Miranda Cikotic/PIXSELL

Možemo li barem ponekad biti država?

Autor: Stjepan Šterc

Nesmiljenom žestinom se prema Hrvatskoj iznutra i izvana upućuju ponižavajuće poruke, nimalo različite nego prije i za vrijeme srbijanske agresije početkom devedesetih. Gotovo bez prestanka; istog sadržaja, iste namjere, bez imalo osjećaja krivnje i bez ikakve želje za usklađivanjem odnosa, primjerenih teškim poslijeratnim i još težim suvremenim vremenima, pritisnutim brojnim gospodarskim, financijskim, migracijskim, terorističkim i sličnim prijetnjama. Bez obzira na prošlost i vječnu želju kontrole Hrvatske, njezinih obala, ravnica i ukupnih prostornih bogatstava, pa i samog ljudskog potencijala, ipak se očekivalo poslijeratno, a posebno recentno smirivanje pritisaka sukladno razvijanju društva i izlasku iz totalitarnih društvenih odnosa.

Jedno nam se kratko postolujno vrijeme činilo kako se odnosi u našem užem regionalnom okruženju smiruju i povijesna neumitnost prihvaća kao realno i jedinio moguće stanje duha, društva, političkih i teritorijalnih odnosa. Bilo je to vrijeme potvrđene snage Hrvatske vojske i države, kad je manje-više svima izgledalo kako Hrvatska velikim koracima kreće prema ukupnom razvoju, sukladno prostornom i ljudskom potencijalu. Vrijeme, kad nam se činilo kako znamo što hoćemo, koji su naši nacionalni interesi, kojim smjerom želimo i na koji način to želimo. Bilo je tada dovoljno idealizma, unutarnje snage, dostojanstva prema sebi i drugima i nitko nije niti pomišljao na povratak u prošlost, borbu s prošlošću i stalno opravdavanje vlastitih postupaka. Koliko je puta samo spominjan olujni gospodarski i svaki drugi razvoj zemlje, tumačeno približavanje gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta, obrazlagano povezivanje s vlastitim iseljeništvom, potvrđivano valoriziranje svog prostornog i ukupnog potencijala i slična vjerovanja…. Pokazalo se kasnije, kako su ta vjerovanja u apsolutnoj političkoj determinacije svega u Hrvatskoj, polako, ali sigurno nestajala pod pritiscima iznutra i izvana, a s njima su nestajale i uglavnom sve naglašene postolujne vrijednosti hrvatskog društva…

Prevladavajuća politička sebičnost

Već spomenuti politički determinizam koji zahvaća sve pore hrvatske politike i društva, pretvara nas u objekt prijetnji, ponižavanja, ucjena, izjednačavanja krivnje za rat, negiranja svakog hrvatskog postupka i, naravno, ponovno u interesni prostor okruženja koje svoje ciljeve nije moglo ostvariti – ratom. Razlozi takvih promjena i takve transformacije u kratkom vremenu, primarno leže u našim unutarstranačkim i unutarpolitičkim odnosima, koji poprimaju prevladavajuće interesno, osobno i sebično djelovanje. Sve postaje manje važno ili čak nevažno u odnosu na ostanak i opstanak na vlasti. Politički sustav, a naročito izborni sustav, doveli su Hrvatsku do stanja kada se još uvijek racionalni i dobronamjerni pitaju: Možemo li više, barem ponekad, izgledati kao država? Možemo li postupanjem, izgovorom, stavom, odgovorom, čvrstinom, brzinom i jasnoćom djelovanja naših političara ili, barem vjerovanjem, osjetiti dostojanstvo koje nam je ostavila Hrvatska vojska nakon Oluje? Naravno, ne negirajući sve pojedinačne negativnosti vezane za ratna djelovanja u ratnom kontekstu, kao najvećoj destrukciji na ljudsku psihu i postupanje.

