Neuređeno hrvatsko društvo u totalnoj političkoj dominaciji stranačko-partijskih vojski idealno je za opstanak na vlasti

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Politička i diplomatska zaslijepljenost hrvatskih recentnih i privremenih nositelja vlasti europskim modernizmom poprimila je, preuzimanjem šestomjesečnog upravljanja Europskim vijećem, gotovo božansku dogmatsku formu, u kojoj osim ushita, zanosa i beskrajne zadivljenosti “europskim vrijednostima” nema ničega drugoga, a ponajmanje racionalnog promišljanja i postupanja u skladu s potrebama hrvatske populacije koja se demografski, gospodarski, financijski i na svaki drugi način urušava. Riječko uprizorenje podaničkih, nasljednih i novoizabranih unitarističkih zamjenskih europskih, umjesto jugoslavenskih okvira, ovih je dana potvrdilo povijesnu zarobljenost i dekadenciju koja s hrvatskim i europskim modernizmom nema gotovo nikakve logičke, racionalne i razvojne veze.

Riječka uprizorenja

Mogu se planeri, akteri i ushićeni promatrači riječkoga igrokaza truditi koliko god žele i uvjeravati njima mrskim populističkim metodama običan puk u svoju pravovjernost, no nikako ne mogu sakriti forsirani umjetnički osobni umišljaj bez sadržajnog smisla, prazninu duhovnosti vidljivu čak i iz svemirskih crnih rupa i zaostajanje u izgubljenoj prošlosti, a pogotovo ne mogu prikriti negaciju budućnosti i svakog životnog, osobnog i društvenog značenja djece i mladosti u hrvatskom društvu. Kao, uostalom, i u svakom drugom.

Ples pod maskama prošlosti i dekadencije nije nikakav europski modernizam ili, kako bi to već tradicijski oni sami voljeli nazvali – avangarda, već izravna negacija hrvatske i europske budućnosti koju, htjeli to oni priznati ili ne, donose samo djeca, a ona nisu u ovom riječkom dekadentnom uprizorenju bila ni u primisli ushićenom političko-diplomatskom i izvođačko-promatračkom društvu. Koje sebe i dalje naziva, usprkos svemu, naprednim, uz simboliku čiji je totalitarizam proglasila i ista ta Europa s kojom pokrivaju svoju političku prazninu, osrednjost i, ako baš hoćemo, intelektualnu skučenost. Opća sustavna ili, kako oni sami vole izreći, sistemska euforija prikaza riječke i europske dekadencije već je puno puta viđena slika ponašanja hrvatskih izvršnih predstavnika koji, ne znamo po koji put, potvrđuju svoju selektivnu slučajnost, beznačajnu osobnost i sasvim anacionalnu izražajnost. Hrvatska s takvim pristupom i nastavkom ne može u budućnosti izgledati dobro, ni u tu dobrotu, koja im se nudi, mogu mladi povjerovati.

Dekadencija naših dana   

Shvatimo li dekadenciju prema umjetničkom i literaturnom francuskom poimanju društvene negativnosti s poricanjem svake vrijednosti čovjeka i njezinim svođenjem na besmislenost života i samo čulne užitke ili, latinskom – s bježanjem od realnog svijeta, uvijek dolazimo na isto – bez životne radosti i razigranosti djece nema budućnosti. Prikrivanje takvih istina, neovisno o izvedbenoj posebnosti, političko-diplomatskoj pokrivenosti i financijskim lokalnim i nacionalnim proračunskim izdašnim usmjeravanjima, samo je zadovoljavanje trenutnih političkih sklonosti.

