Photo: Robert Anic/PIXSELL

RUSKI RULET ANDREJA PLENKOVIĆA: Beograd i srpska Pravoslavna crkva do raspada kugle zemaljske neće prestati sanjati o Velikoj Srbiji

Autor: Tihomir Dujmović

Onaj tko želi da već jednom završi unutarnji hrvatsko-srpski rat, taj se jednom morao odlučiti za političke akcije koju ćemo slijedećih dana gledali u Kninu i Gruborima. U tom smislu Andrej Plenković se odlučio za nužan, veliki, ali riskantan potez velikog manifestog priznanja Oluje, čak i od strane srpske stranke koju je svojedobno osnivao Goran Hađić, čovjek koji je bio jedan od lidera četničke pobune. Pri tom je Plenkovć pristao na prvi ustupak, odlazak u Grubore, koji (obzirom da će ih zacijelo biti još!) ovaj njegov politički angažman pretvara u politički ruski rulet. Plenković zna bolje od bilo koga drugoga, kako donijeti umjesto 11, čak 22 milijarde eura iz Bruxellesa, on zna kako umiriti slovenske apetite prema Hrvatskoj, on zna kako pobjediti sve oponente u stranci, a onda i u državi, ali nisam siguran da razumije do kraja unutarnju logiku velikosrpskog plana i programa koji je živ, da življi ne može biti..

Jer, čak i da uzmemo da su Pupovčeve namjere krajnje korektne i za dobrobit Hrvatske, čak i da uzmemo da Milošević uistinu želi graditi hrvatsko-srpske odnose na paradigmi korektnosti i povijesnog poštenja, nikada, ali nikada se ne smije zaboraviti da Beograd kao i srpska Pravoslavna crkva do raspada kugle zemaljske neće prestati sanjati o velikoj Srbiji. I da je njihov utjecaj u  krugovima hrvatskih Srba ogroman. To treba osvijestiti do kraja, a nisam siguran da je to u Banskim dvorima posve razvidno. U tom smislu Beogradu i srpskoj Pravoslavnoj crkvi nije do pomirenja kao takvog, nego kao u partiji šaha, ovo gledaju kao povlačenja poteza u kojima će, kad ih se već mora povući, imati sutra „bijele figure“ za neki značajniji potez.

O tome, naime, svjedoči povijest sanjanog projekta velike Srbije. Kada  je svojedobno Jadranka Kosor kao premjerka tražila od svoje Vlade da se nakon nekoliko ciklusa pokušaja naplate, odnosno prodaje napuštenih kuća u tzv. krajini, u koje su mahom uselile hrvatske izbjeglice iz BIH, da im se nakon  brojnih neupješnih pokušaja prodaja tih kuća, jer ti ljudi nemaju posla i nemaju ih od kuda otplatiti, da im se te kuće odlukom Vlade daruju, pitalo se i Pupovčevu stranku koja je bila dio vladajuće koalicije. Pupovac je zamolio time-out jedan vikend. Da bi se koji dan kasnije oglasio i pristao na taj zahtjev.

No, samo koji dan kasnije stigao je prijedlog da se u Vukovaru gradi 3 tisuće stanova za srpske povratnike. Tu se savršeno mogao vidjeti signal i promišljanje Beograda. U prijevodu, Knin smo izgubili, ali istočnu Slavoniju nismo! Borimo se za nju i potpišimo ovaj ionako kuvertirani poraz za bolju šahovsku poziciju na drugom dijelu šahovske table! To je Beograd i to je politika! Da Beograd odlučuje ili da je barem aktivno upoznat sa svakim potezom Pupovčeve  stranke, da de facto autoriziraju njegove poteze, posvjedočio je Vučić kada je bio u Hrvatskoj i i kada nam je otkrio da se dugo mučio sa time što Pupovcu reći, kako da svojedobno glasuje o  novom hrvatskom zakonu o braniteljima. Vučić nam je tada nacrtao da se njega pita čak i o tome kako glasati o hrvatskim zakonima!

Bitka za Veliku Srbiju nikad ne prestaje 

Tako da Andrej Plenković doista mora biti do kraja svjestan da se u ovoj epizodi ne radi samo i jedino o gesti dobre volje, niti samo o novom početku hrvatsko srpskih odnosa, već da se na drugoj strani Dunava na cijelu ovu operaciju gleda sa sasvim drugih stajališta. Jer, bitka za veliku Srbiju nikada ne prestaje, kod njih se radi samo o nastavku stare borbe drugim sredstvima!

