Što je ostalo od Hrvatske, Predsjedniče!?

Autor: Mladen Kevo

Kada bi me Treći upitao u čemu je moj problem, upitao bih ga: Što je ostalo od Nove pravednosti Predsjedniče? Kada bi se drugi konačno vratio iz Kine, upitao bih ga : Što je ostalo od Transkripata Predsjedniče? Kada bi prvi bio živ, upitao bih ga: Što je ostalo od Hrvatske Predsjedniče!

S predsjednicima Lijepa naša kao da nema sreće. Svaki put kad građani sebi novog izaberu, poslije imaju dojam da je onaj prethodni, onaj koji ih je silno ljutio, za ovog novog „mala beba“ bio. Spadam u onu skupinu Hrvata, koji za sebe mogu reći da: „osim što su i njihovi, sa svojim predsjednicima ništa posebno nemaju“. Svoj im glas nisam davao. Godine 1990., vidio sam jednu ljutitu partizansku generalsku varijantu onog maršala, koji je i Iseljenu i Domovinsku Hrvatsku (uključujući i moj slavonski sokak) na noge dignuo. I što god je on više po predizbornim skupovima i s malog ekrana na njih grmio i galamio, to su oni njime više bili opčinjeni…

Galamu i prijetnje inače ne podnosim. U našoj ulici te Devedesete samo nas petero nije bilo u tom filmu. Moja malenkost, i susjeda Mađarica s njezina tri sina?! Bilo je to ono doba kad sam u mitski poznatom kafiću „Babilon“ svoje najbolje prijatelje uvjeravao da: „jer je na Istoku do zuba naoružani luđak“, ako u nas prođe ta opcija, osim krvi do koljena, bit će ono što se u slobodnom žargonu zove „skuplja pita od tepsije“. Istovremeno, oni su mene kao „nedovoljno osviještenog Hrvata“ uvjeravali da sam zec koji se boji, ne samo da rata neće biti, nego da jedan jedini metak neće biti opaljen. I da „budem pametan“, da se učlanim dok još ima vremena, iz najmanje dva strateška razloga. Prvo; jer im fali ljudi s fakultetom, i drugo jer time mogu osobno napredovati. Kad je sa svih strana zagrmjelo, pola njih se u „minhen bojnu“ prebacilo, a zec ostao braniti Hrvatsku…

Nitko ne može biti prorok u svom dvorištu

Kad je moj protukandidat, jer nije mogao proći u svom gradu, a nije jer su ga tamo svi znali, kad je došao u moju izbornu jedinicu, i kad se ta „hrvatska katolička lavina“ na birališta sručila ostao sam ne samo neizabran, nego i gotovo postiđen. Omjer je bio 1244 prema 186. Meni puno premalo, njima i to nedovoljno! Poslije sam shvatio zašto nisam prošao. Imao sam zastarjeli “piar“. Moj slogan bio je: „Saboru je potrebna mladost“. Kome to još jedna mladost treba? Birači su izabrali: Saboru je potreban Šeks. Kako tada, tako i danas! Čim ih je objavio, iz Clintonovih memoara, izrezao sam pasus u kom je on objašnjavao zašto u svom kvartu u Arkanzasu nikad nije izabran. Bilo je to u ona vremena: „još prije oralne vježbenice u Ovalnom uredu Bijele kuće“…, kad je mladu Hilari od kućnog broja do kućnog broja vodao. Nitko ne može biti prorok u svom dvorištu, ili tako nekako! Znam da je demagoški, ali kad se čovjek za ništa čvršće ne može uhvatiti, i za takve stvari onda se prima! U mom mjestu, prije nego će vola na ražanj nataknuti, gotovo da su od kuće do kuće u inspekcijski nadzor išli, da oni tih: „186 unutrašnjih neprijatelja malo vide“…Tako je počelo. Kako će završiti, sve je izvjesnije. Unatoč svemu, Predsjednici su ipak bitni!

Dakle 1992., glas „normalno“ dam Budiši. I on normalno izgubi! Osam godina prođe. Dođe „ona“ Dvije tisućita! Dođe Ona večer, kad se nekom u Evropi neoprezno omaknulo, da je: „Lijepa naša najbolja vijest XXI stoljeća“! Bili su to Oni dani prije nego će, u godinama parade potpune nemoći, nova vlast biciklima na posao na Markov trg dolaziti, a Ministrica obrane u hrvatskom Migu povratiti! Njegov budući savjetnik, jedan nesvrstani Tomica, u studiju jedne TV pokuša mi prodati jeftinu seljačku foru kako: „jedan protukandidat nije došao, pa onda neka drugi ide sam u emisiju“. Prokuživši taj „Račanov sitni crveni vez“ ( Budiši dali autobus i Tomca, a onda svim ograncima bivše Partije na terenu i svim podružnicama Subnor-a izdali befel: „Stipe je naš drug“), uvidjevši tu zakulisnu igricu, budućem predsjedniku njegov nastup otkažem. Mislio sam da je normalno da u emisiji o dva predsjednička kandidata, u studiju oba budu. Ono kao: „jedan na jedan“; kao u srednjem vijeku na viteškom turniru, pa tko koga! Poslije se (a i prije) ispostavilo da su viteštvo, moral, uvažavanje protu kandidata, ravnopravnost u kampanjama, da je sve to jedan zastarjeli koncept! Demokracija u Hrvata, to je kad se unaprijed odredi koji mora proći, a glasanje poslije čista je formalnost. Ako nekom do časne pobjede slučajno živih uzfali, i mrtvi onda mogu…