Prevladavajuća politička sebičnost tijekom posljednjih 20 godina otpuhala je temelje izgradnje novog i pravednijeg hrvatskog društva prema politikom zaštićenim moćnicima i ostavila obični svijet u nedoumici – u što uopće više vjerovati, za što se vezati i zašto opet voditi novi „rat” protiv istih prijetnji, zahtjeva i ideja u ime posloženih, sigurnih i etabliranih? Ovaj put s puno više godina na leđima i umorna koraka. Kako nam pjeva Marko:

„Kažite mi, jeste li se umorili
jesu li vas prevarili
je l’ nas vrijeme pregazilo
kažite mi, pjevate li pjesme stare
kao nekad uzdignute glave
da l’ ste isti kao nekada
prijatelji, često mislim na vas”.

Ipak idealizam nikad ne nestaje, usprkos svim svjesnim i nesvjesnim destrukcijama, nakupljenim godinama, teškim životnim svakodnevnim koracima, čvrstom i nepopustljivom stisku državnih institucija i silnom odlasku hrvatske mladosti, koji nam vraća već zaboravljenu tugu iz šezdesetih, ali vraća istodobno i bunt protiv okvira kojeg se idealizmom i hrabrošću stvaralo. Nositelji promjena, ovaj put ne mogu više biti stranke složene po obrascu čuvanja nasljednih stečevina i s ljudima na pozicijama primarnog djelovanja za njihovo očuvanje i stalno trajanje. Ukupna je hrvatska javnost jedini put i jedina objektivna snaga koja, eventualno, može zaustaviti posvemašnju stranačku kontrolu Hrvatske, a glavni bi cilj djelovanja trebao biti promjena izbornog sustava, usklađivanje izbornih jedinica s tradicionalnom regionalnom podjelom zemlje i demografskim preostalim potencijalom. Možda je to i jedini način zajedničkog interesnog i nacionalnog djelovanja razlomljene i očito forsirane dvije Hrvatske, kako bi se lakše vladalo. Svakim se novim izborima očekuje ključni iskorak pobjednika prema izbornim gubitnicima s ponudom: sjednimo za stol i ujedinimo Hrvatsku s najboljima koje imamo, jer će nastavak svjetonazorskog, političkog i svakog drugog razdvajanja, dodatno slomiti i raseliti hrvatsku populaciju. Možemo li barem ponekad biti zajednička država?




Island – zemlja naših zahvala…

1. Upravljati Agrokorom u ime države zbog novih/starih interesnih grupa i utjecati na sudska zaustavljanja ovrha vezana za to poslovno carstvo (ne ulazeći ovom prilikom čije), doslovno preko noći, znači imati snagu i moć u okviru državnog aparata na isti način štititi i svoje stanovništvo. Zbog kojeg i postoje Vlada, Sabor, stranke, izbori i cijeli upravljački aparat. Međutim, to se ne čini, iako postoje već brojne presude u Hrvatskoj i drugim zemljama protiv lihvarskih bankarskih kamata, nuđenja kreditiranja u francima bez pokrića i uz spoznaju o jednosmjernoj odgovornosti, koja sa sobom nosi svjesno otimanje od najranjivijih, izvan sudskih blokiranja, putem samo bilježnika i sličnih potpuno neprimjerenih postupaka financijskog sustava, bez kontrole, kojeg je zaustaviti uspio u cijelosti – samo Island. Zemlja naših zahvala, jer nam je prvim priznanjem pokazala kako treba postupati. Samo zato što više nije mogla gledati nepravdu koja se nanosi Hrvatskoj… Kao i nepravdu koju lihvarski bankarski nemilosrdni sustav nanosi njenom stanovništvu.

Mirno promatranje blokada i ovrha nad svojom populacijom, te brojnih drugih apsolutno neprimjerenih postupaka kojima se ugrožavaju životi, obitelji, djeca, ljudsko dostojanstvo, ljudska elementarna prava i uopće tradicijski hrvatski način života, postupak je suučesništva, vjerojatno i gori od provoditelja. Posebno uz spoznaju kako ste to mogli napraviti za Agrokor, koji priznajmo svi, ipak nije ekvivalent milijunu blokiranih (sa članovima njihovih obitelji), poniženih, obespravljenih, nemoćnih, pravno nezaštićenih i – praktički izbrisanih. Država kao nijemi promatrač zarobljavanja hrvatske budućnosti.




