Dusko Marusic/PIXSELL

Hrvatskoj treba Državni ured za jezik!

Autor: Tomislav KRUŠIĆ

U Hrvatskoj se govori hrvatski. Hrvatski jezik je i ustavna kategorija - i nikakvi provokatori to ne će promijeniti. Kovanjem "jezika regiona" bave se šovinisti čija se tvorevina u krvi raspala, ali ju oni djeci nude u "novom ruhu". No, gedžo će ostati gedžo...

Neke pojave, stvari ili istine nisu samo znanstvene činjenice, one to mogu biti, ali su ujedno i civilizacijski i kulturni dosezi koji se ne mogu svesti pod puku znanstvenost i time relativizirati. Uzmimo vrhunske Meštrovićeve dosege: njegovo djelo može biti predmetom mnogih doktorata, znanstvenih i stručnih radova, ali u nacionalnom kontekstu se radi o kulturnom naslijeđu koje je jedan od čimbenika i našeg identiteta. Krajobraz Hrvatske će mnogi geografi, ekolozi, geolozi i mnogi drugi znanstvenici koristiti u znanstvene svrhe svojih disciplina, ali u naravi se radi o Hrvatskoj, s njenim granicama, geopolitičkim položajem i svime što je određuje.

Ovdje se pojavljuje i jezik. Jezik može biti službeni, radni, nacionalni, materinji, ukratko jezik u svojim atributima može predstavljati niz komunikacijskih pretpostavki i mogućnosti. Hrvatski jezik u Hrvatskoj je i ustavna kategorija i nikako ne smijemo dopustiti da se relativizira znanstvenim usporedbama i ostalim pokušajima objašnjenja da bi to trebao biti nekakav „jezik regiona“. Hrvatski jezik jedinstveni je jezik svih narječja i dijalekta koji su zastupljeni u Hrvatskoj i time je već manje prirodan, no to je zadaća službenog jezika. Politička volja objedinila je čakavce, štokavce, kajkavce i ikavce u jezični prostor i konsenzusom stvorila hrvatski jezik s pripadajućim pravopisom. Kada bi im se pokušalo nadodati sve oblike slavenskih jezika s Balkana, tada bismo imali i južnomoravski ablativ kao dodatni padež, dva pisma, ćirilicu i latinicu, te bismo ubrzo vidjeli da se bavimo kovanjem slavenskog esperanta. Pokušaja je, dakako, kroz povijest bilo. Nijedan nije uspio jer je tu presudna i politička volja govornika svojih jezika, pa je kroz svako uopćavanje jezika u “službeni” bila primijećena i dominacija nekog od jezika.

Kod raspredanja oko pojma jezik dolazimo do pojma književni jezik, umjesto kojega se u svjetskoj i hrvatskoj literaturi sve više rabi naziv standardni jezik. Čuvena definicija akademika Brozovića: “Standardni je jezik autonoman vid jezika, svjesno normiran i polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu” najpoznatija je od svih definicija standardnoga jezika . Ona znači da jezični standard nije identičan ni jednome od organskih idioma, nego ga svi govornici dotičnoga jezika moraju posebno učiti, da mora biti sposoban udovoljavati izražajnim potrebama svih stilova (publicističkog, književno-umjetničkog, administrativnog, znanstvenog, razgovornog itd.), da mora biti čvrst i postojan te ne potpadati pod različite utjecaje, ali i fleksibilan da može stvarati i primati potrebne i korisne inovacije. Svojstvo standardnoga jezika je njegova svjesna normiranost koja zahvaća sve njegove razine (fonološku, morfološku, sintaktičku i leksičku).

Mi Hrvati imamo službeni jezik. U Hrvatskoj se govori hrvatski. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, proglas kojeg su 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim odvela je iza rešetaka mnoge ljude koji su znali zašto to potpisuju. Među njima bio je i akademik Vlatko Pavletić, koji je poput Galileja robijao radi istine. Ove godine će mu biti deseta obljetnica smrti. Što da mu poručimo na komemoraciji?

Oni koji žele zajednički jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca su protiv dvojezičnih natpisa!

Oko dvjesto jugonostalgičara potpisalo je želju za donođenjem “deklaracije o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca”. To su mahom i te kako pametni i školovani ljudi, samo im je namjera zločesta, a mi koji nismo jezikoslovci nismo se u stanju braniti od ugroza kojima se dnevno napada supstanca jezika kojim se koristimo. A što tek raditi s anglizmima koji nemilosrdno prodiru u sve europske jezike? Oni koji nas porobljavaju svojim jeftinim proizvodima, supkulturnim dopadljivostima i neprevodivim glupostima, koje su same po sebi toliko smiješne da ih može provariti samo engleski jezični milje. Primjerice gadget (geđžet) – džepna igračka koja može imati i određenu funkciju. U moje vrijeme je to imalo ime, a gedžo je bio gedžo. Sada nam gedžo prodaje geđžet i naše naivčine ga kupuju!

Kako da se ja, nestručan, branim od ljudi zlih namjera koji su diplomirali hrvatski, od kojih poneki taj isti jezik mrze iz dna duše? Ti ljudi znaju hrvatski bolje od većine hrvatskih patriota kojima će prvo objasniti da su neuki, a onda će im zapapriti s relativiziranjem hrvatskog pod geslom “naši jezici”.