Ja se bojim sad već dati glas, onom kom bi inače dao…

Zapamtio mi je Drugi to dobro! I poslije zbog toga, u svom drugom mandatu, u kom je sedam ratnih zločinaca pomilovao, mene nije. Treći će, i u tom pogledu, predsjednik kontinuiteta biti. Jer tko sam ja? Hrvatski ratni izvjestitelj iz istočne Slavonije! Nisam ja, zaboga, bivši zapovjednik četničkog logora u Bileći, pa da me pomiluje. Nisam ja ubojica djevojčice u centru jednog evropskog velegrada, pa da on sada mene nešto tu pomiluje. Ja sam tek obični prkosni nepokoreni novinar, kakvih ova Zemlja puno ima, koji je imao silnu sreću da se u ratu u Vinkovcima zadesio, pa nije kao njegov kolega u Vukovaru završio! Zar, s balkona Pantovčaka, milost Predsjedničku, na takve neracionalno rasipati? I dignitet Domovinskog rata tako se, uostalom, štiti… Uglavnom, opet dam glas Budiši. On, opet ne prođe.




I onda desetine onih koji su mu glas dali, u trenutku kad ovaj Drugi počne pričati Viceve o Prvom i dilati Transkripte o Prvom, počnu mi objašnjavati kako je „drugi katastrofa“. I to onim tonom strogog prijekora, upravo kao da sam mu ja odlučujući glas dao. Onda opet prođe deset godina, u kojima ovaj, na najvišoj međudržavnoj razini, prijateljuje s osvjedočenim zagovornicima ljudskih prava: Kim Jong Ilom, Nazarbajevom, Ahmadinedžadom, Fidelom Castrom i „našim najdražim prijateljem Moamerom“. I dođe opet ono vrijeme, kad opet treba birati predsjednika u Hrvata. Prvo sam Boga dragog danima molio da se Budiša opet ne kandidira. Jer, znam ja sebe! Kakav sam, opet bih mu glas svoj dao. I opet moj favorit ne bi prošao! Ja se bojim sad već dati glas, onom kom bi inače dao…

Oni, koji su mi za Prvog objašnjavali da je genije, poslije dvije su mi godine počeli objašnjavati da nije rješenje. Oni koji su mi za drugog objašnjavali da je genije, poslije pola godine su mi objašnjavali da je katastrofa. Oni koji su mi za trećeg objašnjavali da je genije, poslije mjesec dana su mi objašnjavali da je kao kemijska definicija vode (bez boje, bez okusa i bez mirisa). A ovaj je, već pri izboru, sve potrebne odlike imao. Zna svirati klavir! Bruketa i Žinić su ga obučili da odglumi kako i stolni nogomet zna igrati. A te su dvije stvari, uz pravo na zakonski regulirana monopolska prava u zamp-u, pravo na četiri stana u centru Zagreba o kojima nitko ništa ne zna, i pravo na ono pitanje mladoj Vukovarčanki, kojoj su na Ovčari obitelj pobili, pitanje: „U čemu je vaš problem“ – to su četiri najvažnije poželjne državničke karakteristike, za profil modernog hrvatskog predsjednika XXI stoljeća. Nije više važno znati šakom od stol udariti. Važno je „kuler“ biti! Za razliku od mene, politički potpuno dezorijentiranog, sva sreća da je milijun i tri stotine tisuća Hrvatica i Hrvata to na vrijeme shvatilo. I svoj mu glas dalo! Sad smo pet godina, barem što se toga tiče, opet mirni…

Dragi Ivin prijatelj Boris opet će nam na Brijune doći




Recimo Obama; nijednu od tih kvaliteta nema. Što on uopće zna? Zna jedino specijalcima izdati nalog da kresnu Bin Ladena. I mirno izići pred javnost i reći: izdao sam zapovijed za likvidaciju američkog državnog neprijatelja Broj jedan. Ali, o klaviru i o stolnom nogometu i o zamp-u i o tome „u čemu je naš problem“; o svemu tome, taj Obama, pojma nema. Ni Amerika nije, što je nekad bila! Novi list i Jutarnji list, koji se inače generalno jedino slažu u tome da se ni u čemu ne slažu, oko toga su se odmah složili. Zokija, ni s naslovnicom na „Gloriji“ u stotinu i dvadeset i osam tisuća primjeraka, prema Ninoslavom nalogu, nisu uspjeli profurati, ali ovog budu. On je taj! Još jednog antifašističkog predsjednika imamo. Nije važno kakav je predsjednik. Važno je da je lijevi!

