Odgovor vlasti na školska nezadovoljstva nova je potvrda nerazumijevanja hrvatske realnosti

Napuštajući diplomatsku salonsku sigurnost neobaveznog djelovanja i ugodnog okruženja bez ozbiljnijih izazova i javnog praćenja korisnosti ili beskorisnosti takvih pozicija i mijenjajući sve silne privilegiranosti s ozbiljnim i odgovornim poslovima vođenja države i njezinih ključnih resora u funkciji ukupnog razvoja, domovinske sigurnosti, demografskog opstanka i povezivanja ukupne hrvatske populacije u smisleni koncept države, ponajmanje su se očekivale u osobnom doživljaju važnosti negativne reakcije na salonski način vladanja i upravljanja predstavnika i aktivnih sudionika temeljnih djelatnosti u društvu.

Nezadovoljstva

Nezadovoljstva koja dolaze iz školstva, znanosti, zdravstva i kulture, bez obzira na to artikuliraju li ih sindikalni predstavnici ili djelatnici izravno, sasvim sigurno nisu plod političkog usmjeravanja, opozicijskog pritiska ili iracionalnog umišljaja potrebe za remećenjem vladajuće programirane političko-trgovinske stabilnosti, već spontana i potrebna reakcija na obrazac vladanja Hrvatskom u kojem se ne donose nikakve strateške razvojne odluke. Pritom bi se barem mogla očekivati elementarna razina razumijevanja, poniznosti i odgovornosti ili čak samo diplomatsko-političke suzdržanosti prema nastavnicima i ostalim djelatnicima u školskom sustavu, inače zapostavljanima i gotovo ponižavanima u svim političkim opcijama dosad.

Oni su neosporni temelj hrvatskoga društva, kao uostalom i svakog drugog, i uza sve moguće i nemoguće kritike prema njima nitko ne može negirati njihovu ključnu ulogu u razvoju svakog pojedinca koji kasnije s političko-diplomatskih i sličnih imaginarnih visina pokazuje razinu svoje zahvale ljudima koji su bili uz njih (nas) u životnom razdoblju kad su ih (nas) morali razumjeti, odgajati, usmjeravati, izgrađivati i činiti ih (nas) boljima. Školstvo je jedina, ali jedina, djelatnost kroz koju svi prolaze više ili manje uspješno i čiji tragovi u nama ostaju cijelog života i barem bi elementarna zahvala prema svim tim ljudima bila očekivani politički odgovor.

Zaštita njihova dostojanstva i egzistencijalno osiguravanje svakodnevice pokazatelj su uređenog društva, a prigovori iz tzv. realnog sektora (termin izmišljen u ekonomskoj doktrini klasične materijalističke i financijske determinacije svega) prema školstvu negiraju i njihov vlastiti prolazak kroz njega i kasniju, uvjetno rečenu, uspješnost u koju su upravo nastavnici ugradili znatan dio svojih ljudskih, obrazovnih, sadržajnih, spoznajnih i sličnih vrlina. Društveni se i razvojni sklad ne postiže negacijom temeljnog sustava i izdizanjem ekonomske isključivosti, već uvažavanjem logičnog razvojnog slijeda i ugrađivanja u njega nastavničke osobnosti.

Školstvo i diplomacija

Uostalom, po čemu je to diplomacija važnija od školstva i po čemu su to diplomati vredniji za Hrvatsku od njezinih nastavnika? Kad je to diplomacija protestirala protiv uskraćivanja svojih prava ili iskazivala nezadovoljstvo svojim primanjima, položajima, dodacima, vrednovanjem djelatnosti, stambenim zbrinjavanjem i sličnim životnim egzistencijalnim pitanjima? Ili neka druga slična djelatnost vezana za političku privilegiranost? Nije nikad niti će. Zato i ne mogu razumjeti nastavnike silno opterećene birokratskim obavezama, roditeljskim procjenjivanjima i maltretiranjima kad su njihova savršena, najbolja i razmažena djeca u pitanju, i uglavnom nezaštićene od napada, vrijeđanja, ponižavanja i ugrožavanja osnovnog dostojanstva. Naravno, postoji i druga strana priče primarno vezana za selekciju, uskoću, strogoću, obrazovnu razinu i slično, međutim, ona nije prevladavajuća i odnosi se samo na uski segment školstva.

Diplomatsko-politički odgovor vlasti na školska nezadovoljstva nova je potvrda nerazumijevanja hrvatske realnosti, političkog izdizanja iznad oblaka u neku višu, nedodirljivu sferu i isključivog svođenja upravljanja Hrvatskom na osnovi osjećaja, razmišljanja uskog okruženja limitirane širine razumijevanja svakodnevice, negacije osnovnih zakonitosti, hijerarhijske nadređenosti i osrednjeg savjetničkog okruženja izrazito razvijenih sposobnosti potvrđivanja velikih misli pretpostavljenih, ulagivanja i apologetskog divljenja.