2. “Na pitanje novinara Slovenske televizije, kada će arbitražna presuda biti provedena, Erjavec je kazao da je na to teško odgovoriti, odnosno da je to pitanje ‘za milijun dolara’, ali da vjeruje kako bi Hrvatska ‘vrlo brzo’ promijenila svoj stav da je arbitraža kompromitiran proces zbog nedopuštene komunikacije njegove bivše službenice, Simone Drenik, i bivšeg slovenskog člana ad-hoc arbitražnog panela, Jerneja Sekoleca, ‘kad bi u Zagreb stigao pravi poziv iz Bruxellesa”.

Kad bi u Zagreb stigao pravi poziv iz Bruxellesa? Mislio je, valjda, naredba iz Bruxellesa koju očekuju i na koju su navikle države koje su to samo formalno i čija diplomacija i karijerni diplomati (oni koji misle samo na svoje karijere) svojom snagom, izričajem i svjesnošću koga predstavljaju, istom tom Bruxellesu znače – kao lanjski snijeg. Potegnimo tihu diplomaciju, viču bezlični bivši, iz ne znam kojeg razloga postavljeni ministri vanjskih poslova, koja nam dosad nije uspjela razriješiti niti jedan granični spor sa susjedima. Njih ukupno deset, kao da država ne postoji. Tiha diplomacija po „Granićevom modelu“ nezamjeranja, bez stava i uvijek „snažnog” zastupanja – tuđih interesa.

Erjavec, Dačić i hrvatska tiha diplomacija

Snažno podupiranje, Hrvatsku je u proteklom razdoblju svrstalo u neprepoznatljivu zemlju, koja nije u stanju jasno postaviti i potom štititi svoje nacionalne interese, svoj teritorij i jasno stručno i znanstveno potvrditi vlastitu granicu. Vjerojatno i dalje sanjamo Hrvatsku, kao i naši borci u vrijeme komunizma, čiji je usud uvijek bio isti. Država jednostavno na njih ne računa, niti im je spremna pokazati počast kakva je primjerena u svakoj drugoj zemlji, svjesnoj svoje povijesti, značenja i svojih mogućnosti. Uglavnom, Erjavec i slični mogu uvijek izgovarati što požele, jer ionako naši diplomati nikad to ne shvaćaju kao poniženje zemlje koju predstavljaju, niti mogu sami, bez suglasnosti, profilirati stav. Osjeća to samo hrvatski puk.

3. „Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić izjavio je da protest Hrvatske povodom podizanja spomenika Milanu Tepiću u Beogradu deluje besmisleno, tragikomično i suludo. Ivica Dačić je istakao da je sramno kada zvaničnici Hrvatske, koji, kaže, veličaju ustaštvo, podstiču antisrpsku histeriju i krše ljudska prava u 21. veku, protestuju zbog Milana Tepića. Tepić je bio oficir JNA, koji je položio zakletvu državi i koji jeodgovarao za živote mladića u svojoj jedinici. Major Tepić je bio oličenje časti i morala,  istakao je Dačić za Tanjug” .

Diplomacija podignuta na višu razinu, koja nikog ne vrijeđa i terminologija uglađenosti idealna za hrvatsku tihu diplomaciju, primanja s osmjesima i odlascima u Beograd k prijateljima. Naši su odgovori, naravno, uslijedili nakon prespavane noći, niti malo u maniri napadnute zemlje i ratnog pobjednika. I uvijek se pitamo, kako na to gleda koalicijski partner koji osigurava našu stabilnost u Hrvatskoj, uvijek uz prethodne pregovore s takvom suptilnom srbijanskom diplomacijom. Pitamo se, naravno, i kakav bi im odgovor dao Milanović i bi li im opet zaprijetio uvođenjem viza ili, možda, zatvaranjem granica? Kako bi barem poneki put, mi obični ispod oblaka ili s druge strane rijeke, osjetili dostojanstvo države kojoj pripadamo.

4. Puno bi sličnih recentnih primjera još mogli navesti u kojima očekujemo stav i čvrstinu, kako bi mladi mogli povjerovati u sustav koji bi im trebao osigurati budućnost u Hrvatskoj. Umjesto mlakosti i izvanvremenskog osjećaja slučajno izabranih kadrova…

Autor:Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.