Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

POSTOJE DVIJE HRVATSKE: Brkić predstavlja jednu, a Plenković drugu! Jedna je država komunističkih pomazanika, a druga svih ostalih

Autor: 7dnevno/ dr. sc. Stjepan Šterc

Brojni nam gospodarski, financijski, investicijski, profitni i slični pokazatelji koje uredno odašilju statističke, stručne i znanstvene europske i svjetske institucije, glasila i pojedinci (rekli bi upućeni domaći nasljedni i ideologijski utrenirani političari kako institucije rade svoj posao), gotovo svakodnevno ukazuju na hrvatsku gospodarsku, društvenu, političku, demografsku i svaku drugu realnost. Brojke su neumoljiva konstanta, a trendovi i parametri malo toga izglednog najavljuju, dok su pritom autorska i novinarska čuđenja hrvatskoj inerciji i političkoj negaciji predočenih i analiziranih uzročno-posljedičnih uvjetovanosti i postavljenih zakonitosti standardni oblik njihova promišljanja.

Realnost koju drugi vide izvana u Hrvatskoj jedino ne doživljava političko-diplomatska, ideologijski nasljedna, trgovinsko-pozicijska, stranačko-partijska i u osnovi interesna vlast, inače izborena tehničkim dohvatom na izborima u kriznom virusnom vremenu straha, tjeskobe i neizvjesnosti. Irealni doživljaj hrvatske stvarnosti jedino je i moguć uz nasljedne stečevine kroz obrazovanje, pozicijsko namještanje i životnu sigurnost, koju brojna hrvatska mladost i ukupna ostala populacija izvan vlasti moraju teškom mukom izboriti u vlastitoj zemlji Hrvatskoj ili puno jednostavnije u iseljeništvu diljem zemaljskim.

Čvrstina i osobnost

Festival demokracije, ideologijska i programska koalicijska slaganja u općem hrvatskom interesu, snaga i obrazovanost stranačko/partijskog ljudskog potencijala, vrijednosne kategorije usvojene u uređenim društvima, čvrstina, osobnost, razumijevanje hrvatske realnosti, odgovornost prema drugima, a posebno prema slabima, stranačko/partijska demokratska usklađenost i puno još toga što čini uređenu društvenu i političku zajednicu, isklinjava u programiranoj hrvatskoj političkoj kontroli svega što nas okružuje.

Demokratski povratak (kako kažu) u kontroliranu prošlost usklađivanje je osobne ideologijske osnove recentnog hrvatskog političkog vrha i stvarni otklon od hrvatskih nacionalnih pristupa temeljenih na ratnoj pobjedi i oslobađanju zemlje od srbijanske vojne agresije. Možemo samo zamisliti kakva je tek razina kontrole ranije prošlosti i svih događaja u njoj bila, kad se danas u našem vremenu, uz moguća svjedočenja živih sudionika svih zbivanja, friziraju uzroci, posljedice i osnovni ciljevi razaranja Hrvatske, a objašnjenja se vladajućih uvijek svode na europski modernizam, vrlo malo razlikovan prema unitarizmu koji je Hrvatska napustila u devedesetima prošlog stoljeća. Politički determinizam koji se provodi u suvremenoj, modernoj i europskoj Hrvatskoj u svojoj osnovi može imati dva glavna razloga; osiguravanje jednosmjerne sigurnosti ili sigurnosti samo pozicijskim postavljenicima i provođenje u hrvatskim državnim okvirima svega onoga što se nije uspjelo postići vojnim napadom na hrvatski teritorij.

Time se podiže podijeljena Hrvatska po općem mišljenju izvan vladajućeg puka ili formira postojanje dvije Hrvatske teritorijalnim osamostaljenjem. Ideološko oslobađanje tog čvrstog zagrljaja Hrvatska još nije doživjela pa su slike iseljeničkih šezdesetih prošlog stoljeća postale nova hrvatska stvarnost.

Podijeljena zemlja

“To su dvije Hrvatske, između kojih je procijep dublji od Marijanske brazde. Hrvatska jugokomunističkih pomazanika i Hrvatska svih ostalih. Prvi su ‘pobjedom’ ’45. stekli sva moguća ‘prava’ koja prelaze na njihove sinove, unuke, praunuke i tako unedogled. Oni su tu, u Hrvatskoj, čvrsto usidreni sa svojim pravima i ne odlaze nikamo.

