KISTANJE – MJESTO GDJE PJESMA DONOSI BOLJU BUDUĆNOST Potvrda kako se može vratiti idealizam i pokazivati put drugima

Hrvatska je naših dana opterećena s puno toga, a u ovim predizbornim vremenima još je i dodatno preplavljena neumornim likovima kojima je prosipanje budućih blagodati i najavljivanje nove svjetlosti jednostavnije od čitanja vremenske prognoze u silnoj želji vladanja nad drugima u uvjetima kad nisu u mogućnosti ni nad samima sobom. Kakve se to samo sadržajne poruke i slike s namještenim plakatiranim osmijesima usmjeravaju prema hrvatskoj biračkoj populaciji i kolika je to razina samouvjerenosti i samozaljubljenosti u uvjetima nove hrvatske neuređene europske stvarnosti, inače praćene velikim nezadovoljstvom običnog svakodnevnog puka izvan političke umreženosti.

Da ne povjeruješ! Gledamo li smišljenu predstavu političkog realizma, nove pomake prema parapojavama ili naprosto ponovno zarobljavanje misli u novoj programiranoj sveobuhvatnosti? Koju su prije usvajanja dogmatskog europeizma u prošlim vremenima, ovisno o političkim potrebama, nazivali i političkim i inim totalitarizmom. Pogotovo kad je Hrvatskoj neovisno o vladajućoj ideologiji uvijek bilo potrebno dodatno nametnuti povijesnu krivnju za sva prošla zbivanja u našem užem i širem prostornom okruženju.

Postavlja se zato s pravom pitanje u novom obrascu političkog zarobljavanja svake nacionalne racionalnosti i razvojnosti, mogu li uopće plakatirani osmijesi i upućivane predizborne besmislenosti ikoga s ozbiljnim promišljanjem uvjeriti u bilo kakve ozbiljnije pomake u Hrvatskoj nabolje. Hrvatskoj, kojoj su u recentnoj prikovanosti uz europsko dno strateške odluke, reformski programi, stručnost, odgovornost, odlučnost, širina, promišljanje, spoznaja, oslanjanje na znanstvene zakonitosti i projekcije, razumijevanje stvarnosti, odlučivanja u nacionalnom interesu i posebno pojedinci s navedenim atribucijama nasušna potreba. Neovisno o izbornim rezultatima i stranačko-partijskoj zatvorenosti.

Nacionalni zanos

Pretvore li se lokalni izbori ponovo po ne znamo koji put nakon teško stečene slobode u interesni dohvat pozicija s velikim brojem izbornih potvrda u korist istih likova koji su u svojim sredinama zaustavili budućnost, europsko prizemljenje, gospodarski minimalizam, iseljeničko udaljavanje i demografsko pražnjenje dobit će novu dimenziju negativnosti. Nakon koje Hrvatska neće više sličiti zemlji koja je nevjerojatnom hrabrošću, odanošću i povezanošću i još većim idealizmom, vjerovanjem, nacionalnim zanosom i vojnim mogućnostima slomila agresiju na vlastiti teritorij. Negacija svega toga u “koalicionom” trgovinskom partnerstvu prema kojem se unutar stranačkih/partijskih krugova ne smije izraziti niti malo sumnje, a kamoli nezadovoljstva. Nema se tu što drugačije misliti i posebno javno izražavati sve dok kolektivni organ ne usvoji mišljenje s vrha broja jedan.

Koga je na osvojenim pozicijama uopće briga kako će Hrvatska i njezina prazna područja sutra izgledati i hoće li se demografsko pražnjenje nastaviti novom brzinom kad se vlast jednom ili ponovo dohvati. Malo koga, zato što je već usvojeno kako je demografska problematika dugoročno pitanje, kako je preskupo za proračun prepun iracionalnih stavaka, kako se sve čini što je u mogućnosti, kako puno drugih pretpostavki treba posložiti, kako je problem izražen i kod drugih, kako nakon trideset godina i nakon pomnog stručnog promišljanja treba ponovno donijeti strategiju i slično. Ipak ima puno toga važnijeg od demografske problematike, iako je po općem političkom mišljenju i ponavljanju prije izbora upravo ona najvažnije pitanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Najvažnije je to pitanje uvijek samo onda kad se treba izboriti za vlast i sve dobrobiti koje ona nosi.

Ponosni Hrvati

Izraženi raskorak između političkih predizbornih najavljivanja, kadrovskih pokrivanja, organizacijskih postavljanja i općenito između stranačko-partijskih opravdavanja i hrvatskih nacionalnih potreba, znanstvenih promišljanja i uopće racionalnosti nimalo se neće ublažiti nakon novih izbora. Jednostavno zato što se to ne želi i zato što se to ne čini slučajno iz neznanja, iz pogrešnih kadrovskih rješenja ili nesposobnosti, već jednostavno zato što se ne vjeruje u mogućnost demografske revitalizacije ni u potrebu za njom u “koalicionom” djelovanju. Sve se ostalo proglašava političkom diverzijom po istom obrascu kako se to činilo i u nedavnoj prošlosti obilježenom političkom sveobuhvatnošću.

Ipak ima jedna priča nalik na biblijska vremena i vjerovanja koju su ispričali u svom povijesnom sedamstoljetnom opstanku Janjevci, tamo daleko od jadranskih dubrovačkih obala i u okruženju u kojem nikad nije bilo lako vjerovati. Oni su ipak vjerovali i ostali ponosni sa svojim hrvatskim identitetom, a kad su došla vremena odlaska iz njihova čudesnog Janjeva zbog pritisaka koji nikad nisu prestajali, zatvorili su sedamstoljetni krug mitskog putovanja i vratili se prema svojim jadranskim obalama.

