PLENKOVIĆ se treba dostojanstveno povući i priznati da stranka i država ne mogu biti taoci njegovih osobnih ambicija

Autor: Stjepan Šterc/7dnevno

Hrvatski su povijesni usudi uglavnom uvijek bili vezani uz obranu hrvatskih prostora i odlaske iz njega, a s ratnim razaranjima i iseljavanjima koja nisu prestajala u dugom vremenskom slijedu, rasla je i homogenost ukupne hrvatske populacije, dodatno je izgrađivan identitetski idealizam i u pravilu je potvrđivana povezanost s prostorom svojih predaka, a ukupni je osjećaj potrebe za opstankom ostao ugrađen u kolektivnoj hrvatskoj svijesti poput zavjeta. Posebno su navedene vrijednosti dolazile do izražaja u vremenima vojnih napada na hrvatski etnički i nacionalni prostor, inače uvijek zanimljiv užem i širem susjedstvu, dok su u mirnodopskim razdobljima potiskivane, negirane, napadane, zamjenjivane i u pravilu dovođene u pitanje ne više vanjskom vojnom silinom, nego unutarnjom, gotovo bismo mogli reći, planskom destrukcijom nadopunjavanom izborom osrednjih nositelja bez istih.

Uvijek primjenjivan obrazac kad se vojna moć slamala na hrvatskoj obrani, kad su mirnodopske i pozadinske snage postajale stupovi društva, kad su sebičnosti prevladavale nad idealizmom i kad su materijalni, financijski i pozicijski interesi zarobljavali nekadašnji ratni idealizam i pretvarali hrvatske ratne pobjednike u vojnike stranke-partije. Snaga je zajedništva ratnih razdoblja vrlo brzo zamjenjivala društvena destrukcija s tragovima jasno vidljivim u homogenosti hrvatskog društva, a rezultati su se izravno odražavali na hrvatski vrijednosni sustav, povjerenje mladosti u način upravljanja Hrvatskom, opće stanje duha i naročito na nove odlaske iz Hrvatske, vraćajući i potvrđujući na taj način povijesni usud.

Razdoblja stagnacije

Danas je Hrvatska ponovo u mirnodopskom razdoblju upitnosti, a pomalo i negacije vlastite ratne pobjede, jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, ukupnog hrvatskog zajedništva, snage koju uvijek ima u vremenima vojnog napada na hrvatski prostor i društvo i općenito razvojne potrebe i izvjesne budućnosti. Razlika je našeg vremena prema povijesnim zbivanjima u diplomatskom vrednovanju mirnodopskog pomaka ili bolje reći odmaka od hrvatskog nacionalnog idealizma, u kojem se svaki oblik destrukcije, a posebno demografski, tumači, objašnjava, prihvaća i javno proširuje kao hrvatski put prema Europi i njezinim vrijednostima.

Retorička uvjeravanja kako taj put razumiju samo oni karijerni, dosegla su na javnoj sceni obrazac eliminiranja zdrave pameti, dok se svaka upitnost podvrgava pod neupućenost, nezrelost, nestabilnost, primitivizam pa i nacionalnu zaostalost. Udruživanja su na tom putu poželjna po svim osnovama, supstitucija je izbornih rezultata očekivana, ideološke su razlikovnosti nebitne, identitetska je hrvatska usmjerenost još manje bitna, a obrazovanost, osobnost, iskustvo, unutarnja snaga, pismenost, spoznajne mogućnosti, građanska hrabrost i slično ponajmanje su poželjni.

Temelji tako izgrađenog političkog sustava, naravno, nisu stabilni i ne osiguravaju razvojnu dugoročnost, ali prigodno opstaju u zatomljenom hrvatskom mirnodopskom idealizmu i sebičnom interesnom okupljanju oko proračunskih izvora. Unutar njega uglavnom svi elementi posložene interesne matrice imaju vremena i ne testiraju svoju privrženost ili otklon od njega, dok je prevladavajuće mišljenje izvan sustava (programirane matrice) kako se radi o jasno vidljivoj izravnoj destrukciji hrvatskog društva s kojom je upitnost hrvatske budućnosti stvarnost. Produljivanje uspostavljenog obrasca vladanja Hrvatskom, temeljenog samo na jednoj djelatnosti, bilo bi za ukupnu hrvatsku populaciju neprihvatljivo po puno osnova, a za rješavanje demografske problematike (primarno zaustavljanje prirodnog pada i iseljavanja) naročito.

Diplomati na vrhu

Diplomacija je danas sa svojim kadrovima prekrila hrvatski politički vrh u cjelini i jedina je djelatnost koja odlučuje o svemu vezanom za tzv. realni sektor (kako si tepaju izvan proračunske djelatnosti, iako ih je dobar dio oslonjen na njega) i nerealni ili irealni sektor (iako ga prvi niti itko drugi ne želi tako nazvati). Uglavnom odlučuju o svemu i sve su ostale djelatnosti podredili svojim potrebama i usmjeravanjima (europskim, osobnim, interesnim, lobističkim…), a o podređivanju pojedinaca, pa i onih visokoobrazovanih, akademskih, novinarskih, umjetničkih, znanstvenih i sličnih nije potrebno i vrijedno ni progovoriti.

Kakva je zapravo diplomacija djelatnost? Doživljavana dvojako u rasponu od izravnog značenja umijeća vođenja vanjske politike po pravilima i načelima do prenesenog u značenju vještog taktiziranja, lukavstva, prepredenosti, lisičenja i slično (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.), uglavnom je dobivala značenje pomalo izdvojene i posebne djelatnosti koju nikad nitko nije svrstao u nerealni sektor, usprkos silnim privilegijima koje nosi. Diplomacija se ni u jednoj ozbiljnijoj varijanti nije podvodila pod državnu birokraciju ni spominjala u postupku rasterećenja proračunskih izdvajanja, niti je ikad protestirala poput učitelja, nastavnika i profesora zbog malih primanja, ponižavanja, koeficijenata i sličnih objektivnih razloga. Diplomacija je zapravo nedodirljivi dio državnog aparata, čije su zasluge za stvaranje i oslobađanje Hrvatske minorne u odnosu na vojni sustav te ratne veterane i dobrovoljce.

