Ivica Galovic/PIXSELL

Europsko carstvo ili Europska unija

Autor: dr. Tomislav Sunić / 7Dnevno / 8. siječnja 2016.

Nejasne agencije za očuvanje granica EU-a, poput famoznog „Frontexa“, podrazumijevaju kršenje suvereniteta hrvatskih granica i hrvatske teritorijalne cjelovitosti. Hrvatsku suverenost definira odsad Bruxelles, a ne Banski dvori. EK odlučuje koliko afroazijskih migranata Hrvatska mora prihvatiti. Imajući u vidu urođenu servilnost Hrvata i kompleks manje vrijednosti pred pojmom „balkanštine“, Vlada Hrvatske premašit će vjerojatno i zadanu prihvatnu kvotu migranata

Izraz „Europska unija“ veoma je u modi premda nije jasno koji je smisao te riječi. Konačno i Austrougarska monarhija bila je vrsta unije, premda se riječ unija nije u njoj koristila. Slavenska riječ “carstvo” ili njemačka riječ „Reich“ bile su donedavno popularne u srednjoj Europi, premda je riječ „Reich“, iz političkih razloga, danas postala nelagodna za uši i neprikladna za politički sluh. Nakon Drugog svjetskog rata njemački nazivi političkih pojmova povezuju se sa poslovičnim Hitlerom, do te mjere da se sve riječi iz njemačkog političkog govora postupno sotoniziraju i zamjenjuju tuđicama iz engleskog jezika. Premda je Njemačka glavni parni valjak Europske unije, i premda o njemačkim poreznim obveznicima ovise plaće briselskih birokrata, njemački jezik u javnom političkom komuniciranju tek je na trećem mjestu. Na prvom mjestu moraju biti engleski jezik i engleski politički nazivi. I uplašeni Nijemci i te kako su toga svjesni, pa stoga za političke nazive koriste američke posuđenice. Njemački šef ili vođa nekog političkog ili ekonomskog projekta, famozni „führer“ mora odsad postati „der Leader“ – jer tako manje strašno zvuči.

Prema novim političko-korektnim jezičnim pravilima, riječ Reich dobila je zlokobni karakter koja podsjeća na prijeteće i poslovične nacional-socijaliste i Treći Reich. No, riječ i pojam carstva ili „Reicha“ imaju u srednjoj Europi tisućljetnu povijest. Ta se riječ također nalazi u pravnim spisima Weimarske republike, kao i u pravnim dokumentima poslijeratne Njemačke. Tako i Ustavni sud Savezne Republike Njemačke u dokumentu iz 1973. piše da „ je njemački Reich nadživio raspad iz 1945. godine i da nije propao niti kapitulacijom niti uporabom strane sile u Njemačkoj od strane savezničkih okupacionih sila“ (2 BvF 1/73; BVerfGE 36, 1).

Ustvari, može se reći da i današnja Europska unija ima neke osobine Svetog rimskog carstva tj. „Reicha“, ili bi barem trebala imati. Niti hrvatska niti slavenska riječ „carstvo“ nije domaćeg porijekla, niti ona točno obuhvaća politički smisao njemačkog Reicha. Riječi „car“ i „carstvo“ također su strane; dolaze iz latinske riječi „ceasar“ putem rimskog vladara Cezara, čovjeka koji u svoje vrijeme nije bio nimalo transrodno raspoložen, niti je bio liberalni vladar, a kada je zatrebalo, znao je vladati i željeznom rukom. Iz rimskog Cezara i Nijemci su učinili svoju izvedenicu u carskom „kaiseru“.

Ideja srednjoeuropskog Reicha, koja je provedena u praksi u Austrougarskoj monarhiji, a ranije u Svetom rimskom carstvu njemačkog naroda, nema apsolutno ništa zajedničko s riječju „imperij“ koju susrećemo u Francuskoj i Engleskoj. Zato se riječ Reich ne može nikako prevesti na hrvatski kao „carstvo“, budući da su i Francuska i Engleska bile i još jesu također vrsta carskih tvorevina, ali u potpuno drukčijem izdanju. Ideja francuskog i britanskog carstva“ (imperija) i ideja Reicha dva su potpuno različita politička pojma koja se često netočno koriste kao sinonimi. Centralizam je oduvijek igrao važnu ulogu u razvoju francuskog i britanskog carstva-imperija, te konačno i u stvaranju engleske i francuske nacije. U Svetom rimskom carstvu (Reichu), a kasnije i u Austrougarskoj monarhiji, proces nacionalnog identiteta tekao je upravo obrnuto. Francuski imperij, kao i moderna Francuska, nastali su nemilosrdnim uklanjanjem svih jezičnih i etničkih razlika na području koje danas zauzima država Francuska. Prve odredbe francuskih revolucionara iz 1791. godine bile su zabrana korištenja svih dijalekata i, dakako, zabrana korištenja njemačkog jezika. To nikada nije bio slučaj u njemačkom Reichu, niti u Habsburškoj monarhiji, gdje postoji mnoštvo etničkih skupina, mnoštvo jezika, svaki sa svojom osobnošću.

