Sve više „hipogradova“

Autor: Zlatko Miliša

Dok građani sve manje kupuju nekretnine, jer se izlažu riziku kreditiranja ili otplate dugova, nekada najperspektivniji Zagreb i Zadar postaju paradigmom „dužničkog ropstva“ hipogradova“!

Vlasnici banaka iz inozemstva u Hrvatskoj ne samo što nisu zainteresirani da kreditiranjem potpomognu oporavak hrvatskoga gospodarstva, nego imaju za cilj novi oblik kolonijalizma, uz „blagoslov“ ove ili one vlade RH i lokalnih dužnosnika. U nastavku teksta na ovu temu iznosim nekoliko lokalnih priča…

Političari kopirali od građana ideju o Hypogradovima

Pored Zagreba i Zadra, do nedavno najperspektivnijih gradova, građani sve više uviđaju primjere dužničkog ropstva i u dobrano devastiranim sredinama. Na primjer, sisački SDP-ovci su provokativnim plakatom, (povodom 1. svibnja) s natpisom „Radničko ne Hypogradu“ izazvali paničnu reakciju, uz prijetnju tužbom, Hypo Alpe Adria banke, koja je bezuspješno pokušavala zaustaviti distribuciju plakata. Komentirajući svoj čin sisački esdepeovci su se okomili na odluku Gradskih vlasti kod davanja pod hipoteku Hypo banke gradske imovine, (uključujući i gradske socijalne stanove), „radi gradnje sportske dvorane… Nekorektno je i uvredljivo od Hypo banke da pokušava prijetnjom sudske tužbe skrenuti pažnju sa svoje uloge u otimanju budućnosti gradu…“ (vidjeti širu izjavu tamošnjeg SPP-a na t – portalu od 29. travnja o.g). Podsjećam da je, svojevremeno, zadarska vijećnica Ingrid Antičević Marinović prozvala zadarsku vlast doskočicom kako, (zbog njih) Zadar u javnosti zovu Hypograd. U bankarskom dužničkom ropstvu sada je i metropola, no o tome će građani Zagreba više znati post festum, nakon Bandićevog odlaska s trona gradonačelnika.

Do dužničkog ropstva Zadrana i zaustavljanja napretka grada dovela je simbioza „Hypo banke koja voli mešetariti nekretninama i gradskim vlastima“. To je svojevremeno izjavio Joško Morić (iz sada zamrle strančice DC-a) s obrazloženjem kako su vlasti Zadra “spojili profit i viziju i dobili proviziju“. Antičevićka i Morić nisu bili originalni. Zašto? Ideju su dobili sa „starog“ (zadranima poznatog) internetskog izvora u kojemu se dijagnosticirala „boljka“ Zadra: “Međusobna povezanost velike ekspanzije Hypo-Alpe-Adria banke u Hrvatskoj, a napose u Zadru, odavno je poznata javnosti. Mala austrijska banka u Zadru je postala najveća, a krediti koje Grad uzima za gradnju velikih objekata mahom su krediti Hypo banke, koja, u slučaju nemogućnosti otplate kredita postaje vlasnikom nekretnine čiju gradnju je financirala. Velike su šanse da Grad, koji grca u dugovima, ne uspije poplaćati dugove. Ne čudi ekspanzija Hypo banke na Zadar, jedine banke kojoj su se dokazale kriminalne radnje u Hrvatskoj.“ (vidjeti“ na internetu- Hypograd 2 i 3 ) Prema tom izvoru, samo na temelju ugovora sklopljenog s Hypo bankom, koji se odnosi na izgradnju športskog centra Višnjik, zadarski porezni obveznici istoj banci duguju cca.140 milijuna kn. Anonimni autor(i) teksta navode imena svih „aktera“ koji su upleteni o ovu aferu od ex premijera Sanadera do bivših i sadašnjih poduzetnika i lokalnih dužnosnika grada (nekada) ZA DAR! Danas je svima u Zadru razvidno koliko je bila deplasirana izjava Ana Lovrin, ex gradonačelnice Zadra kako je „Zadar jedan od najperspektivnijih gradova u Hrvatskoj, bez ikakvih zaduženja i prireza“. Danas su zadrani na svojoj koži osjetili predizbornu floskulu sadašnjeg gradonačelnika gosp. Zvonimira Vrančića kako „za njegovog mandata neće biti prireza“. Zaboravio je izjavu njegova prethodnika, Živka Kolege, koji je svojevremeno izjavio da nije znao za (sve) dugove koje je dobio u naslijeđe. Zaboravili su, ili nisu znali, što je još gore, da neki gradovi u svijetu kao i njihovi građani imaju formulu izlaska iz ralja banaka. Oba su niknula u SAD-a. Jedan je u suzdržavanju kod podizanju novih kredita, a drugi u građanskom neposluhu kod neplaćanja kredita …

