Jurica Galoic/PIXSELL

Pipl mast trast as!

Autor: Tomislav Krušić

Kako nam Sabor izgleda, djeca su nam na testovima odlično prošla. A ako pogledamo istini u oči, Hrvatska iznimno puno ulaže u djecu s posebnim potrebama i djecu manjina. Mnogo manje u razvoj nadarene djece

Da ne živim u Hrvatskoj pomislio bih da smo vrlo dinamična zemlja, puna političkih previranja i mijena. Izbore imamo skoro svake godine, a s rezultatima nikako nismo zadovoljni. Onda, nestrpljivi kakvi jesmo, u razdoblju između izbora osnujemo toliko stranaka i udruga da se čovjek pita koga ovi u Saboru predstavljaju. Taman se izabere najnoviji vrh SDP-a, koji ne može biti noviji nego što je, a kod nas se odmah osnuje još novija ljevica. Sastavljena, doduše, od starih i isluženih nosilaca partizanskih spomenica, nagrada „Sedam sekratara SKOJ-a“ i ponekog nositelja kokarde, ali nezadovoljna retrogradnim idejama oronulog 36-ogodišnjeg partijskog šefa. U HDZ-u, pak, Hasanbegović ne osniva ništa, iako je još donedavno razmišljao o kandidaturi za šefa te narodnjačke i demokršćanske stranke. Nemam ništa protiv angažmana i sudjelovanja muslimana u provedbi demokršćanske politike, ali uistinu ne znam što bih mislio o onome koji najozbiljnije pomisli preuzeti demokršćansku stranku. Meni, recimo, iako s muslimanima u tom smislu nemam ništa, nisu odveć mrski pojedini dijelovi programa SDA koji se tiču ovih u Republici Srpskoj. Ali imam ozbiljan problem kada god pomislim što ta politika radi Hrvatima u BiH. Zato mi ne pada na pamet, sve da u susjednoj državi Hrvata živim sto godina, u nju se učlaniti. Postati njen predsjednik i preuzeti stranku? Možda, ali to bi trebao biti vraški osmišljen i za SDA poguban plan. Kada bi tome bilo tako, ja bih se, u interesu svog naroda žrtvovao. Bio bih spreman čak i pretvoriti se u islamskog fundamentalista, kako bih svojim desnim radikalizmom osvojio potrebnu naklonost stranačkog tijela. Muslimani bi me vjerojatno obožavali, jer su konačno našli pravog Hrvata koji, ne samo da „nije opterećen“ svojom nacionalnom pripadnošću, nego svojim primjerom dokazuje da pravi Hrvat možeš biti, samo ako si pravi Bošnjak.

No vratimo se na početak. Dakle, sudeći po našoj stranačkoj dinamici, izabrani sastav Hrvatskog sabora prestaje biti reprezentativan onoga trenutka kada se konstituira. Već idućeg dana počinju se formirati različiti inicijativni krugovi i osnivanja novih političkih platformi. Zašto odmah? Pa zato što im to daje dovoljno vremena da do novih izbora glume relevantnu političku snagu, djeluju agresivno i hiperaktivno, budu prisutni u medijima i javnom prostoru. Osnovati kakvu frontu, pokret ili „Novu ljevicu“ neposredno prije parlamentarnih izbora bila bi čista budalaština. Jer čim izađeš na izbore ugasiš se kao život mušice koja je naletjela na upaljenu svjetiljku. Bez obzira na to, zanimljivo je baciti pogled na to što nam oni koji su dospjeli u Sabor, zahvaljujući svojim vođama koje već dan nakon izbora počinju rušiti, svojim ponašanjem u klupama poručuju. Jer sabor ili parlament je mjesto gdje ljudi govore, a svaki govor ima neku poruku. Boljim promatranjem današnjeg Sabora, možemo vidjeti raznorazne inačice saborskih govornika. Tu je najizraženiji stereotip „govornik larpulartist“; samomotivirani govornik koji redovito pohađa Sabor kako bi tamo slušao svoj glas. Sviđa mu se kako lijepo odzvanja sabornicom, gdje dobro ugođeno ozvučenje taj glas čini ljepšim, pa tako naš govornik postaje ovisnik o saborskom mikrofonu, javlja se za riječ, odgovara na replike i replicira samom sebi samo da bi ga se čim dulje slušalo. Jer ovdje u Saboru, uz svu onu medijsku pozornost i novinare na galeriji, stvara se poseban ugođaj, koji naš govornik ne uspijeva postići niti doma u kupaonici, ni u autu, ni bilo gdje drugdje.

Idući profil često viđenog parlamentarca, je „medijski ovisnik“. „Medijski ovisnici“, zapravo ne pohađaju Sabor kako bi tamo nešto mudro rekli, nego vrebaju sate kada je kamera uključena i tada počinje njihov „Big Brother“, tada se produciraju kako god znadu i umiju. Pobjednik je onaj koji ima najdulju minutažu na televiziji, i koji svojim nastupom izazove komentare. To se može postići samo na jedan način: udariti po nečemu izvan svakog konteksta, izvrgnuti koga ruglu, ali na toliko nedoličan i neprimjeren način da se i ova naša javnost, već naviknuta na svakakve eskapade, može nad time zgražati danima. Takozvani „presretači“, u svojoj budnoj fazi saborske sjednice, ničim izazvani, odjednom živnu i komentiraju ono što ih je probudilo dok su meditirali u sabornici, pa onako sneno komentiraju kako osim njih gotovo da i nama nikoga u sabornici. Oni su zapravo ljudi na političkim marginama svojih stranaka i ovo im je jedini način da prikupe koju „preferencijalnu simpatiju“ i osiguraju si kakvu-takvu političku budućnost. Zapravo „presretači“ takvim svojim djelovanjem često nagrabuse, jer svojom reakcijom obično probude još nekoliko „presretača“. Tad se znade razviti diskusija dulja od sat vremena, što je daleko više od dometa koncentracije jednoga „presretača“.

