fbpx
Wikimedia Commons

Donald Trump i američka kontrarevolucija 2016.

Autor: Dr. Tomislav Sunić / 7Dnevno / 9. prosinca 2016.

Gledajući površinski, sa stanovišta jednog Amerikanca, Trumpova retorika je izraz osebujne ličnosti, ali jednom samocenzurirajućem službeniku u Americi ili Europi, suočenom s dnevnom poplavom terora novogovora, Trumpove riječi znače dah svježeg zraka i više prostora za disanje u društvenom saobraćaju

Prije ili kasnije svako zlo nosi svoje dobro. Ova pjesnička pravica glavna je tema vrhunskog dijela europske književnosti, kada kozmičko zlo, utjelovljeno u đavolskom  Mefisofelu, govori mladom Faustu: „Čest sam sile ja/što želeć uvijek zlo, tek dobro stvarat zna…“

Vjerojatno je da Donald Trump nikada nije čitao Wolfgang  Goetheovog Fausta, a kamoli proučavao značenje slučajnosti i neminovnosti u Sofoklovim dramama.  Ali njegova iznenadna pojava na američkoj političkoj sceni predznak je gigantskih svjetskih promjena koje se više ne mogu otkloniti, čak pod pretpostavkom da on od svega digne ruke. Ovaj put prva žena na Zemlji, sveznajuća, lakovjerna, ali i nesretna Pandora, pustila je dobar duh iz svoje kutije. Ironija povijesti je da Amerika, koja već puna dva i pol stoljeća s europskog vidikovca kao simbol svjetske plutokracije i zemlje „slobodnog kretanja robe i ljudi“ sada postaje zemlja koja polako odbacuje ta ista načela. Zemlja koja je nakon Drugog svjetskog rata odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju različitih političkih režima diljem svijeta, počevši od Ujedinjenih naroda do Svjetske trgovinske organizacije, od Europske unije do Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva – sada je u procesu njihovog pojedinačnog rastakanja, i to na radost milijuna „implicitnih  i eksplicitnih“ bijelih Amerikanaca i Europljana. Osim brojnih twitter ratnika i njihovog hvalisanja kako su „znali da Trump dolazi“, nitko nije mogao naslutiti Trumpov  tektonski uspon do svjetskog političkog vrhunca. Dvadeseto stoljeće bilo je američko stoljeće; dvadeset i prvo stoljeće bit će ponovno američko stoljeće – premda u obrnutom smjeru.

Dodatna povijesna ironija je da se o fenomenu Trump nagađalo, barem što se tiče mase tzv. bijelih nacionalista, kako će taj fenomen prvo izbiti na površinu u Europi. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća Europa je nakupila dovoljno intelektualnog arsenala, skupivši znatan broj političara koji su i te kako svjesni predstojećeg višerasnog kaosa u Europi.  Različita europska meta-politička i kulturna središta, kao što su britanski Tradicionalisti, njemački Identitarci, te konačno i francuska Nova desnica, već su ih davno bili opskrbili potrebnim govorničkim alatom. Osim toga, europski nacionalisti, uključujući sve vrste tradicionalnih konzervativaca, stoljećima su gajili posprdne osjećaje prema Americi, zemlji koju su često ismijavali kao hipermoralistički, plačljivi i biblijski opsjednut zaseban svijet za sebe.  S jedne strane, europski nacionalisti teško su mogli prikrivati svoju ljubomoru naspram organizacijskih vrlina američkih bijelaca; a s druge strane stalno su gajili osjećaj kulturne superiornosti, koja se često svodila na samozadovoljavajući oblik plemenske samozaljubljenosti. Danas to nije više slučaj.