Plenković se dakle odlučio za hrabar i bez daljnjega potreban potez, smanjenja napetosti između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i u tom kontekstu politički kalendar mu je nakon izbora nametnuo da se Vlada u kojoj je sada hrvatski Srbin potpredsjednik, ‘odredi’ rekli bi komunisti, prema Oluji. Da je Milošević odbio doći na Oluju, Plenkovićeva Vlada bi metafirčki pala, jer bi mu to cijela nacija do groba zamjerila. Tako nešto dakako ne bi bilo moguće i nema sumnje da je to iskomunicirano ranije. Ali, mudri i lukavi Pupovac je iz nemoguće situacije, kada dakle Milošević da ima bilo kakav legitimitet kod većinskih Hrvata jednostavno mora otići u Knin 5. kolovoza, uspio zaraditi „bod u gostima“. Legendarni vođa tigrova, pet puta u Domovinskom ratu ranjeni general, danas ministar Tomo Medved pokloniti će se srpskim žrtvama u selu Grubori.

Pupovac dakle nastavlja beogradski model iz Vukovara, kada se Boris Tadić došao pokloniti Vukovaru, ali samo pod uvjetom da se istovremeno ode u Paulin dvor, mjestu srpkih stradanja u istom tom ratu. Priznajemo krivnju, ako vi priznajete svoju! Jer, naš model je model podijeljene krivnje! Tuđman i Milošević, kao dva podjednaka krivca, naši zločini i vaši zločini. Na to pristajemo, bez uvažavanja toga ne dolazimo ni u Vukovar ni u Knin! To je beogradska platforma za mirenje sa Zagrebom. No, tako se relativizira ključna stvar: krivnja za rat, a ona je samo na jednoj strani, mi to najbolje znamo. No, platforma o podijeljenoj krivnji je imperativ koji je Beograd postavio hrvatskim Srbima za njihove lokalne strategije na terenu u Hrvatskoj i to je špranca koju gledamo 25 godina, a ovo je samo završni čin.

Srbija time zaokružuju svoju politiku prema stvaranju hrvatske države. Ne mogu je negirati, ne mogu hrvatske pobjede ignorirati, ne mogu nikome racionalno objasniti da Hrvati nisu imali pravo osloboditi okupirani terortorij, ali mogu ono što čine zadnjih 25 godina, stvaranje hrvatske države kvaficiriati i kao mjesto hrvatskih zločina, što je pledoaje u priču o podijeljenoj ratnoj krivnji. U tom smislu pobjeda Pupovčeve strategije je potpuna. Da se na glavu nasadi on ne može niti ukinuti, niti obezvrijediti, niti onemogućiti proslavu Oluje, koja će se slaviti dok nas bude.

Jedino što može, je ishoditi sličan tretman za srpske ratne žrtve, čime je cijelu temu odveo na kolosijek podjednake krivnje, srpskih ali i hrvatskih zločina i jednog ravnovjesja na koje smo oduvijek bili alergični. Obzirom da je Milošević odmah najavio uvođenje dvojezičnosti u mjestima koja na to imaju pravo, nema puno dvojbe da je već ovdje postignuta vezana trgovina. Dao bih se kladiti da nas iza ovoga čeka čirlica u Vukovaru i  more drugih ustupaka jer Pupovac kao filigrantski etnobiznismen zna da se odlazak Miloševića u Knin može i mora „naplatiti“. Sad ili nikad! Poklon u Kninu za Grubore i čirilicu u Vukovaru? Nije nemoguće, zar ne? Kolika će dakle biti cijena ove operacije, jer uistinu, još nikada se nije dogodilo da visoko pozicionirani SDSS-ovac dolazi na poklon Oluji i to u Knin, to ćemo dakle tek vidjeti, no čini se da Milošević i u priči o Oluji već sada ispod radara gura stare velikosrpske teze.

Naime, ono na što je trebalo reagirati, su njegove riječi izgovorene ovih dana na tribini o Oluji koju je organizirala „Documenta“ Vesne Teršelič, gdje je Milošević ekspilicitno rekao da je Oluja bila razumljiva, shvatljiva, oslobađajuća hrvatska vojna akcija, ali u isto vrijeme i etničko čišćenje. Kada bi Plenković bio iznimno senzibiliziran na ove teme, kao što bi trebao biti, kada bi ga iritrale ove Miloševićeve riječi, onda bi iste sekunde kada ‘njegov’ potpredsjednik Vlade tvrdi da je Oluja bila i etničko čišćenje, zamolio tajnicu da pripremi papire o Miloševićevom izlasku iz Vlade.