Ima u njega i još jedna državnička kvaliteta, koja se uz sve ranije navedene ističe. Zna s Borisom Tadićem doći na Ovčaru, sedam dana prije nego nas službena srpska politika na evropskoj i svjetskoj razini, sa slučajem Purda, tri stotine pedeset i osmi put javno ponizi. Onda ga Boris „lepo“ nazove, pa mu kaže: čuj Ivo desilo se, ali moraš priznati kad sam ono u Istri more dodirnuo i rekao da kad netko umoči prst u more da je dodirnuo „ceo“ svet, da je to bilo efektno. A to ti je meni, znaš, ovaj naš vanjskopolitički mangup, ovaj Vuk Jeremić onako u prolazu, kao laganu srpsku navlakušu za braću Hrvate, došapnuo. Moraš priznati da je tada, dok su me svi ti fotoreporteri slikali, i tebe malo u kadar uhvatilo. I nemoj mi reći da ti nije godilo. Dragi Ivin prijatelj Boris opet će nam na Brijune doći. Uz hrvatskog, i istarski Predsjednik ( u bermudama) tamo će ga dočekati! Svakog će nam proljeća prst u more Boris umočiti. I svakog će nam on ljeta, dan prije Oluje, „saopštenje izdati“. I prst u oko svim Hrvatima, tim „saopštenjem“, gurnuti! Ljubav do suza, to se inače zove…

Što je ostalo od Nove pravednosti Predsjedniče?

Jedan mi prijatelj reče, da mu ponekad izgledam, kao da sam kod Joba pripravnik bio. Izbore za Četvrtog strpljivo čekam! Znam kako će moj kandidat konačno pobijediti. Glasat ću za suprotnog, od onog za kog mislim da bih trebao. To je jedini način! Želim konačno Predsjednika, ako odem na kavu kod njega, kad me onako strogo predsjednički pogleda, da ne moram s opravdanom grižnjom savjesti pogled u stranu skretati. Jer temeljem novog Kaznenog zakona i novih bitno povećanih i tehnološki dorađenih prislušnih kapaciteta nove zgrade SOE u Savskoj, njemu bi već dojavili, da Ni njemu svoj glas nisam dao. E, sad ide ono najvažnije; „a, što je pjesnik htio reći“? Ovo! Oni su ipak naši Predsjednici, i u svemu dignitet je potreban.

Kada bi me Treći upitao u čemu je moj problem, upitao bih ga: Što je ostalo od Nove pravednosti Predsjedniče? Kada bi se drugi konačno vratio iz Kine (navodno je još tamo i uz savjete svojih savjetnika i uz sigurnosne procjene sigurnosnih službi čeka da se ovdje oko njega situacija smiri, a ona nikako da se smiri), ili kada bih imao glas da me se iz Zagreba sve do Šangaja čuje, a ima dana kad imam osjećaj da bih upravo toliko glasno zavrištati mogao, ali tako da to u sklopu naše nove dobro susjedske suradnje nimalo ne omete Novaka Đokovića da zabije završni as Nadalu na kineskoj plastici Mastersa, upitao bih ga (ne Đokovića, nego drugog Predsjednika): Što je ostalo od Transkripata Predsjedniče? Kada bi prvi bio živ, i kada bih imao prigodu s njim se susresti, skupio bih svu svoju hrabrost, njegov strogi pogled ispod onih naočala, na trenutak BIH pokušao izbrisati iz pamćenja, stisnuo bih srce i upitao bih ga: Što je ostalo od Hrvatske, Predsjedniče!

P.S Zrnce optimizma Vam treba? Tu je. Za Lijepu našu, ipak: ima Nade! Jedan ugledni poslovni američki portal, od dvadeset Zemalja s realnim izgledima da u skoro vrijeme potpuno bankrotiraju, Hrvatsku je stavio na zapaženo deseto mjesto. Što je tu optimistično? I u čemu leži nada! Optimistično je da još nismo među prve tri, a nada leži u nadi da će nas ovi prestati voditi, prije nego se u sam taj vrh probijemo. Lako je bilo preživjeti Osmanlijska osvajanja, Dva svjetska i Domovinski rat. Ovo (ove) treba preživjeti…

Autor:Mladen Kevo
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.