Jedno vrijeme, i još donedavno, i to s  obje strane Atlantika, oči euroameričkih nacionalista bile su uprte u obećanu zemlju Putinove Rusije i istočne Europe, u velikom iščekivanju da će pravo svjetlo doći s Istoka. Bilo je i valjanih razloga za scenarij takvih pustih želja, bilo kod američkih bilo kod zapadnoeuropskih nacionalista. Jer gledajući iz rasne perspektive, istočna Europa i Rusija  danas su europskije od zapadne Europe i Amerike. No ono što su mnogi tradicionalni konzervativci i mnogi nacionalisti, bilo u zapadnoj Europi, bilo u SAD-u, često zaboravljali, je stanje građanske svijesti, odnosno njen nedostatak u Rusiji i istočnoj Europi. Velikim dijelom taj nedostatak je nastao polustoljetnim uništavanjem genetskog fonda putem komunističkih rasnih i društvenih uravnilovaka. Komunizam nije samo ideologija; komunizam je osebujan oblik „homo sovieticus“ antropologije koja se ne može preko noći  izbrisati ukazima  Europske unije ili dekretima američkog State Departmenta. Kao što je ovdje već bilo riječi, ranih ’90-ih godina prošlog stoljeća komunizam se raspao na Istoku, budući da su se njegova glavna načela, tj. vjera u jednakost, mit o napretku i svijet bez granica, bolje u praksi ostvarila u SAD-u – premda u elegantnijem i podmuklijem izdanju. Trump i njegova administracija morat će se odsad pozabaviti s novopreimenovanom paleo-proto-komunističkom, afirmativno-akcijskom, rasno izmiješanom i transvestitsko-nadspolnom Amerikom.

Trumpov Hamlet i Hekuba

Unatoč velikim desnim populističkim pobunama usmjerenim protiv kataklizmičke rasne zamjene stanovništva u Europi, ni Njemačkoj niti bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije nije dopušteno da preuzme vodstvo u bilo kakvom sličnom trumpovskom scenariju. Od 1945. njemački političari su istrenirani da budu kuš, i da prvo čekaju na američki potez za bilo kakvu vlastitu političku odluku. Slike iz Drugog svjetskog rata, kada su američki bombarderi urušili Njemačku natrag u kameno doba, i dalje su prešutno žive među Nijemcima, pogotovo među njemačkim nacionalistima. Od završetka Drugog svjetskog rata njemačkim elitama temeljito je ispran mozak i oni su reeducirani do te mjere da se svaki njemački političar, ako profesionalno želi preživjeti, mora strogo pridržavati obrazaca samocenzure. Ne treba se stoga čuditi da  su njemački nacional-mazohistički glavni mediji, takozvani lažnjački tisak, tj. „Lügenpresse“, morali sebe prikazati najglasnijim u prostačkom vrijeđanju Trumpa.

Bit će da Trump nije bio uopće svjestan u što se u on ustvari upustio. Možda i sada on nije u stanju prepoznati dinamiku političkog procesa kojeg je stavio u pokret. Opet se može citirati Goethea, pogotovo kada je riječ o pojmu nepredvidljivosti, iznenadnosti i slučajnosti u političkom procesu. Goetheova magična metla slučajno je pala u ruke mladom čarobnjakovom šegrtu, dižući mu ego do luđačkih razmjera, stavljajući ga u kušnju da pomete cijelo lice Zemlje. No, magija metle može mu se obiti o glavu, te u jednom trenutku šegrta mađioničara hvata panika, jer shvaća da metla čini više zla nego dobra.

“Zar ne želiš stati metlo?/ Sad ću te ja ščepati/ Držati te i tvoje staro drvo oštrom sjekirom po sredini odalamiti.“

Nešto uzvišenijim pravničkim jezikom dolazi do istog zaključka i znameniti njemački  antiliberalni znanstvenik, pokojni Carl Schmitt, kada govori o slučajnosti u politici. Mnogo je on pisao o pojmu nepredvidljivog i neočekivanog, koristeći pritom u jednoj od svojih knjiga primjer neurotičnog Hamleta i živčane vidovnjakinje Hekube, čije ih okružje nepravedno ismijava kao paranoidne kreature, no koji smrtonosnom preciznošću najavljuju političke katastrofe. Ista je stvar u visokoj politici, budući da se u načelu događaji rijetko kada zbivaju onako kako ih državnik planira. Sam Trump bit će prisiljen prilagoditi svoje javne političke poteze predstojećem i često međusobno isključujućem stjecaju okolnosti – bilo da je riječ o Americi, bilo o inozemstvu.