Jer tu je Milošević prekoračio Rubikon. Nikada niti jedna hrvatska Vlada i nikada ni jedan hrvatski premijer ne smiju dopustiti da potpresjednik hrvatske Vlade tvrdi da je Oluja bila i etničko čišćenje. Tu je Plenkovićeva šutnja uistinu fatalna. On jednostavno nema prava, niti jedan Sabor, niti bilo koja izborna pobjeda, nitko ga nije, niti može ovlastiti da dopusti da potpredsjednik hrvatske Vlade tvrdi da je Oluja etničko čišćenje! To je fatalna greška Andreja Plenkovića u ovoj operaciji koja je nužna, koja je Hrvatskoj potrebna, za koju treba imati petlje, odnosno svijesti o povijesnoj nužnosti pomirbe, koju on očito ima. Ali u kojoj se ovakve riječi ne smiju čuti.

Plenković je zaštitio svoje bokove

Plenković je i u ovoj akciji do kraja zaštitio svoje političke bokove. U Grubore mu odlazi mitski vođa najpoznatije hrvatske ratne jedinice, znamenitih Tigrova, kompletan (preostali) Generalski zbor je stao uz cijelu operaciju, a na  žestoke reakcije oporbe valja dodati da je bivši ministar obrane, general Damir Krstičević, čije su vojne jedinice prve ušle u Knin nedavno postao savjetnikom premijera, tako da je i ta podrška osigurana. No, kruna savršeno pripremljene akcije iz Plenkovićeve perspektive, može se vidjeti u činjenici da je Plenković uspio u velikoj političkoj akciji nagovoriti mitskog generala Antu Gotovinu da govori u Kninu dajući dodatnu težinu, ako hoćete i alibi Medvedu koji će otići u Grubore. U riječ, vidi se da je ovo bila temeljito pripremljena politička akcija, akcija bez presedana u povijesti moderne hrvatske države.

Naravno, nacija bi bila sretnija da ovih ustupaka, (kao i onih koje očekujemo) nije bilo, jer je Oluja prečista hrvatska politička i vojna akcija iza koje stoji, ali doslovno svaki Hrvat. No, ovakvo uvjetno prihvaćanje Oluje od strane hrvatskih Srba produkt je 20-to godišnje hrvatske povijesti; u kojoj je nakon Tuđmanove  smrti došlo do temeljitog prevrata, ali svih relacija hrvatske države, de facto se radilo o političkom državnom udaru u kojem je detuđmanizacijom promjenjen kompletan smjer hrvatske države. Pa tako i odnos prema Srbima.

Hrvatska primjerice, nikada nije afirmirala sporazum sa Srbijom iz 1996. godine gdje se otvoreno nagovještavala ratna reparacija. Srbija je zapravo tim sporazumom potpisala kapitulaciju i Tuđmanov uspjeh je tada bio potpun. No, Hrvatska nakon Tuđmana nikada taj sporazum nije uzela kao početnu točku svakih razgovora s Beogradom i to je neoprostiva grješka posttuđmanovske Hrvatske. Ivica Račan će ničim izazvan promijeniti zakon i umjesto 50 postotne potrebne nazočnosti manjina na jednom prostoru da bi imale pravo na dvojezičnost, ozakonitu 33 postotnu potrebnu nazočnost i time je od Vukovara napravio slučaj. Srbi su dakako prihvatili tu loptu i zabili gol. Od Vukovara su napravili slučaj i ishodili da se umjesto o srpskim zločinima u Vukovaru primarno razgovara o čirilici u Vukovaru!

Nakon toga će brojne presedane na ovu temu napraviti Ivo Sanader i sve što danas možete zamjeriti Plenkoviću zapravo je krivo adresirano. Sve je prije njega na tu temu već ozakonio i prihvatio Ivo Sanader. Ukjučujući i zakon o tome da se proganjanju insignije jednog totalitarnog režima, onog ustaškog, ali ne i drugog, onog komunističkog, što je na stol kao zakonski prijedlog stavila tadašnja ministrica pavosuđa Vesna Škare Ožbolt. Tek nakon svih njih, dolazi Andrej Plenković i prihvaća praksu koju je naslijedio i na tim temeljima ide dalje. Krivo srastanje pjevao je Johny Štulić. No, puno vrtlara je prije Plenkovića njegovalo i zalijevalo to stablo koje je krivo sraslo.

Savka i Tuđman su definirali da je Srb mjesto četničkog derneka, a u centar antifašističkih obilježavanja vratio ga je Milorad Pupovac!

Autor:Tihomir Dujmović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.