Ilustracija

KADA JE ZAISKRILO IZMEĐU MILANOVIĆA I PLENKOVIĆA: Trenutni mir je tek predah između ratova dviju najmoćnijih titula u državi?

Autor: Tihomir Dujmović

Verbalni rat Predsjednika države i Predsjednika Vlade koji nedvosmisleno šteti i jednom i drugom otvara čitav niz tema, otvara čitav niz potencijalnih afera i sasvim sigurno skida pozlatu sa spomenika Andreju Plenkoviću koji si je sam izgradio, makar su izvođači i podizvođači tog monumenta bili mediji i HDZ-ova elita.

Ako bi se moglo stati na loptu i koliko toliko na miru analizirati ovaj nesvakidašnji rat dviju najmoćnijih titula u državi, ako bi se mogli pribrati i stati na loptu te krenuti od početka, onda kronologija govori da je rat započeo nakon otkrića o Slovenskoj 9. Do tada, samo su bezazlene iskrice označavale njihov odnos, a tamo gdje je zaiskrilo, Plenković je uglavnom šutio ili mrmljao.

Nikad se nije odlučno postavio kako bi priličilo lideru –desnog centra! Na sve Milanovićeve protuhrvatske provokacije, od izbacivanje Tuđmanove biste iz Ureda Predsjednika, do izrugivanja s himnom i Predsjedničkom inauguracijom, sve do bezočnih negiranja elementarnih državnih praznika, Andrej Plenković niti jedan put nije ozbiljno podignuo glas, niti sazvao prosvjednu press konferenciju, niti čvrsto, nedvosmisleno i primjereno vođi navodnog desnog centra stao nasuprot objekta nekog Milanovićevog iživljavanja. Uvijek mirno, meko, fino, diskretno, jedva razumljivo,bez jednog jedinog pridjeva. Alibistički.

Plenković jest reagirao, ali se vidjelo da mu istinski ne zamjera baš ništa. Bili su uigrani par iz priče o crvenoj buržoaziji. Moderni dečki iz Henessija, bez financijskih relacija. Gotovo da su se nadopunjavali. Zanimljivo da je i tada Milanović bio barem autentičniji, jer je njegov napad iz perspektive razularenog ljevičarskog anarhiste zapravo razumljiv, ali Plenkovićeve obrane od napada na najviše hrvatske, pa i HDZ-ove vrijednosti nisu sugerirale da slušamo desničara.

Nikad ni približno vatre koju je pokazao kad je osobno bio napadnut! A onda je buknulo. Buknulo je kad je pukla afera Kovačević i kad je Milanović shvatio da je bio obuhvaćen tajnim mjerama praćenja i vjerojatno prisluškivanja, a da mu to nitko nije rekao. Ako je nešto Milanović uspio u ovih mjesec dana medijskog rata, onda je to činjenica da je razložno pojasnio da je praktički nemoguće da premijer nije znao za policijski i obavještajni angažman u aferi „Janaf“.

Njegovi ubojiti napadi, Plenkovićeva jalova obrana,kao i brojne „bočne“ izjave od one odvjetnika Miljevića nadalje, pokazuju da je doista nemoguće da Plenković ništa, ali baš ništa nije znao o Slovenskoj 9. Ako ništa nije znao, onda smo u području svojevrsnog državnog udara, jer ako premIjer ne zna, a vidimo da ovdje ni predsjednik države ne zna, što rade tajne službe, onda ovu državu vodi netko drugi! No, onda pričamo o puču!

Kako je razvidno da nikakav puč u Hrvatsko nije izveden, sasvim je jasno da je premijer bio upoznat sa svim kapitalnim relacijama vezanim uz Slovensku, kao što je jasno da o tome Pantovčak nije izvijestio. Je li našao nešto prljavo vezano uz Predsjednika pa mu je to zatajio, je li našao nešto prljavo pa je to zadržavao za neku internu trgovinu danas-sutra, je li doznao nešto suspektno pa je to arhivirao, za sada je posve nejasno, ali već iz Plenkovićevog ponašanja odnosno napada gdje mu diskretno, ali redovito daje do znanja da nešto „ima“ kao i preko sve nervoznijih istupa Milanovića koji razumije poruke, vidi se da je Plenković nešto ozbiljno o Milanoviću i Slovenskoj 9 –našao. I da ovaj to zna!




Naime, nema jedne press konferenciji u ovom njihovom hibridnom ratu na kojoj Plenković sa naglašenim patosom, s autoritarnošću nekoga tko zna o čemu govori, nije rekao da je zanimljivo kako je Milanović osobito nervozan samo kao se spomene „Janaf“. Samo tada! Zadnji put je čak rekao da se vidi da Milanović mijenja izraz lica kad se spomene „Janaf“, što će reći da Plenković i njegov tim analiziraju svaki detalj u tom kontekstu.

Pri tom javnosti nedvosmisleno sugeriraju da Milanović u toj priči nije čist. I to ističe doslovno svaki put! Sve dakle govori o tome da Milanović doista nije čist u toj priči, da Plenković to kristalno jasno razumije i zna i da je tu povod za ovaj njihov rat. Milanović je naime skočio na noge upravo kad je buknula ta afera i upravo stoga jer je shvato da je izigran: da ga tajne službe prate, a da mu to nije rečeno. Okrenuo je glavu prema Plenkoviću, a ovaj se branio upravo srednjoškolski: pričom o njegovom doprinosu borbi protiv korupcije koji da se svodi na to da pojma nema ni o kojim istragama ili izvidima.

