije nekoliko godina bilo je neukusnih šala glede nepoznavanja engleskog jezika kod hrvatskih EU diplomata. Ako se uzme u obzir da po prosjeku svojih iseljenika Hrvatska stoji na vrhu svjetske ljestvice, poznavanje engleskog i ostalih stranih jezika trebalo bi biti osobna karta za svakog hrvatskog diplomata. Davno je Hrvatska, od ulaznih vrata do ministarskih kabineta, mogla popuniti radna mjesta brojem hrvatskih povratnika i uštedjeti proračunski novac. Izmišljati probleme gdje ih nema, ili ih kamuflirati stotinama bilježaka koje nitko ne čita, štete ugledu Hrvatske u inozemstvu. U mogućem novom izvanrednom stanju u Hrvatskoj, upitno je hoće li hrvatski branitelji i iseljeništvo, kao 1991. do 1995., skupljati novac, čuvati živote, i graditi karijere svojim bivšim komunističkim i jugoslavenskim progoniteljima i ubojicama.

Autor:Tomislav Sunić / 7dnevno / 17. ožujka 2017.
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.