Ne prejako zastupljena vrsta, s češćim staništem u sjevernom dijelu parlamenta, jesu „krvosljednici“. Oni čekaju da se žrtva ozlijedi ili ulovi u zamku. Kada žrtva pokaže imalo slabosti, krvosljednici kreću u svoj pohod. Instinktivno formiraju čopor u kojemu „beta“ i „gama“ jedinke, „alfa“ jedinci složno omogućuju sat-dva ostanka u svom napadu na žrtvu. Da ju onako krvnički trančira, da joj meso trga zubima dok se ona, iako već mrtva, lagano trza. Idući profil govornika, koji se tipološki nazire u Saboru je „ekspert“. „Eksperti“ u raspravu polaze s argumentom „valjda ja znam bolje“ i uvijek kada se itko dotakne polja njegove ekspertize, naš ekspert spremno uskače. Nerijetko se eksperti služe iskustvima vlastitih promašaja nastalih u vremenima kada su oni bili ministri, (ne moram ni spominjati da su njihovi biološki protivnici krvosljednici), međutim eksperti doista nikada ne ostaju mirni kada im netko dotakne polje za koje oni misle da su, još uvijek, nadležni. Naprotiv, oni često traže smjene svojih izabranih nasljednika, samo zato što nakon promjene vlasti žele voditi i novu politiku. Kroz parlamentarnu prošlost možemo se sjetiti i nekoliko „zabavljača“, koje ovdje neću poimence pohvaliti, ali koji svakako ostavljaju snažne posljedice na opće poimanje politike i guraju ovu naciju na razmišljanje da svatko može biti zastupnik. Jer svaka naša lokalna birtija ima boljeg zabavljača, društvenijeg, humanijeg i bližeg narodu. Osim ove fenotipske podjele, postoji i genotipska podjela na stranke, ali u ovom sazivu Sabora došlo je do mutacije pa se je rodila sasvim nova kategorija gdje su se genotip i fenotip spojili i nastao je „enfant terrible“. To je parlamentarac nove generacije zbog kojega će se morati pisati kodeks ponašanja u tom uglednom visokom domu.

Klinac koji je uzrokovao velik broj nedoumica, kao što su smije li se jesti gablec u sabornici, koliko igračaka koji zastupnik smije ponijeti od kuće i vjerojatno niz drugih pitanja. U takvom okružju pojavljuje se, kao u kazališnoj predstavi, državni tajnik za školstvo. Rezultati istraživanja „PISA“ bili su u fokusu zanimanja naših zastupnika, pa su ga pitali: “Zašto su naši klinci bedastiji od drugih?“ To pitanje bilo je postavljeno bez aluzija na prisutnost našeg „enfant terriblea“. Državni tajnik se nije snašao, kazao je što je znao, a razni tipovi parlamentaraca rastrgali su ga, prozvavši ga rasistom. Ako pogledamo istini u oči, Hrvatska iznimno mnogo ulaže u djecu s posebnim potrebama i djecu manjina. Mnogo manje investira u razvoj nadarene djece. Nije tajna da postoje upisne olakšice djece romske manjine, kao što nije tajna ni da država i lokalna samouprava na početku svake školske godine kubure s tutorima za djecu s poteškoćama u razvoju. I kada to netko dovede u kontekst istraživanja „PISA“, onda biva rastrgan nasred sabornice. Ne znam koji dio normalnom čovjeku fali da zbroji dva i dva te da zaključi da se ne radi o rasizmu, nego o suhoparnom tumačenju rezultata. Neka me demantiraju svi oni koji su našoj djeci za svaku peticu dali po laptop ili ljetni kamp po izboru. Baš da mi je vidjeti te magove socijalne države, koliko sati su proveli u radu s nadarenom djecom. Ili možda misle da su to upravo oni sami, pa da ih se zauzvrat nagradilo mjestom u Saboru? A one najbolje poslalo u Europski parlament i omogućilo im da viču: „PIPL MAST TRAST AS!“. Kad se toga sjetim, dobro smo na testovima i prošli.

Na valu radikalizma koji trese Europu, Hrvatska je dobila još jednu stranku, a to je „NOVA LJEVICA“. Zanimljivo je da je stranka već dobila pisma podrške sindikata INA-e iz Siska i Feminističke inicijative Švedske. Valja dobro zapamtiti, INA u Sisku dolazi tek na red “spašavanja” za vrijeme vlade HDZ­-MOST, a oni otvoreno navijaju za one koji postoje tek koji sat, s jasnom ambicijom da one koji bi trebali rješavati hrvatske probleme u tome onemoguće. Mora da su članovi tog sindikata u Novoj ljevici odlično zastupljeni!? Ili će im možda pomoći švedske feministice? Bilo kako bilo, ovdje začuđuje da su dobili i podršku izaslanice HTV-a, Danijele Trbović. I njezine sestre također. Nazočan je bio i Josipović, koji nakon debakla na izborima očito opet ima političkih ambicija, možda zato što mu je njegovom ZAMP-u Boosey & Hawkes otkazao suradnju? Stara ljevica je za to vrijeme zasjedala u Gradiški, valjda da vidi gdje su njihovi preci slali Hrvate? To su pravni slijednici onih koji su moje kolege iz razreda i mene prokazivali i željeli izbaciti iz škole, samo zato što smo si čestitali Božić. Ovime svim čitateljima želim sretan i blagoslovljen Božić! Sada se to valjda smije?




Autor:Tomislav Krušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.