“Društvo koje demografski nestaje prirodnim putem i iseljavanjem uz mirno promatranje svojeg nestanka i izravnog ugrožavanja temeljnih sustava i vrijednosnih kriterija na kojima počiva, neosporno ulazi u razdoblje dekadencije kako je god shvatili u povijesnom, umjetničkom, društvenom, političkom i inom smislu. Prihvaćanje vlastitog identitetskog i demografskog nestanka i traženje njegova uzroka u općem okruženju, novom vremenu, europskom načinu života, modernizmu naših dana, slobodi kretanja, otvorenom društvu, proširenom tržištu radne snage i sličnim diplomatsko-političkim opravdanjima, inače zasnovanima, u pravilu, na vlastitim krivim prosudbama, sebičnim negiranjima odgovornosti ili općem nerazumijevanju stvarnosti, nije ništa drugo nego svjesno odbacivanje budućnosti za druge, primarno one koji generacijski dolaze iza nas. Svjesnog prihvaćanja dekadencije povijest nije zabilježila, a negacija djece i mladih kao jedinih donositelja budućnosti u konceptu europskog modernizma potvrđuje društvenu i svaku drugu uskogrudnost suprotnu temeljnim civilizacijskim postignućima i ljudskim vrijednostima. Isto vrijedi i za ljudsku populaciju u cjelini, neosporno najvećem bogatstvu svakog društva i prostora i najvažnijem pokretaču i čimbeniku svake djelatnosti. Potiskujući racionalnost i suprotstavljajući je interesnoj svakodnevnici i pozicijskoj moći, budućnost nam se za druge u ovakvom modernizmu čini manje bitnom od zadovoljavanja osobne svakodnevice, a jasno vidljiv otklon od misaone i duhovne snage pritom ‘poriče osnovnu vrijednost čovjeka'” (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.).




Europski i svaki drugi modernizam s lakoćom prihvaćanja demografskog sloma, društveni sustav u čijem središtu nije ljudska populacija, diplomatsko-politički pristup bez uvažavanja identitetskih nacionalnih vrijednosti, suvremenost s otklonom od civilizacijskog razvojnog slijeda i općenito vjerovanja kako je sve to očekivano, normalno, događa se i drugima i slično, teško mogu izgraditi društveno okruženje u kojem su civilizacijska razvojna dostignuća i izvjesna hrvatska budućnost pritom temeljna važnost.

Demografski je nestanak hrvatske populacije, uza sve poteškoće koje pritišću tranzicijsku razvojnu fazu, objektivno i najveći problem naše suvremenosti na koji se mora reagirati prema znanstvenim pretpostavkama, zakonitostima, projekcijama i modelskim rješenjima. Svaki otklon od znanstvene spoznaje problem usmjerava drugim pravcima, a ponajčešće političkim, u kojima se u pravilu zakonitosti izgube i pretvaraju o osobna mišljenja najčešće zasnovana na osjećajima.

Europski je modernizam pritom najjednostavnije slijediti i prihvatiti, jer su u njemu vrijednosni kriteriji gotovo dogmatski postavljeni i prenosivi, a rješenja dugoročna, univerzalna i rezultat prevladavajućeg unionističkog promišljanja. Čekajući u Hrvatskoj ‘brod za nabolje’ s vjerom u odluke, poteze i provedbe iz modernističke centrale, Hrvatska bi mogla ostati bez najvrednijeg što ima – svoje mladosti i svoje budućnosti. Dok ne shvati kako tu budućnost ipak donose samo djeca” (S. Šterc, Dekadencija kao oblik europskog modernizma, Freeoglasnik, 2019.).




Politički nihilizam

Umjetničkim, političkim i inim slobodama pokriva se u pravilu ideološki, svjetonazorski, politički i u osnovi anacionalni pristup, a razdraganost gostujućih predstavnika hrvatske trenutne vlasti na paradama poput riječke samo je dodatna potvrda političkog nihilizma prema hrvatskoj populaciji i njezinim razvojnim potrebama. Predstava zvana hrvatsko predsjedanje i riječka uprizorenja različitosti hrvatskom običnom puku malo znače u svakodnevici korporacijske, bankarske, političke, diplomatske i slične moći, a pogotovo je to nebitno mladima koji još u sebi nose nedirnuti životni idealizam u potrazi za uređenim društvom koje bi ih moglo razumjeti, prihvatiti i usmjeravati prema životnim radostima i izazovima i udaljavati od dekadentne stvarnosti. Neuređeno hrvatsko društvo u totalnoj političkoj dominaciji stranačko-partijskih vojski velika je povoljnost svakog usmjeravanja za potrebe opstanka na vlasti pa makar ona bila i dekadentni oblik europskog modernizma.