Pitanje njemačkog Reicha je i pitanje identiteta. Reich u srednjoj Europi, tj. Sveto rimsko carstvo, imalo je prvenstveno duhovnu, a manje političku osnovicu, a koja nije imala nikakve sličnosti s francuskim i engleskim „imperijem. Nema dakle ničeg lošeg koristiti i danas riječ Reich („carstvo“) u njemačkoj jezičnoj izvedenici. U prenesenom smislu ideja Reicha je također bila dugo vrijeme i duhovni zaštitnik srednje Europe. U srednjovjekovnoj Europi od Svetog rimskog carstva, pa sve do početka 20. stoljeća, do kraja Austrougarske monarhije, svaki grad, svako selo, svaka država, svako pleme i svaki narod, imali su znatnu autonomiju i jasnu sliku o svom lokalnom identitetu. U biti, prve osobine federalizma, o kojem se danas puno priča, a u praksi se vrlo malo primjenjuje, upravo susrećemo u ranom Svetom rimskom carstvu, i njegovom kasnom izdanku Austrougarskoj monarhiji. I danas bi ideja Reicha ili „carske unije“, ili pak federalne Europe – bez obzira na ime koje ona nosi – bila najbolji način da srednjoeuropski narodi izbjegnu vjekovne sporove.

Svinjari i diplomati

Pojam, ali i moguća politička primjena ideje „ Reicha“ može također biti dobar lijek i protiv globalizma, ali i protiv uskogrudnog nacionalizma. U srednjoj i istočnoj Europi međuetnički odnosi među mnoštvom naroda i dalje su napeti, a niti ih Europska unija nije u stanju riješiti. Nacionalni identitet poljskih nacionalista, koji inače mogu biti složni po svim pitanjima sa svojim kolegama iz Njemačke u zajedničkoj kritici globalizma, komunizma ili kapitalizma, često su zasnovani na vlastitoj, tj. poljskoj ili njemačkoj isključivosti. Četvrtina Mađara, ili više od 2 milijuna njih, živi u Slovačkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Njihov nacionalni identitet često počiva na mržnji prema narodu domaćinu. Unatoč prividnom miru između Srba i Hrvata, i dalje ta dva slična naroda imaju dvije različite povijesne priče i dva potpuno različita i isključiva žrtvoslovlja. Ukratko, Srbi i Hrvati, unatoč svojim iznenađujućim antropološkim i jezičnim sličnostima, imaju dva radikalno drukčija i međusobno isključiva identiteta. Za veliki broj hrvatskih nacionalista, teško je biti “dobar Hrvat” a da sa se pritom prvo ne opišu kao “dobri protu-Srbi”. Što bi bilo se dogodilo s masom hrvatskih nacionalista kada bi Srbi odjednom nestali?

Nakon sloma Habsburškog carstva, ideja „Reicha“ kod svih europskih naroda došla je svom kraju. No doba vječnog mira nije nastupilo. Sasvim suprotno. Protok vremena u 20. stoljeću, ovaj put bez Habsburgovaca i bez Hitlerovaca, našao se u petoj brzini. Postavlja se bezvremensko i beskorisno pitanje: Što bi se dogodilo da je Austrijska monarhija ili tisućgodišnji Reich ostao na zemljopisnoj karti? Što bi Princ Eugen danas rekao za multikulturalni Beč i za Austriju, zemlju u kojoj žive danas potomci stotina tisuća muslimana i Azijata protiv kojih se Eugen krajem 17. stoljeća borio sa svojim hrvatskim, madžarskim i njemačkim vojnicama?

Ideja Reicha isključuje nacionalističku isključivost, jer ona polazi od poštivanja osobnosti svakog plemena i naroda. Već i sama činjenica da je Austrougarsko carstvo trajalo na zemljopisnoj karti nekoliko stotina godina govori da ono nije imalo samo legalitet, nego i potrebni legitimitet. Za razliku od Austrijske monarhije multikulturalna i višeetnička Jugoslavija održala se svega sedamdesetak godina na zemljopisnoj karti – i to prvenstveno zahvaljujući policijskom teroru. A teško je također zamisliti da će na brzinu sklepana i razvikana Europska unija trajati dulje od još narednih nekoliko godina. U retrospektivi, možemo vidjeti katastrofalno naslijeđe nacionalnih država koje su po uzoru na Francusku i Englesku ostavile u posljednjih sto godina razorne građanske ratove, lažne nacionalne mitove, stalne teritorijalne sporove i zamorne regionalizme. Ali niti hokus-pokus i ad hoc multinacionalne tvorevine, bilo da je riječ o nakaradi zvanoj Europska unija, ili o kvazi državi Bosni i Hercegovini, nemaju nikakvu budućnost. U idealnoj, ali i mogućoj europskoj budućnosti, ideja Reicha, Unije ili Europske Federacije – predstavlja jedinu soluciju. Na taj način bi posvađani europski narodi, kao što su Srbi i Hrvati, Mađari i Rumunji, Slovaci i Česi, Poljaci i Nijemci, počeli više poštivati jedni druge, kao i teritorijalnu suverenost i identitet svog susjednog naroda.