Diplomatska retorika

Umišljaj diplomacije u osobnu i djelatničku važnost i nezamjenjivost uz strogu kadrovsku selektiranost i verbalnu ekvilibristiku o svemu te potrebu pokazivanja i dokazivanja jedinog ispravnog promišljanja na temelju osobnog doživljaja razvojnih potreba suvremene Hrvatske podigao je političko djelovanje na novu razinu. Nitko ništa ne razumije, a pogotovo se ne razumije nova europska složenost i uloga Hrvatske u njoj, osim, naravno, pomno izabranih pripadnika. Nastavnici, medicinske sestre, sindikalisti, znanstvenici i ostali nezadovoljnici ne mogu razumjeti objektivnu stvarnost koja ih pritišće, ali bi trebali, usprkos svemu, razumjeti njihove potrebe opstanka i očuvanja tako često spominjanih europskih vrijednosti, na čiji se spomen i učestalo ponavljanje bez značenja, razumijevanja i pojašnjavanja ostaje u prilici osobne financijske i pozicijske stabilnosti.

Udaljavanje od stvarnosti i zatvaranje u zaštićeni krug privilegiranosti nezaustavljivo troši vrijeme i smanjuje mogućnosti pravovremenih reakcija na negativnosti koje neumoljivo pritišću Hrvatsku. Prilikom diplomatsko-političkih reakcija na školske djelatnike i njihovo opravdano nezadovoljstvo ugrožavanjem osnovnog dostojanstva i egzistencijalnih potreba ni u jednom se retoričkom obraćanju ne spominju djeca – učenici osnovnih i srednjih škola, čija bi brzina godišnjeg smanjivanja trebala ozbiljno zabrinuti svakog, a pogotovo bi zabrinutost trebali pokazivati oni koji sve znaju i kojima istraživanja i projekcije nisu potrebne.

Nastavak agonije

Usput samo, najnoviji službeni podaci o prirodnom padu stanovništva Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske od 13. rujna 2019. godine pokazuju: prirodni je pad stanovništva u mjesecu srpnju iznosio 1002 osobe. Za neupućene i nezainteresirane nevažan podatak, a za sve kojima je hrvatska budućnost stručna, znanstvena i politička briga jako zabrinjavajući. Prema istom mjesecu 2018. godine apsolutno je povećanje prirodnog pada za 236 osoba, ali je relativno za nevjerojatnih 30,8%!

Diplomatsko-politička zabrinutost aktualaca na vlasti jednostavno ne postoji i niti jedan ih demografski podatak službene statistike ne može pokolebati u njihovou frazeološkom ponavljanju: događa se to i drugima, opći su to trendovi, moderno smo europsko društvo, demografska se problematika treba rješavati horizontalno (iako nitko ne može dokučiti značenje horizontalnog pristupa u stručnom smislu), demografske se negativnosti smiruju i ublažavaju, demografska se problematika ispuhuje u javnom prostoru i slične mimikrije za nepostupanje.

Samo prirodni nestanak Hrvatske, bez spominjanja iseljavanja (koje se, kako kažu, smiruje), u projekcijskom smislu s izraženim intenzitetom starenja i promijenjenim odnosima starog i mladog stanovništva u ukupnom, u doglednoj će budućnosti izrazito poremetiti odnose radne snage. Diplomatsko-politički pristup ili odgovor na to je ukidanje kvota za radne dozvole čak i iznad negativne migracijske bilance i službeno potvrđivanje supstitucije stanovništva s neidentitetskom imigracijskom populacijom kao najgori mogući demografski scenarij za Hrvatsku.

Ipak, demografsku problematiku sigurno vraćaju na scenu u predizborno vrijeme i podižu je na razinu europskih formalnih tijela, ali s akterima kojima je bitna samo za osobni uspon.

Iskaz nemoći

Zatvoreni u svoj diplomatsko-politički svijet “europskih vrijednosti” i stroge kadrovske selekcije priučenih i utreniranih briselskih pionira malenih, bez ikakvog ozbiljnijeg iskustva u vođenju, upravljanju, odlučivanju, iskazivanju stava, čvrstini i osobnosti i sličnih atribucija, iskazana nemoć vođenja Hrvatske zapravo i ne iznenađuje. Preneseni je to obrazac europske birokracije na Hrvatsku, a javno hvaljenje suficitom državnog proračuna i mogući ulazak u proračunski deficit ne može ih usmjeriti na odluke vezane uz hrvatsku budućnost, ključne sustave u državi, demografsku obnovu i slična problemska rješavanja. Neke odluke jednostavno ne mogu donijeti:

1. Uključiti struku i znanost u razmatranje, projiciranje i rješavanje granske problematike, ne pokrivajući se pritom znanstvenim poslušnicima koji su se spremni pokoriti osrednjem politički nametnutom kadru.
2. Nedostatak stranih investicija nadomjestiti ulaganjima hrvatskog iseljeništva po posebnim poticajnim modelima, kad već to iseljeništvo ima snage poslati u hrvatski financijski sustav 15,5 milijardi kuna godišnje.
3. Usmjeriti porezni sustav prema najvažnijim problemima Hrvatske i jasno razlikovati porezne stope po djelatnostima, područjima i obiteljima prema broju članova.
4. Postaviti novi koncept države s funkcionalnim uključivanjem hrvatskog iseljeništva u gospodarski, financijski, društveni, politički, akademski i svaki drugi život Hrvatske.
5. Proglasiti djecu najvažnijom za hrvatsku budućnost i opstanak i u skladu s time usmjeriti poticajne modele.
6. Maknuti se iz kadrovskog prosjeka.