“Janjevački su Hrvati zatvorili svoj povijesni krug i vlastiti san o povratku. Trajao je nezamislivo dugo i nimalo nije bio lagan, prema svojoj zemlji u kojoj počinje more, zemlji u kojoj su otoci zamišljaj iz sna, zemlji na zapadu prema kojoj putuje i sunce i zemlji za koju su mislili kako je nikad više neće napuštati. Zato što će ih ona zbog njihova povijesnog puta razumjeti. Nestajao je pomalo i idealizam s početka, umarali su se i akteri, mladosti je ostajalo sve manje, a vrijeme je sve više ubrzavalo. Jesmo, našli smo svoju povijest, našli smo i svoje hrvatsko Janjevo, ali jesmo li našli i svoj mir u zemlji koja danas malo toga razumije što nas čini Hrvatima iz Janjeva. Ipak, treba se prisjetiti: usprkos svemu dočekali smo slobodnu, samostalnu i neku novu Hrvatsku u koju smo vjerovali i za koju se valjalo boriti. Nismo baš tada znali kako s njom nužno ne dolazi i novo društvo s novim vrijednostima. Mnogi su zbog toga otišli, a malo ih se vratilo. I san o stvarnom povratku se nastavio u novom vremenu koje je neumitno prolazilo. Puno smo puta potvrdili; ne znamo učiti iz vlastite povijesti, ali bismo s janjevačkom trebali razumjeti barem vrijednost povratka” (S. Šterc, Zatvaranje povijesnog kruga, Zbornik radova znanstvenog skupa o 20. obljetnici dolaska u Kistanje, Zagreb – Kistanje).

Povijesni krug

Nikad nijedan proces potvrde hrvatskog identiteta nije kroz cijelu povijest prihvaćan u okruženju pa nije ni ovaj. Povratak života i brojnosti u prazne hrvatske prostore značio je nastavak života i za sve ostale koji su ga u Hrvatskoj željeli nastaviti. Dječji je smijeh i razigranost značio vjerovanje u budućnost koju su Janjevci svojim idealizmom i donijeli, koju žele graditi i razvijati i koju žele prenositi i drugima. Više od 600 rođene djece od povijesnog povratka, više od 130 djece predškolske dobi bez vrtića i općenito nevjerojatan pomak u demografskoj praznini hrvatskih ruralnih područja. Kistanje i njegovi stanovnici danas su potvrda svim nevjernicima u revitalizacijske mogućnosti hrvatske populacije, kako je povratak povijesnog hrvatskog iseljeništva moguć i kako se vjerovanjem u obitelj, djecu, život i budućnost može hrvatskim praznim krajevima vratiti osmijeh. Prenoseći istovremeno hrvatske tradicijske i civilizacijske vrijednosti i uvažavajući druge i drugačije u istom prostornom i društvenom okruženju.

Znali smo kako je janjevačko Zvono u klapskom pjevanju doseglo vrijednosti i u svakom svom nastupu nanovo pjevanjem potvrđivalo hrvatske umjetničke posebnosti, ali manje smo znali kako njihovi gosti iz prostora koji su napustili prije sedam stoljeća također mogu svojim pjevanjem dosegnuti doživljaj bogatstva za svakog slušatelja. Nastup je dubrovačke klape Kaše u Kistanju pred janjevačkim Hrvatima i ostalim namjernicima prošlog vikenda za dan sv. Nikole potvrdio zašto su identitetski doživljaji vrijednost i zašto su te vrijednosti Janjevci zadržali u svom mitskom vremenskom putovanju ili zašto je Dubrovnik tamo na hrvatskom jugu, uza sve povijesne izazove, opstao i zadržao hrvatski identitet.

Snaga glasova, širina emocija, raspjevanost svakog člana i spontanost u pjevanju nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim, pogotovo tamo u Kistanju, gdje je završio povijesni krug “starih Dubrovčana” uz neponovljivo pjevanje nove dubrovačke mladosti udružene u klapu Kaše.

Primjer drugima

“Tamo gdje počinje nova janjevačka stvarnost u njihovu novom životnom okruženju, u dalmatinskom zaleđu i zemlji svojih predaka koju nikad nisu zaboravili i čiji su identitet nosili u sebi kao posebno bogatstvo, bogatstvo koje im je davalo snagu i vjerovanje u konačni povratak. Jednog dana, kako kažu i naši suvremenici prilikom odlaska, kad im srce počinje jače kucati, a misao krene prema nazad. Hrvatski usud koji ne staje.”

Nevjerojatna sredina i još nevjerojatnija povijesna priča potvrda je suvremenoj Hrvatskoj kako se može vjerovanjem i pjesmom vratiti izgubljeni idealizam, usmjeriti budućnost i pokazivati put drugima. Bez vrtića, bez posebne brige i bez učestalih političkih posjeta i lamentacija sličnih predizbornim valovima optimizma, Kistanje je u današnjoj Hrvatskoj prema prirodnom kretanju (više rođenih nego umrlih) na samom vrhu. Primjer koji bi mogli slijediti i drugi i koji bi lokalnim i nacionalnim vlastima trebao biti potvrda mogućnosti.