Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

SVE VLADE IGNORIRALE SU ULOGU HGK Političari gledaju kako osvojiti izbore, a Hrvatska ne samo da nije važna nego im i smeta

Autor: Guste Santini

Hrvatska se ponovno trese. Hvala Bogu nije riječ o potresu iako su gibanja tla postala dio svakodnevice. Novi potres zove se – Hrvatska gospodarska komora. Inicijativa je krenula od oporbe. Vladajući su doskočili otvaranjem rasprave u noćnim satima. Došlo je vrijeme glasanja o prijedlogu oporbe. Ustanovljeno je kako stranka na vlasti nema dovoljan broj ruku pa smo dobili vodvilj koji bi mogao prerasti u dramu ako se ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji.

Čudesna smo mi zemlja. S jedne strane, optimalna politika Vlade premijera Andreja Plenkovića zgranuta je zahtjevom oporbe da se ukine obvezno članstvo u HGK. S druge strane, koalicijski partneri smatraju da nije prihvatljivo podržati obvezno članstvo u ovoj i ovakvoj instituciji koja godinama ne obavlja svoju temeljnu zadaću. Tako su zapravo podržali oporbu. Da bi se oporbeni političari pokazali kao nepodnošljivo zločesto društvo, premijer Plenković je javno rekao kako je osobno i trajno povrijeđen ponašanjem oporbe koja je svjesno i namjerno zloupotrijebila bolest jednog od saborskih zastupnika i tako pokazala diktaturu broja saborskih ruku. Jasno, nije rečeno da godinama živimo u diktaturi relativne većine saborskih zastupnika. Postojeće stanje u HGK nije prihvatljivo. Međutim, jednako je tako neprihvatljivo ukinuće te značajne institucije čija je povijest važan dio sveukupne hrvatske povijesti. Problemi s HGK nisu od jučer. Problemi s HGK nisu od prekjučer. Problemi HGK traju više desetljeća.

U prošlom sustavu udruženi rad je imao značajnih prigovora na rad tadašnjih privrednih komora, kako su se one zvale. Međutim, tadašnje privredne komore ponekad su bile kanal kroz koji su javnosti prezentirani stavovi i pristupi koji nisu bili uvijek dragi drugovima na vlasti. Sloboda govora bila je razmjerna razvijenosti pojedinih republika i pokrajina. Govorim o vremenu prije 1987. godine. Slovenija je bila uzor. Ona je to i danas. Sloboda govora se smanjivala po načelu “što južnije, to tužnije”.

Brutalna istina

Stariji čitatelji se sjećaju kako su upravo privredne komore bile mjesta na kojima se mogla čuti brutalna istina: “Ako javna kuća ne funkcionira, ne mijenjaju se kreveti već …” uz prigodan završetak “djelatnici”. Iako privredne komore nisu bile izvan jednopartijskog sustava, predstavljale su bitan dio društvenog sustava kao što su to, uostalom, bili i sindikati. Sindikati su bili “trgovačko” društvo koje je opskrbljivalo slobodnu i svjesnu radničku klasu svinjskim polovicama, ali su, da ne bude zabune, organizirali štrajkove. Istine radi, valja reći kako je dio štrajkova organiziran uz podršku, da ne kažem inicijativu, politike.

Upravo su sindikati bili poluga koja je kočila tehnokrate mrske političkoj vlasti u zagovaranju više tržišta i više slobode udruženog rada. Prema tome, tadašnje privredne komore bile su dio sustava i važan i nezaobilazan službeni kanal putem kojeg su se mogle podržati i poticati nove inicijative. Službeni stav partije bio je da udruženi rad mora ovladati cjelokupnim procesom društvene reprodukcije pa su novi prijedlozi i inicijative često zamatani u tako obojen “celofan”. Poznavatelji ekonomije znali su da partija niti smije niti može prepustiti raspolaganje akumulacijom gospodarstvu. Danas imamo sličan sukob na relaciji multinacionalne korporacije i ostatci nacionalnih država. Vratimo se temi. U uvjetima kronične inflacije standardni postupak promjena cijena nije bio moguć bez suglasnosti udruženog rada putem privrednih komora. To je vrijedilo i za fiskalno izdašne proizvode kao što su nafta, alkohol i duhan.