Na drugoj su strani oni koji su ’45., ako nisu ubijeni ili otišli izvan Hrvatske, morali biti zahvalni što im je ostavljen život. Oni i njihovi sinovi od ’60. do ’90. odlaze u Njemačku kako bi osigurali egzistenciju svojim obiteljima. Mnogi su se vratili u mrtvačkim sanducima, a još brojniji su kratko ‘uživali’ u njemačkim mirovinama. Njihovi sinovi i unuci ostavljali su kosti po ratištima Hrvatske i BiH, dok su sinovi onih prvih bili u svojim zavjetrinama. 2010-ih njihove obitelji odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom.

Ako je Brkić izdanak ove druge Hrvatske, Plenković je oličenje prve. Njihov odnos je slika odnosa te dvije Hrvatske. Ova druga uvijek će spremno pružiti ruku, dok će prva samo čekati trenutak kako bi je otkinula” (Miro Boras, 16. 8. 2020., Objava).

Jesu li ove slike hrvatska suvremena stvarnost, samo politički nihilizam ili postajemo nemoćni u građenju hrvatskih nacionalnih interesa osim po istom modelu otprije sprege jedne (prve) Hrvatske u cijelosti i ove druge iz koje su za potrebe izdvojeni pojedinci po ustaljenim obrascima osobnih slabosti kako bi slika ukupnosti bila dobro namještena pred kamerama? Način vladanja, izbor pojedinaca, nametanja tema, friziranje prošlosti, negiranje hrvatskih nacionalnih potreba, davanje važnosti nebitnima, novi egzodus, dodir europskog dna i puno još toga signifikantnog malo dilema ostavlja kod racionalnih.

Dodir dna

Negacija svih relevantnih pokazatelja s političkih visina i nedodirljivost postaje nova hrvatska politička paradigma, i nije pritom u pitanju pomanjkanje spoznaje o negativnostima, nego je u pitanju podizanje novog-starog obrasca programirane svijesti o Hrvatskoj kakva bi trebala biti po ideologiziranim željama anacionalnih nasljednih skupina, ustoličenih kroz formalno nacionalnu zajednicu na vlasti. Relativno je jednostavno prešutno uz kontrolu uslužnih medija negirati hrvatska stručno-znanstvena upozorenja o putu prema nigdje kad “pobigne brod za nabolje”. Kako kaže pjesma.

“Sve mi riči tiho tonu
u vodu ladnu, duboku,
di ponos moj već dugo vodi povorku …
Kasno razum diže ruku
na glupost već rasplamsalu
i moji dvori prazni ostaju … ” (D. Dragović, Brod za nabolje, 2019.).

Puno je teže ona koja dolaze s europskih i svjetskih razina kojima se inače barem formalno i izričajno teži i koja nisu plod političkih nezadovoljstava, nego analitičke realnosti. Nedavno objavljeno prije izbora bez posebne selekcije. Samo naslovi s portala temeljeni na egzaktnim pokazateljima uglavnom stranih analitika.

“Reforme se u Hrvatskoj više ni ne naslućuju, osim u predizbornim najavama, postavljeni čelnici resora ih ni ne mogu najaviti, a kamoli provesti, ostanak će se na vlasti posložiti neovisno o rezultatima izbora trgovinom i nastavak je apsolutne politizacije s vrha i razvojne stagnacije realnost vremena.

Hrvatska među najgorima u Europi po poduzetničkom duhu.

Hrvatska među zadnjima u Europi po razvoju širokopojasne infrastrukture.

Prema održivom ekonomskom razvoju Hrvatska je na 40. mjestu.

Poražavajući rezultati: Hrvatska je na dnu kulturnih i kreativnih u Europi.

Hrvatska u obrazovanju odraslih ‘na dnu’ Europske unije.

Hrvatska po inovativnosti na dnu Europe.

Lista hrvatskog srama: I dalje stagniramo na dnu svjetske konkurentnosti.

HRVATSKA EKONOMIJA NA DNU: Samo su tri zemlje gore od nas, a bilo bi još kritičnije da jedna druga država nije potpuno podbacila.

Hrvatska je na dnu svijeta po učenju kritičkog mišljenja. Zašto je to strašno?

