Tko je naš i kako ga prepoznati

Autor: Josip Jurčević

Svi politički drekavci nas besramno lažu ne samo obećavajućim iluzijama o budućnosti, nego i prisilnim uvjeravanjem da smo svi već i sada sretni, bogati i zadovoljni. Usprkos činjenicama.

Pitanje tko je naš i kako ga prepoznati može na prvi pogled izgledati jednostavno. Ali, kad počnemo odgovarati na to pitanje sve više prepoznajemo složenost i pitanja i odgovora. Naročito ako se s ovom temom želimo ozbiljno suočiti u predizborno vrijeme u Hrvatskoj.

Ponajprije, izloženi smo teroru monotone i dosadne jednostranosti. U javnom prostoru je samo zaglušujuća buka u kojoj svi – poput papagaja i papiga – neprekidno dreče isti refren: da su upravo oni naši te da baš oni najbolje i najdosljednije zastupaju naše interese.

Zatim, iz utjecajnog masovnog govora su isključeni svi koji bi zadanim drekavcima bili konkurencija, ili postavljali nezgodna pitanja, ili širenjem vidika i tema dopustili trenutak promišljanja slušačima-biračima.

Potom, svi politički drekavci nas besramno lažu ne samo obećavajućim iluzijama o budućnosti, nego i prisilnim uvjeravanjem da smo svi već i sada sretni, bogati i zadovoljni. Usprkos činjenicama.

Na taj način se puk metodama masovne psihologije dovodi u stanje delirija ili izluđenosti. Svaki se pojedinac u toj golemoj većini građana – koji su opljačkani, osiromašeni, izvarani, poniženi, obespravljeni i višestruko izdani – osjeća nemoćno jer je doveden u privid potpune usamljenosti u svojem jadu i bijedi, te primisli kako su svi drugi presretni i prezadovoljni.

Odnosno, gospodari propasti Hrvatske osmišljeno guraju građane u malodušje, beznađe, pasivnost i samosažalnost, pa se mnogi građanin-pojedinac ne usuđuje ni najbližima izreći svoje stvarno osobno stanje i položaj, a pogotovo je obeshrabren za bilo kakav javni govor i djelovanje. Stoga veliki dio i ne izlazi na izbore, a oni koji se odluče glasovati ne vide izlaza iz začaranog kruga u koji su dovedeni. Ako i vide izlaz – u njega ne vjeruju.

Sve naznačeno je posljedica situacije u kojoj građani nemaju prigodu saznati objektivne činjenice ni o stvarnosti niti o onima koji se nude kao politički izbor. Ako se – stjecajem okolnosti ili upornošću – netko tko je izvan zadanog političkog kruga uspije sa svojom političkom ponudom probiti do šire javnosti, provede se kao Ante Parađik prije 20 godina, ili kao utemeljitelji Hrasta prije nekoliko mjeseci.




Antu Parađika su – u rujnu 1991. g. – izravno ubile strukture koje upravljaju Hrvatskom, i nikome u vlasti nije dosad palo na pamet pokrenuti sudski proces za taj ratni zločin. Hrast su – u interesu vladajućih – fizičkom silom okupirala „deca komunizma“ lažno se predstavljajući braniteljima kršćanskih načela i kršćanstva općenito, uz protivzakonitu suglasnost izvršne vlasti kojoj je na čelu J. Kosor.

Tako je i pred ove izbore mogućnost političkog biranja u Hrvatskoj silno osiromašena, što je sukladno cjelokupnoj stvarnost u koju nas je takva politika dovela. Odluka birača o razlozima odabira između ponuđenih stranaka i pojedinaca javno je svedena na banalnosti kao što su boja očiju, frizura ili način odijevanja kandidata.

Ta nerazlikovnost političkih sadržaja i metoda kod građana zaista proizvodi utisak i uvjerenje da nam je svejedno koju ćemo stranku ili osobu izabrati, jer su ionako svi isti. I zaista je tako jer su u zadanom krugu svi isti u onome što je nacionalno i društveno bitno.




Kad udari svoj na svoga

Tako se i sada u predizbornoj Hrvatskoj stvara tipično navijačko političko ozračje. Prema metodi „podijeli pa vladaj“ birače se gura u bojovne navijačke tabore radi još jednog (pred)izbornog sukoba tzv. naših protiv tzv. njihovih. Rezultat je unaprijed lažiran. Građani sigurno gube, a pobjeđuje postojeća struktura vladajućeoporbenih.

Stoga, objektivna predizborna poruka biračima u Hrvatskoj treba biti: najviše se čuvajte „naših!“ Jer, Hrvatska i u ovoj negativnosti ima najupečatljivija povijesna i aktualna iskustva. Pritom se ne trebamo tješiti sličnim iskustvima iz ostatka svijeta.

Najpoznatiji svjetski slučaj izdaje unutar „naših“ počinio je apostol Juda Iskariotski koji je izdao Isusa Krista, prokazavši ga poljupcem. Ali, prije i poslije toga bilo je mnogobrojnih sličnih primjera. Naročito u političkom životu.

Od svojih je usred rimskog Senata, s 23 uboda nožem, ubijen Gaj Julije Cezar, utemeljitelj Rimskog Carstva. Ubojice Cezara je predvodio njemu najbliskiji Marko Junije Brut, pa su posljednje riječi iznenađenog Cezara bile: „Zar i ti moj sine Brute.“

Svjetsku političku paradigmu svih vrsta udaranja svojih po svojima predstavlja višestoljetni carski dvor Bizanta. U bitkama za prijestolje i oko njega, u Bizantu su se redovito događale brojne izdaje i ubojstva među bliskim srodnicima, uključujući i najokrutnija pogubljenja u kojima su djeca ubijala roditelje ili roditelji djecu.