Poticajni primjeri u SAD-u

U Chicagu i San Franciscu od 2010. godine je vidno porasla potražnja za poslovnim prostorima ili kućama za najam, osobito kod onih koji su se odlučili na prodaju vlastitih nekretnina, kako bi oplodili svoj kapital bez intervencije banaka. Time su se oslobodili poreza na imovinu i nekada prevladavajućih statusnih simbola (s veličinom kuće, stana), koji su pod naletom krize urušili srednji stalež. Poduzetnički orijentirani građani su se počeli obraćati specijaliziranim poduzećima za iznajmljivanje bez gotovinskog plaćanja, izbjegavajući bankovne kredite. Tada banke tada gube monopol. U izazovima krize ljudi žele ponovno postati subjekti u gospodarenju svojom sudbinom (bez velikih korporacija). Ovo su znatno ranije predvidjela istraživanja američkog sociologa J Berga, gdje se eksplicira zaključak kako su amerikanci prestali vjerovati korporacijama, koje su (u)gušile individualizam „kao temelj američke kulture” (Berg, J.: «They won’t work», 1986., str.316). Do tog zaokreta došlo je jer su ljudi shvatili da ih krediti na stanove, poslovne prostore… tjeraju u ralje korporatista i paklenog plana života na dug.

Kotller, suvremeni teoretičar marketinga, definira marketing kao „socijalni i upravljački proces kojem pojedinci i skupine dobivaju što trebaju putem razmjene proizvoda i vrijednosti s drugima“ (Kotler, P, 2006, Osnove marketinga“, str. 6). U toj razmjeni s bankama, građani, gradovi i države ostadoše „ kratkih rukava“. Ljudi su uvidjeli da nije važno što nemaju svoj poslovni prostor ili stan, kupljenih uz „pomoć“ bankovnih kredita, jer im je stvarni vlasnik banka, koja im je stalno „za vratom“ (kod nas s lihvarskim kamatama). Postalo im je važno da mogu stan ili poslovni prostor nesmetano koristiti bez bankovnog posredovanja. Građani Chicaga i San Francisca su (pod naletom krize) shvatili da je posjedovanje bez isplativosti dugoročno rizična investicija. Shvatili su da se lakše nose s neizvjesnostima i /ili rizicima, ako nemaju kapital od kojega su ranije najveću korist imale banke. Građani s poduzetničkim ambicijama su uzimatelji leasinga (uglavnom) preko specijaliziranih poduzeća amortizirajući tako u kraćem periodu sredstva koja se, inače, ne bi tako učinkovito „oplodila“. Ranije su godinama akumulirali sredstva za „kapitalnu” investiciju, za koju se pokazalo (u većini slučajeva) kako nema svoje financijske isplativosti. Sve to ima snažne implikacije kod drugačijeg poimanja poslovanja i vlasništva te poticanja inovacija. To je paradigma napuštanja privatnog posjedovanja – vlasništva kao statusnog simbola, a koji je pogodovao razvoju konzumerizma, (koji je urušio protestantsku etiku rada iz kojoj je nastao kapitalizam- M. Weber), ali i lažnog egalitarizma etabliranog društvenog vlasništva, (ranijeg) socijalističkog sustava. Nitko od gore spomenutih političara, u našim uvjetima, nije informirao građane o tim trendovima? Ili nisu znali, ili su namjerno prešućivali, a najvažniji akteri- kleptomani su, ili će biti doći pred sudom javnosti i/ili pravde. Od toga neće imati nikakve koristi građani, osim možda moralne satisfakcije, dok manjina koja upućuje na sve te deformacije, može imati (dodatne) neugodnosti, pa i od ove Vlade koja ima u svom programu ideju „socijalne pravednosti“. Izgleda da nam je alternativa građanski neposluh, kao druga ideja (pet) proizašla u SAD-a, kako bi kao građani zaštitili svoje dostojanstvo (o čemu piše Jure Zovko u zadnjoj kolumni na ovom Portalu od 6. svibnja o.g). Dijelim mišljenje s kolegom Zovkom da nam „preostaje nenasilni otpor građanskoga neposluha kod neplaćanja kredita, koji su fiksirani prema lihvarskoj deviznoj klauzuli“. Jesmo li spremni?




Autor:Zlatko Miliša
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.