Hrvatska je u vrhu smrtnosti u Europskoj uniji.

Hrvatske plaće su na europskom dnu, a po iseljavanju smo na vrhu!

Hrvatska je četvrta zemlja u svijetu po iseljavanju, ispred nas su samo Haiti, Venezuela i BiH.

PROPAST HRVATSKE Dok ljudi masovno bježe iz zemlje, broj uhljeba raste.
UZNEMIRUJUĆA ISTINA O EGZODUSU HRVATA” (S. Šterc, Hrvatskoj trebaju reforme, a ne predstave sa simbolima, Dnevno, 13. 5. 2020.).
Odmah nakon izbora.

Njemački medij: Hrvatska je problematično dijete Europe.

Hrvatska je na dnu dna u EU-u po zapošljavanju visokoobrazovanih mladih ljudi.

Hrvatska je na ekonomskom dnu Europe.

PORAZNO: Čak 69 posto Hrvata nema ušteđevine s kojom bi dva mjeseca mogli platiti hranu i režije. Opet smo na dnu Europe…
HRVATSKA NA DNU EU PO PRODAJI NOVIH AUTOMOBILA…

Malo su koga na dogovorno-trgovinskim nasljednim pozicijskim visinama, potpomognutim po potrebi s uslužnim podaništvom, uznemirili ovakvi naslovi i potaknuli na prihvaćanje realnosti i posebno na potrebu za postupanjem. Jedina je reakcija na ovakve očiglednosti medijska priprema i retorička ekvilibristika, dok odgovornost, izbor najboljih, oslanjanje na znanost i slična utopijska očekivanja praktički i ne postoje u njihovu svijetu vladanja i usmjeravanja Hrvatske. Ipak iznenađuje, usprkos svemu, nepostojanje niti jednog glasa razuma unutar formatirane vlasti nakon kojeg bi se svi mogli upitati: Čekaj, kamo idemo? Kakva je to zemlja u kojoj je zadovoljstvo vladanjem dodir europskog dna?

Mora se bolje

Veliki su ratni pobjednici, dokazani u najtežim mogućim uvjetima, postali najedanput pitomci europskih novih putova, koje ostali mogu osjetiti samo kroz uvježbane diplomatsko-političke izričaje (a oni sami samo kroz svoje pozicije i osobnu materijalnu i financijsku stabilnost), dok su im svi egzaktni gospodarski i ini pokazatelji i posebno odlazak mladih subverzivna djelatnost ili subversive attack, kako bi rekli pridruženi im po potrebi iz drugog političkog spektra. Pozicije s dodirom europskog dna sasvim sigurno nisu ni u najgorim scenarijima zamišljane nakon oslobođenja i euforičnog idealizma koji je zahvatio Hrvatsku. Ipak, one su tu pri dnu i brane se bez imalo osjećaja za hrvatsku stvarnost, a nadolazeća im je budućnost sužena isključivo u okvir nastavka njihova vladanja.

Svaki se iole dobronamjeran čovjek u Hrvatskoj i izvan nje prema hrvatskoj budućnosti ne može načuditi kako takva zemlja s velikim prostornim i ljudskim potencijalom rasutim diljem svijeta i s tako malo stanovnika može s jedne strane dodirnuti europsko dno, a s druge se podići na nogometni Olimp igrom, zajedništvom, vrhunskom selekcijom iz cijele hrvatske populacije i nevjerojatnim identitetskim idealizmom na kojem nam zavide gotovo svi iz nogometnog i nenogometnog svijeta. Odgovor je zapravo jednostavan, u pitanju je način upravljanja Hrvatskom kakav bi zaustavio svaku zemlju. Dvije Hrvatske, kako ih doživljava i opisuje M. Boras i veliki dio hrvatskog puka, izravna su posljedica tog načina, a nogometni simfoničari s dirigentom svjetskog glasa Zlatkom Dalićem samo potvrđuju kako se pristupom, izborom najboljih i identitetskim zajedništvom može dohvatiti svemir.

LEGITIMNOST ‘OLUJE’ DALI SU SRBI KOJI SU SE BORILI ZA HRVATSKU: ‘Umjesto zahvale njima, surađuje se s onima koji su pozivali na agresiju’!

Autor:7dnevno/ dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.