Promjenom gospodarskog sustava očekivalo se, krivo, da će gospodarske komore postati temeljne poluge putem kojih će se transformirati samoupravni u tržišni sustav. Nitko nje sumnjao da će komorski mehanizam dodatno povećati utjecaj na kreiranje ekonomske politike. Rad sada već gospodarskih komora s vremenom je postajao sve manje prepoznatljiv, da bi danas postao ono što objektivno jest – institucionalni višak. Nije problem plaća li se članarina, problem je što gospodarstvenici nemaju svoju organizaciju putem koje bi postavljali ciljeve i predlagali načine njihova ostvarivanja.




Stručna rasprava

Kako bih potvrdio da je Hrvatska gospodarska komora bila suverena institucija koja se brinula o svojoj temeljenoj zadaći, spomenut ću vlastiti slučaj. Godine 1994. Željko Rohatinski i ja napisali smo rad u kojem smo izložili poželjni model privatizacije društvenog vlasništva kojemu je cilj bio dinamiziranje gospodarskog rasta i razvoja. Nakon što smo napisali rad, poslali smo ga relevantnim institucijama kako bismo potaknuli i otvorili raspravu o svom prijedlogu koji smo smatrali “tržišnijim” u odnosu na tada važeći zakon. “Od sto glasa, glasa čuti nije.” Jedino je tadašnji predsjednik HGK, kao odgovoran predsjednik, pročitao rad i organizirao javnu raspravu.

Iako je to bilo vrijeme kad autori rada nisu bili popularni kod vladajuće političke garniture, predsjednik HGK je smatrao svojom obvezom organizirati raspravu o problemima reforme. Drugim riječima, preuzeo je rizik kako bi sačuvao dignitet kuće na čijem je čelu bio. Nešto kasnije formiran je Savjet za gospodarska pitanja čiji je sastav bio, malo je reći, u svim duginim (političkim) bojama. Sve su političke opcije bile prisutne, ali ni jedna nije iznosila svoja ideološka motrišta. Govorilo se jedino stručnim jezikom kako bi se ponudila moguća rješenja. Nisu se donosile odluke, ali su se tražila i nalazila moguća rješenja u skladu s intelektualnim sposobnostima sudionika.




Tako sam početkom 1995. godine otvorio raspravu o ekonomskim učincima uvođenja PDV-a (objavljeno u Ekonomskoj politici za 1995. godinu). Raspravi je prisustvovalo desetak ministara tadašnje Vlade. Rasprava je bila otvorena i temeljila se na snazi argumenta, a ne na argumentu snage. Nisu bili prisutni mediji jer cilj rasprave nije bio dijeliti političke opcije. Upravo suprotno, rasprave su bile pokušaji uspostave uzajamnog razumijevanja. Na temelju takvih rasprava odgođeno je uvođenje PDV-a koji je, kao što je poznato, zamijenio tadašnji porez na promet u maloprodaji tek 1. 1. 1998. godine na prilično tragičan način jer su tada posijani mnogi problemi koje do dana današnjeg nismo riješili. Da ne bude zabune, SDP-ova vlada iz 2000. godine nije učinila baš ništa da zaustavi negativna kretanja, što mi je priskrbilo status otpadnika. Posljedica uvođenja PDV-a bila je eksplozija inozemnog duga, čije je destruktivne učinke zaustavila kriza iz 2008. godine. Sjećamo se kad su nas naši vodeći političari uvjeravali kako je privilegij zaduživati se.

Raspravljajući o ulozi i značaju HGK stalno sam isticao, što i danas smatram ispravnim, kako je HGK partner Vladi u identifikaciji problema, postavljanju dijagnoze i propisivanju potrebne terapije. To je bit gospodarske komore. Ako se to ne događa, slijedi razočaranje i potom, kad se steknu uvjeti, zahtjev za njezinim ukinućem. Hrvatska udruga poslodavaca trebala je biti nevladina udruga koja bi štitila interese poduzetnika. To je bila snažna poruka tadašnjem rukovodstvu HGK kako loše i nezadovoljavajuće radi. Ne samo da se o tom složenom pitanju i promjenama koje donosi nije raspravljalo nego se to prihvatilo “zdravo za gotovo”.

