Ostane li Josipović na Pantovčaku Hrvatska će za pet godina biti tek zemljopisni pojam

Autor: Tihomir Dujmović

U prijevodu, što nam je napravio i što nam je ostavio Ivo Josipović?

Čim se na obzoru pojavio ozbiljan protukandidat, na Pantovčaku, u centrali lijeve Hrvatske, osjeća se nervoza. Iz te nervoze već je nastala ona ružna seksistička izjava o slici i tonu, izjava koja jasno sugerira tko će voditi prljavu kampanju. Jer, Josipoviću i njegovim medijima samo to i preostaje. Naime, koji to program može vjerodostojno ponuditi Josipović nakon što smo vidjeli kako izgleda njegova „nova pravednost”? Koja to politička snaga može provesti bilo kakvo obećanje iz vladajućih krugova nakon što smo vidjeli debakl ljevice u koji su odveli sebe i sve nas? Žurim reći da neće dakako on osobno voditi prljavu kampanju, on ima dovoljno teklića po medijima da oni odrade prljav posao! No, kad se već usudio biti onako bezobrazan u priči o tonu i slici pogledajmo kakav ton smo s njim imali. U prijevodu, što nam je napravio i što nam je ostavio Ivo Josipović?

O najvećem od svih hrvatskih problema, onom gospodarskom, Josipović i kompletan njegov ured što naciju košta više od 43 milijuna kuna svaku godinu, dakle, višekratno više negoli Tuđmanov u doba dok je stvarao državu, Josipović nije pet godina progovorio jednog jedinog slova! I kad je na početku bilo jasno da samo idiot može vjerovati da će nas popravak fasada izvesti iz krize i kad je bilo jasno da ministar financija i premjer vode privatni rat umjesto da izvode zemlju iz krize, Ivo Josipović je šutio. Zašto? Zato jer je Bandić bio posve u pravu kad ga je nazvao političarom iz laboratorija, dakle umjetnim likom bez ideologije i ideje, birokratom koji je nastao kao poželjni foto robot u prvom redu međunarodne zajednice, a onda i izgubljene ljevice koja je nakon odlaska Račana bila prazna ploča na koju se svašta moglo napisati. Nikada se politikom nije bavio, imao je urednu sveučilišnu karijeru, bio je toliko radikalnih lijevih uvjerenja da je Račana napustio 1994. jer mu je ovaj bio prenacionalan i postavlja se pitanje tko ga se sjetio, tko ga je označio, iz čije kuhinje je nastala ideja da se Ivu Josipovića promovira u predsjednika države?

Valjda ćemo jednom kad se za 50 godina otvore sve moguće arhive dobiti i odgovor na taj misterij. Kao takav izabran i odabran Josipovića su cijeli mandat nosile dvije relacije: poslušnost, krotkost i štreberska disciplina prema međunarodnoj zajednici te stare ljevičarske reminiscencije iz vremena komunizma. U prijevodu, Goran Radman kao idealni kadrovski odabir, ponovno obilježavanje Srba kao mjesta početka antifašizma, dakle kao povratak najradikalnijim srpsko komunističkim mantrama i na kraju, sveobuhvatni povratak Hrvatske iz Europske Unije na Balkan. Da bi se mogla odigrati ta utakmica bilo je nužno imati medije uz sebe. Sa Ninom Pavićem očekivano nije bilo problema, u Večernjem listu nikada nije obznanjena bilo koja informacija koja bi bila protivna Josipoviću, dakle i njih je stavio pod kontrolu, a onda je krenuo u borbu sa Milanovićem da i HTV bude na lancu. Zato ćete i danas, a pogotovo u trenucima kad bi zaiskrilo između njega i premijera, redovito vidjeti da HTV čvrsto stoji uz Josipovića. Jer, Goran Radman tamo stoji čvrsto i postojano kao Niko Kovač na izborničkoj klupi hrvatske reprenzentacije. Malo se nacionalnog folklora pripusti na četvrtom kanalu da se forma zadovolji, a sve druge ključne informativne emisije imaju samo jedan zadatak: čuvati lik i djelo Ive Josipovića. I zato nikada niti jedna tema i niti jedna emisija nije bila posvećena kritičnoj analizi bilo koje Josipovićeve predsjedničke godine. I zato su se sve afere i suspektne relacije vezane uz Josipovića redovito gurale pod tepih!