Elektronski mediji – nositelji jugoesperanta

Elektronske medije, specifičnije televizije, preplavljuju srpski filmovi i jugonostalgičarske serije, a što je najgore stvaraju se neke “novokomponirane” serije u kojima naveliko pjeva i pleše čitava bivša Jugoslavija. Hrvatske vlasti imale su pozitivnu uredbu u kojoj se jasno kazalo da sadržaj koji nije na hrvatskom, a emitira se na javnoj televiziji mora potpisati “titlom” s hrvatskim prijevodom. To je očito smetalo, toj hrvatskoj inteligenciji, koja se počela sprdati s titlovima navodeći da je to apsurdno i da se radi o iživljavanju. Među njima sve “učen svet”. Stvorili su klimu i pritisak pod kojim je popustila i regulativa, pa su omogućili medijskim mogulima koji u Hrvatskoj imaju ekspoziture svojih imperijalnih carstava emitirati srpsko-bosanske sadržaje, a vijesti koje Al Jazeera prenosi su na “našem jeziku”- tko god da se osjetio vlasnikom posvojne zamjenice “naše”- biti će uslužen. Kako to da nisu tražili da se uklone titlovi s engleskih, njemačkih i talijanskih filmova? Hrvatska je članica Frankofonije, pa zašto ovdje titl? Sada je u toku odabir novih članova vijeća za elektroničke medije, nadam se da će i ovdje doći do poboljšanja.

Službene hrvatske vlasti rekle su svojim podanicima: “…gle, vi razumijete njihov bla-bla; pa onda valjda možete gledati televiziju”. Takvo stanje je moglo biti održivo do onog trenutka kada se, u istom legislacijskom periodu, nije dogodila provedba dvojezičnosti u Podunavlju. Odjednom si više nismo “razumjeli naš ili njihov bla-bla”, sada je onaj dio Hrvatske ustao kojemu nije svejedno. Ponovo je potekla krv. Titlovi na natpisima da, ali u glasilima je to “bla-bla”. Ivanka Vujčić-Lasovsky bila je u bivšoj Jugoslaviji opomenuta da je krivo napisala “Srijem” i da se kaže Srem. Na što je ona odgovorila: “Zar je veći grijeh napisati ga od – ukrasti ga!” Ta hrabra žena borila se u svojim skromnim mogućnostima za hrvatski. Danas je prošlo 45 godina otkako su milicajci uhitili Akademika Vlatka Pavletića zato što je pisao i mislio hrvatski.




Danas kada imamo svoju državu dopuštamo svakojake invazije na hrvatski jezik. Gdje su lektori? Zašto ih ne uključimo u oružane snage? Manje će nam pomoći naši časnici u Afganistanu i u oružanim misijama, gdje sa “svjetskim psima rata” brane Hrvatsku. Lektore u odore! U diplomaciji ih već, od akademika Vlatka Pavletića, ima. Jedino još u Austriji nemamo uređeno pitanje hrvatskog jezika. Njima je himnu napisala Paula Preradović “Land der Berge”, pa i oni valjda misle da je “naš bla-bla i njihov bla-bla” isto?! Nadajmo se da će naša veleposlanica Cvetković-Kurelec riješiti to pitanje do kraja svog mandta, valjda joj se ne fućka za pitanje jezika?

Više od 70 posto pisanih medija u Hrvatskoj danas su letci raznih prodajnih kuća, bombardiraju nas s trgovačkim nazivima, a papirnate maramice postaju “maramice – papirnate”. I to ide u tisak!

“Ljudi-stranke” i lokalni izbori

Kada razmišljamo kritički i racionalno, očekivali bismo od svake stranke da predloži svoje kandidate i da se za njih zalaže na lokalnim izborima. U Zagrebu će očito stvari biti drukčije. Prvo su nam se predstavili kandidati koji uopće nemaju stranke, oni su “ljudi-stranke” i možda se jednom o njima snimi kakav film. Drugi koji su predstavili svog kandidata su bili HNS-ovci. Za HNS možemo već sada reći da je to stranka političkog inženjeringa koja s najmanje članova postiže najveću zastupljenost u predstavničkim tijelima. Njihova reprezentativnost, iako upečatljiva, govori nam o tome kako se radi o strogo uskom krugu ljudi koji ne opravdava naziv “Narodna” u svom imenu, ali postiže relativno visok postotak zastupljenosti u tijelima u odnosu na ukupan broj članstva. Tu se koriste najpovoljniji položaji u odnosu na druge stranke i njihove manjkavosti, pa ovaj put za “domaćina” koriste SDP, koji – unatoč većem članstvu – nema ideja! HDZ je iznimno gradio na pojmu “demokratski” među članstvom, pa su postupci kandidacije predstavnika uzeli više vremena nego se očekivalo. Kandidat za gradonačelnika bio je odabran i predstavljen, a onda se je dogodilo nešto čudno. Javila se i kandidatkinja koju stranka uopće nije potvrdila, ali je iz njenih redova. Ljudi su kratko vrijeme bili u nevjerici kada su promatrali ovaj fenomen, ali brzo su slegnuli ramenima i kazali “ovo je slobodna zemlja!” Doista, već smo 27 godina slobodna zemlja i nekima nije jasno da svatko može raditi što hoće, pa onda nije jasan fenomen stranačke stege u SDP-u, jer nitko ne vjeruje da SDP ne bi imao svog kandidata za izbore. Kada sam mislio da imamo samo dvoje “ljudi-stranaka” pridružila im se i treća kandidatkinja, koja je došavši iz Dalmacije zaključila da bi ona trebala postati idolom svih Zagrepčanki i Zagrepčana. Mislim da i u meni čuči negdje stranka, samo mi fali dobar psihijatar da je iznjedri iz mojeg unutarnjeg – ja.

Autor:Tomislav KRUŠIĆ
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.