Najvažniji dio njihove javne djelatnosti odnosi se na prikazivanje i tumačenje europskih i svojih vrijednosti, osobnih značenja i opravdanosti postojanja, a nenavikli na donošenje odluka u salonskoj mirnoći pregovaranja, razgovaranja i uvjeravanja, pomalo se i gubi najvažniji čimbenik selektiranja i postojanja diplomatskog miljea -lojalnost zemlji koju predstavljaš. Umjesto lojalnosti Hrvatskoj, što bi joj trebao biti primarni kriterij, hrvatska je diplomacija uvela primarnu lojalnost prema čelnom čovjeku u vlasti ili pretpostavljenima u diplomatskom i političkom sustavu. Svoje osobne uspjehe u formalnoj europskoj hijerarhiji prikazuju kao hrvatske, a mirnodopski im je hrvatski politički nihilizam omogućio i bez temeljnog vrednovanja lojalnosti apsolutnu kontrolu ukupne vlasti.

Umijeće održavanja

Diplomacija kao izvršna i stranačka vlast danas u Hrvatskoj pokazuje svoj izvorni dualizam iz grčkog lingvističkog značenja (izvorno grčki diploos u značenju dvostruk, B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.) i koristi Hrvatsku i stranku kao okvir vlastitog uzdizanja i potvrđivanja važnosti, neovisno o smjeru, načinu i putu kojim su usmjerili Hrvatsku. Zapravo, taj ih put malo zanima u odnosu na osobni, i na pokazivanje važnosti i umijeća zadržavanja i održavanja, kako kažu stabilnosti i sigurnosti, pred europskim promatračima kojima je Hrvatska inače važna poput zimskog računanja vremena.

Diplomatska je prekrivenost danas u Hrvatskoj posvemašnja i apsolutno nitko ne može biti selektiran bez pokazivanja spremnosti na bezuvjetnu pokornost, neovisno o razini obrazovanja, intelektualne snage, hrvatske identifikacije, obiteljskog okruženja, sudjelovanja u obrani zemlje i sličnih vrijednosnih kategorija u zemljama kojima je stalo do budućnosti svoje populacije. Osim toga, nigdje ni u jednoj zemlji diplomacija na vlasti nije gospodarski, financijski, razvojno, obrazovno i slično podigla društvo i državu kojima je upravljala. Hrvatski recentni primjer to samo dodatno pokazuje i potvrđuje.

Taoci politike

Politički aktualni dogovori u funkciji opstanka na vlasti pred hrvatskim predsjedanjem Vijećem Europe praktički su zaustavili svaku moguću reformu i uveli stanje mirovanja, a ulazak u zadnju godinu političkog mandata izvršne vlasti bez ijedne ozbiljne reforme ili pak samo uz najavljivanja razvojnih strategija (pa i demografske), ogledalo je već opisanog djelovanja i talačkog odnosa prema Hrvatskoj. Izgubljeno vrijeme teško će se moći nadoknaditi, otišle ćemo još teže vratiti i uvjeriti u ozbiljne namjere, a ostale još dodatno prisiliti na razmišljanje o smislu ostanka. Zatvoreni krug osobnih interesa postaje još čvršći i uži i u njega praktički nije moguće ući niti je moguće iz njega izaći, što potvrđuje vjerojatno i najveću krizu u Hrvatskoj iz koje derivira puno drugih negativnosti – način upravljanja Hrvatskom.

Zatočenost vlastitom politikom ostavlja duboke tragove u ukupnoj hrvatskoj populaciji, posebno na demografskoj slici i svim njezinim trendovima i strukturama, a nastavno i na svim sustavima koji čine temelj države. Pobune i nezadovoljstva postaju sve spontanije i izravnije reakcije na političko zaustavljanje vremena, na pozicioniranje osrednjih poslušnih kadrova koji sami ne mogu donijeti niti jednu odluku i posebno na trgovinsko primirivanje razvojnih potreba zbog osobne pozicijske održivosti. Zatočiti hrvatski razvoj i, još konkretnije, tri godine mirno promatrati hrvatski demografski nestanak (samo je prirodnim putem nepovratno nestalo, više umrlo nego što se rodilo, gotovo 50 tisuća osoba) i javno govoriti kako se čini sve što je u njihovoj moći, znači upravo to.

Ostavka kao rješenje

Rješenja naravno ima: prihvatiti realnost, objektivnu stvarnost, dosadašnju potrošenost, krivu usmjerenost, znanstvenu dobrohotnost, nacionalnu potencijalnost, identitetsku izraženost, pojedinačnu intelektualnu vrijednost i elementarnu osobnost i krenuti odmah s kadrovskim i inim promjenama. Pritom su primarno potrebna oslanjanja na ukupnu hrvatsku populaciju, u jednakoj mjeri domicilnu i iseljenu, i posezanja za neospornim intelektualnim i ostalim bogatstvom koje postoji izvan zatvorenog političkog sustava.

Ili se povući dostojanstveno shvativši kako taocem ne mogu biti ni stranka ni država i prepustiti razvojno usmjeravanje stručnim komandosima, naravno u prenesenom smislu, spremnima na teške odluke, borbu protiv osobnih interesa i neupitne hrvatske osobnosti.

Foto: Vlado Kos / CROPIX

Autor:Stjepan Šterc/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.