fbpx
Davor Javorovic/PIXSELL

Nakon 3. siječnja 2000. HDZ opet ima predsjednika Sabora, Vlade i države

Autor: Tomislav Krušić

Dok god jedni održavaju stabilnost, oni drugi čine sve da se stvori dojam sveopćeg kaosa

Izborom Gordana Jandrokovića HDZ je dobio ono što se kartaškim žargonom može kazati da netko ima kralja, damu i dečka. To je mnogo, ali za zvanje fali devetka ili barem pokoji as. U Saboru se ipak pokazalo da je većini draža stabilnost i da im nije ni na kraj pameti spiskati velik novac na još jedne izbore. Iako se činilo da su naši parlamentarci nalik nemogućoj djeci, ipak se za račun stabilnosti može od njih dobiti glas. Nakon izglasanog povjerenja Mariću i ukazanog mandata Jandrokoviću počele su priče o trgovini, a kulminaciju nevjerice izazvala je i kaznena prijava. Drugim riječima, dok god jedni održavaju stabilnost, oni drugi čine sve da se stvori dojam sveopćeg kaosa. Iz posljednjih zbivanja u Saboru možemo zaključiti i da je potrebno stvoriti čvršću platformu na koju bi se Vlada mogla osloniti bez strahovanja o neželjenim ishodima i prozivanja za nekakve trgovine.

Neartikulirana politika neartikuliranih stranaka

Političke stranke u Hrvatskoj morat će jasno definirati svoja programska stajališta i odrediti gabarite jer im predstoji međusobna suradnja u kojoj će jasno morati biti definirano za što se koja stranka zalaže. Ako se neće komunicirati kroz jasno definirane političke programe, međusobno će se svi moći optuživati za političku trgovinu i time Sabor suprotstaviti burzi. Politički profili, promatramo li ih slijeva nadesno, postaju sve jasniji, ali ono što je podosta nejasno su rubovi oko ljevice. Prvo pitanje koje si normalan promatrač postavlja vezano je uz profil Hrvatske seljačke stranke. Stranke koja je nastala kao nacionalna težnja, tada pretežito seljačke Hrvatske, za artikulacijom interesa najvećeg dijela hrvatskog pučanstva, a to su bili seljaci. Propast te stranke i njeno gušenje zahvaljujemo komunistima koji su umarširali u gradove i proglasili „revoluciju proletarijata“, nakon što su shvatili da u Hrvatskoj nema toliko proleterijata da bi činio kritičnu masu, stvorili su ga umjetno – oduzevši seljacima zemlju i proletariziravši ih u gradovima. Danas predsjednik HSS-a tvrdi da njima više paše suradnja s ex-komunistima, krvnicima hrvatskih seljaka, negoli s drugima. HSLS je na rubu postojanja. HNS koji je “posudio” svoje ime od povijesne Narodne stranke koju su 1841. godine (Ilirska stranka) utemeljili Mažuranić, Kukuljević Sakcinski i Gaj. To je bila stranka koja je zagovarala otpor germanizaciji i mađarizaciji, snažan nacionalni identitet koji se očituje kroz svijest o vlastitoj povijesti, književnosti i njegovanje narodnog jezika u obrazovanju i javnom životu, te izgradnju tada vrlo suvremenih političkih i društvenih institucija. Pozivajući se na takvu baštinu, suvremeni HNS je osnovan 1990. godine. U vodstvu se okupila ugledna ekipa bivših najviših rukovodilaca Saveza komunista Hrvatske koja je ’71. godine predvodila „Hrvatsko proljeće“: prvom predsjednicom HNS-a postaje Savka Dabčević-Kučar, a u uže rukovodstvo stranke ulaze Tripalo, Haramija, Bijelić, Vrkić, Meštrović i Čačić, koji 1994. preuzima stranku. Od 2001. HNS postaje punopravni član Stranke europskih liberala (ELDR), što dokazuje da od Gaja i Sakcinskog nije puno preostalo, a danas predsjednik HNS-a Vrdoljak ne zna kazati ni kako se zvala Savka, ali mora da je nešto na „K“! Socijalisti ne preuzimaju poziciju zagovorništva radništva, kao što bi im to priličilo, nego se više bacaju na apologetike globalnih stremljenja, a svoje „drugove“ zaboravljaju. Regionalni IDS se kune da mu politički profil nije „narodnjački“, a upoznavši stranku mogu kazati da je istovjetan Južnotirolskim pučanima, pa je posve nejasno „ki smo, ča smo i kamo gremo?“ Ovdje dolazimo i do novotarija kao što su Most i Živi zid, koji su posve nedefinirani u svojim stavovima, osim što se predstavnici Živog zida bore protiv globalizma. HDZ se drži „narodnjačkog profila“, iako u njemu ima mnogo elemenata demokršćanstva koje u posljednje vrijeme biva prepoznatljivo samo u elementima običaja, tamo gdje se poklapaju s nacionalnim. Ovdje treba mnogo programskog rada kako bi se očuvale one vrijednosti koje sve dijelove HDZ-a mogu održati u funkcionalnoj harmoniji. Od liberalnog preko demokršćanskog poimanja pa sve do konzervativnog.