Demografski nestanak, destrukcija, devastacija ili kako već nazvali silinu prirodnog pada i iseljavanja stanovništva u okviru tog istog europskog modernizma nepobitno je oblik suvremene dekadencije, koju politički sustav usmjeren isključivo svom opstanku na vladajućim pozicijama teško razumije, prihvaća i rješava. Prihvaćajući to kao teret vladanja uvijek se nastoji demografsku dekadenciju prikazivati kao europsku modernističku neumitnost i dugotrajnost koju podnose i drugi, a retoričkom ju se ekvilibristikom nastoji sanirati, prepuštajući pritom prevladavajuću ulogu vremenu, inerciji i PR uvjeravanjima.

Slava različitosti

Rijeka je makro regionalni centar i gotovo strateška točka hrvatskoga geografskog prostora u najdublje uvučenom morskom dodiru s europskim kopnom i nije se u modernim hrvatskim vremenima u skladu s time ostvarila ni po jednoj strateškoj funkciji. Na radost susjedstva i njihovih razvojnih lučkih i funkcionalnih razvojnih planova, ali je zato najnovijim uprizorenjima potvrdila svoju nasljednu sklonost, uklapajući je u različitost i zamatajući u europski modernizam, prikrivajući istovremeno svoj demografski nestanak.

Tab. 1. Broj stanovnika, prirodno kretanje i vanjska migracija Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke 2014.-2018. godine.

 

Županija/Grad

                              Prirodni pad stanovništva
  2014.   2015.    2016.     2017.    2018. Ukupno
Primorsko-goranska  -1160  -1440   -1329    -1794   -1646   -7369
Grad Rijeka    -630    -867     -620      -904     -866   -3887
                Vanjska migracija
Primorsko-goranska    -478  -1500   -1381   -1483     -612   -5454
Grad Rijeka    -250    -800     -720     -780     -320   -2870
                                     Broj stanovnika
Primorsko-goranska   293.811 291.654  289.479  286.677  284.239    -9572
Grad Rijeka   125.600 123.900  122.560  120.800  118.840    -6760
  • Procjena na temelju podataka DSZ-a.

Izvor: Priopćenje 7.1.1., 7.1.2., 7.1.3., Državni zavod za statistiku, Zagreb 2015.-2019.

Županija Primorsko-goranska i Grad Rijeka imaju među svim županijama i svim makro regionalnim i regionalnim gradovima (naravno, onda i svim hrvatskim općinama i naseljima) apsolutno najveći prirodni pad stanovništva, iako nisu istovremeno i stanovništvom najbrojnije administrativno-teritorijalne jedinice. Više je od 50% županijskog prirodnog pada upravo u Gradu Rijeci, a ukupni je gubitak županijskog stanovništva nakon ulaska Hrvatske u EU vrlo vjerojatno veći od 15.000 osoba, a gradskog veći od 10.000 osoba! Ni spomena o tome. Potpuna tišina. Samo muk i odmak prema predstavama.

Nastavak različitosti i ideološko nametanje europskih vrijednosti u mirnoći promatranja vlastitog demografskog nestanka neće, naravno, zabrinuti nositelje nove europske ideologije različitosti u formi nasljedne simbolike, ali hoće sasvim sigurno zaustaviti ukupni razvoj. Svijest o tome još ne postoji, dok su misaone mogućnosti limitirane političkim determinizmom, pozicijskim elitizmom, nasljednim pragmatizmom i potrebom pokazivanja različitosti koja ne donosi budućnost i razvoj.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.