Duhovna, a ne financijska aristokracija

No, takvo carstvo-Reich, ili takva federacija, podrazumijeva apsolutno novu hijerarhiju vrijednosti koja nije u skladu s današnjim liberalnim i trgovačkim i bankarskim vrijednostima na kojima je stvoren današnji EU. EU je isključivo zasnovan na oligarhijskim i plutokratskim načelima. Ukratko, motor EU-a su trgovci, a nimalo kulturnjaci. U današnjem liberalno-ekonomskom sustavu, gdje je novac nova civilna religija, svaki građanin je primoran biti običan konzumer, bez obzira kako se zove njegovo političko okružje i koja je partija na vlasti. Ideja Reicha ne samo da predstavlja geopolitički i administrativni prostor, nego prvenstveno podrazumijeva nova filozofska načela. Na primjer, Otto von Habsburg bio je veliki zagovornik ideje Reicha, ali i Europske unije, no ne u današnjem trgovačkom, već u duhovnom izdanju. Štoviše, on je bio i veliki kritičar sadašnje konstrukcije EU-a. Od njega bi trebali nešto naučiti i današnji eurokrati u Hrvatskoj. Nedugo prije svoje smrti, Otto von Habsburg je izrazio negodovanje prema današnjem EU-u. U intervjuu za časopis Bild, 27. lipnja 2007., on kaže: “Uzmite birokratski jezik EU-a. To je poseban jezik kojeg nitko ne razumije. Od carice Marije Terezije, postoji lijepa rečenica: ‘Zakon vrijedi samo onda ako ga i zadnji svinjar u Galiciji razumije'”.

Umjesto Galicije, koja se danas nalazi dijelom u Poljskoj, dijelom u Ukrajini, možemo slobodno koristiti riječ “Hrvatska” pri opisu novopečenih hrvatskih diplomata i političara za koje se može kazati da su loši provincijski svinjari. Ne poznaju njemački jezik niti njemačku kulturu prilikom susreta s njemačkim, austrijskim ili madžarskim diplomatima, nego se umjesto toga s njima sporazumijevaju na lošem engleskom jeziku. E, da! Dugačak je put od Diplomatske akademije, koju je osnovala Marija Terezija, a da ne spominjemo višejezične europske careve i generale Reicha, kao Karla V, princa Eugena, ili Otta von Habsburga. Ti su ljudi bili pravi Europljani, za razliku od sadašnjih europeista iz Bruxellesa ili birokrata iz Zagreba koji često viču protiv uporabe srbizama i protive se ćirilici, a zaboravljaju da njihov osiromašeni hrvatski jezik vrvi anglicizmima.

Što ideja carstva za hrvatske političare znači danas? Ništa. Mnogi o toj ideji nemaju pojma. Koriste prazne riječi, kao što su “globalizam”, “multikulturalnost”, “europsko-atlantske integracije”, “transparentnost ” ili “slobodno tržište” – riječi koje znače sve, te stoga i ništa. Većina hrvatskih političara kontaminirana je i dalje duhom komunizma i jugoslavenstva, ili pak grade svoje hrvatski identitet isključivo putem antisrpstva. Prije raspada Jugoslavije pričali su o vječnosti samoupravljanja. Sada papuju o vječnoj Europskoj uniji i o liberalnoj demokraciji. U hrvatskoj političkoj klasi u uporabi je novi oblik mimikrije, novi oblik lažnih uvjerenja, vrlo sličan mimikrijama u bivšoj Jugoslaviji, osim što se ovaj puta one iskazuju u drukčijim političkim obilježjima.