Jeftini Plenkovićevi izgovori ne samo da su Milanoviću digli tlak, oni su ga uvjerili da je u pravu, da je izdan i da mora krenuti dalje kako bi osigurao neki svoj kredibilitet. Njegovi mahniti napadi na Plenkovića od kojih se usput govoreći 90 posto čini više nego suvislima, razložnima i dobro potkrepljeni argumentima i logikom, nikad se ne bi čuli da nema afere „Janaf“.Oni su pokazali da je Milanović enormno nervozan, no da se on na taj umjetnički dojam ne obazire, jer hitno mora napraviti novi čvrsti alibi.




Da sutra Plenković izađe s bilo kakvim dokazima o Milanovićevu involviranost u aferu „Janaf“ od siline dosadašnjih Milanovićevih optužbi narod bi bio uvjeren da se radi o Plenkovićevoj podvali, a ne o punoj istini. Zato je Milanović stisnuo gas do kraja! „Otvarajući“ Plenkovića, ali sa svih strana, on zapravo hoće poništiti mogući kredibilitet čovjeka koji bi nam mogao otkriti punu priču o Milanoviću i Slovenskoj.

Da mu ne bi vjerovali, Milanović nam pokazuje drugo lice Andreja Plenkovića. Tu negdje se kriju oni osnovni motivi za ovakav adrenalin. Zato je Milanović redovito agresivniji, a Plenković uglavnom pomirljiv. Pomirljiv, jer očito ima asa u rukavu. I u svakoj rundi mu to nabije na nos. No, Milanović nam je ipak otkrio brojne pukotine ne samo u Plenkovićevoj karijeri, ako hoćete i biografiji, nego i u njegovoj konkretnoj političkoj karijeri. I u njegovoj konrektnoj Vladi.

Jer, nema sumnje da Milanović nakon onakvih optužbi protiv ministra Čorića neće stati. Kad bi stao izgubio bi kredibilitet i on to zna. U tome je ključna kvaka dosadašnjih svađa. Oni su, naime, otišli predaleko i ne mogu stati. Mogu zastati. Uzeti time out, ali ovo je za Milanovića borba pod starim geslom: ili mi ili oni. Milanović je bar za sada ubojiti,on djeluje vjerodostojnije, logičnije ako hoćete, otvorenije, ubitačnije i argumentiranije. I to praktički u svakoj temi.

Milanović nam naime brutalno otkriva da Plenković definitivno nije nikakav pritajeni HDZ-ovac kojem je eto život namjenio putanju kakvu je imao, premda je on uvijek inklinirao HDZ-u, kako glasi službena biografija, nego se pokazuje da je u inkubatoru Mate Granića Plenković bio jasno i glasno posijan na lijevoj strani i u jednom trenutku je bio pozvan sa klupe za rezervne igrače da zaigra u prvoj postavi.

U prve četiri godine svog mandata pomeo je kompletnu desnu oporbu u stranci na način kakav svijet nije vidio, uz gromoglasnu šutnju stranke i zamjetnu ispomoć medija. Sad se zaprijetio šaci neovisnih desnih medija i jedinoj preostaloj oporbi, Domovinskom pokretu i Mostu, prijeteći im otvoreno uhićenjima preko ministra Medveda, kao i porukama da „garantira“ da nikada neće doći na vlast.

Dakle, desnicu u Hrvatskoj treba izbrisati s lica zemlje. Kao da ne postoji! Taj bijes, ta alergija na desnicu koju premijer pokazuje, ta istinska mržnja i prijezir desnice, ta de facto nesnošljivost i netrpeljivost koja mu je pobjegla u onim inače rijetkim trenucima emocionalne nekontrole, koju nota bene više nije ponavljao, jer je shvatio da se razgolitio,da je fatalno pogriješio javno zaprijetivši jednoj stranci da „nikada neće doći na vlast“ , sve je to pokazalo drugo lice Andreja Plenkovića.

Tek sada , kad nam je otkrio da je još u kampanji odlučio prekrižiti „Domovinski pokret“ kao partnera, što znači da se dakle prije izbornih rezultata, odlučio za koaliciju sa SDSS-om, tek sada kad dakle vidimo i znamo da mu je Vojislav Stanimirović čovjek koji je, kako legenda kaže, sa strojnicom ušao u vukovarsku bolnicu 1991. godine, ustvrdivši da je „palo zadnje ustaško uporište“, sasvim prihvatljiv, pouzdan i primjeren partner, a vukovarski gradonačelnik Penava neprihvatljiv i politički odiozan, tek sada zapravo vidimo jasno i glasno pravo lice hrvatskog premijera.

Oporbe u stranci faktički nema, sve je pometeno, protjerano, uništeno, oporba u parlamentu nema osobitog prostora za djelovanje, a prijeti joj da koliko god ih narod i volio da on i njima i narodu
garantira da takvi na vlast neće doći. U takvoj situaciji Milanović je i ne htijući to, u ovom trenutku metafora najglasnijeg Plenkovićevog oponenta. To je naravno potpuno neprirodno, ta je uloga za Milanovića preuzetna, jer on je tek anarhist sa nešto dužim jezikom i kraljevskom taštinom, nikako autohtoni hrvatski desni oporbenjak, no on neće stati. U tom smislu ni taj rat neće tako lako stati. Trenutni mir, je tek predah između ratova.

Autor:Tihomir Dujmović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.