Ova daleka povijesna svjetska iskustva, barem prema krvnom srodstvu, ne treba povezivati s aktualnim obračunima u HDZ-u.

No, na stariju svjetsku povijest ne treba gubiti vrijeme, jer moderna povijest je metodama i brojem okrutnosti unutar „svojih“ premašila sva povijesna iskustva. Primjerice, u noći dugih noževa (1934. g.) Hitler je organizirao i zapovjedio krvavu smrtonosnu čistku približno 400 svojih dotada najodanijih osoba na čelu s Ernstom Röhmom (koji su bili najzaslužniji za dolazak Hitlera i nacista na vlast u Njemačkoj).

Brojnim Hrvatima bliski Staljin se, u drugoj polovici 1930-ih, najtemeljitije obračunavao s nekoliko milijuna svojih dojučerašnjih komunističkih drugova, a najokrutnije je bilo pogubljenje Lava Trockog, osnivača sovjetske Crvene Armije i bliskog prijatelja Lenjina i Staljina u doba provođenja njihovog revolucionarnog nasilja. Trocki se uzalud pokušao spasiti bijegom u Meksiko, gdje su ga pronašli i masakrirali Staljinovi agenti.

Slično je bilo i u Španjolskom građanskom ratu (1936.-1939.), u kojem su se najokrutniji smrtni obračuni događali unutar komunističkih frakcija, što je bio jedan od uzroka njihovog poraza od falangista. Zanimljiva je činjenica što se u komunističkim Internacionalnim brigadama u Španjolskoj nalazilo i približno tisuću Hrvata.

U Staljinovoj školi, sustavnog i najokrutnijeg obračunavanja sa svojim drugovima, zanat je – od Rusije do Španjolske – veoma dobro ispekao i Josip Broz Tito. On je prije Drugog svjetskog rata, surađujući sa sovjetskim tajnim službama, sudjelovao u pogubljenju približno 700 najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Nakon rata Tito je desetljećima bio čelnik komunističkog zločinačkog stroja koji je provodio masovna i pojedinačna pogubljenja te ostale vrste represije nad svim nepoželjnim osobama. Stoga su istraživači iz zapadne Europe posve opravdano Tita proglasili desetim svjetskim mega ubojicom u cijelom 20. stoljeću. U ovom kontekstu je poučno naglasiti da se među ukupnim žrtvama Titovih zločina nalazi i nekoliko desetaka tisuća jugoslavenskih komunista.

Naprijed naši!

Posebna nesreća Republike Hrvatske je u tome što je većinu (samo)upravljača izravno naslijedila iz Titove staljinističke škole, koja je praktički dostigla makijavelistički ideal, da je u bitki za vlast sve dopušteno. Taj ideal nije se, nažalost, promijenio ni u Republici Hrvatskoj.

Stoga nije čudno što glavne uloge u svim značajnijim strankama u RH imaju bivši komunisti, ili njihovi biološki potomci i politički klonovi. Stoga je logično što je situacija u svim značajnijim strankama ista kao u klasičnoj komunističkoj partiji.

Žrtve svega toga smo mi, građani RH kojima se do sada jedino nudi da mogu birati između tih komunističkih partija. A one su zbiljski iste: protudemokratske, protudruštvene i naglašeno protuhrvatske.

Na tragu toga je uobičajeno i razumljivi su razlozi lažnog svjedočenja Mesića u Haagu. Logično je što predsjednik RH, I. Josipović, stalno živi u crvenom mraku ispod partizanske kape i što služi srbijanskim interesima. Logično je što čelnik partije koja je formalni komunistički slijednik, Z. Milanović, obožava svog predpredhodnika Tita. Logično je da se s povećavanjem poslovnih i prometnih afera R. Čačiću povećavaju medijski ugled i šanse za najviše razine vlasti.

Logično je što predsjednik Sabora, L. Bebić, tvrdi kako je prišao F. Tuđmanu jer je Tuđman bio Titov general. Logično je što kumrovečka učenica i pripadnica Pokreta za Jugoslaviju, J. Kosor, jedno misli, drugo govori a treće radi, ali sve zajedno na štetu Hrvatske

Kad je ovakav vrh upravljačke piramide u Hrvatskoj postaje razvidno koliko je sličnog jada i bijede i na svim ostalim, nižim upravljačkim razinama. Isto tako, postaju očigledni uzroci svih bezbrojnih konkretnih jada i bijeda koje hrvatski građani proživljavaju u svim oblicima pojedinačnog i zajedničkog života.

Prema tome, i u predizborno vrijeme se može zaključiti da je zaista naš (stranka ili pojedinac) onaj tko djeluje u korist naših, zajedničkih, vrijednosti i interesa. Prepoznavati ih možemo samo na temelju dosljednosti dosadašnjeg djelovanja, a ne prema ispraznim riječima.

Uopće nas ne treba zabrinjavati što je postalo bjelodano da nijedna od značajnijih stranaka u RH nije naša, kao ni njihove osobe koje nama lažno nude kao naše. Jer, skori izbori su prava prigoda za provođenje legitimnih upravljačkih promjena u Hrvatskoj.

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.