Trumpov proboj

Najveći proboj koji je Trump ostvario, nešto  neviđeno u politici Zapada nakon Drugog svjetskog rata, je njegova normalizacija političkog govora. Trump, dakako, nije stručnjak za komparativnu semiotiku, niti on proučava semantičke promjene u različitim političkim režimima, premda  je vrlo dobro dešifrirao tvorce javnog govora u SAD-u. U tom smislu on je učinio bolji posao kako osujetiti medijski  žargon nego većina nacionalističkih ili desničarskih znanstvenika. Grubo rečeno, Trump je uspio spustiti razinu komunikacije na razinu prosječnog građanina, zaobilazeći pritom obaveznu jezičnu mimikriju svojstvenu liberalnom parlamentarizmu. Dakle, Trump je ugrozio, a da toga uopće nije bio svjestan, političke mitove i laži na kojima Sustav u SAD-u i EU-u gradi svoj legitimitet od 1945. Gledajući površinski, sa stanovišta jednog Amerikanca, Trumpova retorika  je izraz osebujne ličnosti, ali jednom samocenzurirajućem službeniku u Americi ili u Europi, suočenom s dnevnom poplavom terora novogovora, Trumpove riječi  znače dah svježeg zraka i više prostora za disanje u društvenom saobraćaju.

Upravo je to i glavni razlog zašto glavni mediji u SAD-u i EU-u toliko mrze Trumpa – ali ga se i boje. Sustav je doživio težak udarac upravo delegitimacijom  tzv. slobodnih medija na Zapadu. Unatoč sveukupnoj demonizaciji Trumpa koju su provodile sve medijske  mreže u EU-u i SAD-u, obični građani nisu ovaj put nasjeli na riječi brojnih samozvanih akademskih stručnjaka, liberalnih mudraca, ili lijevih skribomana. Samodopadljivi sustav, koji se nakon Drugog svjetskog rata busa u prsa, uz pomoć svojih lažnjačkih medija, da je najbolji od svih mogućih svjetova, pokazao se samo kao još jedan u nizu lažnih čimbenika u neprijateljskom raspoloženju prema volji naroda. Mogle bi se opet povući neke iznenađujuće paralele s bivšim komunističkim sustavom u bivšem SSSR-u i istočnoj Europi, jedan fingirani sustav koji je uživao u svojoj vlastitoj igri dvostrukog samozavaravanja. S jedne strane mediji u bivšoj komunističkoj istočnoj Europi glumili su da govore istinu, a s druge strane stanovništvo se pretvaralo da vjeruje u tu istinu. I jedna i druga strana znala je da druga strana laže. Naravno, Sustav se morao raspasti.




Politika je umijeće kompromisa, dakako, dokle god se kompromis ne pretvori u izdaju onih koji su dovedeni na vlast. Sigurno je da će Trump  morati dati sinekure nekima od pretendenata koji nisu njegovi pristaše, i koji inače u svom privatnom životu ili potajice patološki mrze na samo Trumpa, nego i sve bijele nacionaliste koji podupiru Trumpa. Trump će se također suočiti sa standardnom ​​hiperinflacijom ulizica. To nije ništa novo u politici, i to su opširno opisali i dokumentirali mnogi stručnjaci i književni kritičari, od antike do moderne. Ali Trumpove pompozne riječi da će on „biti predsjednik svih Amerikanaca”, koliko god one moraju zasad lijepo zvučati u rasno raznolikoj i visokobalkaniziranoj Americi, uskoro se mogu pokazati ispraznima. Njegove riječi više ne odražavaju Ameriku kakva je bila prije pedesetak godina. Američki državljanin pakistanskog ili jordanskog podrijetla zamišlja svoj američki san sasvim drukčije od jednog Amerikanca irskog ili flamanskog podrijetla. Bilo bi suludo nagađati o raspadu Amerike u nekoliko zasebnih država. Ipak, pod mogućim scenarijem da bijeli Amerikanci postanu manjina, i ostanu bez svoje političke težine, međurasni sukobi između ne-bijelaca, tj. između američkih crnaca i Hispano-Amerikanaca, između Amero-Azijata i Afro-Amerikanca neće nimalo nestati. Dapače, međusobni sukobi mogu eksplodirati i rasti do te mjere da će skupina ne-bijelaca strvinariti na drugoj skupini ne-bijelaca, bez obzira na odlazak poslovično odvratnog Bijelca. U takvom zastrašujućem okruženju veliko je pitanje koliki će komad teritorijalnog i političkog kolača manjinski bijelci izvući za sebe. U nedostatku segregiranog društva, bilo u Americi bio u Europi, s Trumpom ili bez njega, doći će do velikih međurasnih problema.

Napomena: Članak dr. Tomislava Sunića prijevod je originala objavljenog u listu The Occidental Observer: http://www.theoccidentalobserver.net/2016/11/american-counterrevolution-a-d-2016/. Oprema članka dijelom je redakcijska.

Autor:Dr. Tomislav Sunić / 7Dnevno / 9. prosinca 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.