EU ne uživa legitimitet, operira isključivo putem naredbi i ukaza

Europska unija podsjeća veoma na Jugoslaviju, osim što će ona imati gore posljedice za Hrvate nego bivša Jugoslavija. Članovi Europske komisije sami sebe nominiraju na položaje, po internim pravilima koje običan građanin u Europi teško može dokučiti. Niti su EU-komesari dužni polagati račune građanima iz 28 zemalja članica. Nije nimalo slučajno što su zemlje poput Velike Britanije, Danske i Finske sve više i više svjesne obmane zvane EU. A službena Hrvatska i nadalje prednjači u svojoj eurofilskoj servilnosti. Antropološki gledajući niti to nije ništa novo među Hrvatima. Konačno i bivši hrvatski Jugoslaveni i bivši hrvatski udbaši bilo su puno revniji od srpskih Jugoslavena i srpskih udbaša. Od svog osnutka Europska unija nije uspjela riješiti niti jedan vanjskopolitički niti unutarnji politički problem u Europi, upravo iz razloga što nije nikada htjela imati vlastiti identitet, niti graditi vlastiti suverenitet.

Umjesto toga uvijek se skrivala pod skute Amerike. Evo nekoliko primjera: Europska unija u godini svog nastanka u Maastrichtu,1992., nije uspjela riješiti jugoslavensku krizu, niti spriječiti agresiju na Hrvatsku; Unija nije našla odgovor na veliku financijsku krizu koja je počela 2008.; Unija nije zauzela zajednički i jasan stav prema rusko-ukrajinskom sukobu iz 2013. Konačno, EU vodi danas reaktivnu i samoubilačku politiku glede tzv. izbjegličke krize na način da nekontrolirano otvara granice afroazijskoj invaziji u Europu. Suluda imigracijska politika njemačke kancelarke Angele Merkel ne samo što urušava sigurnost Njemačke, već stvara nove i opasne podjele među europskim narodima, političarima i državama. Nedavne prijetnje njemačke vlade i Europske komisije upućene srednjoeuropskim zemljama glede obveznih migrantskih kvota zemalja članica govore da EU ne uživa legitimitet, nego isključivo operira putem odredaba, naredaba i ukaza. Nejasne agencije za očuvanje granica EU-a, poput famoznog „Frontexa“, podrazumijevaju kršenje suvereniteta i hrvatskih granica i hrvatske teritorijalne cjelovitosti. Hrvatsku suverenost definira dakle odsad Bruxelles, a ne Banski dvori. Europska komisija odlučuje dakle koliko afroazijskih migranata Hrvatska mora prihvatiti. Imajući u vidu urođenu servilnost Hrvata i kompleks manje vrijednosti pred pojmom „balkanštine“, Vlada Hrvatske premašit će vjerojatno i zadanu prihvatnu kvotu migranata. Nedostatak suvereniteta Europske unije, kao i njena podložnost SAD-u, održava se dakako i na podložnost i nedostatak suvereniteta njenih država članica.

Propast Jugoslavije i rat na Balkanu, ali i ekstremni nacionalizam, logične su posljedice zatiranja ideje Reicha. Tvorevina zvana Jugoslavija bila je 45 godina na životu, ne zahvaljujući domaćem represivnom komunističkom aparatu, već subvencijama sa Zapada. Hrvatska je danas mentalno bolesna i polusuverena država. Dvadeset godina nakon proglašenja svoje neovisnosti i šesnaest godina nakon rata, pitanje je što su Hrvati uistinu dobili svojom razvikanom neovisnošću. O suverenosti Hrvatske ionako danas odlučuju Bruxelles i Washington, a ne Zagreb. Više od polovice zakona u Hrvatskoj ne donosi Hrvatski sabor, već anonimni birokrati iz Bruxellesa i Strasbourga.

Takva loša situacija glede manjka suvereniteta nije postojala u Hrvatskoj ni za vrijeme Bachovog apsolutizma niti za vrijeme bana Khuena Hedervaryja. Poput svojih prethodnika, aktualne hrvatske elite imaju slabu ili nedovoljno izgrađenu građansku i nacionalnu svijest. Unatoč svojoj ultraliberalnoj frazeologiji ne mogu prikriti svoju provincijsku motoriku, koju danas loše skrivaju iza mimikrije zapadnjaštva. Stoga niti ideja istinske europske federalne unije ili novokomponiranog Reicha u Europi i Hrvatskoj ne može biti oživljena toliko dugo dokle god se cijela Europa ne oslobodi od kriptokomunističke psihologije „multikulturalizma“, kao i tržišnog fundamentalizma. Mali europski narodi kao što su Hrvati nikada neće igrati veliku ulogu u visokoj politici. Za Hrvate, Srbe, Nijemce, Mađare i sve druge Europljane, jedini način da ne budu žrtve tuđeg nacionalizma ili današnjeg razarajućeg multikuturalnog globalizma leži u oživljavanju ideje o Reichu. Ideja Reicha najbolji je način da svaki narod očuva svoj vlastiti identitet u sveukupnom europskom zajedništvu.

Autor:dr. Tomislav Sunić / 7Dnevno / 8. siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.