Bez odgovora

Potom su slijedila osnivanja svakovrsnih klastera kroz koje su poduzetnici nastojali iznositi svoje probleme i tražiti primjerena rješenja. Klasteri nisu odgovorili na probleme gospodarstva, kao što je očekivano, i početni je ushit rezultirao njihovim marginaliziranjem. Postoje udruge kao što su HUB, udruga inozemnih investitora itd., koje funkcioniraju po jasnim kriterijima i na čelu kojih su ugledni, dokazani i sposobni poduzetnici. O njima čujemo malo ili ništa. Kad se jave, to je problem koji naš premijer Plenković ne može i ne smije ignorirati. Nema tu nikakve marginalizacije. Upravo bi Hrvatska gospodarska komora morala biti takva institucija koju bi svaki premijer Lijepe Naše saslušao s potrebnom pažnjom i respektom.

Ako se to ne događa, započinje proces “uličnog” prosvjeda koji ne može i neće donijeti ništa dobro. Upravo nam se to događa. Zbog toga se zalažem da se zaštiti HGK, s jedne strane, i za prihvaćanje vlade HGK kao subjekta koji reprezentira gospodarstvo, s druge strane. Pokušajte se sjetiti koliko je puta premijer Plenković od dolaska na mjesto premijera posjetio HUP, a koliko HGK. Još je bolji pokazatelj u ulozi i značaju Komore ako promotrimo njezinu ulogu u vrijeme pandemije koronavirusa i dvaju razornih potresa. Kako je moguće da krovna asocijacija gospodarstva nije imala baš ništa predložiti Vladi premijera Plenkovića? Štoviše, nestala je iz javnog prostora – primjereno svojem značaju. Ostalo je samo priča bez sadržaja. Dakle, vrlo kratko rečeno, glavni krivac za stanje s i oko HGK snosi Vlada premijera Plenkovića. Istini za volju, problem je u ovoj depresiji eskalirao jer se nezadovoljstvo radom HGK godinama taložilo. Dovoljno je prisjetiti se HGK-ova plana izlaska iz krize 2008. godine. Što je tada rečeno i što je u međuvremenu učinila Hrvatska gospodarska komora dostatan je odgovor kako bi se postavila dijagnoza o njezinoj ulozi i značaju u hrvatskom gospodarskom sustavu.

U ovom trenutku pitanje svih pitanja je kako sačuvati parlamentarnu većinu. Neslaganja u redovima pozicije mogla bi postati ozbiljna. Teška vremena i pad popularnosti vladajućih mogli bi se pokazati kao okidač koji bi mogao ugroziti dominaciju HDZ-a. Premijer Plenković to neće i ne smije dopustiti. Preostaje da se obeća kako će se stvari mijenjati. Nije bitno za politiku hoće li se stvarno mijenjati, bitno je samo da nezadovoljni partneri dobiju javnu satisfakciju i upravljanje zemljom može ići po starom uhodanom obrascu – 76 ruku u Hrvatskom saboru. Što će premijer Plenković ponuditi koalicijskim partnerima, ostaje da se vidi.

Nevažna Hrvatska

Međutim, rasprava i političko stanje koje je izazvala kriza HGK jasno pokazuje i dokazuje kako je bitna samo politička vlast. Sve je ostalo nebitno. Političari razmatraju kako povećati svoje izglede na predstojećim lokalnim izborima. U cijeloj priči Hrvatska ne samo da nije važna. Ona je nevažna, ponekad smeta. To je problem. U uređenim zemljama sustavi su uređeni pa se rasprava, tekuća politika, svodi na politike koje će ostvariti ideološke ciljeve stranke na vlasti. Mi imamo konstrukcijske probleme. Mi nismo uspostavili sustav koji funkcionira. Treba li podsjećati na korupciju i nedodirljivost lokalnih moćnika? Stalno nam se pojavljuju novi “požari”, a stare nismo ugasili. Zato postojeće stanje valja usporediti s elementarnim nepogodama. Građani su pokazali kako reagirati, za što su nagrađeni tako da su dobili “po prstima”. Političari nisu. Stvarno je neshvatljivo kako bježimo od istine pa naši umirovljenici koji su snosili i snose tranzicijski trošak ne vode brigu o svojim egzistencijalnim interesima. Glasaju za političku opciju koja ne vodi računa o najugroženijem dijelu građana.