Na teškom terenu međunarodne zajednice gdje se ozbiljni državnici malih država bore za nacionalne interese naroda koji ih je izabrao, za ilustraciju pogledajte Mađarsku, Sloveniju, pa ako hoćete i Srbiju, Ivo Josipović se vratio jugoslavenskoj sintezi koju je još Račan promovirao u njegovoj mladosti. To je bilo komotno, to je bilo bezbolno, to je u konačnici odgovaralo i njegovim emocijama i temeljnom političkom stavu. Regija, kao novo ime za Jugoslaviju odgovarala je njegovim afinitetima, regija kao novo ime za Jugoslaviju odgovaralo je najvećem broju međunarodnih silnica, regija kao centralno mjesto njegove politike jedino ne odgovara narodu koji ga je izabrao. Ali, to je već toliko puta viđena priča zar ne? Ivo Josipović kao predsjednik države koji nota bene po ustavu koordinira sve moguće relacije u republici, nije jedne riječi progovorio niti jednu inicijativu pokrenuo primjerice oko pitanja hrvatskih nerješenih granica. Nikada ni slova nije progovorio o Svetoj Geri za koju i Slovenci priznaju da nije njihova, nikada u Beogradu nije javno zatražio vukovarske ade koje su i katastarski Hrvatske, ni na koji način nije stao u obranu hrvatske zemlje kada je BIH otimala Klek, a Milanović im nudio i prateće školjiće, napokon, ni sada kada Crnogorci polako ali sigurno svojataju Prevlaku, opet predsjedniku države ni traga ni glasa. Zašto? Pa zato jer bi time remetio idilu u regiji, zato što otvaranje tog pitanja koristi jedino hrvatskim interesima, a on misli da se oni najbolje ostvaruju u regiji, napokon zato jer zna da međunarodna zajednica ne bi blagonaklono gledala na remećenje idile u regiji. A između hrvatskih interesa i nastavka predsjedničke karijere u svijetlu podrške međunarodne zajednice, Josipović nikada nije imao dileme. Govoreći o današnjoj vanjskoj politici Davor Stier je u jednom intervjuu rekao da je ovdje Kukuriku koalicija samo izvođač radova za britanske političke interese na ovim prostorima, a ako se s tim složimo što je tu onda Ivo Jopsipovič? Ja bih rekao šef gradilišta!

Jer, otići u onaj misteriozni posjet britanskoj kraljici koja na onaj način prima samo strateške partnere britanske krune, obznaniti potom kako je ovdje obznanio britanski ministar vanjskih poslova, da je postignuto strateško partnerstvo Britanije i Hrvatske glede regije i onda kao ilustraciju tog partnerstva samo 24 sata nakon što smo ušli u Uniju posjesti kraj sebe čelnike država u regiji pa su izgledali kao novo predsjedništvo SFRJ, to možemo svakako karakterizirati, od nesmotrenosti do veleizdaje, kako taj potez vidi recimo Zdravko Tomac! Samo ne kao potez koji spada u vitalne hrvatske nacionalne interese! I zato je Kolinda Grabar Kitarović sjajno poentirala kad mu je rekla da smo ušli u Uniju a dato uopće nismo osjetili, te da imamo nekonzistentnu vanjsku politiku. Jer, upravo je on taj koji sukreira hrvatsku vanjsku politiku. S kim? Sa ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić! Umjesto u Uniju vode nas u regiju, umjesto u savezništvo sa prijateljskom Njemačkom, u partnerstvo sa Britanijom. Umjesto u raščišćavanje prošlosti čemu je smjerao lex Perkoviću sakrivanje te prošlosti pa makar donijela onakvu sramotu i međunarodnu difamaciju. Ivo Josipović je čovjek koji nominalno stalno traži da se okrenemo dnevnim pitanjima, da se maknemo od prošlosti koju ionako ne možemo mijenjati. A upravo je on „izmislio” Srb, samo on govori o ustaškim zmijama, upravo je njegova kukuriku koalicija zabranila saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom. Tko onda nameće povijesne teme? On je Tadiću dao priliku da izjednači zločine pa ona i krivnju za rat, on je u Bih govorio o različitim politikama koje su uvjetovale rat a ne srpska agresija, on svira klavir Dodiku u Banja Luci otvarajući i tu rasprave, u riječ, Josipović uopće nije čovjek sinteze nego isključivosti iako se uporno prikazuje drugačijim.Iz svih tih razloga još jedan mandat bi Josipoviću dopustilo da zaokruži Hrvatsku u regiji, da nas trajno veže uz London, a odmakne od Berlina i da konzekventno s tim od Hrvatske napravi zemljopisni pojam. Ne dakle da Hrvatsku što više i što bolje pozicionira u Uniji, nego da je realnom povezanošću s regijom, a formalnom povezanošću sa Unijom napravi golom zemljopisnom činjenicom koja nema nikakav nacionalni sadržaj.

Realno, to bi bio kraj ozbiljne države i ostala bi tek zemljopisna činjenica. Iz svih tih razloga Kolinda Grabar Kitarović sa svojim prebogatim vanjskopolitičkim iskustvom nameće se kao sjajan izbor. Sasvim je sigurno da Josipovićeve navedene greške neće činiti jer nije ideološki opterećena kao što je Josipović komunizmom i Jugoslavijom dramatično opterećen, a sa druge strane njena zavidna vanjskopolitička karijera upravo je jamac da ćemo riješiti kapitalno hrvatsko vanjsko političko pitanje, a to je pozicija Hrvata u Bih. U ovoj situaciji dobiti predsjednika koji neće ponavljati Josipovićeve pogrješke, a pri tom će riješiti temeljno hrvatsko vanjskopolitičko pitanje kao što je pitanje Hrvata u BIH, čini se kao zgoditak na lotu. I zato Kolindu valja snažno podržati.




Autor:Tihomir Dujmović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.