Ista stvar događa se u Francuskoj

Sve isto se zbiva u Francuskoj, koja nakon predsjedničkih izbora ulazi u svoj kohabitacijski period. Ovaj puta ne s iskusnim državnikom, nego s mladim „baboljupcem“ koji je zapravo simbol moderne podjele Francuske. Francuska je već 250 godina podijeljena zemlja, samo se je do sada dijelila na „lijevo-desno“, a sada se dijeli na „globalno-nacionalno“. U biti su podjele banalno jednostavne, ljudi se dijele na bogate i siromašne, jače nego ikad. Na predsjedničkim izborima u Francuskoj nacionalno pitanje je bilo suočeno s globalnim, a u drugi krug ušli su predstavnici „rubnih“ političkih stranaka i pokreta koji u tradicionalnoj Francuskoj nisu imali nikakvo značajnije mjesto. Kada se k tome pribroji dug predaka koji je ostao nagomilan u kolonijalnoj i postkolonijalnoj hipoteci koju Francuska nosi, onda je dijagnoza stanja Francuske teža nego ikad. Sada moramo samo „držati fige“ da period kohabitacije ne uzrokuje destabilizaciju širih razmjera. I Mitterand i Chirac imali su periode kohabitacije s vladama koje nisu bile njihove, ali su ušli u te periode potkraj svojih mandata kao iskusni državnici. Ovaj golobradi, vječiti student – kako ga zovu radi zajednice s profesoricom, morat će proći kroz podosta delikatan period i za EU bi bilo najbolje da se taj period produži, jer bi bilo zaista previše da se oko njega stvori još jedan politički pokret koji bi mogao pobijediti na izborima. Još više novih Syriza Europa doista ne treba.

Nova stranka u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je za očekivati da ćemo uskoro imati novu stranku, ljudi koji nisu uspjeli završiti Karamarkov koncept htjeli su produžiti svoje djelovanje unutar HDZ-a po nekom vlastitom nahođenju. Puknulo je sve na lokalnim izbornim listama za Zagreb kada su se neki romantični desničari okupili oko Brune Esih i Hasanbegovića, pa je na taj način došlo do nesporazuma. Možda su mislili da će im njihova lista proći umjesto legitimne stranačke, ali to se nije dogodilo. Odjednom su se našli u konkurenciji s vlastitom strankom, pa nisu popustili. Morat će sami zaključiti da su u proturječnosti sa strankom iz koje dolaze i ne uspiju li ostvariti brojiv rezultat na gradskim izborima, postat će političari bez stranke. Za vjerovati je da će osnovati još jednu stranku koja bi objedinila sve one koji se u dosadašnje krajnje desno pozicioniranom političkom okružju nisu našli, možda im Bog pomogne, a možda i Alah. Žao mi je samo što će njega starčevićanstva i čitave građe opet pasti na grbaču HDZ-u, jer je za očekivati da će krajnja desnica ostati zabavljena svojim specifičnim pogledima na svijet. Sjetimo se samo kako su, od Parage do Đapića i ostalih koji su se pokušali prezentirati krajnjom desnicom, redom postali taoci svojih isključivosti koje nisu ničemu pomogle.