Izjava premijera Plenkovića kako treba iznaći program rada HGK mnogo nam toga kazuje. Neću ovom prilikom ulaziti u analizu izjave našeg premijera, ali ću kratko reći kako je program poznat i kako ga je Hrvatska gospodarska komora s različitim uspjehom dosad provodila. Dovedena je u postojeću poziciju zahvaljujući politici. Obrat ne vrijedi. Bilo bi dobro da djelatnici u HGK prolistaju izvještaje o radu iz prošlih razdoblja pa da sažetak dobrih i loših rezultata prezentiraju našem premijeru Plenkoviću kako bi mogao donijeti političku odluku. Tako se ignorira činjenica da je problem koji imamo u HGK samo reprezentant stanja društva u kojem se nalazimo.

Nije problem Komore to što joj je na čelu dobar ili loš predsjednik. To je najmanji problem. Problem je što su sve vlade dosad ignorirale ulogu i značaj HGK kao dijela sustava i procesa. To je problem. Nije problem u sadržaju i programu kako bi se opravdao opstanak HGK. Problem je u političkoj svemoći hrvatskih političara koji sve znaju. I ne samo da znaju. Oni to znaju najbolje. Ako je potrebno, rečenom će dodati kako je to njihova politička odluka. U zemlji u kojoj su se građani naviknuli da političari mogu i smiju griješiti umjesto “nulte tolerancije prema korupciji”, koju je u javni prostor uvela gospoda Jadranka Kosor, zabrinjavajuće je i upozoravajuće. Danas je problem HGK. Tko je sljedeći na redu?

Pomoć siromašnima

Građani koji su dnevno granatirani marketinškim igrama sve se teže snalaze u ovim turobnim vremenima. Svi su nam političari odlični pa je čudno što Lijepoj Našoj tako loše ide. Planirao sam da se moja današnja rasprava fokusira na rezultate ankete kojoj je cilj bio utvrditi poreznu presiju hrvatskog gospodarstva. To ću učiniti sljedeći put. Pritom neću zaboraviti reći da je to bio zadatak HGK kako bi kao čelna udruga gospodarstvenika ukazala Vladi premijera Plenkovića da dosadašnjih pet krugova poreznih reformi nije dostatno i da je potrebno učiniti mnogo više kako ne bismo završili u devetom krugu. Na kraju želim jasno reći kako treba vratiti dignitet Hrvatskoj gospodarskoj komori koja će u interesu gospodarstvenika i svih hrvatskih građana odgovorno surađivati na gospodarskim pitanjima koja, ma kako imali učinkovitu vlast, nisu ni približno riješena. Zar su Beč ili Ljubljana tako daleko da se ne mogu proučiti njihova iskustva? Zar je tako daleko Njemačka kojoj se svi s razlogom divimo?

Zapravo, pitanje svih pitanja je zar je toliko važno opstati na vlasti i pritom platiti cijenu koja će smanjiti šanse naše djece i unučadi? Stanje u Lijepoj Našoj postaje sve nesnosnije. Pomoć koju nam pruža EU dokaz je našeg zabrinjavajućeg stanja. Izjava našeg premijera Plenkovića kako smo dobili veliku (najveću – sic!) pomoć, po mojem mišljenju, potvrda je kako je Hrvatska mala i siromašna zemlja koja se ne može brinuti o svojim ugroženim građanima. Zar zaista vjerujemo da bi EU dijelio novac “kapom i šakom” iz ljubavi prema Hrvatskoj? Nema razloga da se Hrvatska više voli od bilo koje druge članice. Priče u javnom prostoru o politici Slovenije i Mađarske nisu primjerene. Obje su nam odmakle. Osim toga, obje bilježe suficit robne razmjene s Hrvatskom. I konačno obje zemlje, posebno Mađarska, imaju značajnih ekonomskih interesa u Lijepoj Našoj. Galbraith je jednom rekao kako većina nije u pravu. Štoviše, rekao je kako je većina u krivu. Slažem se s Galbraithom koji je, barem starijoj generaciji, bio nadahnuće u traženju ekonomskih istina.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.