Lokalni izbori

Svi recentni pomaci na hrvatskoj političkoj sceni bi bili još donekle nosivi kada ne bi prizvuci lokalnih izbora bili toliko opterećeni nacionalnim temama. Poruke gradonačelničkih kandidatkinja i kandidata su ponekad toliko proturječne da je udata žena osvanula na plakatu na kojemu piše „Nezavisna“? U Splitu je Most iznjedrio svog novog fantasta koji se sjetio da bi on u dvadeset dana nešto napravio, dok raznorazni „nezavisni“ kandidati čine buku koja je zabrinjavajuća. SDP svog kandidata za Zagreb nema, pa se oslanja na „dobro društvo“, dok to Bandić sigurno nije, pa su tako suprotstavljeni. Prof. dr. Prgomet oformio je sjajan tim i odlučio žrtvovati svoju liječničku karijeru za svoj grad, ali nikako da postane dovoljno glasan. To je iznimno teško zbog buke koju stvaraju protukandidati. Jedino u Splitu postoji blistav kandidat koji će izvjesno postati gradonačelnikom, on se zove Andro Krstulović-Opara, a mnogi gradovi bi bili sretni kada bi netko poput ovog čovjeka s toliko ljubavi i znanja pristupio služenju svom gradu. Malo je takvih ljudi koji se znadu autentično stopiti sa svojim gradom i isticati razvojne ideje.




Dan Europe

Robert Schuman slovi za jednog od glavnih osnivača ujedinjene Europe. Potaknut proživljenim iskustvom dvaju ratova, posvetio se pomirbi između Francuske i Njemačke te izgradnji mirne, ujedinjene i prosperitetne Europe. Kao ministar vanjskih poslova Francuske izložio je 9. svibnja 1950. godine prijedlog novog uređenja Europe temeljenog na gospodarskoj solidarnosti. Datum izlaganja Schumanove deklaracije smatra se danom rođenja Europske unije. Robert Schuman kasnije je postao i prvim predsjednikom Europskog parlamenta. Danas se pod parolom ujedinjenja nagomilalo mnogo toga pa je mnogima ta ideja postala odbojna. Za Hrvatsku je kontekst Europe iznimno važan jer bi na globalnoj slici bila doslovce pojedena, vrijeme je podsjetiti ministricu Federicu Mogherini da ona i nas zastupa, na fakultetu je to učila. Ona je naime završila Sveučilište La Sapienza na kojemu je posljednji papa održao predavanje, unatoč protivljenju nekih profesora. Kako se radi o osobi koja je potekla iz Renzijevog kabineta držim da bi je naši EU-dužnosnici i diplomati trebali snažnije izvješćivati i politički usmjeravati, jer za to očito ima potencijala. Ovdje valja podcrtati da se često dogodi da EU-političari brzo zaborave odakle dolaze, pa su tako izbor novog predsjednika makedonskog Sobranja, Talat Xhaferija, odbili podržati Grčka, Austrija i Mađarska, od 28 država EU-a 25 ih pozdravilo taj izbor. Zanimljivo je da je povjerenik EU-a koji potječe iz Austrije, štoviše iz iste stranke iz koje potječe i austrijski ministar vanjskih poslova, odlučio na svoju ruku ili kao dužnosnik EU-a podržati opciju koja nije u skladu s politikom VMRO DPMNE-a koja svjetonazorski odgovara politici Europskih pučana. Jedino je Viktor Orban ostao dosljedan svojoj politici i još je krajem prošle godine podržao Gruevskog. Makedonija ima svoje stranke, one imaju svoje sestrinske stranke u Europi. Kad god ta poveznica „zataji“, onda se nađe neki Tuporkovski da za „Judine škude“ prizna neku nepriznatu zemlju i poremeti red u čitavoj Europi. To smo naučili. Jesmo li i svladali to gradivo, ne znam?




Autor:Tomislav Krušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.